Nakon tzv. tankerskog rata i više incidenata koji su se proteklih tjedana s tim u svezi dogodili u Hormuškom tjesnacu i Perzijskom zaljevu Sjedinjene Države odlučile su osnovati međunarodnu koaliciju i pokrenuti operaciju „Sentinel“ (straža) s ciljem osiguranja slobode plovidbe i sprječavanja „terorističkih poteza Irana“. S osnivanjem koalicije ne ide baš lako, a od europskih saveznika nju je za sada u praksi podržala jedino Velika Britanija, a u regiji ključne zaljevske zemlje Saudijska Arabija i UAE. Međutim, „ulje na vatru“ doljeva Izrael, čiji je ministar vanjskih poslova Yisrael Katz izjavio kako će se i njegova zemlja priključiti spomenutoj koaliciji „za zaštitu trgovinskih putova u Perzijskom zaljevu“. Uslijedila je brza izjava iranskog zapovjednika Korpusa straže islamske revolucije Hosseina Salamija, koji je upozorio kako će bilo kakav rat u regiji biti ozbiljna prijetnja za Izrael. I to nije sve: glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova Abbas Musavi izjavio je 9. kolovoza kako Iran eventualno članstvo Izraela u američkoj koaliciji u Zaljevu smatra neposrednom prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti i da će se Islamska Republika suprostaviti izraelskoj nazočnosti u toj regiji u okviru svoga prava na samoobranu. Pri tom je upozorio kako Washington i Tel Aviv „kako sva odgovornost za užasne posljedice ovoga koraka leži na njima“. Dakle, Teheran se u tom smislu služi gotovo identičnom retorikom koju izraelski državni i vojni vrh koristi kada govori o iranskoj vojnoj nazočnosti u Siriji.
Vojna nazočnost izraelske flote u eksplozivnoj zoni Perzijskog zaljeva, „načičkanoj“ najsuvremenijom vojnom tehnikom i „pred nosom“ Iranu, logički je izazvala oštru reakciju Teherana, kao što smo to već i predvidjeli nakon prvih objava o toj mogućnosti od strane izraelskih medija (vidi poveznicu ispod teksta). Međutim priključenje Izraela američkoj koaliciju sigurno bi izazvalo pozitivan odjek u ključnim arapskim monarhijama Perzijskog zaljeva, Saudijskoj Arabiji i UAE, koje s Izraelom dijele protuiransku vanjskopolitičku platformu i kojima bi to bila i praktična potvrda izraelske spremnosti za pomoć u njihovom suprostavljanju iranskim regionalnim ambicijama. S druge strane Izraelu bi takva odluka također osigurala i praktično svrstavanje ključnih arapskih zaljevskih zemalja na svoju stranu (izraelski brodovi koordinirali bi svoje aktivnosti i s onim arapskim u toj zoni), što bi dodatno proširilo izraelski sigurnosni perimetar nakon rastakanja sirijske i iračke (i libijske) državnosti u ozbiljnom smislu te riječi.
Međutim, moguća izraelska vojna nazočnost u sebi nosi i prijetnju dodatnog unutar-arapskog raskola, koji nije vidljiv samo po pitanju „odmetnutog“ i izopćenog Katara, već i po različitim interesima ključnih arapskih država i njihovim vizijama budućnosti bliskoistočne regije. A da je to tako, svjedoči i današnja vijest:
Irak se kategorički protivi bilo kakvom sudjelovanju Izraela u vojno-pomorskoj koaliciji, uspostavljenoj od strane Sjedinjenih Američkih Država s ciljem zaštite plovidbe u zoni Perzijskog zaljeva, izjavio je 13. kolovoza irački ministar vanjskih poslova Muhammed Ali al-Hakim. „Irak odbacuje bilo kakvo sudjelovanje sila cionističke tvrbe (Izraela, op. a.) u bilo kakvim vojnim snagama radi osiguranja prolaza brodova u Perzijskom zaljevu“, izjavio je u Bagdadu šef iračke diplomacije, kazavši, kako „zemlje Perzijskog zaljeva zajedno (same) mogu osigurati sigurnost prolaska brodova“. Izjavio je kako će Bagdad raditi na smanjenju napetosti i dijalogu, i da „Zapadne vojne snage u Perzijskom zaljevu napetost samo povećavaju“.
Time je Irak nedvojbeno stao na stranu Irana i njegove politike po istom pitanju, što samo još više usložnjava sveukupno stanje s obzirom da se na iračkom teritoriju trenutačno nalazi nekoliko tisuća američkih vojnika u njihovim vojnim bazama, u neposrednoj blizini snažnih proiranskih iračkih šijtskih vojnih formacija, koje su, osim toga, i službeno involvirane u irački vojno-sigurnosni sustav ali neovisno o tome na njih i dalje veliki utjecaj nesumnjivo ima Teheran.
Što će se po ovom pitanju dalje odvijati: želi li Izrael stvarno uputiti svoje vojne brodove Iranu „pred nos“ i tome podignuti mogućnost za izbijanje incidenata a time i rata na najvišu moguću razinu, ili Tel Aviv (ili Jeruzalem, kako hoćete) na ovaj način (ukoliko se za nj na kraju odluči) samo želi „praktično“ ukazati Teheranu na svu složenost svoje pozicije s obzirom na iranske paravojne postrojbe u Siriji (i time ga potaknuti na nekakvo dogovorno riješenje toga problema, koje Izrael po svoju nacionalnu sigurnost označava „životno važnim“ i gdje ne namjerava popustiti, u sklopu nekih budućih pregovora Washingtona i Teherana koje nikada ne treba isključiti), teško je kazati. U svakom slučaju otvreni međusobni rat vjerojatno ne želi nitko jer bi to po sve strane bilo preriskantno i suludo, ali i ovakvi potezi i „igre živaca“, koji samo „dolijevaju ulje na vatru“, ne mogu jamčiti potpuni nadzor stanja – poglavito u regiji prepunoj različitih terorističkih organizacija, od kojih bi nekima, koje nemaju šansi za značajniju profilaciju svojih ideja u tamošnjoj javnosti, kaos i posljedični „lov u mutnom“ itekako dobro došao.
geopolitika
