Hoće li nas i-Pad, pametni telefoni, laptopi i druga sila takozvanih gadgetsa pretvoriti u kante za smeće.
Da vam prvo pobrojim inspiraciju za ovaj tekst: dr. Larry Rosen, američki profesor psihologije, Ursula von der Leyen, ministrica rada u njemačkoj Vladi, dnevnik Daily Mail i John Naish, te dr. Helena Johnson, britansko Društvo fizioterapije. Dovoljno za kredibilitet ovog malog igrokaza o životima oboljelih od moderne komunikacijske zaraze.
Dr. Rosen to u svojoj knjizi zove bolešću modernog standarda. Ako išta u životu mrzim više od famoznih anglosaksonskih štoseva, onda su to skraćenice (abbriviations, acronyms). Kao oni su skraćeno pokupili svu pamet svijeta. Pa ti onda to prevodi.
Nikad nešto nisam vidio kraće, a ofanzivno i gluplje od njihovih acronymsa. Čak se i čuveni ratni izvještač John Simson pobunio protiv svog BBC-a zbog skraćenica koje je menadžment koristio nemilosrdno otpuštajući radnike.
Ali, što se mora...
Internet roditelj, internet dijete
Dr. Rosenov acronym glasi ADHD ili (prijevod) - šta sam ono htio reći, koju sam ono internet stranicu mislio pogledati?
Ovo stanje Attention Deficit Disorder, kaže on, direktno vodi u depresiju i famozni Obssesive Compulsive Disorder (prijevod - korištenje svih gore spomenutih sredstava razgovora putem tehnologije direktno vodi u psihološke bolesti).
Dakle, nikad bolja sredstva komuniciranja, a djeca nam mogu postati šizoidna, jer neki roditelji već jesu. Jednom su paru u Velikoj Britaniji oduzeli djecu. Nebriga.
Bolovali su od ADHD-a. Psiholog ih je trenirao tim roditeljskim dužnostima, a oni su pred njim svaki minut bavili svojim malim telefonima. Pitao ih je da li čekaju neki bitan poziv, a oni vele - jok. Ne očekuju ni važnu poruku, ali provjeravaju, moraju vidjeti internetsku stranicu, ali su zaboravili - koju. Misle zvoni im telefon, a zvonio psiholog da je istekla skupa minutaža savjetovanja.
Šta je nama Facebook? Naučnici tvrde to je idealno mjesto gdje se liječi vlastiti ego, veličanje sebe i svojih najbližih, s povremenim Like za nešto ili nekoga drugog.
Nešto se mislim, odjednom smo preko ovog Facebooka prijatelji s onima sa kojima nikad nismo bili. Ali, lako je naučnicima, mi smo u dijaspori (druga riječ pored riječi acronym koju ne priznajem, ali upotrebljavam) stalno pod pjesmom "Prijatelji stari, gdje ste". Na Facebooku.
Ma nemoj.
Vremena i običaji
Neki američki naučnici sve nas sa Facebooka zovu jednim imenom - narcisima. Ono Obssesiv što smo gore pominjali znači panika da nismo na Facebooku propustili odgovoriti kome na poruku. Koju poruku? Šta sam ono htio reći?
Ima jedna grupacija koju opet naučnici - ne ja, mislit će moji prijatelji da sam ja protiv interneta, mobitela i Facebooka, a oni su mi životna linija - zovu fantomima vibriranja mobitela. Misle muški, češće nego žene, telefon im vibrira, propustili su poruku, ali ne. Umislili su vibraciju. Zamisli? Što baš muški više nego... Neki ne drže telefone u prednjem džepu košulje. Plaše se bolesti srca. Još niko nije dokazao da se od mobitela umire.
Ursula von der Leyen, njemačka ministrica rada, traži da se zabrani poslodavcima kontaktirati svoje radnike nakon isteka radnog vremena. Traži striktnu liniju između radnih sati i vremena za odmor. Samo da joj još ne prišiju da je marksist. Njemački proizvođač automobila Volkswagen će uvesti limitirano vrijeme nakon radnog dana da e-mail može biti poslat radniku. Jaka je ova Njemačka. Čudno je ovo moje Ostrvo. Samo da me ne bace dalje - u Ameriku.
I, za kraj, još jedna studija. U Velikoj Britaniji u prosjeku 200 poruka sa mobitela šalje svaki pojedinac, u poređenju sa 70 iz 2006. godine.
S druge strane, kriza je učinila svoje i ovdje. Manje se govori i mobitelom. Jeftiniji je text message. To je zvanično - studija. Dobro se ikako govori pored ove sile modernog komuniciranja. Proveo sam jedno vrijeme u dnevniku Guardian. Sjede kolege jedan preko puta drugog i e-majliraju se.
Sjetih se davnih dana i stare redakcije. Mrzili smo se, voljeli i svađali dajući naslov tekstu, prelamajući stranice ili ispravljajući volontere.
Uživo.
Izvor: balkans.aljazeera.net
Da vam prvo pobrojim inspiraciju za ovaj tekst: dr. Larry Rosen, američki profesor psihologije, Ursula von der Leyen, ministrica rada u njemačkoj Vladi, dnevnik Daily Mail i John Naish, te dr. Helena Johnson, britansko Društvo fizioterapije. Dovoljno za kredibilitet ovog malog igrokaza o životima oboljelih od moderne komunikacijske zaraze.
Dr. Rosen to u svojoj knjizi zove bolešću modernog standarda. Ako išta u životu mrzim više od famoznih anglosaksonskih štoseva, onda su to skraćenice (abbriviations, acronyms). Kao oni su skraćeno pokupili svu pamet svijeta. Pa ti onda to prevodi.
Nikad nešto nisam vidio kraće, a ofanzivno i gluplje od njihovih acronymsa. Čak se i čuveni ratni izvještač John Simson pobunio protiv svog BBC-a zbog skraćenica koje je menadžment koristio nemilosrdno otpuštajući radnike.
Ali, što se mora...
Internet roditelj, internet dijete
Dr. Rosenov acronym glasi ADHD ili (prijevod) - šta sam ono htio reći, koju sam ono internet stranicu mislio pogledati?
Ovo stanje Attention Deficit Disorder, kaže on, direktno vodi u depresiju i famozni Obssesive Compulsive Disorder (prijevod - korištenje svih gore spomenutih sredstava razgovora putem tehnologije direktno vodi u psihološke bolesti).
Dakle, nikad bolja sredstva komuniciranja, a djeca nam mogu postati šizoidna, jer neki roditelji već jesu. Jednom su paru u Velikoj Britaniji oduzeli djecu. Nebriga.
Bolovali su od ADHD-a. Psiholog ih je trenirao tim roditeljskim dužnostima, a oni su pred njim svaki minut bavili svojim malim telefonima. Pitao ih je da li čekaju neki bitan poziv, a oni vele - jok. Ne očekuju ni važnu poruku, ali provjeravaju, moraju vidjeti internetsku stranicu, ali su zaboravili - koju. Misle zvoni im telefon, a zvonio psiholog da je istekla skupa minutaža savjetovanja.
Šta je nama Facebook? Naučnici tvrde to je idealno mjesto gdje se liječi vlastiti ego, veličanje sebe i svojih najbližih, s povremenim Like za nešto ili nekoga drugog.
Nešto se mislim, odjednom smo preko ovog Facebooka prijatelji s onima sa kojima nikad nismo bili. Ali, lako je naučnicima, mi smo u dijaspori (druga riječ pored riječi acronym koju ne priznajem, ali upotrebljavam) stalno pod pjesmom "Prijatelji stari, gdje ste". Na Facebooku.
Ma nemoj.
Vremena i običaji
Neki američki naučnici sve nas sa Facebooka zovu jednim imenom - narcisima. Ono Obssesiv što smo gore pominjali znači panika da nismo na Facebooku propustili odgovoriti kome na poruku. Koju poruku? Šta sam ono htio reći?
Ima jedna grupacija koju opet naučnici - ne ja, mislit će moji prijatelji da sam ja protiv interneta, mobitela i Facebooka, a oni su mi životna linija - zovu fantomima vibriranja mobitela. Misle muški, češće nego žene, telefon im vibrira, propustili su poruku, ali ne. Umislili su vibraciju. Zamisli? Što baš muški više nego... Neki ne drže telefone u prednjem džepu košulje. Plaše se bolesti srca. Još niko nije dokazao da se od mobitela umire.
Ursula von der Leyen, njemačka ministrica rada, traži da se zabrani poslodavcima kontaktirati svoje radnike nakon isteka radnog vremena. Traži striktnu liniju između radnih sati i vremena za odmor. Samo da joj još ne prišiju da je marksist. Njemački proizvođač automobila Volkswagen će uvesti limitirano vrijeme nakon radnog dana da e-mail može biti poslat radniku. Jaka je ova Njemačka. Čudno je ovo moje Ostrvo. Samo da me ne bace dalje - u Ameriku.
I, za kraj, još jedna studija. U Velikoj Britaniji u prosjeku 200 poruka sa mobitela šalje svaki pojedinac, u poređenju sa 70 iz 2006. godine.
S druge strane, kriza je učinila svoje i ovdje. Manje se govori i mobitelom. Jeftiniji je text message. To je zvanično - studija. Dobro se ikako govori pored ove sile modernog komuniciranja. Proveo sam jedno vrijeme u dnevniku Guardian. Sjede kolege jedan preko puta drugog i e-majliraju se.
Sjetih se davnih dana i stare redakcije. Mrzili smo se, voljeli i svađali dajući naslov tekstu, prelamajući stranice ili ispravljajući volontere.
Uživo.
Izvor: balkans.aljazeera.net
