Ispovijest jednog mladog ovisnika

Kad se vratila s posla, mama je mene i sestru povela u zagrebačku NAMU (Narodni Magazin) kod Trga Republike. Rekla je da idemo nešto kupiti, a tata kao i obično nije htio sudjelovati u njezinom projektu. Stigli smo tamo i zaprepašteno ustanovili da je odlučila nabaviti televizor, i to na kredit. Inače je mrzila tu pogodnost, smatrala je da će završiti u dužničkom ropstvu, i zbog toga smo propustili stotine divota koje je tada nudilo socijalističko potrošačko društvo. Odlučili smo se za televizor Elektronske industrije Niš, a ne Radio industrije Zagreb, valjda su presudili cijena i dizajn, no možda nam je i prodavač to sugerirao. Svakako znam da je to bilo 1964., vjerojatno u kasno proljeće. Godina nije slučajna, još početkom tog desetljeća televizor je bio nedostižan san u obiteljima srednjeg imovnog stanja, kakva je bila moja, međutim, naši mudri političari procijenili su da je to medij budućnosti kojim mogu kontrolirati narod (Lenjin je smatrao da je to film, ali to je bilo skoro pola stoljeća ranije, kada se kućni kino činilo kao utopija), pojačali proizvodnju domaće elektronske industrije (uz RIZ, EI Niš i Gorenje bilo je još nekoliko postrojenja) i cijena tim aparatima znatno je pala, što je rapidno povećalo njihovu prodaju. Također znakovito, upravo tada počeo je izlaziti tjednik „Studio“, posvećen uglavnom televiziji, i postao jedna od najčitanijih revija u Jugoslaviji.Uključiti tu kompliciranu spravu nije baš bilo jednostavno, a još je teže bilo pronaći sliku. Kupili smo malu sobnu antenu i ono što smo prvo vidjeli – lelujavu sliku koju je pratio loš ton – nije nas oduševilo, međutim, pomicanjem antene napokon smo dobili zadovoljavajući prijem. Bili smo posve nespremni za tu novu igračku. Kako inače objasniti da se nismo dosjetili postaviti na krov pravu antenu, što ne bi bio nikakav problem, jer smo stanovali na drugom katu, odmah do tavana.

TV program radnim danom: Od šest poslijepodne do 11 sati uvečer

Meni televizor baš nije bio novina, već nekoliko godina imala ga je obitelj mog najboljeg prijatelja iz razreda, pokojnog slikara Dubravka Gjivana, njegovi su roditelji bili liječnici i tako nešto su si mogli priuštiti, kod njih sam nedjeljom gledao „Disneyland“ i još ponešto, a u knjižnici „Bogdan Ogrizović“, gdje sam bio jedan od najredovitijih članova, postojao je poseban termin za gledanje televizije: tamo sam s uživanjem pratio seriju Televizije Zagreb „Stoljetna eskadra“ s Božidarom Bobanom i Dunjom Rajter, emitirala se uživo tako da od nje nije ništa sačuvano, što je šteta, jer je pravo čudo kako su u skromnom studiju dočarali peripetije Dubrovačke republike u borbi za svoju samostalnost.

Kad sam konačno mogao gledati tv program kod kuće, u trenu sam shvatio kako to funkcionira. Jugoslavenski studiji dogovorno su se uključivali u program koji je trajao radnim danom od šest poslijepodne do 11 sati uvečer, prednjačili su Televizija Zagreb i Televizija Beograd, a Slovenci i Makedonci su zbog jezika emitirali svoj program odvojeno i povremeno davali ponešto u zajedničku „košaricu“. Vikendom je program bio duži, prava blagodat, a u utorak je bila pauza, crni ekran i crna večer za poklonike tog novog fenomena. Naravno, oni koji su imali krovne antene mogli su hvatati signal talijanske ili austrijske televizije, ali za to je trebalo biti tehnički puno potkovaniji no što smo mi bili.

Pravo je čudo kako me ta spravica osvojila na prepad. Prije toga sam bio zadrti filmofil, išao u kino bar nekoliko puta tjedno, znao sam tko su Alfred Hitchcock, John Ford, Michelangelo Antonioni, Luchino Visconti, pa i Ingmar Bergman, iako sam tek ušao u petnaestu, međutim, u šest sam palio televizor i buljio u ekran sve dok program nije završio. U kino sam gotovo potpuno prestao ići i obnovio tu naviku tek 1967. i 1968., kada sam se donekle pribrao od televizijske groznice, a i na velikom ekranu zbivanja su bila sve atraktivnija: zbog povećane kvote uvoza filmova zapljusnuli su nas klasici za koje smo dotad bili zakinuti: recimo, Bergmanov „Sedmi pečat“ otkupljen je za distribuciju tek 1966. i stigao u kina 1967., a 1968. mogli smo gledati nekoć kontroverznu „Tišinu“.U razdoblju moje kino apstinencije televizija je nudila štošta. Najjači dojam na mene su ostavila film noir remek-djela s Humphreyjem Bogartom - „Malteški sokol“, „Imati i nemati“, „Duboki san“, „Mračni prolaz“ i „Iznuđivač“, koje prije toga u nas niste nigdje mogli vidjeti. Kad je Televizija Zagreb emitirala ciklus filmova s Fredom Astaireom i Ginger Rogers, u novinama su se zgražali, no meni je to bilo sjajno. Bilo je i skandala. Teoretičar Dušan Stojanović pripremio je 1968. za Televiziju Beograd ciklus nama manje poznatih filmskih klasika, kakav je recimo bio „Peter Ibbetson“ Henryja Hathawaya s Garyjem Cooperom, omiljeno ostvarenje francuskih nadrealista, ali je u njega uvrstio i „Nakaze“ Toda Browninga iz 1932., u kojem je kultni redatelj za uloge cirkuskih izvođača angažirao hendikepirane glumce kako patuljasta rasta tako i one bez ruku i nogu. Televizija je bila zasuta pozivima ogorčenih gledatelja, nisu pomagala objašnjenja da je to vrhunska umjetnost, jer je problem bio u tome što je film emitiran u nedjelju u šest poslijepodne, dok bi ga danas gurnuli u termin oko ponoći. Finese terminiranja tada još nisu najbolje svladali. Ja se nisam bunio, prvi susret s „Nakazama“ bio mi je jedan od najvažnijih gledalačkih doživljaja toga razdoblja.

„Dr. Kildare“, najpopularnija inozemna serija

Odmah sam se vezao i za serije. Najviše sam volio „Nesalomljive“ s Robertom Stackom u ulozi FBI-jevog lovca na gangstere Elliotta Nessa, pojedine epizode režirali su majstori B-filma poput Phila Karlsona, Paula Wendkosa i Ide Lupino, a u epizodama je nastupala prava plejada vrhunskih holivudskih karakternih glumaca. Protiv te serije nitko se nije usudio ništa zucnuti, i laicima – kakvi su u nas pisali o televiziji – bilo je jasno da je to vrhunski proizvod, ali su se zato osuli na „Dr. Kildairea“ s Richardom Chamberlainom, koji je za njih bio obična „limunada“: publici se za to fućkalo, bila je to uvjerljivo najpopularnija serija u to vrijeme. Gledao sam ga redovno i zaključio da je ta serija sa svakom novom sezonom sve bolja, pa se usudila u nekim epizodama koristiti tzv. otvoreni kraj. U tom pogledu još je radikalniji bio „Goli grad“, naslov je posudio od istoimenog film noira Julesa Dassina iz 1948., a u Americi su četiri sezone emitirane na prijelazu 50-ih u 60-e. U nas je serija stigla sa zakašnjenjem, ali su je odlično primili publika i kritika, potonja zato jer su pojedine epizode bile poprilično socijalno angažirane, što je po našim standardima bio preduvjet za kvalitetnu televizijsku produkciju.Bilo je još svega, posebno je dobra bila ZF serija „Osvajači“ s Royem Thinnesom, on je prije toga osvojio jugoslavenske gledatelje u seriji „Dugo toplo ljeto“, slobodnoj preradi istoimenog filma s Paulom Newmanom, Joanne Woodward i Orsonom Wellesom (tko bi rekao da je sve poteklo od predloška Williama Faulknera?), a kad je glumac nakratko posjetio zemlju u kojoj su ga tako obožavali, u zračnim lukama nastala je prava histerija.

Iako tada više nisam bio takav rob televizije, privukao me „Gradić Peyton“ s još mladom Miom Farrow i Ryanom O'Nealom, prva američka sapunica na našim malim ekranima (film iz 1957., razmjerno vjerno snimljen po romanu Grace Metalious, uspješno je prikazan je u kinima, kao i njegov nastavak „Povratak u gradić Peyton“). Televizija Zagreb spretno ju je pozicionirala u nedjelju iza podneva i mnogima pokvarila pripremu nedjeljnog ručka. Kad su se tijekom 1972., nakon Karađorđeva, svodili ideološki računi, „Gradić Peyton“ je naveden kao primjer američkog kiča kakvim ne bi smjeli „trovati“ naše gledatelje. Možda mi je zato ta sapunica bila tako simpatična, iako je znala ići na živce beskrajnim razvlačenjem jednih te istih situacija.

Pravi blockbuster: Serija „Kuda idu divlje svinje“

Domaći igrani program također je zavrjeđivao pažnju, pogotovo tv drame Televizije Zagreb koje su po bavljenju suvremenim temama bile superiorne onome što se odigravalo u kinematografiji. Najplodniji autor bio je Ivo Štivičić, volio je priče na rubu provokativnosti („Mokra koža“, „Kokošari“ i dr.), a glumci koji nisu mogli do filma ovdje su dobili odlične prilike, od Zvonimira Črnka i Jovana Ličine do Ive Serdara i Božidara Smiljanića. TV drame emitirale su se ponedjeljkom, gledale se čak i kad bi bile krajnje modernističke i ne baš razumljive, no krajem desetljeća počeo je procvat serija.„Sumorna jesen“ iz 1969. po scenarijima Ivana Šibla i u režiji Zvonimira Bajsića imala je za protagoniste zagrebačke ilegalce koji se bore protiv ustaša, bila je zanimljivo napravljena (mogli ste se u to uvjeriti jer je nedavno reprizirana), a zapravo je nastala u privatnoj produkciji: producent joj je bio Mozaik film, poduzeće Branka Lustiga i Vatroslava Mimice, koji ju je poslije prodao televiziji, ali je vrlo brzo prestao s radom (Mimica tvrdi, zbog nekorektnog ponašanja njegovog partnera). U odnosu na tu seriju „Kuda idu divlje svinje“ iz 1971. po scenariju Ive Štivičića i u režiji Ivana Hetricha bio je pravi blockbuster, snimljen je u koprodukciji Televizije Zagreb i Jadran filma, na 35 mm vrpci, što je bio nevjerojatan luksuz: prije toga su se drame emitirale s magnetoskopskih vrpci, zato ih je tako veliki broj i izbrisan jer njih nije bilo dovoljno, a u najboljem slučaju na 16 mm vrpci. Za glavnu ulogu angažiran je Ljubiša Samardžić iz Beograda, jedan od najpopularnijih jugoslavenskih glumaca (uzgred, debitirao je u hrvatskom filmu „Igre na skelama“ iz 1961.), a na produkcijskoj razini serija je bila superiorna svemu što je u toj vrsti u nas dotad bilo napravljeno. Razumljivo je da je imala tako veliki odjek.

U humorističkim emisijama i serijama prednjačila je Televizija Beograd, Radivoje Lola Đukić bio je njezin glavni autor, a Mija Aleksić i Miodrag Petrović Čkalja najveće zvijezde, no to je tip pučkog humora koji mi se baš nije sviđao, a njegov navodno najbolji rad, „Ogledalo građanina Pokornog“, završio je neposredno prije no što smo nabavili televizor. Kad bi Đukić skrenuo u dramske vode, kao u seriji „Crni snijeg“, shvatili biste da imate posla s diletantom. Čkalja je pak izazvao bijes hrvatske populacije svojim nastupima u „Nedjeljnom popodnevu“ Televizije Beograd, u kojima je satirično komentirao poteze hrvatskog političkog rukovodstva. Ne sjećam se kako je to završilo, ili su ga uklonili, ili je Televizija Zagreb odbila emitirati taj program.

„Slovo na slovo“, serija za djecu koju su pratili odrasli

Potonja je obilno naplatila svoj kompleks inferiornosti kad je 1970. na program stigla serija „Naše malo misto“ po scenariju Miljenka Smoje, koju je odobrio ne njezin dramski nego zabavni program. U trenu su poništeni svi poeni koje je godinama skupljao Radivoje Lola Đukić, ovo je bilo neusporedivo atraktivnije, krcato vrsnim glumačkim izvedbama, i kao većina toga što stiže iz Dalmacije funkcioniralo je od „Triglava do Đevđelije“. Nisam baš bio među njezinim gorljivim poklonicima, živcirala me inertna režija Daniela Marušića, ali u tom pogledu sam bio izuzetak. Uostalom, bilo je to u doba kad sam se već „ohladio“ od televizije i bio sam u čudnoj situaciji. Ne sjećam se baš slijetanja Neila Armstronga na Mjesec, jednog od glavnih događaja prošlog stoljeća, ali i danas pamtim mnoge epizode „Gradića Peytona“, uostalom, kao i nastup Beatlesa s pjesmom „All You Need Is Love“ u satelitskoj emisiji „Naš svijet“ u lipnju 1967. koju je gledalo 400 milijuna ljudi diljem svijeta.

Što je još vrijedilo tih godina? Svakako serija za djecu Televizije Beograd „Slovo na slovo“ po tekstovima Duška Radovića, s Mićom Tatićem, Milanom Gutovićem i pjevačicom Lolom Novaković. Pratili su je i odrasli, pjevušili smo songove koje smo tamo čuli i nervirali se što ih ploča PGP RTB-a, objavljena nakon što je serija završila, nije malo izdašnije predstavila. Rane i najbolje sezone su izbrisane, opstale su samo kasnije, ne tako dobre, ali i po njima se da razabrati kako je to bio sjajan program.

Televizija je bez konkurencije bila najvažniji medij šezdesetih. Svi su buljili u mali ekran, ako ga nisu imali kod kuće, stajali su pred izlozima dućana u kojima su se prodavali. „Dnevnik“ u pola osam uvečer je bio uvjerljivo najgledaniji, televizijski studiji izmjenjivali su se u njegovom emitiranju, ali nije tu bilo osobitih pomaka, svi su bili ideologizirani (uostalom, i ovi današnji nisu puno bolji) i bez posebno zanimljivih priloga, pa ste puno intrigantnije sadržaje nalazili u posebnim informativnim emisijama i dokumentarnim reportažama (glavni autor bio je Zvonko Letica). Najavljivači su bili omiljeni poput pjevačkih zvijezda, glumaca i sportaša iako su često samo izgovarali unaprijed pripremljeni tekst. Ipak, kad je to radila Gordana Bonetti (umrla je od raka 1972.), imali ste dojam da se na malom ekranu događa nešto posebno glamurozno.

Značaj televizije bio je i u tome što se naveliko bavila kulturom. Vlado Gotovac, Irena Vrkljan i Zvonimir Golob često su gostovali u najrazličitijim emisijama, mlađa generacija filmaša – Zoran Tadić, Ante Peterlić i Branko Ivanda – također, a kasniji proskribirani filmski kritičar Vladek Vuković držao je uvodno slovo prije emitiranja pojedinih filmova i ocjenjivao kino repertoar. Angel Miladinov uređivao je dvije rado gledane emisije, najprije „Ekran na ekranu“ a zatim „Četvrtkom otvoreno“: prva se bavila filmom i televizijom, a druga je imala puno širi raspon, jer bi povremeno ugošćavala i političare. Obje su vodili Sanda Langerholz i Ivan Hetrich, ona je bila zasigurno najmodernije odjevena ličnost na našim malim ekranima, ali i odličan novinar: nije bilo šanse da joj konkretno ne odgovorite na postavljeno pitanje, jer bi ga ona ponavljala dok god ne bi dobila nešto zadovoljavajuće.

Miladinov je zaslužan za dovođenje novih imena u dokumentarni program, kod njega su prve šanse dobili ne samo Tadić i Ivanda, nego i Tomislav Radić i Nenad Puhovski. Branko Lentić kod njega je počeo raditi svoje dokumentarne eseje i praktično imao slobodu da snima što želi, nastavio je to i u sedamdesetima i napravio impresivan opus.

TV prijenosi Opatijskog i Splitskog festivala

A zabavni program? Premda je Anton Marti slovio kao majstor zabave i inventivan redatelj, njegove revijalne emisije nisu baš impresionirale vizualnim prosedeom i često su bile na meti kritičara. Nije da je u tim programima nedostajalo ambicija, ipak su za jednu Novu godinu pozvali u goste poznatog francuskog šansonjera i glumca Jean-Claudea Pascala, ali kad je 1972. Televizija Beograd emitirala show „Obraz uz obraz“ s Milenom Dravić i Draganom Nikolićem, bila je to razina koja je njihovim zagrebačkim kolegama bila nedostižna.

Najzanimljiviji su zapravo bili prijenosi festivala, pogotovo Opatije, koja je slovila kao jugoslavenska smotra i okupljala najjače veterane i najperspektivnija nova imena: tu se proslavila Josipa Lisac („Što me čini sretnom“), a Indeksi su sjajno izveli „Jutro će promijeniti sve“ Petka Kantardžijeva Mlinca. Poslije je Splitski festival polako oduzimao prednost Opatiji, pogotovo u kratkom razdoblju na prijelazu desetljeća kad je počeo dovoditi strane goste (Sergio Endrigo i Radojka Šverko svaki su na svoj način 1970. izveli pobjedničku pjesmu Esada Arnautalića „Kud plovi ovaj brod“): bio je to naš Sanremo, ali se poslije ipak usmjerio na domaću elitu iz svih republika, to ipak nije toliko koštalo. Beograđani Miki Jevremović i Radmila Karaklajić hrabro su se borili za zvižducima koji su obavezno pratili njihove izvedbe, lokalni momci uporno su im htjeli pokazati da tu ne spadaju, ali se oni nisu predavali: Jevremović je čak postao jedan od najčešćih sudionika. Sve se to na televiziji čulo i vidjelo, malo toga se skrivalo. Pritom, prenositi festival nije baš bio jednostavan posao, bilo je rutinera koji bi postavili kamere i zatim samo mijenjali rakurse, no kad bi to radio Angel Miladinov, on je pazio na atmosferu i detalje.

Jesu li šezdesete bile zlatno doba televizije? Ne baš, jer tek poslije je došao kolor, a i uveden je drugi program, no kao i sve što prvo iskusite, to ima poseban čar. Poslije sam štošta gledao na malom ekranu, ali nikad s onakvom pobožnošću kao tih šezdesetih.