Preuzeto s portala autograf: Autor: Drago Pilsel
Poštovani o. Frano, mnogima će se činiti proturječno. a nekima i suviše izazovno da o Uskrsu vodimo razgovor u povodu vaše knjige ”Bogozaborav – Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve” (koju je izdao zagrebačko-sarajevski Synopsis i o kojoj opsežno pišemo u rubrici Ex libris na našem portalu) tako da ga započnemo vašom konstatacijom da su vjernici zaboravili da su Boga zaboravili.
Složenica ”Bogozaborav” ne tematizira primarno odsutnost Boga, a još manje želi upozoriti na loš rejtnig ili popularnost biblijskog Boga u našim govorima, propovijedima, člancima, knjigama. Naprotiv, nama su usta puna riječi Bog. Dakle, nismo mi, nije Crkva zaboravila Boga. Naprotiv! O kojem je onda Bogozaboravu riječ? Premda možda u prvi mah zvuči kao igra riječi, radi se zapravo o dalekosežnoj tvrdnji: mi smo zaboravili da smo Boga zaboravili. Bogozaborav: nipošto zaborav iz tzv. dementnosti; to je plod indiferentnosti prema primarnom sadržaju koji u ključnim, temeljnim životnim izazovima ostaje pred vratima naših razmišljanja i odlučivanja. Prigodimični Bog postaje sporednim, te u konačnici suvišnim. Razlog što je tomu tako izgleda leži u činjenici da je Bog češće povod, a puno manje razlog pozivanja na njegovo ime. Očito je sazrelo vrijeme da se konačno prihvati činjenica da je ovdje većina ljudi krštena, ali ne i kristijanizirana. Imamo posla s prigodnim i selektivnim kršćanstvom koje se osigurava isključivo kroz forme. U takvim okolnostima nije u središtu ono što jesam, ono što vjerujem, nego ono što prema određenim propisima radim. Religija kao da se reducira na organiziranu praksu, a toj praksi se na taj način krade njezina kontingencija. Stoga u homiletskim prinosima i teološkim govorima nije primarna tema osobnih uvjerenja – kakvu sliku Boga ljudi imaju – nego se uglavnom svode na upozoravanje na praktične obveze, na moral.
Vi kažete da ”Bogozaborav” nije neki slučaj, nego stanje i da rješenje toga problema traži neki novi početak.
Da budemo na čistu: Ne radi se o tome da se nešto zaboravilo, pa kad se sjeti i kad se bude imalo više vremena, onda će se tome opet posvetiti. ”Bogozaborav” nije neki slučaj (slučajnosti), nego je, tvrdim, stanje. I dok se slučajevi rješavaju poput neke točke dnevnoga reda, stanja zahtijevaju novi početak, u ovome slučaju, u doslovnom smislu riječi – novi život kroz obraćenje.
Uskrs i jest prilika da se počne iznova. Apelirate na novi početak, na novi život, kažete, kroz obraćenje. Što pretpostavlja taj pojam i kako Boga opet staviti na naš ”dnevni red”?
Naime, Boga se ne može samo dozivati u pamćenje ili opet staviti na dnevni red kako bismo time dokinuli ”Bogozaborav”. On se može dokinuti samo i jedino oslobađanjem prostora za Boga, kako bi dobio trajno mjesto za stolom moga života. Obraćenje je aktivno življenje poziva Boga u svom životu. U protivnome će se samo nastaviti vjerovati u vlastitu vjeru.
Otkrit ću vam jedan osobni problem o kojem govorite u vašoj knjizi: o tome da je mnoge iz crkava i misa otjerao beskoristan, a ja ću ovdje dodati, jer tako to doživljavam, u potpunosti neprihvatljiv govor. Nisam siguran da bih ”imao štofa” da odgovorim na pitanje koje postavljate u knjizi: ”Koliko onoga što dušobrižnici govore, teolozi pišu, što pastiri naučavaju može izdržati ispit korisne riječi?” Hoću reći, najlakše bi mi bilo kazati da malo toga prolazi taj ispit. Ne nalazim, nažalost, mnogo korisnoga govora u crkvama, a to nije samo pojava kod katolika. Dogodilo mi se da sam se skoro protestno digao sa službe u jednoj baptističkoj crkvi u Hrvatskoj kada je gostujući pastor za Uskrs stao propovijedati o svojim kućnim ljubimcima. Što ćete vi, kao ”redovnik propovjednik”, kazati s oltara ovih dana?
Puno toga ste naveli u ovom vašem osvrtnom pitanju, ako ga smijem tako nazvati. Nastojat ću kratko odgovorit. Odmah na početku jedna primjedba. Spomenuli ste dva pojma: beskoristan te potom, kao izvjesno osobno potenciranje, neprihvatljiv govor. Beskoristan govor o kojem je uistinu riječ u knjizi u prvom redu odnosi se na stubokom ”ispravan”, ali i ”dopadljiv” teološki govor. Taj mahom predvidiv govor uglavnom dijeli ”lekcije”, a nije primarno svjedočenja Radosne vijesti. Stoga je, a ne zbog nečega drugoga, beskoristan govor. Pojednostavljeno rečeno: imamo izvjesni crash ortodoksije i ortopraksije, o kojoj je tako rječito i vrlo inteligentno teološki govorio dominikanac Edward Schillebeeckx. No, da se vratimo na vaše pitanje. Mi propovjednici, a ništa manje mi kršćani u cijelosti, smo izgleda trajno izloženi izvjesnom logocentrizmu. Nije bitno da podastrem vama i vašim čitateljima što ću reći ovih dana, pa ni kako ću to sročiti. Ključna je konzistentnost riječi i vlastitog života. Sv. Franjo je svojoj redovničkoj subraći između ostalog dao savjet: Navještajte evanđelje, a ako bi bilo nužno, onda i riječima. Propovijedati Radosnu vijest ne znači u prvom redu govoriti. Zazirat nam je, u svakom slučaju, od bilo kakvih floskula (pa i onih prigodnih ”uskrsnih”). Jer prije ”uskrsne riječi” potrebno je prakticirati ”uskrsno oko” koje će primijetiti brata čovjeka, vratiti mu ugled, dostojanstvo – a to je već predokus uskrsnuća, ne samo njihova nego i našega.
Primjećujem kao reakciju na moje članke, kolumne i nastupe da je otvorenost ljudi za transcendentno u porastu, ali da ti ljudi ne dobivaju adekvatan i razumljiv poticaj ili odgovore na njihova traženja. Prečesto mi se događa da mi se čitatelji žale na ono što slušaju u crkvama. Prepoznatljive ljutite reakcije crkvenih službenika, siguran sam, ne pomažu u potrebnoj re-evangelizaciji.
Ne samo kod vjernika, nego načelno ljutit nastup i zagrižen govor ne nailazi na plodno tlo, odvraća ljude da posvete pažnju – pa ne znam kako dobra, pametna i uopće korisna bila neka propovijed. Doduše, nisam pobornik da sve treba s blagošću, i to s blagošću sve do neprepoznatljivosti, govoriti. Smije se govoriti i sa strašću koja je oboružana argumentima, ponajprije onima vlastitog življenja poruke koja se želi prenijeti – dapače! Poteškoće koje navodite slutim pak više u govoru iz zabrinutosti zbog tuđe vjere, koji vrlo brzo preraste u moralnu patetiku. A rezultat takvog navještaja je ponajčešće dvostruki neuspjeh: takvi govor nevjernika tjera na teogoniju (prva grčka mitološka sinteza koja raspravlja o postanku svijeta i rodoslovlju bogova, op. D. P.), a vjerniku ne pomaže da učini evanđeoski iskorak iz utabanih staza svakodnevne letargičnosti.
Napisali ste vrlo koherentnu knjigu za koju će čak predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić kazati, da ga parafraziram, kako nije mudro o problemima šutjeti i da je dobrodošla vaša ”živa želja i sugestija ‘neka prestane beznadna šutnja’.” Jedno od poglavlja knjige ima naslov ”Prešućivanja u Crkvi u Hrvatskoj”. Kako to Crkva šuti, dok javno, naizgled, o svemu želi progovoriti?
Navest ću jedan primjer. Npr. crkvena hijerarhija vrlo intenzivno podsjeća odgovorne u državi da su nacionalni interesi još uvijek zapostavljeni i samim tim budućnost države ugrožena, te da valja o puno tema radikalno prekinuti ”hrvatsku šutnju”. To po sebi načelno nije, dakako, loše, međutim, poteškoća je u tome što tu izrazito političku inicijativu poduzimaju predstavnici crkvene hijerarhije. Dakle, Crkva šuti utoliko što zapušta aktivniju elementarnu formaciju svojih vjernika i umjesto toga radije postavlja zahtjeve političkom i društvenom establishmentu. No, kada i u demokratskim uvjetima života i rada crkvena hijerarhija forsira nacionalne teme i govor etnosu, onda nije nikakvo čudo da izostaje kreativniji pastoralni rad i aktualna teološka analiza. Izrazito tradicionalno katoličanstvo u takvim uvjetima pospješuje sužavanje Crkve na liturgijsku zajednicu, a proročki glas svodi na socijalnu kritiku. Dakle, na neki način ”govori se o tuđemu”, a ”šuti o svojemu”.
Ovim bih razgovorom želio zaintrigirati naše čitatelje i čitateljice i motivirati ih da uzmu u ruke vašu knjigu, pa vas molim da elaborirate konstataciju da je Crkva ”zapustila samu sebe”, jer vi kažete da, nošena krilima predodžbe o sebi kao o neupitnom nacionalnom autoritetu i snažnoj instituciji, nije osjećala potrebu osposobljavati se za pluralističko društvo i rastuću sekularizaciju. U čemu se to najbolje vidi?
Najprimjerenije bi bilo na ovo vaše pitanje odgovorit opsežnim odgovorom. No, za to nemamo ovdje dovoljno prostora. Stoga mi je upustiti se u pojednostavljen, pa i slikovit govor. Nek’ bude tek navedeno: Crkva se s pravom osjećala moralnim pobjednikom pred činjenicom da su u Hrvatskoj konačno bili mogući prvi demokratski izbori. Kao što znamo, cijena koju smo vrlo uskoro morali platiti – kako za demokraciju tako i za samoodređenje – bio je Domovinski rat. Mislilo se tada, ne samo u Crkvi; samo nek’ dođe demokracija, kad budemo slobodni i kad domovina bude oslobođena, sve će onda biti u redu. Mi smo, Crkva dakle, pritom zaboravili da smo nakon kataklizme rata i njegovih posljedica koje i danas osjećamo imali posla s ljudima; uz svu njihovu odanost Katoličkoj crkvi, ipak su to bili ljudi koji su prošli antropološku katastrofu komunizma. S pravom se izdašno radilo na obnovi razrušene zemlje, pa i sakralnih objekata, ali smo zaboravili obnavljati antropološke ruševine.
Zatim, Crkva izgleda ne uspijeva biti u smirenom i konstruktivnom kritičkom dijalogu s hrvatskim sekularnim društvom. Crkva je itekako govorljiva u javnosti. Rado iznosi svoje učenje i sugerira moralno ispravno ponašanje, žurno ispravlja oprečno mišljenje i elokventno priopćava svoje gledište, prebrzo ex cathedra. No, zapušta tražiti susret s neistomišljenicima. Ostaje uglavnom kod priopćenja, a kadikad sugovorniku indirektno gotovo pa da sugerira obraćenje. Dakle, ne trudi se sresti, intelektualno shvatiti i kontekstualno razumjeti neistomišljenika, nego mu uglavnom nastoji dati do znanja gdje je ispravan put i rješenje. Nažalost, što je dodatno zabrinjavajuće, jedva postoji intelektualna čežnja za provjerom vlastitih stavova.
Duže boravite i radite u Njemačkoj. Možda bi prethodno pitanje bilo lakše dopuniti kad biste nam pojasnili kako to Katolička crkva u Njemačkoj biva sposobna za pluralističko društvo. Ja živim u braku s Njemicom, pa su mi neke stvari njemačkog društva malo jasnije, ali vjerujem da bi mnoge naše čitatelje zanimalo od vas saznati kakvi su njemački katolici?
Da se razumijemo: nipošto ne želim ovdje tvrditi da su njemački katolici bolji, a neki drugi katolici lošiji. To zapravo nije ni pitanje našeg razgovora. Ovdje primarno govorimo o instituciji Crkve i njenom djelovanju. A iz iskustva ovdašnje Crkve možemo dosta toga naučiti kako ne bismo – barem nepotrebno – plaćali cijene nekih iskustava. Dvije pojedinosti želim ovdje navesti: institucionalno uključivanje laika u život i rad Crkve, koji kroz svoj angažman proširuju horizonte (vjerskog i tzv. ”sekularnog”!) shvaćanja i participacije Crkve u sasvim konkretnom društvu. I jedna druga stvar: čini mi se da su njemački vjernici pismeniji u svojoj vjeri – ne samo u smislu informiranosti o vjeri nego i u kontekstu vjerskog znanja.
Budući da se u nas dogodilo da je teološki govor gotovo zamro, koje su to teološke teme u Njemačkoj?
Nije pitanje da bi ovdje bila neka natprosječno visoka akademska teologija zbog koje bismo sad i odmah trebali Nijemcima zavidjeti – premda bi se i o tome moglo štošta reći. I ovdje u Njemačkoj dabome postoje ”teološke kule” i ”teološki sustavi” koji mirišu na distancu prema drugome i drugačijemu. No, jednu stvar treba naglasiti: govor teologa i uopće teološki prinosi imaju veze s konkretnim životima ljudi. On nije samo aktualan, nego je i konkretan, ne libi se stvarnosti pogledati u oči i rado nudi analize za rješavanje sasvim konkretnih problema ljudi i vjernika.
Nakon ovoga se nameće pitanje je li u Hrvatskoj zamro teološki govor?
Nije nestao teološki govor u Hrvatskoj, naprotiv. Teolozi jako puno pišu i objavljuju – kao nikad do sada u povijesti teološke misli kod Hrvata. Pitanje je kakav je to teološki govor? Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati neku hrvatsku teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi. Da bi se postigla konzistencija teološkog govora i aktualne stvarnosti hrvatskog društva, potrebna je autentičnost, pače nova angažirana teološka iskrenost. A do nje ne možemo doći bez rasprave među teolozima, koja je danas posvema iščezla.
Živimo u vremenima beznađa, velikih svađa i konfuzije gdje je svaka diskusija – diskusija o politici, pa nas to vodi do spoznaje da je kod nas riječ pokvarljiva roba. Što ste željeli, u tom smislu, kazati knjigom ”Bogozaborav”?
Slažem s vašom tvrdnjom. Doista čovjek, ne samo promatrač sa strane, vrlo brzo dobije dojam da je politika do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost kakvog javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. K tomu, u Hrvatskoj kao da ne postoji politika, nego samo političnost. Dočim je politika poslanje služenja općem dobru, kod nas se političari ponajvećma udružuju u stranke radi ostvarenja svojih privatnih interesa – što čak uopće ne skrivaju reći! A kad (takva!) politika postane sve u društvu, onda sve drugo postaje jedva nešto ili čak ništa. No, nismo bespomoćni pred navedenim evidentnim činjenicama. A prepustiti se samo jadikovanju ili odati se beznađu bio bi luksuz koji si – ne samo mi! – ne možemo dozvoliti. K tomu, za osobu koja je vjernik beznađe je negacija Boga! Stoga osobno nastojim biti osobom nade. Ovaj skromni prinos knjige ”Bogozaborav” je samo jedna ponuda iščitavanja naših hrvatskih i vjerničkih stvarnosti iz jedne možda drukčije perspektive. A promjena perspektive gledanja na neke stvarnosti možda ukaže i na novo svjetlo ili čak novu nadu.
Često čujem da nismo sposobni za dijalog, a vi pišete o protuslovlju iz ljubavi ili o krjeposti zamjeranja. To – ne zamjeriti se – je nekakav imanentan strah koji, kao Argentinac, ne uspijevam razumjeti. Neki će reći da sam hrabar, a većina da sam bezobrazan ili ”konfliktan”, ali nemam problema kada moram odlučivati da li reći što mislim ili govoriti samo ono što drugi očekuju ili vole slušati? Imate li vi problem s tzv. lojalnošću instituciji kojoj pripadate i kako rješavate dihotomiju biti poslušan – biti vjeran, recimo, evanđelju ili vlastitoj savjesti ili pak teološkom pozivu?
Velike, snažne institucije traže i, nazvat ću je tako, ”obimnu” lojalnost. No, postoje različiti intenziteti lojalnosti naspram neke institucije. Npr. moja lojalnost prema instituciji neke udruge čiji sam član, ili moja lojalnost prema instituciji Dominikanskog reda u kojoj sam redovnik, ili moja lojalnost prema instituciji Katoličke crkve čiji sam svećenik, te u konačnici moja lojalnost prema instituciji svih institucija, mojoj savjesti, posvema su različitog karaktera i intenziteta. Sad bih trebao pojasniti navedene razine lojalnosti – no predmnijevam da su vam razvidne razlike. Zazirem od ljudi koji olako iznose recepte za život.
No, vi ipak želite dodatno pojašnjenje. Npr. kada govorim o lojalnosti prema Crkvi, onda nipošto ne mislim u prvom redu na poslušnost. Mnoga kriva poslušnost je upravo dovela do zataškavanja istine i onemogućavanja pravičnosti u krilu Crkve. Uostalom, poslušnost nije prva zadaća kršćanina. Kršćanstvo od nas traži vjernost – kršćanin je pozvan na poslušnost u kreativnoj vjernosti. Stoga, poslušnost Crkvi nije lojalnost po svaku cijenu. Naprotiv, kršćanska lojalnost je izvjesni život u paradoksu. Riječ je zapravo o tzv. nelogičnoj lojalnosti. To je lojalnost koja živi od proturječja! Zapravo, povrijedili bismo drugoga ako ga ”ne povređujemo” zazirući od kritike, jer mu povlađujemo, a ne proturječimo. Takvim ponašanjem nipošto ne branimo Crkvu, jer prakticiramo zapravo krivu lojalnost, te tako iznova izigravamo povjerenje vjernika. Bavimo se kultom fasade, kako institucije Crkve tako i naše osobne maske. Dočim je krivo shvaćena poslušnost odgovorna za mnogu nesreću ljudi kao i za budućnost autentične vjere, s druge strane protuslovljenje iz lojalnosti je dar za sve, jer nam pomaže ići naprijed, omogućuje promjene – teološki rečeno, stvara pretpostavke za obraćenje. To i takvo protuslovljenje iz ljubavi, dakle prakticiranje kreposti zamjeranja, zasigurno nisu recepti za sve probleme našeg društva ili Crkve, ali su neizostavna terapija i lijek za ozdravljenje naših odnosa, kako pojedinačnih tako i društva (Crkve!) u cijelosti. Jer tko živi iskreno i dosljedno svoj život i svoju vjeru, živi opasno: Zamjera se!
Ako sam dobro shvatio Isusa, on nije govorio ”u rukavicama”, nije okolišao. Dapače, zamjeranje ga je i dovelo do toga da ga osude na smrt. Dakle, tu smo, pred misterijem Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Iako niste, kako ste jednom napisali, Isusov direktni glasnogovornik, imate obavezu pojasniti nam taj misteriji. Ja vas to najljubaznije molim. Hans Urs von Balthasar kaže da kršćanska egzistencija nije i ne smije biti ”nepodnošljivo klimatanje tamo amo, jer je Krist jedan, u križu i u uskrsnuću” i da ”naša egzistencija nije samostojna, nego u njemu postavljena”. Nije nam moguće, to neće nikada moći napraviti ni jedan čovjek, sagledati žarište sinteze, jer je ono u Kristu, no moram vas pitati kako određujete vlastito mjesto u pashalnom trodnevlju?
Ovo vaše pitanje u prvi mah shvaćam kao izvjesni predložak za pisanje traktata, odnosno neke nove knjige. Bit ću slobodan, pa ću pokušati jednim ovećim citatom iz moje knjige ”Bogozaborav” naznačit pravac odgovora.
”U događanjima Isusove muke imamo Isusa kao pasivnu žrtvu intrige vjerske elite Jeruzalema, te, s druge strane, taj isti tzv. pasivni Isus, žrtva, zapravo od samog početka do kraja događanja muke je suvereni subjekt. Isus podnosi muku i smrt na križu, i on je podnosi u apsolutnoj slobodi. On sebe žrtvuje i samo zbog toga može postati žrtvom. Naime, Isus ne postaje žrtvom jer ga njegovi protivnici razapinju na križ. Ne. On postaje žrtvom jer sam sebe svjesno žrtvuje.
Drugim riječima, Isus, žrtva intrige i nepravde, uvijek je jedan korak ispred svojih počinitelja. Ta naoko malena prednost za razumijevanje dogođenoga i uopće za kršćansko vjerovanje od odlučujućeg je teološkog značenja. Isus kao stvarni subjekt muke nije ništa drugo nego žrtva nepravde i ljudske grješnosti. I taj njegov „biti subjektom“ očituje se upravo u tome da Bog, već prije nego što se dogodila nepravda, poduzeo je inicijativu pomirenja. Dakle, suprotno našoj ljudskoj logici, koja kaže da tek nakon dogođene nepravde može uslijediti naša pomiriteljska spremnost, Bog pak u svojoj logici praštanja i pomirenja ne slijedi grijeh, takoreći ne čeka grijeh, nego Bog naprotiv sa svojom pomiriteljskom spremnošću uvijek prethodi grijehu. Taj možda naoko neznatni detalj obratna vremenskoga slijeda, po kojem Božje praštanje prethodi grijehu, upravo svjedoči prema kršćanskom razumijevanju posvemašnju apsolutnu suverenost Božju i jednako tako apsolutnu bezuvjetnost njegove ljubavi prema nama ljudima. Božja logika nas ljude uvijek iritira i uznemiruje, nemoguće ju je razumijeti i preostaje nam izgleda jedino vjerovati. Jer, kako razumijeti da nam je Bog davno oprostio našu krivicu još prije negoli smo postali grješnima? Odnosno, kako shvatiti da nam je Bog oprostio naše grijehe prije negoli smo priznali naše grijehe, te da se s nama pomirio prije negoli smo uopće išta znali o potrebi pomirenja?!”
Hvala vam na razgovoru i sretan vam Uskrs!
Sretan Uskrs i vama i čitateljima ovoga portala.
Foto: Drago Pilsel
Poštovani o. Frano, mnogima će se činiti proturječno. a nekima i suviše izazovno da o Uskrsu vodimo razgovor u povodu vaše knjige ”Bogozaborav – Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve” (koju je izdao zagrebačko-sarajevski Synopsis i o kojoj opsežno pišemo u rubrici Ex libris na našem portalu) tako da ga započnemo vašom konstatacijom da su vjernici zaboravili da su Boga zaboravili.
Složenica ”Bogozaborav” ne tematizira primarno odsutnost Boga, a još manje želi upozoriti na loš rejtnig ili popularnost biblijskog Boga u našim govorima, propovijedima, člancima, knjigama. Naprotiv, nama su usta puna riječi Bog. Dakle, nismo mi, nije Crkva zaboravila Boga. Naprotiv! O kojem je onda Bogozaboravu riječ? Premda možda u prvi mah zvuči kao igra riječi, radi se zapravo o dalekosežnoj tvrdnji: mi smo zaboravili da smo Boga zaboravili. Bogozaborav: nipošto zaborav iz tzv. dementnosti; to je plod indiferentnosti prema primarnom sadržaju koji u ključnim, temeljnim životnim izazovima ostaje pred vratima naših razmišljanja i odlučivanja. Prigodimični Bog postaje sporednim, te u konačnici suvišnim. Razlog što je tomu tako izgleda leži u činjenici da je Bog češće povod, a puno manje razlog pozivanja na njegovo ime. Očito je sazrelo vrijeme da se konačno prihvati činjenica da je ovdje većina ljudi krštena, ali ne i kristijanizirana. Imamo posla s prigodnim i selektivnim kršćanstvom koje se osigurava isključivo kroz forme. U takvim okolnostima nije u središtu ono što jesam, ono što vjerujem, nego ono što prema određenim propisima radim. Religija kao da se reducira na organiziranu praksu, a toj praksi se na taj način krade njezina kontingencija. Stoga u homiletskim prinosima i teološkim govorima nije primarna tema osobnih uvjerenja – kakvu sliku Boga ljudi imaju – nego se uglavnom svode na upozoravanje na praktične obveze, na moral.
Vi kažete da ”Bogozaborav” nije neki slučaj, nego stanje i da rješenje toga problema traži neki novi početak.
Da budemo na čistu: Ne radi se o tome da se nešto zaboravilo, pa kad se sjeti i kad se bude imalo više vremena, onda će se tome opet posvetiti. ”Bogozaborav” nije neki slučaj (slučajnosti), nego je, tvrdim, stanje. I dok se slučajevi rješavaju poput neke točke dnevnoga reda, stanja zahtijevaju novi početak, u ovome slučaju, u doslovnom smislu riječi – novi život kroz obraćenje.
Uskrs i jest prilika da se počne iznova. Apelirate na novi početak, na novi život, kažete, kroz obraćenje. Što pretpostavlja taj pojam i kako Boga opet staviti na naš ”dnevni red”?
Naime, Boga se ne može samo dozivati u pamćenje ili opet staviti na dnevni red kako bismo time dokinuli ”Bogozaborav”. On se može dokinuti samo i jedino oslobađanjem prostora za Boga, kako bi dobio trajno mjesto za stolom moga života. Obraćenje je aktivno življenje poziva Boga u svom životu. U protivnome će se samo nastaviti vjerovati u vlastitu vjeru.
Otkrit ću vam jedan osobni problem o kojem govorite u vašoj knjizi: o tome da je mnoge iz crkava i misa otjerao beskoristan, a ja ću ovdje dodati, jer tako to doživljavam, u potpunosti neprihvatljiv govor. Nisam siguran da bih ”imao štofa” da odgovorim na pitanje koje postavljate u knjizi: ”Koliko onoga što dušobrižnici govore, teolozi pišu, što pastiri naučavaju može izdržati ispit korisne riječi?” Hoću reći, najlakše bi mi bilo kazati da malo toga prolazi taj ispit. Ne nalazim, nažalost, mnogo korisnoga govora u crkvama, a to nije samo pojava kod katolika. Dogodilo mi se da sam se skoro protestno digao sa službe u jednoj baptističkoj crkvi u Hrvatskoj kada je gostujući pastor za Uskrs stao propovijedati o svojim kućnim ljubimcima. Što ćete vi, kao ”redovnik propovjednik”, kazati s oltara ovih dana?
Puno toga ste naveli u ovom vašem osvrtnom pitanju, ako ga smijem tako nazvati. Nastojat ću kratko odgovorit. Odmah na početku jedna primjedba. Spomenuli ste dva pojma: beskoristan te potom, kao izvjesno osobno potenciranje, neprihvatljiv govor. Beskoristan govor o kojem je uistinu riječ u knjizi u prvom redu odnosi se na stubokom ”ispravan”, ali i ”dopadljiv” teološki govor. Taj mahom predvidiv govor uglavnom dijeli ”lekcije”, a nije primarno svjedočenja Radosne vijesti. Stoga je, a ne zbog nečega drugoga, beskoristan govor. Pojednostavljeno rečeno: imamo izvjesni crash ortodoksije i ortopraksije, o kojoj je tako rječito i vrlo inteligentno teološki govorio dominikanac Edward Schillebeeckx. No, da se vratimo na vaše pitanje. Mi propovjednici, a ništa manje mi kršćani u cijelosti, smo izgleda trajno izloženi izvjesnom logocentrizmu. Nije bitno da podastrem vama i vašim čitateljima što ću reći ovih dana, pa ni kako ću to sročiti. Ključna je konzistentnost riječi i vlastitog života. Sv. Franjo je svojoj redovničkoj subraći između ostalog dao savjet: Navještajte evanđelje, a ako bi bilo nužno, onda i riječima. Propovijedati Radosnu vijest ne znači u prvom redu govoriti. Zazirat nam je, u svakom slučaju, od bilo kakvih floskula (pa i onih prigodnih ”uskrsnih”). Jer prije ”uskrsne riječi” potrebno je prakticirati ”uskrsno oko” koje će primijetiti brata čovjeka, vratiti mu ugled, dostojanstvo – a to je već predokus uskrsnuća, ne samo njihova nego i našega.
Primjećujem kao reakciju na moje članke, kolumne i nastupe da je otvorenost ljudi za transcendentno u porastu, ali da ti ljudi ne dobivaju adekvatan i razumljiv poticaj ili odgovore na njihova traženja. Prečesto mi se događa da mi se čitatelji žale na ono što slušaju u crkvama. Prepoznatljive ljutite reakcije crkvenih službenika, siguran sam, ne pomažu u potrebnoj re-evangelizaciji.
Ne samo kod vjernika, nego načelno ljutit nastup i zagrižen govor ne nailazi na plodno tlo, odvraća ljude da posvete pažnju – pa ne znam kako dobra, pametna i uopće korisna bila neka propovijed. Doduše, nisam pobornik da sve treba s blagošću, i to s blagošću sve do neprepoznatljivosti, govoriti. Smije se govoriti i sa strašću koja je oboružana argumentima, ponajprije onima vlastitog življenja poruke koja se želi prenijeti – dapače! Poteškoće koje navodite slutim pak više u govoru iz zabrinutosti zbog tuđe vjere, koji vrlo brzo preraste u moralnu patetiku. A rezultat takvog navještaja je ponajčešće dvostruki neuspjeh: takvi govor nevjernika tjera na teogoniju (prva grčka mitološka sinteza koja raspravlja o postanku svijeta i rodoslovlju bogova, op. D. P.), a vjerniku ne pomaže da učini evanđeoski iskorak iz utabanih staza svakodnevne letargičnosti.
Napisali ste vrlo koherentnu knjigu za koju će čak predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić kazati, da ga parafraziram, kako nije mudro o problemima šutjeti i da je dobrodošla vaša ”živa želja i sugestija ‘neka prestane beznadna šutnja’.” Jedno od poglavlja knjige ima naslov ”Prešućivanja u Crkvi u Hrvatskoj”. Kako to Crkva šuti, dok javno, naizgled, o svemu želi progovoriti?
Navest ću jedan primjer. Npr. crkvena hijerarhija vrlo intenzivno podsjeća odgovorne u državi da su nacionalni interesi još uvijek zapostavljeni i samim tim budućnost države ugrožena, te da valja o puno tema radikalno prekinuti ”hrvatsku šutnju”. To po sebi načelno nije, dakako, loše, međutim, poteškoća je u tome što tu izrazito političku inicijativu poduzimaju predstavnici crkvene hijerarhije. Dakle, Crkva šuti utoliko što zapušta aktivniju elementarnu formaciju svojih vjernika i umjesto toga radije postavlja zahtjeve političkom i društvenom establishmentu. No, kada i u demokratskim uvjetima života i rada crkvena hijerarhija forsira nacionalne teme i govor etnosu, onda nije nikakvo čudo da izostaje kreativniji pastoralni rad i aktualna teološka analiza. Izrazito tradicionalno katoličanstvo u takvim uvjetima pospješuje sužavanje Crkve na liturgijsku zajednicu, a proročki glas svodi na socijalnu kritiku. Dakle, na neki način ”govori se o tuđemu”, a ”šuti o svojemu”.
Ovim bih razgovorom želio zaintrigirati naše čitatelje i čitateljice i motivirati ih da uzmu u ruke vašu knjigu, pa vas molim da elaborirate konstataciju da je Crkva ”zapustila samu sebe”, jer vi kažete da, nošena krilima predodžbe o sebi kao o neupitnom nacionalnom autoritetu i snažnoj instituciji, nije osjećala potrebu osposobljavati se za pluralističko društvo i rastuću sekularizaciju. U čemu se to najbolje vidi?
Najprimjerenije bi bilo na ovo vaše pitanje odgovorit opsežnim odgovorom. No, za to nemamo ovdje dovoljno prostora. Stoga mi je upustiti se u pojednostavljen, pa i slikovit govor. Nek’ bude tek navedeno: Crkva se s pravom osjećala moralnim pobjednikom pred činjenicom da su u Hrvatskoj konačno bili mogući prvi demokratski izbori. Kao što znamo, cijena koju smo vrlo uskoro morali platiti – kako za demokraciju tako i za samoodređenje – bio je Domovinski rat. Mislilo se tada, ne samo u Crkvi; samo nek’ dođe demokracija, kad budemo slobodni i kad domovina bude oslobođena, sve će onda biti u redu. Mi smo, Crkva dakle, pritom zaboravili da smo nakon kataklizme rata i njegovih posljedica koje i danas osjećamo imali posla s ljudima; uz svu njihovu odanost Katoličkoj crkvi, ipak su to bili ljudi koji su prošli antropološku katastrofu komunizma. S pravom se izdašno radilo na obnovi razrušene zemlje, pa i sakralnih objekata, ali smo zaboravili obnavljati antropološke ruševine.
Zatim, Crkva izgleda ne uspijeva biti u smirenom i konstruktivnom kritičkom dijalogu s hrvatskim sekularnim društvom. Crkva je itekako govorljiva u javnosti. Rado iznosi svoje učenje i sugerira moralno ispravno ponašanje, žurno ispravlja oprečno mišljenje i elokventno priopćava svoje gledište, prebrzo ex cathedra. No, zapušta tražiti susret s neistomišljenicima. Ostaje uglavnom kod priopćenja, a kadikad sugovorniku indirektno gotovo pa da sugerira obraćenje. Dakle, ne trudi se sresti, intelektualno shvatiti i kontekstualno razumjeti neistomišljenika, nego mu uglavnom nastoji dati do znanja gdje je ispravan put i rješenje. Nažalost, što je dodatno zabrinjavajuće, jedva postoji intelektualna čežnja za provjerom vlastitih stavova.
Duže boravite i radite u Njemačkoj. Možda bi prethodno pitanje bilo lakše dopuniti kad biste nam pojasnili kako to Katolička crkva u Njemačkoj biva sposobna za pluralističko društvo. Ja živim u braku s Njemicom, pa su mi neke stvari njemačkog društva malo jasnije, ali vjerujem da bi mnoge naše čitatelje zanimalo od vas saznati kakvi su njemački katolici?
Da se razumijemo: nipošto ne želim ovdje tvrditi da su njemački katolici bolji, a neki drugi katolici lošiji. To zapravo nije ni pitanje našeg razgovora. Ovdje primarno govorimo o instituciji Crkve i njenom djelovanju. A iz iskustva ovdašnje Crkve možemo dosta toga naučiti kako ne bismo – barem nepotrebno – plaćali cijene nekih iskustava. Dvije pojedinosti želim ovdje navesti: institucionalno uključivanje laika u život i rad Crkve, koji kroz svoj angažman proširuju horizonte (vjerskog i tzv. ”sekularnog”!) shvaćanja i participacije Crkve u sasvim konkretnom društvu. I jedna druga stvar: čini mi se da su njemački vjernici pismeniji u svojoj vjeri – ne samo u smislu informiranosti o vjeri nego i u kontekstu vjerskog znanja.
Foto: Claudia Keller-Pilsel
Budući da se u nas dogodilo da je teološki govor gotovo zamro, koje su to teološke teme u Njemačkoj?
Nije pitanje da bi ovdje bila neka natprosječno visoka akademska teologija zbog koje bismo sad i odmah trebali Nijemcima zavidjeti – premda bi se i o tome moglo štošta reći. I ovdje u Njemačkoj dabome postoje ”teološke kule” i ”teološki sustavi” koji mirišu na distancu prema drugome i drugačijemu. No, jednu stvar treba naglasiti: govor teologa i uopće teološki prinosi imaju veze s konkretnim životima ljudi. On nije samo aktualan, nego je i konkretan, ne libi se stvarnosti pogledati u oči i rado nudi analize za rješavanje sasvim konkretnih problema ljudi i vjernika.
Nakon ovoga se nameće pitanje je li u Hrvatskoj zamro teološki govor?
Nije nestao teološki govor u Hrvatskoj, naprotiv. Teolozi jako puno pišu i objavljuju – kao nikad do sada u povijesti teološke misli kod Hrvata. Pitanje je kakav je to teološki govor? Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati neku hrvatsku teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi. Da bi se postigla konzistencija teološkog govora i aktualne stvarnosti hrvatskog društva, potrebna je autentičnost, pače nova angažirana teološka iskrenost. A do nje ne možemo doći bez rasprave među teolozima, koja je danas posvema iščezla.
Živimo u vremenima beznađa, velikih svađa i konfuzije gdje je svaka diskusija – diskusija o politici, pa nas to vodi do spoznaje da je kod nas riječ pokvarljiva roba. Što ste željeli, u tom smislu, kazati knjigom ”Bogozaborav”?
Slažem s vašom tvrdnjom. Doista čovjek, ne samo promatrač sa strane, vrlo brzo dobije dojam da je politika do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost kakvog javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. K tomu, u Hrvatskoj kao da ne postoji politika, nego samo političnost. Dočim je politika poslanje služenja općem dobru, kod nas se političari ponajvećma udružuju u stranke radi ostvarenja svojih privatnih interesa – što čak uopće ne skrivaju reći! A kad (takva!) politika postane sve u društvu, onda sve drugo postaje jedva nešto ili čak ništa. No, nismo bespomoćni pred navedenim evidentnim činjenicama. A prepustiti se samo jadikovanju ili odati se beznađu bio bi luksuz koji si – ne samo mi! – ne možemo dozvoliti. K tomu, za osobu koja je vjernik beznađe je negacija Boga! Stoga osobno nastojim biti osobom nade. Ovaj skromni prinos knjige ”Bogozaborav” je samo jedna ponuda iščitavanja naših hrvatskih i vjerničkih stvarnosti iz jedne možda drukčije perspektive. A promjena perspektive gledanja na neke stvarnosti možda ukaže i na novo svjetlo ili čak novu nadu.
Često čujem da nismo sposobni za dijalog, a vi pišete o protuslovlju iz ljubavi ili o krjeposti zamjeranja. To – ne zamjeriti se – je nekakav imanentan strah koji, kao Argentinac, ne uspijevam razumjeti. Neki će reći da sam hrabar, a većina da sam bezobrazan ili ”konfliktan”, ali nemam problema kada moram odlučivati da li reći što mislim ili govoriti samo ono što drugi očekuju ili vole slušati? Imate li vi problem s tzv. lojalnošću instituciji kojoj pripadate i kako rješavate dihotomiju biti poslušan – biti vjeran, recimo, evanđelju ili vlastitoj savjesti ili pak teološkom pozivu?
Velike, snažne institucije traže i, nazvat ću je tako, ”obimnu” lojalnost. No, postoje različiti intenziteti lojalnosti naspram neke institucije. Npr. moja lojalnost prema instituciji neke udruge čiji sam član, ili moja lojalnost prema instituciji Dominikanskog reda u kojoj sam redovnik, ili moja lojalnost prema instituciji Katoličke crkve čiji sam svećenik, te u konačnici moja lojalnost prema instituciji svih institucija, mojoj savjesti, posvema su različitog karaktera i intenziteta. Sad bih trebao pojasniti navedene razine lojalnosti – no predmnijevam da su vam razvidne razlike. Zazirem od ljudi koji olako iznose recepte za život.
No, vi ipak želite dodatno pojašnjenje. Npr. kada govorim o lojalnosti prema Crkvi, onda nipošto ne mislim u prvom redu na poslušnost. Mnoga kriva poslušnost je upravo dovela do zataškavanja istine i onemogućavanja pravičnosti u krilu Crkve. Uostalom, poslušnost nije prva zadaća kršćanina. Kršćanstvo od nas traži vjernost – kršćanin je pozvan na poslušnost u kreativnoj vjernosti. Stoga, poslušnost Crkvi nije lojalnost po svaku cijenu. Naprotiv, kršćanska lojalnost je izvjesni život u paradoksu. Riječ je zapravo o tzv. nelogičnoj lojalnosti. To je lojalnost koja živi od proturječja! Zapravo, povrijedili bismo drugoga ako ga ”ne povređujemo” zazirući od kritike, jer mu povlađujemo, a ne proturječimo. Takvim ponašanjem nipošto ne branimo Crkvu, jer prakticiramo zapravo krivu lojalnost, te tako iznova izigravamo povjerenje vjernika. Bavimo se kultom fasade, kako institucije Crkve tako i naše osobne maske. Dočim je krivo shvaćena poslušnost odgovorna za mnogu nesreću ljudi kao i za budućnost autentične vjere, s druge strane protuslovljenje iz lojalnosti je dar za sve, jer nam pomaže ići naprijed, omogućuje promjene – teološki rečeno, stvara pretpostavke za obraćenje. To i takvo protuslovljenje iz ljubavi, dakle prakticiranje kreposti zamjeranja, zasigurno nisu recepti za sve probleme našeg društva ili Crkve, ali su neizostavna terapija i lijek za ozdravljenje naših odnosa, kako pojedinačnih tako i društva (Crkve!) u cijelosti. Jer tko živi iskreno i dosljedno svoj život i svoju vjeru, živi opasno: Zamjera se!
Foto: Claudia Keller-Pilsel
Ako sam dobro shvatio Isusa, on nije govorio ”u rukavicama”, nije okolišao. Dapače, zamjeranje ga je i dovelo do toga da ga osude na smrt. Dakle, tu smo, pred misterijem Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Iako niste, kako ste jednom napisali, Isusov direktni glasnogovornik, imate obavezu pojasniti nam taj misteriji. Ja vas to najljubaznije molim. Hans Urs von Balthasar kaže da kršćanska egzistencija nije i ne smije biti ”nepodnošljivo klimatanje tamo amo, jer je Krist jedan, u križu i u uskrsnuću” i da ”naša egzistencija nije samostojna, nego u njemu postavljena”. Nije nam moguće, to neće nikada moći napraviti ni jedan čovjek, sagledati žarište sinteze, jer je ono u Kristu, no moram vas pitati kako određujete vlastito mjesto u pashalnom trodnevlju?
Ovo vaše pitanje u prvi mah shvaćam kao izvjesni predložak za pisanje traktata, odnosno neke nove knjige. Bit ću slobodan, pa ću pokušati jednim ovećim citatom iz moje knjige ”Bogozaborav” naznačit pravac odgovora.
”U događanjima Isusove muke imamo Isusa kao pasivnu žrtvu intrige vjerske elite Jeruzalema, te, s druge strane, taj isti tzv. pasivni Isus, žrtva, zapravo od samog početka do kraja događanja muke je suvereni subjekt. Isus podnosi muku i smrt na križu, i on je podnosi u apsolutnoj slobodi. On sebe žrtvuje i samo zbog toga može postati žrtvom. Naime, Isus ne postaje žrtvom jer ga njegovi protivnici razapinju na križ. Ne. On postaje žrtvom jer sam sebe svjesno žrtvuje.
Drugim riječima, Isus, žrtva intrige i nepravde, uvijek je jedan korak ispred svojih počinitelja. Ta naoko malena prednost za razumijevanje dogođenoga i uopće za kršćansko vjerovanje od odlučujućeg je teološkog značenja. Isus kao stvarni subjekt muke nije ništa drugo nego žrtva nepravde i ljudske grješnosti. I taj njegov „biti subjektom“ očituje se upravo u tome da Bog, već prije nego što se dogodila nepravda, poduzeo je inicijativu pomirenja. Dakle, suprotno našoj ljudskoj logici, koja kaže da tek nakon dogođene nepravde može uslijediti naša pomiriteljska spremnost, Bog pak u svojoj logici praštanja i pomirenja ne slijedi grijeh, takoreći ne čeka grijeh, nego Bog naprotiv sa svojom pomiriteljskom spremnošću uvijek prethodi grijehu. Taj možda naoko neznatni detalj obratna vremenskoga slijeda, po kojem Božje praštanje prethodi grijehu, upravo svjedoči prema kršćanskom razumijevanju posvemašnju apsolutnu suverenost Božju i jednako tako apsolutnu bezuvjetnost njegove ljubavi prema nama ljudima. Božja logika nas ljude uvijek iritira i uznemiruje, nemoguće ju je razumijeti i preostaje nam izgleda jedino vjerovati. Jer, kako razumijeti da nam je Bog davno oprostio našu krivicu još prije negoli smo postali grješnima? Odnosno, kako shvatiti da nam je Bog oprostio naše grijehe prije negoli smo priznali naše grijehe, te da se s nama pomirio prije negoli smo uopće išta znali o potrebi pomirenja?!”
Hvala vam na razgovoru i sretan vam Uskrs!
Sretan Uskrs i vama i čitateljima ovoga portala.
