Preneseno s portala autograf. Autor: Drago Pilsel
Poštovani gospodine Mandiću, zadnji ste logoraš koji je živ izašao iz Auschwitza. Kada je to bilo i na što ste tada najprije mislili, ako se toga sjećate?
Bilo je to koncem veljače 1945., više od mjesec dana po oslobođenju (27. siječnja 1945.). U tom času nisam bio svjestan koliko je to senzacionalno dobra novinska vijest. Tek sam se mnogo godina kasnije, i sam novinar, čudio kako nitko od kolega ne eksploatira ovaj scoop. U zadnje je vrijeme, međutim, javnost pokazala pojačani interes za time, pa su se i novinari i filmadžije zamjetno više zainteresirali za priču.
Zašto ste uopće tamo odvedeni?
Moj nono, dr. Ante Mandić, političar još iz ”jugoslavenskih odbora” iz Prvog svjetskog rata, imao je advokatsku kancelariju u Opatiji. Svi smo mi bili talijanski državljani, pa je već dvadesetih, a osobito tridesetih godina nono Ante, zbog našeg neskrivenog hrvatstva, imao velikih okapanja s talijanskim vlastima, tako da je morao u emigraciju (u Beograd). Godine 1941. se vratio u Opatiju i priključio ilegalnom pokretu otpora. U rujnu 1943., kad je kapitulirala Italija, u Opatiji je vlast preuzeo Narodno oslobodilački odbor na čelu sa mojim nonotom. Nedugo zatim došli su Nijemci, a moj nono i tata nisu čekali nego su okolnim putevima otišli u partizane. Nijemci su ih počeli tražiti, ali ne našavši ih, pokupili su babušku (moja baka je bila Ruskinja…), mamu i mene i nakon dva mjeseca navlačenja po riječkom zatvoru Via Roma i tršćanskom zatvoru Coroneo završili smo u Auschwitzu putujući teretnim vlakom. Čuli ste već kako je to bilo. Prestrašno. Inače, za vrijeme saslušanja u Trstu njemački nas je oficir upitao: ‘‘Kako to da vi stalno pričate kako je dr. Mandić otišao u Rim odakle vam se više nije javljao, a pred par dana na Radio Londonu novinar Wilson je u jednom komentaru izjavio da za njega nema dvojbe u odabiru saveznika Engleske u Jugoslaviji između Titovih partizana i četnika Draže Mihajlovića?” ”Jer s Titom je i dr. Ante Mandić s kojim je on, Wilson, u prijateljskim odnosima još iz Prvog svjetskog rata, a Mandić nikako ne bi odabrao krivu ili nečasnu stranu”, odgovorili smo. Naravno, nakon toga nije bilo više razgovora, nego samo put u Auschwitz.
Vi ste, svi tako govore, Opatijac, ali kako to da su Vam roditelji živjeli u Italiji, a Vi ste rođeni, koliko sam saznao, na Sušaku u Jugoslaviji?
Drago mi je da ste me to pitali jer je upravo paradoksalno da se nikada nisam bavio politikom, a bio sam i u Auschwitzu kao politički zatvorenik, sa crvenim trokutom, a i rodio sam se na Sušaku iz političkih razloga! Naime, u tadašnjoj Abbaziji (Italija) bili su na snazi fašistički zakoni koji su nametali djeci rođenoj u redovima nacionalnih manjina davanje talijanskih imena. Davanje djetetu očevog imena spadalo je u afektivne iznimke, ali je isto bilo podložno prijevodu na talijanski. Pri takvoj pravnoj situaciji mama je išla roditi na Sušak i evidentiran sam u knjigama rođenih imenom Oleg, što je bilo i ime mog tate. Po povratku u Opatiju zakonska forma je ispoštovana, a ime Oleg nisu nikako uspjeli prevesti na talijanski! Ime Oleg, doduše, nije hrvatsko nego rusko (s babuškom smo doma govorili ruski), ali glavno da nije bilo talijansko! Šta ćemo. Takva su bila vremena.
Kako i kada ste uhićeni, odnosno ”uzeti” iz Opatije?
Bilo je to 15. maja 1944. Ja sam tada pohađao prvi razred (talijanske) gimnazije ”Dante Alighieri” u Opatiji, a jorgovan je u našem vrtu bio u punom cvatu.
Kako je išao put do konačne destinacije u Auschwitzu?
Dana 10. srpnja u 23:00 sata: ukrcali su nas sedamdesetak u marveni vagon u Trstu. Slama na podu, kibla za nuždu u uglu, a daščicama zabravljeni mali prozorčići. Postupno se konvoj povećavao. Krenuli smo sa šest a stigli sa dvadeset vagona. Nakon bombardiranja iz zraka drugog su nam dana otvorili vagon. Već ih je bilo više od dvadeset u kompoziciji, a na njima je bilo kredom ispisano: Auschwitz. Nama to tada nije ništa značilo. Kada smo stigli, bila su to golema prostranstva prepuna baraki, su nas odvojili: Židovi od ostalih, muškaraca od žena. nekome je promaklo da sam napunio 11 godina pa sam završio s majkom s obzirom da su djeca do 10 godina i bili razvrstavani s majkama. U svakom bloku je bilo po 700 zatvorenika. Spavalo nas je 12 u svakoj drvenoj rupi. Budili su nas u 4 za vršenje nužde a u 5 je bilo prebrojavanje. Prebrojavanja je bilo i predvečer. Ako bi netko umro, dovezli bi ga kolicama, samo da brojevi odgovaraju.
Čemu pripistujete to što niste završili u plinskoj komori te što su i majka i baka dočekale slobodu?
Poklapanju sretnih okolnosti. Među njima jedna od presudnih je da smo u Auschwitzu boravili tek neznatno dulje no što je pedanti njemački stručnjak za rješenje ”konačnog pitanja” izračunao da se pri namjerno stvorenim uvjetima (prehrana, rad, bolesti…) može preživjeti. Po njemačkim postavkama trajanje logoraša nije smjelo prelaziti 6 mjeseci, a mi smo tamo bili tek par mjeseci dulje. Značajna okolnost bila je i spretnost moje majke, koja je u limitiranim logorskim uslovima uspijevala pribavljati i dostavljati dodatnu hranu meni i babuški. A mi smo tada, osim toga, bili i međusobno odvojeni. No, kažem, imao sam ludu sreću. Ispričat ću vam jednu situaciju da si ljudi dočaraju kako je to bilo. Jednog dana su nas postrojili u redove. Svaki peti red išao je u plinsku komoru. Tog dana bio sam u četvrtom redu.
Ležali ste i u ambulanti doktora Mengelea…
Sa jednim prekidom bio sam kod Mengelea više od tri mjeseca. Bio je to odjel blizanaca, ujedno jedino mjesto u ženskom logoru gdje je bilo dječaka starijih od 10 godina. I upravo zbog toga su me tamo smjestili. Otkrili su, naime, dva mjeseca nakon što smo pristigli u Auschwitz, da sam već navršio 10 godina, pa bi slijedom toga trebao biti u muškom, a ne u ženskom logoru. Kad su me htjeli prebaciti u muški logor, morao sam proći liječnički pregled. I tu se opet umiješala sreća. Vjerojatno od tjeskobe i straha dobio sam preko 38°C vrućice, pa nisam bio podoban za preseljenje!!! Dozvolite mi ovdje malu digresiju na temu zastrašujuće njemačke pedanterije. Dakle, na mjestu i u vrijeme kada se proračunato sistematski dnevno uništavalo cca 4000 ljudi dnevno, dječaka od 10 godina se nije moglo prebaciti iz ženskog u muški logor bez liječničkog pregleda. A nakon spoznaje da nešto zdravstveno s njim nije u redu nastupili su i dodatni problemi! Kuda s njim/sa mnom?? U ženski logor NE, jer spada u muški. U ženski revier (bolnički odjel) NE iz istih razloga. U muški logor NE, jer nije zdrav. Rješenje je nađeno u odjelu blizanaca dr. Mengelea zbog analogije: tamo je bilo dječaka starijih od 10 godina. Tada se nije znalo da Mengele na blizancima vrši medicinske eksperimente iako su blizanci, a bilo ih je uvijek dvadesetak, malo po malo odlazili i ne bi se vraćali. Ja sam jedini ostajao. Shvatio sam da mi je tamo za logorske uslove dobro: nije bilo radnih obaveza, bolja je bila hrana, čak i bijeli kruh, a i mama je lakše mogla komunicirati s odjelom ženskog reviera nego li s muškim logorom. Stoga sam poduzeo sve da ostanem što dulje kod Mengelea.
Kakvog ga pamtite?
On je pak bio pristojna osoba, nikad ga nisam čuo da bi podviknuo na nekog. Na mene se i nije obazirao. Tek ponekad bi me priupitao kako se osjećam i što radim. A ja sam iz dosade počeo od papirnatih zavoja izrađivati – cvijeće! Izvještio sam se, pa je ”naručeno” cvijeće kojim bi se ukrasila jedna sobica. Bolničarka mi je priskrbila škare, a Mengele je to kasnije otkrio i samo ju prekorio, a meni škare ostavio. Puno godina kasnije neke kolege novinari su mi zamjerile što u svojim napisima nisam pribijao Mengelea na križ. Nisu vodili računa o tome da o monstruoznim testovima što ih je radio baš na blizancima u ono vrijeme u logorskim uvjetima nismo baš ništa znali. A ja sam imao svega 10 godina. Odvojen od mame i bez toliko u tom uzrastu potrebne ljubavi. Bilo je dostatno da netko ne viče na mene, pa da ga ne svrstam među neprijatelje.
Kako u Vama odzvanjaju riječi Branka Lustiga da ne može vjerovati u Boga jer Bog ne bi, ako postoji, nikada dopustio zlo koje ste Vi i on svjedočili?
Potpuno sam suglasan s Brankom. Pred par godina sam u jednom listu objavio napis pod naslovom ”KAKO SAM SPOZNAO DA NEMA BOGA”. Bio sam dijete. Rastao sam u opatijskoj prosječnoj građanskoj obitelji toga vremena – nismo pohađali crkvu, a niti sam ja pohađao vjeronauk u školi. Pa ipak, vjerovao sam u Boga jer su to činili i moji najbliži – mama, babuška, možda i tata. Kada smo pohodili mamine roditelje na Sušaku, nedjeljom ujutro se išlo obavezno na misu. Nono Nino je bio direktor gimnazije, pa je to bilo dio obaveznog rituala. U crkvi nas je čekalo uvijek posebno mjesto u prvom redu. Ali nono Nino i mama Lela su, bar u to vrijeme, bili pravi vjernici. Jedino je meni i mom bratiću Zoranu bilo na misi strašno dosadno. Ne jednom me mama potegla za dugu kosu što sam je imao kako bi me umirila. I onda su nas odveli u Auschwitz. Dostatno je bilo devet mjeseci da spoznam kako Boga nema. Jer, kad bi ga bilo, nikad u svojoj dobroti i beskrajnoj svemogućnosti ne bi dozvolio da se dešava – Auschwitz.
Što je najstrašnije što ste imali prilike vidjeti u logoru?
Batinajući su ”Capo” (šef blokova) i ”Blokova” (šefica jednog ženskog bloka), pred postrojenim uznicima, ubili logorašicu koja je prespavala apel. Najstrašnije u tome je što u svima nama, koji smo za traženja prekršiteljice stajali na kiši više od šest sati, nije bilo ni trunka osjećaja samilosti prema žrtvi. Jer njenom smo krivicom bili izloženi dodatnom naporu. Pravila ponašanja glede etike, morala i poštenja u logorskim uvjetima življenja daleko odudaraju od inače uvriježenih normi.
Vratili ste se tamo sedam puta i kažete da Vam je to svaki puta iznova kao duhovna vježba, da ”nakon što prošetate logorom ponovno dišete punim plućima jer shvaćate da u životu, zapravo, nemate nikakvih drugih briga jer vam se sve najstrašnije već dogodilo”. Pojasnite to, molim Vas, onima koji su u teškoj depresiji i onima koji ne vide smisao u životu kakav žive.
Tvrdim da sam imao prekrasan život zahvaljujući Auschwitzu. U svojoj sam trinaestoj godini shvatio da mi se od svega ružnoga što mi život nosi ono najgore već dogodilo. Prema tome, od trinaeste godine dalje u mom životu nije bilo ničeg maksimalno ružnog. Ružno, naime, nije nešto samo po sebi, nego onako kako to mi percipiramo. Postavivši ljestvicu za ružnoću događanja u ranim godinama vrlo visoko, ubrzo sam otkrio tajnu sreće. Sreća je, naime, relativan pojam, a ovisi isključivo o tome kako smo si sami posložili kockice u glavi. A kad mi se u životu znalo desiti nešto na granici ružnoće, nisam pribjegavao uobičajenim psihoterapijama. Imao sam svoju – sjeo bih u auto i odvezao se u Auschwitz. Tamo bi, družeći se sa uspomenama, pronašao ponovo svoj psihički mir i ravnotežu.
Ovih dana čitamo o Jakobu Franku Dencingeru iz Čepina koji je bio čuvar, a i tukao je u Auschwitzu Branka Lustiga; sada živi u Osijeku. Što bi trebalo poduzeti? Kako bi ste Vi postupili da otkrijete nekog susjeda koji Vam je bio čuvar u Auschwitzu?
Istražne vlasti su me kontaktirale u ovom slučaju, pa sam imao prilike sebe preispitati po tom pitanju. I moram priznati da se moj stav svih ovih desetljeća nije promijenio: nikakav lični animozitet prema počiniocima, ali bez obzira na dob maksimalno kažnjavanje dokaže li im se identitet i učesništvo u zločinu. U mladenačkim danima sve do 1955. godine smatrao sam svakog Nijemca odgovornim za sve što sam prošao. Kasnije su se emocije smirile. A zadnjih tri decenija, valja priznati, Nijemci su se mnogo korektnije i odgovornije postavili prema svojim zločinima i svojoj povijesti nego mnogi drugi – uključivši Talijane i Hrvate.
Izuzetno ste aktivan član Saveza antifašista i puno radite na polju mirotvorne edukacije. Čovjek bi u Vašim godinama mirovao, a Vi ne prestajete obilaziti škole. Koliko to dugo radite i zašto?
Prije petnaest sam godina otišao u mirovinu, a prije deset sam prestao raditi u struci i šire. Budući da sam radoholičar, valjalo je naći supstitutivnu zanimaciju. Razvio sam zamašnu humanitarnu aktivnost preko Rotary kluba Rijeka čiji sam suosnivač, ali to nije zadovoljavalo dovoljno moj ljevičarski svjetonazor. Svjestan desetogodišnjih manjkavosti hrvatskih školskih programa posebno na polju povijesti i etike, smatrao sam da mogu bar malo doprinijeti svojim iskustvima na tom polju.
Što poručujete mladima koji Vas slušaju?
Klonim se revolucionarnih obećanja. Prezentiram im životne situacije i iskustva i kako iste iskoristiti ili prevazići. Posebnu pažnju polažem na isticanje važnosti etičkih i moralnih vrijednosti za kvalitetno življenje, a koje su stjecajem niza okolnosti u suvremenom društvu sramotno devalvirale.
Stječete li dojam da Vas razumiju?
Razumiju kad im kažem da se grozim rečenice koju mnogi kao papige ponavljaju pri raznim komemoracijama: ”Činimo to da se ne bi zaboravilo i ne daj, Bože, ikada ponovilo!” Pogledamo li oko nas – koliko su se puta ponovili samo Auschwitz i genocid u zadnjih 70 godina. Jugoslavija, Afrika, Južna Amerika…samo su blagi primjeri toga. Davno sam izgubio vjeru u razboritost čovjeka, ali uporno i dalje pronosim istinu o Auschwitzu. Jer smatram da ako samo jedan takav eksces bude izbjegnut mojom aktivnošću – isplatilo se desetljećima ulagati u to. Nešto manje mladi razumiju priču o moralnim i etičkim vrijednostima. Previše su indoktrinirani poraznim primjerima svakidašnjice, pa će valjati, želimo li izaći iz moralnog gliba, puno aktivnije uključiti se u taj projekt.
Što biste rekli o našoj omladini na temelju golemog iskustva predavača koje imate?
Naši su mladi ljudi izvanredni. Uporni, karakterni i radini. U ovim tmurnim vremenima trebaju samo podršku i nadu. Na nama starijima je da im to podastremo i to na način njima prihvatljiv. Ja se nadam da u tome i uspijevam.
Kako sebi objašnjavate da ogromna masa navijača odgovara na stadionu kada se skandira ”Za dom, spremni!”?
Katastrofa kojoj smo svi mi kumovali. Nismo dizali svoj glas jer je bio rat, pa da ne naškodimo hrvatskim interesima. ”Oni” su pak svoje interese stavili ispred hrvatskih, pa smo došli tu gdje jesmo. A u vrijeme kriza dolazi do otpora prema vlasti koja se okrivljuje za nastalo stanje. I koji onda bolji način da se stav, otpor i nezadovoljstvo manifestira od činjenja onog što toj vlasti nije drago. Tu se ne radi o nakaradnom političkom opredjeljenju ”narodnih masa”, nego o jednostavnom građanskom neposluhu izazvanom dugotrajnom pogrešnom i bahatom politikom vladajućih. I sadašnjih i bivših.
Riječka publika je nahrupila u kinodvoranu na premijeru dokumentarca o Vama. Kakve su bile reakcije?
Istina. Bio sam ugodno iznenađen. Organizirana je bila i repriza. Ali najviše me se dojmilo da je na ”rasprodanoj” premijeri (323 mjesta) nazočila pretežito mlađa publika, koja se onda i vrlo emotivno i pozitivno očitovala o viđenom.
Film je emitiran i na Kanalu RI. Hoće li ići dalje?
Nadam se da hoće. Ima naznaka da će se organizirati premijera u Opatiji, a već je krenulo i slanje uratka na festivale dokumentarnog filma.
Što Vam najviše ide na živce u Hrvatskoj?
Izluđuje me spoznaja da smo u 20 godina uspjeli od gotovog napraviti vjeresiju.
Što Vam čini radost?
Malo još što. Pobjeda nogometaša ‘‘Rijeke“, uspješan potez za kartaškim stolom u Bridge klubu. Sve su nam ostalo već ukrali! Nažalost i djeci budućnost. Ovaj me odgovor nažalost jako prisjeća one rimske Panem et circenses – ostali su nam još samo kruh i igre.
Ovih dana ponovo u rukama imam vrlo važnu knjigu riječkog izdavača Ex librisa koju je napisao teolog Jon Sobrino, koji kaže, otprilike, što i papa Franjo: ”Izvan sirotinje nema spasenja”. Ne pitam vas za Vaš svjetonazor. Rekli ste već kakav je. Pitam Vas za to kako Vi zamišljate spasenje: kao ludu sreću da Vas ne pošalju u plinsku komoru, kao ruskog vojnika koji stiže do Vas, majke i bake, kao dug život, mir u savjesti… Kako, dakle?
Kao stjecaj sretnih okolnosti: da nisam imao temperaturu kad su me htjeli prebaciti u muški logor vrlo vjerojatno ne bismo danas čavrljali o tome. Koristim pitanje da izrazim svoje poštovanje i oduševljenje novim Papom. Nažalost, za mog života ostali se nisu pretegnuli u promicanju crkvenih postulata (osim donekle Wojtile) i pometanju pred vlastitim pragom.
Curriculum vitae Olega Mandića
Školovanje
Rođen 5.travnja 1933. u Sušaku
Osnovno školovanje u Opatiji (talijansko) – 1943.
Klasična gimnazija Zagreb – 1951.
Pravni fakultet Zagreb – 1956.
Advokatski ispit Zagreb – 1958.
Radni vijek (sve u Zagrebu)
Omladinska štampa i sl. (vanjski) – 1952.
Advokatura i sud (pripravnik) – 1958.
Visoka upravna škola (predavač) – 1962.
Vanjska trgovina “Rudar” (direktor) – 1964.
Izdavaštvo “Informator” (urednik) – 1978.
Izdavaštvo “Privredni vjesnik” (savjetnik) – 2004.
Društvena aktivnost
1963. – osnivač Društva pravnika u privredi HR i SFRJ (predsjednik i generalni sekretar)
Osnivač i četiri godine glavni urednik časopisa “Privreda i pravo”
1964. – član Pravnog savjeta Federacije SFRJ
1986. – 2002.: ‘‘Osebujnim svjetskim prostranstvima“, 12 putopisnih videoprezentacija vezanih uz Čakavski sabor Opatija
1992. – osnivač (1992.) Rotary kluba Rijeka (bio predsjednik 1993./94.) 14 godina vodio humanitarni projekt “Kraljevica” vezan za zbrinjavanje nevoljne djece protjerane ratom iz Vrlike. Ukupna vrijednost projekta: cca 250.000 €. Za projekt “Kraljevica”, 2007. primio je Paul Harris fellow - najviše odličje Rotary Internationala.
2002. – osnivač Bridge kluba “Opatija”
2005. – predsjednik Udruge antifašista Grada Opatije (500 članova)
Knjige
Statuti radnih organizacija, 1962.
Statuti privrednih organizacija, 1963.
Propisi o radnim odnosima, 1964.
Opći akti privrednih organizacija, 1965
Propisi o sredstvima i dohotku, 1966.
Kronika obitelji Mandić, 2001.
Rotary i mi – prvih 100 godina, 2005.
Filmovi (dokumentarni)
Sjećanja – 60 godina od oslobođenja Opatije, 2004.
Godine kobnih iskustava obitelji Mandić sa fašizmom i nacizmom, 2005.
Izložbe
1978. Rijeka, Samostalna izložba kolor fotografije“
2005. Opatija, “Crna noć je šapićala”, koautorstvo, žrtve fašizma i nacizma u Istri i Liburniji (2006. Pula, 2008. Lukovdol, 2010. Pazin, 2011. Rijeka i 2013. Lovran).
Foto: Oleg Mandić – Youtube zoom
Poštovani gospodine Mandiću, zadnji ste logoraš koji je živ izašao iz Auschwitza. Kada je to bilo i na što ste tada najprije mislili, ako se toga sjećate?
Bilo je to koncem veljače 1945., više od mjesec dana po oslobođenju (27. siječnja 1945.). U tom času nisam bio svjestan koliko je to senzacionalno dobra novinska vijest. Tek sam se mnogo godina kasnije, i sam novinar, čudio kako nitko od kolega ne eksploatira ovaj scoop. U zadnje je vrijeme, međutim, javnost pokazala pojačani interes za time, pa su se i novinari i filmadžije zamjetno više zainteresirali za priču.
Zašto ste uopće tamo odvedeni?
Moj nono, dr. Ante Mandić, političar još iz ”jugoslavenskih odbora” iz Prvog svjetskog rata, imao je advokatsku kancelariju u Opatiji. Svi smo mi bili talijanski državljani, pa je već dvadesetih, a osobito tridesetih godina nono Ante, zbog našeg neskrivenog hrvatstva, imao velikih okapanja s talijanskim vlastima, tako da je morao u emigraciju (u Beograd). Godine 1941. se vratio u Opatiju i priključio ilegalnom pokretu otpora. U rujnu 1943., kad je kapitulirala Italija, u Opatiji je vlast preuzeo Narodno oslobodilački odbor na čelu sa mojim nonotom. Nedugo zatim došli su Nijemci, a moj nono i tata nisu čekali nego su okolnim putevima otišli u partizane. Nijemci su ih počeli tražiti, ali ne našavši ih, pokupili su babušku (moja baka je bila Ruskinja…), mamu i mene i nakon dva mjeseca navlačenja po riječkom zatvoru Via Roma i tršćanskom zatvoru Coroneo završili smo u Auschwitzu putujući teretnim vlakom. Čuli ste već kako je to bilo. Prestrašno. Inače, za vrijeme saslušanja u Trstu njemački nas je oficir upitao: ‘‘Kako to da vi stalno pričate kako je dr. Mandić otišao u Rim odakle vam se više nije javljao, a pred par dana na Radio Londonu novinar Wilson je u jednom komentaru izjavio da za njega nema dvojbe u odabiru saveznika Engleske u Jugoslaviji između Titovih partizana i četnika Draže Mihajlovića?” ”Jer s Titom je i dr. Ante Mandić s kojim je on, Wilson, u prijateljskim odnosima još iz Prvog svjetskog rata, a Mandić nikako ne bi odabrao krivu ili nečasnu stranu”, odgovorili smo. Naravno, nakon toga nije bilo više razgovora, nego samo put u Auschwitz.
Vi ste, svi tako govore, Opatijac, ali kako to da su Vam roditelji živjeli u Italiji, a Vi ste rođeni, koliko sam saznao, na Sušaku u Jugoslaviji?
Drago mi je da ste me to pitali jer je upravo paradoksalno da se nikada nisam bavio politikom, a bio sam i u Auschwitzu kao politički zatvorenik, sa crvenim trokutom, a i rodio sam se na Sušaku iz političkih razloga! Naime, u tadašnjoj Abbaziji (Italija) bili su na snazi fašistički zakoni koji su nametali djeci rođenoj u redovima nacionalnih manjina davanje talijanskih imena. Davanje djetetu očevog imena spadalo je u afektivne iznimke, ali je isto bilo podložno prijevodu na talijanski. Pri takvoj pravnoj situaciji mama je išla roditi na Sušak i evidentiran sam u knjigama rođenih imenom Oleg, što je bilo i ime mog tate. Po povratku u Opatiju zakonska forma je ispoštovana, a ime Oleg nisu nikako uspjeli prevesti na talijanski! Ime Oleg, doduše, nije hrvatsko nego rusko (s babuškom smo doma govorili ruski), ali glavno da nije bilo talijansko! Šta ćemo. Takva su bila vremena.
Kako i kada ste uhićeni, odnosno ”uzeti” iz Opatije?
Bilo je to 15. maja 1944. Ja sam tada pohađao prvi razred (talijanske) gimnazije ”Dante Alighieri” u Opatiji, a jorgovan je u našem vrtu bio u punom cvatu.
Kako je išao put do konačne destinacije u Auschwitzu?
Dana 10. srpnja u 23:00 sata: ukrcali su nas sedamdesetak u marveni vagon u Trstu. Slama na podu, kibla za nuždu u uglu, a daščicama zabravljeni mali prozorčići. Postupno se konvoj povećavao. Krenuli smo sa šest a stigli sa dvadeset vagona. Nakon bombardiranja iz zraka drugog su nam dana otvorili vagon. Već ih je bilo više od dvadeset u kompoziciji, a na njima je bilo kredom ispisano: Auschwitz. Nama to tada nije ništa značilo. Kada smo stigli, bila su to golema prostranstva prepuna baraki, su nas odvojili: Židovi od ostalih, muškaraca od žena. nekome je promaklo da sam napunio 11 godina pa sam završio s majkom s obzirom da su djeca do 10 godina i bili razvrstavani s majkama. U svakom bloku je bilo po 700 zatvorenika. Spavalo nas je 12 u svakoj drvenoj rupi. Budili su nas u 4 za vršenje nužde a u 5 je bilo prebrojavanje. Prebrojavanja je bilo i predvečer. Ako bi netko umro, dovezli bi ga kolicama, samo da brojevi odgovaraju.
Čemu pripistujete to što niste završili u plinskoj komori te što su i majka i baka dočekale slobodu?
Poklapanju sretnih okolnosti. Među njima jedna od presudnih je da smo u Auschwitzu boravili tek neznatno dulje no što je pedanti njemački stručnjak za rješenje ”konačnog pitanja” izračunao da se pri namjerno stvorenim uvjetima (prehrana, rad, bolesti…) može preživjeti. Po njemačkim postavkama trajanje logoraša nije smjelo prelaziti 6 mjeseci, a mi smo tamo bili tek par mjeseci dulje. Značajna okolnost bila je i spretnost moje majke, koja je u limitiranim logorskim uslovima uspijevala pribavljati i dostavljati dodatnu hranu meni i babuški. A mi smo tada, osim toga, bili i međusobno odvojeni. No, kažem, imao sam ludu sreću. Ispričat ću vam jednu situaciju da si ljudi dočaraju kako je to bilo. Jednog dana su nas postrojili u redove. Svaki peti red išao je u plinsku komoru. Tog dana bio sam u četvrtom redu.
Ležali ste i u ambulanti doktora Mengelea…
Sa jednim prekidom bio sam kod Mengelea više od tri mjeseca. Bio je to odjel blizanaca, ujedno jedino mjesto u ženskom logoru gdje je bilo dječaka starijih od 10 godina. I upravo zbog toga su me tamo smjestili. Otkrili su, naime, dva mjeseca nakon što smo pristigli u Auschwitz, da sam već navršio 10 godina, pa bi slijedom toga trebao biti u muškom, a ne u ženskom logoru. Kad su me htjeli prebaciti u muški logor, morao sam proći liječnički pregled. I tu se opet umiješala sreća. Vjerojatno od tjeskobe i straha dobio sam preko 38°C vrućice, pa nisam bio podoban za preseljenje!!! Dozvolite mi ovdje malu digresiju na temu zastrašujuće njemačke pedanterije. Dakle, na mjestu i u vrijeme kada se proračunato sistematski dnevno uništavalo cca 4000 ljudi dnevno, dječaka od 10 godina se nije moglo prebaciti iz ženskog u muški logor bez liječničkog pregleda. A nakon spoznaje da nešto zdravstveno s njim nije u redu nastupili su i dodatni problemi! Kuda s njim/sa mnom?? U ženski logor NE, jer spada u muški. U ženski revier (bolnički odjel) NE iz istih razloga. U muški logor NE, jer nije zdrav. Rješenje je nađeno u odjelu blizanaca dr. Mengelea zbog analogije: tamo je bilo dječaka starijih od 10 godina. Tada se nije znalo da Mengele na blizancima vrši medicinske eksperimente iako su blizanci, a bilo ih je uvijek dvadesetak, malo po malo odlazili i ne bi se vraćali. Ja sam jedini ostajao. Shvatio sam da mi je tamo za logorske uslove dobro: nije bilo radnih obaveza, bolja je bila hrana, čak i bijeli kruh, a i mama je lakše mogla komunicirati s odjelom ženskog reviera nego li s muškim logorom. Stoga sam poduzeo sve da ostanem što dulje kod Mengelea.
Kakvog ga pamtite?
On je pak bio pristojna osoba, nikad ga nisam čuo da bi podviknuo na nekog. Na mene se i nije obazirao. Tek ponekad bi me priupitao kako se osjećam i što radim. A ja sam iz dosade počeo od papirnatih zavoja izrađivati – cvijeće! Izvještio sam se, pa je ”naručeno” cvijeće kojim bi se ukrasila jedna sobica. Bolničarka mi je priskrbila škare, a Mengele je to kasnije otkrio i samo ju prekorio, a meni škare ostavio. Puno godina kasnije neke kolege novinari su mi zamjerile što u svojim napisima nisam pribijao Mengelea na križ. Nisu vodili računa o tome da o monstruoznim testovima što ih je radio baš na blizancima u ono vrijeme u logorskim uvjetima nismo baš ništa znali. A ja sam imao svega 10 godina. Odvojen od mame i bez toliko u tom uzrastu potrebne ljubavi. Bilo je dostatno da netko ne viče na mene, pa da ga ne svrstam među neprijatelje.
Kako u Vama odzvanjaju riječi Branka Lustiga da ne može vjerovati u Boga jer Bog ne bi, ako postoji, nikada dopustio zlo koje ste Vi i on svjedočili?
Potpuno sam suglasan s Brankom. Pred par godina sam u jednom listu objavio napis pod naslovom ”KAKO SAM SPOZNAO DA NEMA BOGA”. Bio sam dijete. Rastao sam u opatijskoj prosječnoj građanskoj obitelji toga vremena – nismo pohađali crkvu, a niti sam ja pohađao vjeronauk u školi. Pa ipak, vjerovao sam u Boga jer su to činili i moji najbliži – mama, babuška, možda i tata. Kada smo pohodili mamine roditelje na Sušaku, nedjeljom ujutro se išlo obavezno na misu. Nono Nino je bio direktor gimnazije, pa je to bilo dio obaveznog rituala. U crkvi nas je čekalo uvijek posebno mjesto u prvom redu. Ali nono Nino i mama Lela su, bar u to vrijeme, bili pravi vjernici. Jedino je meni i mom bratiću Zoranu bilo na misi strašno dosadno. Ne jednom me mama potegla za dugu kosu što sam je imao kako bi me umirila. I onda su nas odveli u Auschwitz. Dostatno je bilo devet mjeseci da spoznam kako Boga nema. Jer, kad bi ga bilo, nikad u svojoj dobroti i beskrajnoj svemogućnosti ne bi dozvolio da se dešava – Auschwitz.
Što je najstrašnije što ste imali prilike vidjeti u logoru?
Batinajući su ”Capo” (šef blokova) i ”Blokova” (šefica jednog ženskog bloka), pred postrojenim uznicima, ubili logorašicu koja je prespavala apel. Najstrašnije u tome je što u svima nama, koji smo za traženja prekršiteljice stajali na kiši više od šest sati, nije bilo ni trunka osjećaja samilosti prema žrtvi. Jer njenom smo krivicom bili izloženi dodatnom naporu. Pravila ponašanja glede etike, morala i poštenja u logorskim uvjetima življenja daleko odudaraju od inače uvriježenih normi.
Vratili ste se tamo sedam puta i kažete da Vam je to svaki puta iznova kao duhovna vježba, da ”nakon što prošetate logorom ponovno dišete punim plućima jer shvaćate da u životu, zapravo, nemate nikakvih drugih briga jer vam se sve najstrašnije već dogodilo”. Pojasnite to, molim Vas, onima koji su u teškoj depresiji i onima koji ne vide smisao u životu kakav žive.
Tvrdim da sam imao prekrasan život zahvaljujući Auschwitzu. U svojoj sam trinaestoj godini shvatio da mi se od svega ružnoga što mi život nosi ono najgore već dogodilo. Prema tome, od trinaeste godine dalje u mom životu nije bilo ničeg maksimalno ružnog. Ružno, naime, nije nešto samo po sebi, nego onako kako to mi percipiramo. Postavivši ljestvicu za ružnoću događanja u ranim godinama vrlo visoko, ubrzo sam otkrio tajnu sreće. Sreća je, naime, relativan pojam, a ovisi isključivo o tome kako smo si sami posložili kockice u glavi. A kad mi se u životu znalo desiti nešto na granici ružnoće, nisam pribjegavao uobičajenim psihoterapijama. Imao sam svoju – sjeo bih u auto i odvezao se u Auschwitz. Tamo bi, družeći se sa uspomenama, pronašao ponovo svoj psihički mir i ravnotežu.
Ovih dana čitamo o Jakobu Franku Dencingeru iz Čepina koji je bio čuvar, a i tukao je u Auschwitzu Branka Lustiga; sada živi u Osijeku. Što bi trebalo poduzeti? Kako bi ste Vi postupili da otkrijete nekog susjeda koji Vam je bio čuvar u Auschwitzu?
Istražne vlasti su me kontaktirale u ovom slučaju, pa sam imao prilike sebe preispitati po tom pitanju. I moram priznati da se moj stav svih ovih desetljeća nije promijenio: nikakav lični animozitet prema počiniocima, ali bez obzira na dob maksimalno kažnjavanje dokaže li im se identitet i učesništvo u zločinu. U mladenačkim danima sve do 1955. godine smatrao sam svakog Nijemca odgovornim za sve što sam prošao. Kasnije su se emocije smirile. A zadnjih tri decenija, valja priznati, Nijemci su se mnogo korektnije i odgovornije postavili prema svojim zločinima i svojoj povijesti nego mnogi drugi – uključivši Talijane i Hrvate.
Izuzetno ste aktivan član Saveza antifašista i puno radite na polju mirotvorne edukacije. Čovjek bi u Vašim godinama mirovao, a Vi ne prestajete obilaziti škole. Koliko to dugo radite i zašto?
Prije petnaest sam godina otišao u mirovinu, a prije deset sam prestao raditi u struci i šire. Budući da sam radoholičar, valjalo je naći supstitutivnu zanimaciju. Razvio sam zamašnu humanitarnu aktivnost preko Rotary kluba Rijeka čiji sam suosnivač, ali to nije zadovoljavalo dovoljno moj ljevičarski svjetonazor. Svjestan desetogodišnjih manjkavosti hrvatskih školskih programa posebno na polju povijesti i etike, smatrao sam da mogu bar malo doprinijeti svojim iskustvima na tom polju.
Foto: Oleg Mandić s majkom i bakom u Auschwitzu – Osobna arhiva
Što poručujete mladima koji Vas slušaju?
Klonim se revolucionarnih obećanja. Prezentiram im životne situacije i iskustva i kako iste iskoristiti ili prevazići. Posebnu pažnju polažem na isticanje važnosti etičkih i moralnih vrijednosti za kvalitetno življenje, a koje su stjecajem niza okolnosti u suvremenom društvu sramotno devalvirale.
Stječete li dojam da Vas razumiju?
Razumiju kad im kažem da se grozim rečenice koju mnogi kao papige ponavljaju pri raznim komemoracijama: ”Činimo to da se ne bi zaboravilo i ne daj, Bože, ikada ponovilo!” Pogledamo li oko nas – koliko su se puta ponovili samo Auschwitz i genocid u zadnjih 70 godina. Jugoslavija, Afrika, Južna Amerika…samo su blagi primjeri toga. Davno sam izgubio vjeru u razboritost čovjeka, ali uporno i dalje pronosim istinu o Auschwitzu. Jer smatram da ako samo jedan takav eksces bude izbjegnut mojom aktivnošću – isplatilo se desetljećima ulagati u to. Nešto manje mladi razumiju priču o moralnim i etičkim vrijednostima. Previše su indoktrinirani poraznim primjerima svakidašnjice, pa će valjati, želimo li izaći iz moralnog gliba, puno aktivnije uključiti se u taj projekt.
Što biste rekli o našoj omladini na temelju golemog iskustva predavača koje imate?
Naši su mladi ljudi izvanredni. Uporni, karakterni i radini. U ovim tmurnim vremenima trebaju samo podršku i nadu. Na nama starijima je da im to podastremo i to na način njima prihvatljiv. Ja se nadam da u tome i uspijevam.
Kako sebi objašnjavate da ogromna masa navijača odgovara na stadionu kada se skandira ”Za dom, spremni!”?
Katastrofa kojoj smo svi mi kumovali. Nismo dizali svoj glas jer je bio rat, pa da ne naškodimo hrvatskim interesima. ”Oni” su pak svoje interese stavili ispred hrvatskih, pa smo došli tu gdje jesmo. A u vrijeme kriza dolazi do otpora prema vlasti koja se okrivljuje za nastalo stanje. I koji onda bolji način da se stav, otpor i nezadovoljstvo manifestira od činjenja onog što toj vlasti nije drago. Tu se ne radi o nakaradnom političkom opredjeljenju ”narodnih masa”, nego o jednostavnom građanskom neposluhu izazvanom dugotrajnom pogrešnom i bahatom politikom vladajućih. I sadašnjih i bivših.
Riječka publika je nahrupila u kinodvoranu na premijeru dokumentarca o Vama. Kakve su bile reakcije?
Istina. Bio sam ugodno iznenađen. Organizirana je bila i repriza. Ali najviše me se dojmilo da je na ”rasprodanoj” premijeri (323 mjesta) nazočila pretežito mlađa publika, koja se onda i vrlo emotivno i pozitivno očitovala o viđenom.
Film je emitiran i na Kanalu RI. Hoće li ići dalje?
Nadam se da hoće. Ima naznaka da će se organizirati premijera u Opatiji, a već je krenulo i slanje uratka na festivale dokumentarnog filma.
Što Vam najviše ide na živce u Hrvatskoj?
Izluđuje me spoznaja da smo u 20 godina uspjeli od gotovog napraviti vjeresiju.
Što Vam čini radost?
Malo još što. Pobjeda nogometaša ‘‘Rijeke“, uspješan potez za kartaškim stolom u Bridge klubu. Sve su nam ostalo već ukrali! Nažalost i djeci budućnost. Ovaj me odgovor nažalost jako prisjeća one rimske Panem et circenses – ostali su nam još samo kruh i igre.
Ovih dana ponovo u rukama imam vrlo važnu knjigu riječkog izdavača Ex librisa koju je napisao teolog Jon Sobrino, koji kaže, otprilike, što i papa Franjo: ”Izvan sirotinje nema spasenja”. Ne pitam vas za Vaš svjetonazor. Rekli ste već kakav je. Pitam Vas za to kako Vi zamišljate spasenje: kao ludu sreću da Vas ne pošalju u plinsku komoru, kao ruskog vojnika koji stiže do Vas, majke i bake, kao dug život, mir u savjesti… Kako, dakle?
Kao stjecaj sretnih okolnosti: da nisam imao temperaturu kad su me htjeli prebaciti u muški logor vrlo vjerojatno ne bismo danas čavrljali o tome. Koristim pitanje da izrazim svoje poštovanje i oduševljenje novim Papom. Nažalost, za mog života ostali se nisu pretegnuli u promicanju crkvenih postulata (osim donekle Wojtile) i pometanju pred vlastitim pragom.
Foto: Oleg Mandić u logoru Auschwitz – osoba arhiva
Curriculum vitae Olega Mandića
Školovanje
Rođen 5.travnja 1933. u Sušaku
Osnovno školovanje u Opatiji (talijansko) – 1943.
Klasična gimnazija Zagreb – 1951.
Pravni fakultet Zagreb – 1956.
Advokatski ispit Zagreb – 1958.
Radni vijek (sve u Zagrebu)
Omladinska štampa i sl. (vanjski) – 1952.
Advokatura i sud (pripravnik) – 1958.
Visoka upravna škola (predavač) – 1962.
Vanjska trgovina “Rudar” (direktor) – 1964.
Izdavaštvo “Informator” (urednik) – 1978.
Izdavaštvo “Privredni vjesnik” (savjetnik) – 2004.
Društvena aktivnost
1963. – osnivač Društva pravnika u privredi HR i SFRJ (predsjednik i generalni sekretar)
Osnivač i četiri godine glavni urednik časopisa “Privreda i pravo”
1964. – član Pravnog savjeta Federacije SFRJ
1986. – 2002.: ‘‘Osebujnim svjetskim prostranstvima“, 12 putopisnih videoprezentacija vezanih uz Čakavski sabor Opatija
1992. – osnivač (1992.) Rotary kluba Rijeka (bio predsjednik 1993./94.) 14 godina vodio humanitarni projekt “Kraljevica” vezan za zbrinjavanje nevoljne djece protjerane ratom iz Vrlike. Ukupna vrijednost projekta: cca 250.000 €. Za projekt “Kraljevica”, 2007. primio je Paul Harris fellow - najviše odličje Rotary Internationala.
2002. – osnivač Bridge kluba “Opatija”
2005. – predsjednik Udruge antifašista Grada Opatije (500 članova)
Knjige
Statuti radnih organizacija, 1962.
Statuti privrednih organizacija, 1963.
Propisi o radnim odnosima, 1964.
Opći akti privrednih organizacija, 1965
Propisi o sredstvima i dohotku, 1966.
Kronika obitelji Mandić, 2001.
Rotary i mi – prvih 100 godina, 2005.
Filmovi (dokumentarni)
Sjećanja – 60 godina od oslobođenja Opatije, 2004.
Godine kobnih iskustava obitelji Mandić sa fašizmom i nacizmom, 2005.
Izložbe
1978. Rijeka, Samostalna izložba kolor fotografije“
2005. Opatija, “Crna noć je šapićala”, koautorstvo, žrtve fašizma i nacizma u Istri i Liburniji (2006. Pula, 2008. Lukovdol, 2010. Pazin, 2011. Rijeka i 2013. Lovran).
