„Bolje je da odete, prilike su nove… ulozi u povijesti došao je kraj… u pola četiri ujutro sa perona pet, radnička klasa odlazi u raj“. Stihovi su to koji odzvanjaju patinom starih dobrih Haustora s albuma Treći svijet (1983), ali su i dijelom itinerara nekog svijeta na odlasku kojeg evocira film Sam samcat (2018.), drugo dugometražno kino-ostvarenje domaćeg suvremenog klasika. Naime, provjereni kazališni pisac i redatelj, Bobo Jelčić debitirao je prije pet godina u kinu vrlo zanimljivim ostvarenjem Obrana i zaštita (2013) u kojem je na vrlo imaginativan način ocrtao mostarsku zbilju. Mostar je tamo onirička tamna strana HR-državotvorstva, a lik moćnika Dragana usporediv je u svojoj apsurdnosti s Beckettovim Godotom. Bio je to film na tankoj granici zbilje i snomorice iz koje nema spasonosnog buđenja.
Režijski stil prepoznatljiv iz prvijenca Jelčić još naglašenije rabi u Sam samcat. I u tome je doista sam samcat na hrvatskoj kino-sceni. Poetiku i ovoga filma Jelčić gradi na posve stiješnjenoj vizuri blizih kadrova pred licima protagonista. U neurotičnosti se, rukom nošene kamere Erola Zubčevića, očituje neka stalna nelagoda i nemogućnost bijega od zatvorena mikrosvijeta kojeg nastanjuju likovi. Ovoga je puta riječ o temi koja nadilazi ovdašnje, specifično hrvatske socijalno-političke koordinate. Premda je prepoznatljiv geografski okvir filma, on ipak progovara univerzalno. Naime, disfunkcionalni brakovi globalno obilježuju suvremenost. U ovome se problemu dešavaju traumatični rasapi obitelji, a roditelji bivaju odvojeni od djece. U svemu tomu veliku ulogu igra birokratski, administrativni Moloh. Jer… nema zakona koji bi pravedno raspodijelio djecu među rastavljenim supružnicima. Protagonist filma Marko (Rakan Rushaidat) od samoga početka filma baulja od jedne administrativne instance do druge, ne bi li ishodio češći boravak sa sedmogodišnjom kćerkicom Leom (Lea Breyer). In medias res, namah se suočavamo s aparatom u prvom kadru filma. Iako će to biti tek kopirka, odrezanost ljudskog lika iznad njega simptomatično će ukazati na cijeli fukoovski dispozitiv što čini okvir društva nadzora, te njegovu birokraciju.
Marko tijekom filma nikad neće biti doista sam samcat, jer se oko njega zbivaju drame koje život znače. Ponajprije, tu su tetak i tetka (Miki Manojlović i Snježana Sinovčić), stariji bračni par koji umnogome podsjeća na mostarske supružnike iz prethodnog filma, što su ih glumili Bogdan Diklić i Nada Đurevska. Ovoga su puta supružnici zaokupljeni 40-godišnjom kćeri (Vanesa Glodjo) koja s njima uopće ne komunicira, iako znaju da se uskoro kani udati. Ova obitelj ugošćuje očajnog Marka čiji su jedini sretni momenti zbijeni u susretima s Leom. Jedino u tim trenucima kamera širi prostor, dajući zamah protagonistu. Ostatak Markovih putešestvija sastoji se u njegovoj nakani da izbori više takvih trenutaka. (Zanimljivo da niti u jednoj sekvenci filma ne vidimo suprugu mu.) Samim filmskim okružjem ponovno vladaju moćnici kojima se treba obratiti u svim takovrsnim životnim ćorsokacima. Tetak tako poznaje stanovitog Josića, no ovoga se puta Godot iz prvijenca i ukazuje u liku ministra (Trpimir Jurkić). Cjelokupno, pak, ozračje opet je kafkijanskog uzaludnog traganja za pomoći. Lik Marka u svojoj se nakani može poistovjetiti s K.-om iz Zamka ili Procesa po tomu što ne uspijeva rasključati ni jedan zakonski paragraf, a niti svladati birokratski poredak ureda u kojima se zatječe.
Međutim, ono što čini Jelčićevu poetiku toliko unikatnom na HR-sceni jest njegov prikaz realnosti svakodnevice, koja u filmu poprima fantomski karakter. Jer… realnost je to koja nadrealno napada sva osjetila recepcije samog filma. Ona je poput pukih tragova stvarnosti, a takav je i dojam samoga filma. Dakle, film je u onome što Jacques Derrida naziva trag ili biljeg. Dojam već spomenute mučne stiješnjenosti još je prisutniji negoli u prvijencu. Skučeni stambeni prostori intenziviraju psihološku nelagodu i bol protagonista. Jelčić se ne libi kontekstualizirati niti prepoznatljivi HR-traumatski okvir. U pozadini se stalno čuju vijesti o Agrokoru i aferi Todorić. Osim toga, razgovor s prijateljima ocrtat će i mafijaške veze što ih naša država njeguje i gaji sa susjednom BiH. Sporazum dvije države o „osobnoj i pravnoj zaštiti“ izravna je asocijacija na domoljubne bukače i naše heroje Glavaša i Mamića. (U toj se slici iskazuje sva nakaznost Zakona koji ovdje uvijek štiti one najgore!)
Nadalje, Jelčićev je redateljski rukopis prepoznatljiv i po tomu što od glumaca uvijek zahtijeva ono najteže – spontanost nastupa u kolokvijalnoj konverzaciji. To je nešto što je ovaj autor donio iz svog teatarskog miljea u kojemu je uporno gradio osebujan pristup realitetu iz vizure, tek naoko dosadne, svakodnevice. (Ovdje ću spomenuti samo dvije novije produkcije u kojima je to doveo gotovo do savršenstva: Ko rukom odneseno u Teatru ITD i Govori glasnije! u Kerempuhu). Zamuckivanje i izgubljenost u neurozi što ju donose današnji otuđujući odnosi među ljudima boji i film Sam samcat. U režijskom prosedeu tu su i godardovska preskačuća, neprimjetna montažna rezanja koja svjedoče intenziviranju svakog pojedinog kadra-sekvence, koji na taj način jačaju dramatiku dijaloga. Naravno, opetujem, to zahtijeva izuzetan rad s glumcima. U najboljim trenucima filma, autor se uspijeva približiti onome što postiže Mike Leigh u svojim slices of life. Jelčićeve, kriške života, međutim, ne nude nikakav izlaz iz shizofrene idiosinkrazije sadašnjosti, a to njegov filmski jezik čini dosljednim, ali i neosporno sumornim (a što podcrtavaju česta zatamnjenja!).
Sam samcat nije film za svakoga. Nije niti bez mana (primjerice, scene Markove egzaltacije u susretima s Leom pomalo su prenapadno različite od ostalih). Jelčićev film traži gledatelja koji pomno iščitava sve slojeve njegove tek naoko minimalistički reducirane scenografije i asketske zbilje koja iz toga proistječe. Međutim, uloženi će se napor svakako isplatiti.
Sam samcat je ostvarenje koje nudi iskrenu i proživljenu emociju, a troje protagonista – Marko, Tetak i Tetka – doista briljiraju u većini sekvenci filma. Osim toga, Jelčić je i socijalno vrlo osviješten autor. Ipak, on svoje poruke ne nudi plakatski i namah transparentno nego tek cjelina filma nudi formu koja misli. Otvoreni kraj ponovna je posveta otužnoj sudbini „radničke klase pri kraju njezine povijesne uloge“.
A pri kraju inače ne baš sjajne 2018. za ovdašnju kinematografiju, autor ovih redaka – uz Slijepčevićevu Srbenku– vidio je i ponajbolji HR-film ove godine.
filmovi
Režijski stil prepoznatljiv iz prvijenca Jelčić još naglašenije rabi u Sam samcat. I u tome je doista sam samcat na hrvatskoj kino-sceni. Poetiku i ovoga filma Jelčić gradi na posve stiješnjenoj vizuri blizih kadrova pred licima protagonista. U neurotičnosti se, rukom nošene kamere Erola Zubčevića, očituje neka stalna nelagoda i nemogućnost bijega od zatvorena mikrosvijeta kojeg nastanjuju likovi. Ovoga je puta riječ o temi koja nadilazi ovdašnje, specifično hrvatske socijalno-političke koordinate. Premda je prepoznatljiv geografski okvir filma, on ipak progovara univerzalno. Naime, disfunkcionalni brakovi globalno obilježuju suvremenost. U ovome se problemu dešavaju traumatični rasapi obitelji, a roditelji bivaju odvojeni od djece. U svemu tomu veliku ulogu igra birokratski, administrativni Moloh. Jer… nema zakona koji bi pravedno raspodijelio djecu među rastavljenim supružnicima. Protagonist filma Marko (Rakan Rushaidat) od samoga početka filma baulja od jedne administrativne instance do druge, ne bi li ishodio češći boravak sa sedmogodišnjom kćerkicom Leom (Lea Breyer). In medias res, namah se suočavamo s aparatom u prvom kadru filma. Iako će to biti tek kopirka, odrezanost ljudskog lika iznad njega simptomatično će ukazati na cijeli fukoovski dispozitiv što čini okvir društva nadzora, te njegovu birokraciju.
Marko tijekom filma nikad neće biti doista sam samcat, jer se oko njega zbivaju drame koje život znače. Ponajprije, tu su tetak i tetka (Miki Manojlović i Snježana Sinovčić), stariji bračni par koji umnogome podsjeća na mostarske supružnike iz prethodnog filma, što su ih glumili Bogdan Diklić i Nada Đurevska. Ovoga su puta supružnici zaokupljeni 40-godišnjom kćeri (Vanesa Glodjo) koja s njima uopće ne komunicira, iako znaju da se uskoro kani udati. Ova obitelj ugošćuje očajnog Marka čiji su jedini sretni momenti zbijeni u susretima s Leom. Jedino u tim trenucima kamera širi prostor, dajući zamah protagonistu. Ostatak Markovih putešestvija sastoji se u njegovoj nakani da izbori više takvih trenutaka. (Zanimljivo da niti u jednoj sekvenci filma ne vidimo suprugu mu.) Samim filmskim okružjem ponovno vladaju moćnici kojima se treba obratiti u svim takovrsnim životnim ćorsokacima. Tetak tako poznaje stanovitog Josića, no ovoga se puta Godot iz prvijenca i ukazuje u liku ministra (Trpimir Jurkić). Cjelokupno, pak, ozračje opet je kafkijanskog uzaludnog traganja za pomoći. Lik Marka u svojoj se nakani može poistovjetiti s K.-om iz Zamka ili Procesa po tomu što ne uspijeva rasključati ni jedan zakonski paragraf, a niti svladati birokratski poredak ureda u kojima se zatječe.
Međutim, ono što čini Jelčićevu poetiku toliko unikatnom na HR-sceni jest njegov prikaz realnosti svakodnevice, koja u filmu poprima fantomski karakter. Jer… realnost je to koja nadrealno napada sva osjetila recepcije samog filma. Ona je poput pukih tragova stvarnosti, a takav je i dojam samoga filma. Dakle, film je u onome što Jacques Derrida naziva trag ili biljeg. Dojam već spomenute mučne stiješnjenosti još je prisutniji negoli u prvijencu. Skučeni stambeni prostori intenziviraju psihološku nelagodu i bol protagonista. Jelčić se ne libi kontekstualizirati niti prepoznatljivi HR-traumatski okvir. U pozadini se stalno čuju vijesti o Agrokoru i aferi Todorić. Osim toga, razgovor s prijateljima ocrtat će i mafijaške veze što ih naša država njeguje i gaji sa susjednom BiH. Sporazum dvije države o „osobnoj i pravnoj zaštiti“ izravna je asocijacija na domoljubne bukače i naše heroje Glavaša i Mamića. (U toj se slici iskazuje sva nakaznost Zakona koji ovdje uvijek štiti one najgore!)
Nadalje, Jelčićev je redateljski rukopis prepoznatljiv i po tomu što od glumaca uvijek zahtijeva ono najteže – spontanost nastupa u kolokvijalnoj konverzaciji. To je nešto što je ovaj autor donio iz svog teatarskog miljea u kojemu je uporno gradio osebujan pristup realitetu iz vizure, tek naoko dosadne, svakodnevice. (Ovdje ću spomenuti samo dvije novije produkcije u kojima je to doveo gotovo do savršenstva: Ko rukom odneseno u Teatru ITD i Govori glasnije! u Kerempuhu). Zamuckivanje i izgubljenost u neurozi što ju donose današnji otuđujući odnosi među ljudima boji i film Sam samcat. U režijskom prosedeu tu su i godardovska preskačuća, neprimjetna montažna rezanja koja svjedoče intenziviranju svakog pojedinog kadra-sekvence, koji na taj način jačaju dramatiku dijaloga. Naravno, opetujem, to zahtijeva izuzetan rad s glumcima. U najboljim trenucima filma, autor se uspijeva približiti onome što postiže Mike Leigh u svojim slices of life. Jelčićeve, kriške života, međutim, ne nude nikakav izlaz iz shizofrene idiosinkrazije sadašnjosti, a to njegov filmski jezik čini dosljednim, ali i neosporno sumornim (a što podcrtavaju česta zatamnjenja!).
Sam samcat nije film za svakoga. Nije niti bez mana (primjerice, scene Markove egzaltacije u susretima s Leom pomalo su prenapadno različite od ostalih). Jelčićev film traži gledatelja koji pomno iščitava sve slojeve njegove tek naoko minimalistički reducirane scenografije i asketske zbilje koja iz toga proistječe. Međutim, uloženi će se napor svakako isplatiti.
Sam samcat je ostvarenje koje nudi iskrenu i proživljenu emociju, a troje protagonista – Marko, Tetak i Tetka – doista briljiraju u većini sekvenci filma. Osim toga, Jelčić je i socijalno vrlo osviješten autor. Ipak, on svoje poruke ne nudi plakatski i namah transparentno nego tek cjelina filma nudi formu koja misli. Otvoreni kraj ponovna je posveta otužnoj sudbini „radničke klase pri kraju njezine povijesne uloge“.
A pri kraju inače ne baš sjajne 2018. za ovdašnju kinematografiju, autor ovih redaka – uz Slijepčevićevu Srbenku– vidio je i ponajbolji HR-film ove godine.
filmovi
