narušeni tupi spokoj
sjedili smo na terasi jednog od desetak kafića
na glavnom gradskom trgu, s pogledom na vrevu i
zanemarenu, uništenu i ispražnjenu robnu kuću,
i pričali o bolestima, psiću o kojem se privremeno
brinu, i koji si trlja oči kao neki čovjek, o tome
kada smo nas zadnji put bili na moru, o našoj djeci.
nas dvoje gutača internetskih objava i, inače, vijesti
o svijetu koji se prijeteći ruši pred našim očima,
spomenuli smo ubojite pokrovitelje kaosa – države,
buržuje i medije, koji se drže načela, neka se ne čuje
druga strana, o vlasti vatre i čelika nad mirom i suradnjom.
naš prijatelj naglo je zašutio, na ljutnju njegove supruge,
valjda zato, jer kvarimo tupi spokoj, hipnotički trans o
modernoj europi, tvrdnjama o njenoj rastrojenosti,
nasilništvu i sluganstvu, o njenoj budućnosti kao muzeja.
zašutjeli smo svi o politici i nastavili žvakati žilave
uspomene, i diviti se fotkama cvijeća u dvorištu...
a ja sam se sjetio mareka hłaska, njegove nerazjašnjene
smrti u wiesbadenu, dok je miješao narkotike i alkohol (?),
sjetio sam se njegovog romana osmi dan u tjednu, i epitafa
na grobu: život mu je bio kratak, svi su mu okrenuli leđa.
sjetio sam se i svog epitafa iz moje knjige pjesama,
a koja nama četirima nikad nije bila tema.
na svijet došao
i živio sam samcat.
plovio protiv struje
i ostao na istom mjestu.
umro u uvjerenju
da su riječi vesla.
ispod predodređenosti gmižu pitanja
ispod teškog kamenja povijesti,
ograničenosti i jednoznačnosti,
ispod predodređenosti, gmižu pitanja.
podrivaju nepromjenjivost priča
koje su se dogodile i koje će se dogoditi:
trebaš li bilo što započinjati ako
vjeruješ kako nećeš završiti,
zašto se natjecati, ako ne planiraš
odnijeti pobjedu i poraziti nekoga,
čemu postojati ako ne pokušaš
osvojiti svemir i upaliti nove zvijezde?
moraš ne vjerovati, poricati sve u sebi,
i sebe u svemu, podignuti kamenje,
pustiti pitanja, odgovoriti, nijekati zadato,
prevrednovati kako bi uspio mijenjati.
ali ti sumnjaš da je sumnja dovoljna,
uspoređuješ da ne bi osporavao postojeće,
ti pristaješ na nepokretnost nepristajanja.
neiživljena mladost i proždrljivi mediji
čime se danas bavi gomila starletica,
pomislio sam gledajući ih u remasteriziranom spotu
depeche mode - personal jesus, ti izazovni
komadi iz scenskih snova, u funkciji blistavih
video zakovica u oplatama brodova
od užitka i neprestanih događanja, koji plove
po toplim morima zanesene mladosti?
ispovijedaju li se i one medijima kao
diane von furstenberg, modna dizajnerica,
najpoznatija po kreiranju kultne haljine,
simbola ženskog oslobođenja u sedamdesetima?
ocvala partijanerica, mladenački živahna
za očitu granny, s neugaslom vatrom u očima.
javno se prisjeća kako je u svoju sluzavu zamku
ulovila bowiea, beattyja, jaggera, ryana o'neala...
iznosi neočekivano zanimljive detalje, hvali se
raskalašenošću bez malograđanskog stida i srama.
troši li još uvijek mlade frajere ravnih stomaka?
kreira li nove haljine? Želi li biti u trendu i
pomladiti vaginu? ima li dolje upće što depilirati?
kako nanosi boje na svoju posjedjelu kosu?
sve su to pitanja za nastavak priče o produženju
neiživljene mladosti, jer proždrljivi mediji objavljena
iskustva brzo sažvaču, kao što je ona izgustirala hrpu
tragača za orgazmičkim uzdasima olakšanja.
kuda ide pripitomljena generacija
šezdesetih godina pripadnici generacije mladih
javno su i divlje istupali protiv vođenja atomskog rata,
protiv hladnoratovskih zamki i mogućih sukoba,
nepravednog rata u vijetnamu, napalma, diskriminacije –
na sit-in protestima, u urbanim nasilnim sudarima;
nosili su parole i tukli se s policijom, psima čuvarima sustava,
naoružanim pendrecima, vodenim topovima, gumenim mecima,
suzavcem i štitovim za obranu od makadamskog kamenja.
čitali su marcusea, fromma, dutschkea, slušali rock.
vjerovali su u slobodu, bratstvo, jednakost,
remetili izrabljivački poredak kapitalističkih svinja.
danas, poput zombija iz Hollyowoda, tvornice noćnih mora,
ispranih mozgova zločinačkim politikama svojih vlada,
navučeni na profiterske muholovke koje mame na
ljepljivi užitak do zarobljavajuće ovisnosti,
kao pasivni svjedoci uništavanja assangeovskih slobodara,
bahati prema patnjama migranata pristiglih iz zemalja,
koje su razarele njihove ratnohuškaške države –
smušeni, pripitomljeni, kupuju na sitno kriptovlute, misleći
da se tako bore za svoju neovisnost, vjeruju propagandi
koja dolazi iz pametnih telefona, a ne vlastitoj osjetilnosti.
ne zanima ih borba za čisti zrak, ni za vodu, ni za budućnost.
zavarani agresivnim manipulatorima pružaju podršku neofašistima,
ne znaju povijest, prihvaćaju objašnjenja svojih državnih vođa
da multikulturalnost, uostalom, treba razoriti. Zastrašuju ih
drugčija mišljenja, ne razmiju pacifizam, ne osjećaju blizinu
atomske apokalipse, strahote dronova; prepuštaju se
pozivu da budu topovsko meso za račun ambicija licemjera,
frustriranih gadova, hulja i lopova zajedničkih dobara.
vjeruje ova generacija mladih celebrityjima i influencerima
više nego vlastitim precima. na njima svijet treba ostati.
i ostat će na njihovim umrtvljenim dušama i mrtvim tijelima.
_______________________
