Koliko je klasičan trop horora o intruzivnom vrebanju unutar najprivatnijeg prostora pojedinca (domaćinstva odnosno u mikroaspektima spavaonice ili kupaonice) evoluirao do onog unutar suvremenih internetskih bespuća i online-dimenzija, razorivši poznatu filmsku dijegetsku perceptivnost prizora u iznimno identifikabilnu i time zastrašno potentniju situaciju o sveprisutnosti tehnologije, najbolje pokazuje trend subžanrovskih filmova čija se radnja zbiva upravo u opasnim i neznanim mrežnim platformama, preko pojedinčeva ekrana kao dijaboličnog ghost-in-the-machine stroja.
Od hit-frašize Unfriended (2014, 2018), pri čemu se prvi dio bavi bullyanjem na društvenim mrežama a drugi (baš kao i slabiji The Den, 2013) voajerističkim devijantnostima, pa do sinematičnijeg, tradicionalnije režiranog hičkokijanskog whodunita Searching (2018) ili najnovijeg mikrobudžetnog amaterskog DIY uradi sam stalker/slashera Let's Not Meet in the Woods (2020) - svi odreda radnju smještaju na/kroz protagonistov zaslon.
Vodeći/odmatajući svoje pseudodokumentaristične suspensne naracije raznoraznim aplikacijama, skypeom, web-kamerama, dakle preko ekrana, kreiraju produkte ne za kino nego radije za računalnu generaciju gledatelja, koji će iste konzumirati – upravo preko računala.
A kad je to relevantnije nego upravo danas, u doba dodatno potencirane ovisnosti o kompjutorskoj konekciji – doba krajnje užasavajuće bespomoćnosti gubitka tla pod nogama i svega dotad poznatog – doba straha od virusne pandemije, restriktivnih karantena, doslovnih potresa.
Upravo se takvim milenijskim zeitgeist-nesigurnostima bavi i krajnje kuriozitetan mali film, snimljen u vrijeme Covid-19 lockdowna isključivo na zoomu, ingeniozno u srednjem metru – dakle real-time duljini trajanja jednog takvog sastanka (u ovom slučaju online-spiritističke seanse s invazivnim astralnim entitetom) i indikativan je prezentant da kreativnost uvijek nađe svoj put, pa i u najskučenijim uvjetima.
Namjerno provocirana lo-fi estetika uobičajenih tehničkih interupcija, poput primjerice gličanja, fragmentiranja, zaostajanja ili zamrzavanja slike, split-screena sa sedam simultano otvorenih windowsa, snapchat-filtera, eksperimentalnog filma-u-filmu kao backgrounda jedne od sudjelovateljica seanse (odličan nagovjestitelj ominozne doppelgänger paranormalnosti), ovdje postaje ne samo fascinantno vjerodostojan i uvjerljiv segment postupka prezentacije, nego i ujedno potcrtavatelj refleksivnosti samog djela.
Rezultat je to sprege vjerodostojnosti izvedbi mladih glumaca, čija međusobna interaktivna dinamika kreira izuzetnu tenzičnost, ali i dojma nevjerojatno realistične lakoće postignutog impresivnim postprodukcijskim manipulacijama – vrsnom montažom i ritmom, dizajnom zvuka, ali i naizgled usputnim predmetima i zbivanjima u kadrovima protagonista, redom povezivanih s horor-žanrom: lutka-klaun, glazbena kutija, kucanje na prozor.
Time mladi redatelj ono što je započelo kao pranksterski video za njegove najbliže prijatelje pretvara u ultimativan manifestan naslov nove generacije, itekako znalački artikulirano progovarajući o degenerirajućoj efemernosti i perifernosti modernoga svijeta; efektno i predano, kreativno i inteligentno, a iznad svega sugestibilno secirajući neuroze izazvane kako društvenim trenutkom, tako i zasićenom senzornom prestimuliranošću suvremenog pojedinca.
filmovi
