Današnji je svijet na rubu konfrontacije s nesagledivim posljedicama. No to u krajnjoj liniji nije Trumpova krivnja, nego sistema koji mu je najprije omogućio ulazak u Bijelu kuću, a sada ga nastoji iz nje izbaciti. I jedno i drugo – demokratski
U trenutku kada ovaj tekst odlazi u tisak još nije jasno hoće li Donald Trump ući u povijest kao šampion olakih i ispraznih prijetnji ili kao netko tko ih je ostvario, započinjući krajnje opasan lokalni rat s nesagledivim globalnim posljedicama. Nešto drugo, međutim, jest jasno. Donald Trump, ekscentrični milijarder, poslovni čovjek s nekoliko fascinantnih padova i uspona, estradna figura, svojim je ulaskom u Bijelu kuću, a potom i kampanjom tzv. liberalnih krugova što su je u najboljoj maniri već gotovo zaboravljenog makartizma poveli protiv njega, pokazao i dokazao da je demokracija zapadnog tipa, osobito njezina američka varijanta, nepovratno degenerirala. O tome, pogledamo li činjenice, zaista ne bi trebalo dvojiti.
Trump je izabran za predsjednika Amerike, zemlje što je dugi niz godina slovila, i to s mnogo razloga, kao lučonoša demokracije u svijetu. Izabran je u skladu s pravilima što ih je uspostavio američki demokratski poredak i koja u osnovi vrijede od vremena stvaranja Sjedinjenih Država. I tu se susrećemo s prvim ‘ali’. Da bi se uopće ušlo u utrku za nominaciju za predsjedničkog kandidata treba imati enormno mnogo novca. U demokraciji, dakle vladavini naroda, narodu je uskraćena mogućnost da bira najboljega i ostavljena mu je samo mogućnost da između bogatih bira onoga tko mu se čini najsposobnijim. Ili, a to je drugo ‘ali’, što je evidentno bio slučaj na posljednjim američkim predsjedničkim izborima, narod je prisiljen birati između dva zla. Pa je između Trumpa, totalnog političkog amatera s – tada – vrlo suvislim i za američke prilike iznenađujuće novim vanjskopolitičkim konceptom i Hillary Clinton, nekadašnje prve dame i kasnije ministrice vanjskih poslova, nedvojbenog političkog ‘jastreba’ s upadljivim nedostatkom bilo kakvog jasnog vanjskopolitičkog koncepta osim nastavljanja rušenja režima i nametanja novih vlastodržaca te produbljivanja obnovljenoga hladnog rata, odabrao Trumpa kao – manje zlo. Naravno, kada upotrebljavamo izraz ‘narod’, mislimo na one koji su izašli na izbore, a to je u pravilu jedva malo više od polovice registriranih Amerikanaca s pravom glasa. Pa tako dolazimo do trećega ‘ali’ – predsjednika bira manjina Amerikanaca i u osnovi ga nameće većini.
Tako funkcionira američka demokracija, barem u posljednjih više od pola stoljeća, a kako ni evropski demokratski modeli nisu ostali pošteđeni sveopće amerikanizacije, nešto slično može se zamijetiti i u Evropi. Drugim riječima, sustav što ga zovemo demokracijom i u koji se kunemo kao u ‘nešto što nije savršeno, ali boljega nema’ (riječi Winstona Churchilla, legendarnoga ratnog premijera Velike Britanije) ne daje šanse sposobnima nego bogatima. Taj sustav nerijetko birače dovodi pred izbor između većega i manjega zla, a u ne tako malom broju zemalja (Francuska je tu, barem do sada, bila vidljiva iznimka) birači su do te mjere zasićeni politikom, političarima i aferama što ih prate, da u značajnom broju ne koriste svoje pravo izlaska na izbore, prepuštajući tako manjini da svoj izbor nametne većini. I to bi trebala biti vladavina naroda?
No dobro, prihvatimo stvari takve kakve jesu. Trump je izabran po istim pravilima po kojima su do sada birani svi njegovi prethodnici. Čak ni po tome što je imao manje glasova birača od svoje protukandidatkinje i što je pobijedio zahvaljujući glasovima tzv. elektora nije bio ni prvi ni jedini. Dakle izabran je demokratskim putem i njegov je izbor bio legitiman. I tu počinje drugo poglavlje sage o degeneriranoj demokraciji. Usprkos tome što je izabran u skladu s pravilima važeće demokracije, usprkos tome što se legitimitet njegovog izbora ni na koji način nije mogao osporiti, tabor poražene protukandidatkinje (u kojoj zabludjeli evropski liberali lijevih sklonosti najednom počinju gledati ljevičarku, mada bez ikakvih osnova) pokrenuo je uz pomoć sebi sklonih medija ili pak medija što ih kontrolira (toliko o slobodnim medijima!) neviđenu kampanju protiv Trumpa, uz glavnu optužbu da je pobijedio zahvaljujući ruskom utjecaju na predsjedničke izbore (što je u isto vrijeme golem kompliment ruskoj propagandi i tajnim službama, ali i još veća uvreda američkih birača). Uz to se, već prema potrebi, variraju optužbe o tome da je Trump psihički nestabilan (što je malo pristojniji izraz za neuračunljiv), da nije sposoban za obavljanje predsjedničke dužnosti, pa do najnovijih – da prijeti svijet baciti u nuklearni rat. Otvoreno se u programu stjegonoše antitrumpovske kampanje, globalne televizijske mreže CNN, raspravlja o tome koliko je predsjednik labilan, o tome do koje je mjere povezan s Moskvom (mogućnost novoga detanta očito je nešto što njegove protivnike najviše užasava), pa do toga kakav će biti mehanizam njegovoga skidanja s dužnosti (impeachment). Posebni tužitelj za ispitivanje veza Trump – Kremlj sazvao je tzv. veliku porotu, skup građana koji će, slijedeći tradiciju ispitivanja antiameričkog djelovanja iz vremena zloglasnoga senatora Josepha McCarthyja, a na temelju izvještaja obavještajnih agencija što do dana današnjega nisu prezentirale ama baš nijedan konkretni dokaz o miješanju Moskve u proces predsjedničkih izbora, morati zaključiti je li Trump postao predsjednikom Sjedinjenih Država zahvaljujući volji i podršci američkih birača, odnosno elektora, ili utjecaju Moskve. Rezultat nije teško predvidjeti.
O financijskim neregularnostima u radu Clintonove fondacije, o nezaštićenim e-mailovima što ih je, kršeći zakon, slala nekadašnja državna tajnica (pa potom poricala da je to činila), o njezinoj ulozi u zlosretnom tzv. Arapskom proljeću, osobito u libijskom prevratu i ubojstvu pukovnika Gadafija, o svemu tome nitko više ne progovara ni riječi. Dapače, Hillary Clinton najavljuje na brzinu sklepanu knjigu pod naslovom ‘Što se zaista dogodilo’ koja bi, nema sumnje, trebala biti posljednji čavao u lijes predsjedničkog mandata Donalda Trumpa.
A Trump, koliko god bio novajlija u političkoj areni, nije toliko naivan da ne bi shvatio kako su ga stjerali u kut. I počinje se ponašati upravo onako kako se ponaša ranjena zvijer pritisnuta uza zid. Odriče se svega što je obećavao u kampanji (osim zida na granici s Meksikom), zaboravlja priče o tome da je prošlo vrijeme nametanja ‘američkog načina života’ drugima i vodi politiku (ukoliko se njegovo doslovno posrtanje na međunarodnoj sceni može nazvati politikom) koja kao da je nastavak onoga najlošijega iz vremena Georgea W. Busha i Baracka Obame (čitaj: Hillary Clinton). I naglašeno rado prijeti američkom vojnom moći, što ga je dovelo i na sam rub sukoba s koliko prividno neuračunljivim, toliko zapravo i proračunatim režimom Sjeverne Koreje. Kim Jong-un je, doduše, nepoznanica, ali uz sve bombastične poruke što stižu iz njegove metropole, ne treba zaboraviti da je školovan na Zapadu i da zna s kime ima posla. Za razliku od Trumpa koji je uletio u potencijalno ratni poker ne znajući o drugoj strani ništa, osim fraza o diktaturi i posljednjoj utvrdi komunizma (i onoga što mu servira vojno-industrijski kompleks kojemu uvijek negdje treba rat, pa makar nosio u sebi rizik svjetskoga).
Današnji je svijet na rubu konfrontacije s doista nesagledivim posljedicama. No to u krajnjoj liniji nije krivnja Donalda Trumpa, nego sistema koji mu je najprije omogućio ulazak u Bijelu kuću, a sada ga – kroz aktivnosti onoga što se naziva podzemnom državom – nastoji iz nje izbaciti. I jedno i drugo – demokratski. Pa nije li krajnje vrijeme da se razmisli kakav je to sustav što ga nazivamo demokratskim i što nam on donosi. Nije dakle u pitanju Donald Trump, u pitanju je demokracija, odnosno ono što nazivamo demokracijom, a što s originalnim značenjem toga pojma sve manje ima veze. Uostalom, zapamćeno je kako je još drugi predsjednik SAD-a John Adams rekao: ‘Demokracija nikada ne traje dugo. Ona ubrzo sama sebe potroši, iscrpi i ubije. Nikada nije postojala demokracija koja nije na kraju izvršila samoubojstvo.’
U trenutku kada ovaj tekst odlazi u tisak još nije jasno hoće li Donald Trump ući u povijest kao šampion olakih i ispraznih prijetnji ili kao netko tko ih je ostvario, započinjući krajnje opasan lokalni rat s nesagledivim globalnim posljedicama. Nešto drugo, međutim, jest jasno. Donald Trump, ekscentrični milijarder, poslovni čovjek s nekoliko fascinantnih padova i uspona, estradna figura, svojim je ulaskom u Bijelu kuću, a potom i kampanjom tzv. liberalnih krugova što su je u najboljoj maniri već gotovo zaboravljenog makartizma poveli protiv njega, pokazao i dokazao da je demokracija zapadnog tipa, osobito njezina američka varijanta, nepovratno degenerirala. O tome, pogledamo li činjenice, zaista ne bi trebalo dvojiti.
Trump je izabran za predsjednika Amerike, zemlje što je dugi niz godina slovila, i to s mnogo razloga, kao lučonoša demokracije u svijetu. Izabran je u skladu s pravilima što ih je uspostavio američki demokratski poredak i koja u osnovi vrijede od vremena stvaranja Sjedinjenih Država. I tu se susrećemo s prvim ‘ali’. Da bi se uopće ušlo u utrku za nominaciju za predsjedničkog kandidata treba imati enormno mnogo novca. U demokraciji, dakle vladavini naroda, narodu je uskraćena mogućnost da bira najboljega i ostavljena mu je samo mogućnost da između bogatih bira onoga tko mu se čini najsposobnijim. Ili, a to je drugo ‘ali’, što je evidentno bio slučaj na posljednjim američkim predsjedničkim izborima, narod je prisiljen birati između dva zla. Pa je između Trumpa, totalnog političkog amatera s – tada – vrlo suvislim i za američke prilike iznenađujuće novim vanjskopolitičkim konceptom i Hillary Clinton, nekadašnje prve dame i kasnije ministrice vanjskih poslova, nedvojbenog političkog ‘jastreba’ s upadljivim nedostatkom bilo kakvog jasnog vanjskopolitičkog koncepta osim nastavljanja rušenja režima i nametanja novih vlastodržaca te produbljivanja obnovljenoga hladnog rata, odabrao Trumpa kao – manje zlo. Naravno, kada upotrebljavamo izraz ‘narod’, mislimo na one koji su izašli na izbore, a to je u pravilu jedva malo više od polovice registriranih Amerikanaca s pravom glasa. Pa tako dolazimo do trećega ‘ali’ – predsjednika bira manjina Amerikanaca i u osnovi ga nameće većini.
Tako funkcionira američka demokracija, barem u posljednjih više od pola stoljeća, a kako ni evropski demokratski modeli nisu ostali pošteđeni sveopće amerikanizacije, nešto slično može se zamijetiti i u Evropi. Drugim riječima, sustav što ga zovemo demokracijom i u koji se kunemo kao u ‘nešto što nije savršeno, ali boljega nema’ (riječi Winstona Churchilla, legendarnoga ratnog premijera Velike Britanije) ne daje šanse sposobnima nego bogatima. Taj sustav nerijetko birače dovodi pred izbor između većega i manjega zla, a u ne tako malom broju zemalja (Francuska je tu, barem do sada, bila vidljiva iznimka) birači su do te mjere zasićeni politikom, političarima i aferama što ih prate, da u značajnom broju ne koriste svoje pravo izlaska na izbore, prepuštajući tako manjini da svoj izbor nametne većini. I to bi trebala biti vladavina naroda?
No dobro, prihvatimo stvari takve kakve jesu. Trump je izabran po istim pravilima po kojima su do sada birani svi njegovi prethodnici. Čak ni po tome što je imao manje glasova birača od svoje protukandidatkinje i što je pobijedio zahvaljujući glasovima tzv. elektora nije bio ni prvi ni jedini. Dakle izabran je demokratskim putem i njegov je izbor bio legitiman. I tu počinje drugo poglavlje sage o degeneriranoj demokraciji. Usprkos tome što je izabran u skladu s pravilima važeće demokracije, usprkos tome što se legitimitet njegovog izbora ni na koji način nije mogao osporiti, tabor poražene protukandidatkinje (u kojoj zabludjeli evropski liberali lijevih sklonosti najednom počinju gledati ljevičarku, mada bez ikakvih osnova) pokrenuo je uz pomoć sebi sklonih medija ili pak medija što ih kontrolira (toliko o slobodnim medijima!) neviđenu kampanju protiv Trumpa, uz glavnu optužbu da je pobijedio zahvaljujući ruskom utjecaju na predsjedničke izbore (što je u isto vrijeme golem kompliment ruskoj propagandi i tajnim službama, ali i još veća uvreda američkih birača). Uz to se, već prema potrebi, variraju optužbe o tome da je Trump psihički nestabilan (što je malo pristojniji izraz za neuračunljiv), da nije sposoban za obavljanje predsjedničke dužnosti, pa do najnovijih – da prijeti svijet baciti u nuklearni rat. Otvoreno se u programu stjegonoše antitrumpovske kampanje, globalne televizijske mreže CNN, raspravlja o tome koliko je predsjednik labilan, o tome do koje je mjere povezan s Moskvom (mogućnost novoga detanta očito je nešto što njegove protivnike najviše užasava), pa do toga kakav će biti mehanizam njegovoga skidanja s dužnosti (impeachment). Posebni tužitelj za ispitivanje veza Trump – Kremlj sazvao je tzv. veliku porotu, skup građana koji će, slijedeći tradiciju ispitivanja antiameričkog djelovanja iz vremena zloglasnoga senatora Josepha McCarthyja, a na temelju izvještaja obavještajnih agencija što do dana današnjega nisu prezentirale ama baš nijedan konkretni dokaz o miješanju Moskve u proces predsjedničkih izbora, morati zaključiti je li Trump postao predsjednikom Sjedinjenih Država zahvaljujući volji i podršci američkih birača, odnosno elektora, ili utjecaju Moskve. Rezultat nije teško predvidjeti.
O financijskim neregularnostima u radu Clintonove fondacije, o nezaštićenim e-mailovima što ih je, kršeći zakon, slala nekadašnja državna tajnica (pa potom poricala da je to činila), o njezinoj ulozi u zlosretnom tzv. Arapskom proljeću, osobito u libijskom prevratu i ubojstvu pukovnika Gadafija, o svemu tome nitko više ne progovara ni riječi. Dapače, Hillary Clinton najavljuje na brzinu sklepanu knjigu pod naslovom ‘Što se zaista dogodilo’ koja bi, nema sumnje, trebala biti posljednji čavao u lijes predsjedničkog mandata Donalda Trumpa.
A Trump, koliko god bio novajlija u političkoj areni, nije toliko naivan da ne bi shvatio kako su ga stjerali u kut. I počinje se ponašati upravo onako kako se ponaša ranjena zvijer pritisnuta uza zid. Odriče se svega što je obećavao u kampanji (osim zida na granici s Meksikom), zaboravlja priče o tome da je prošlo vrijeme nametanja ‘američkog načina života’ drugima i vodi politiku (ukoliko se njegovo doslovno posrtanje na međunarodnoj sceni može nazvati politikom) koja kao da je nastavak onoga najlošijega iz vremena Georgea W. Busha i Baracka Obame (čitaj: Hillary Clinton). I naglašeno rado prijeti američkom vojnom moći, što ga je dovelo i na sam rub sukoba s koliko prividno neuračunljivim, toliko zapravo i proračunatim režimom Sjeverne Koreje. Kim Jong-un je, doduše, nepoznanica, ali uz sve bombastične poruke što stižu iz njegove metropole, ne treba zaboraviti da je školovan na Zapadu i da zna s kime ima posla. Za razliku od Trumpa koji je uletio u potencijalno ratni poker ne znajući o drugoj strani ništa, osim fraza o diktaturi i posljednjoj utvrdi komunizma (i onoga što mu servira vojno-industrijski kompleks kojemu uvijek negdje treba rat, pa makar nosio u sebi rizik svjetskoga).
Današnji je svijet na rubu konfrontacije s doista nesagledivim posljedicama. No to u krajnjoj liniji nije krivnja Donalda Trumpa, nego sistema koji mu je najprije omogućio ulazak u Bijelu kuću, a sada ga – kroz aktivnosti onoga što se naziva podzemnom državom – nastoji iz nje izbaciti. I jedno i drugo – demokratski. Pa nije li krajnje vrijeme da se razmisli kakav je to sustav što ga nazivamo demokratskim i što nam on donosi. Nije dakle u pitanju Donald Trump, u pitanju je demokracija, odnosno ono što nazivamo demokracijom, a što s originalnim značenjem toga pojma sve manje ima veze. Uostalom, zapamćeno je kako je još drugi predsjednik SAD-a John Adams rekao: ‘Demokracija nikada ne traje dugo. Ona ubrzo sama sebe potroši, iscrpi i ubije. Nikada nije postojala demokracija koja nije na kraju izvršila samoubojstvo.’
