Iva Radivojević  je provela rane godine u Jugoslaviji i na Kipru prije nego se usidrila u New Yorku da se posveti svojim umjetničkim ciljevima. Ivini filmovi istražuju teme identiteta, migracije i imigranata. Likovi koje oslikava obično žive u više svjetova koji omogućavaju formu hibridnosti. Filmovi su prikazivani na prestižnim filmskim festivalima, uključujući HotDocs Film Festival u Torontu, kao i na PBS-u, The Documentary Channel-u i međunarodnim televizijskim mrežama.


Ove godine njen film “Neka ispare granice” američko-ciparsko-grčko-srpska koprodukcije govori o useljavanju izbjeglica te sve većoj ksenofobiji lokalnog stanovništva.


Sa Ivom Radivojević  razgovarali smo o ksenofobiji, prostituciji koju podržava vlast,  jačanju  evropske desnice  te o “običnom malom čovjeku” koji sve to podržava.


Razgovarao: Amer Bahtijar


Prošle godine kada sam razgovarao sa Arsenom Dedićem rekao mi je da mu je dolazak na Sarajevo film festival značio punu za promociju njegovog filma. Da li je za Vas dolazak na SFF stvar prestiža i u samom startu uspjeh za film?


Sigurno da jeste. SFF je festival koji ima tradiciju i reputaciju. Meni je veoma važno, a i drago što se film prikazuje upravo ovdje zato što mislim da je tematika ovog filma također veoma važna za ovo društvo.


Film se bavi veoma važnim pitanjima za Evropu, čini mi se da je aktuelniji nego ikada, naročito nakon pobjede evropske desnice na nedavnim izborima za Evropski parlament. Jedna od stvari kojom se Vi u filmu bavite je i jačanje ekstremne desnice na Kipru. Koliko je danas evropska desnica udaljena od onoga što smo nekada zvali konzervativnim strankama?


Ja ipak mislim da je najgora stvar što mi kao društvo dozvoljavamo jačanje desnice. Na Kipru kada je bila ekonomska kriza, kada su ljudi izgubili sve pare koje su imali nije bilo nikakvog protesta, nikakve pobune. Ljudi su jednostavno pustili mešetare da ih pokradu bez progovorene riječi. Dakle, ljudi ne učestvuju u kreiranju društva. U Španiji su bili neki manji protesti ali generalno ljudi ne stvaraju taj socijalni pritisak koji je veoma važan. Mislim da je glavni cilj filma upravo da pokrene jednu diskusiju koja bi se ticala ovoga problema.


Film je i Vaše vlastito traganje za identitetom. Veoma je zanimljiv onaj momenat u filmu kada prolazite kraj nekih ljudi iz Rumunije i kada pomislite da oni nemaju ništa s Vama. Međutim, kasnije shvatite da se radi o istom identitetu. Tačnije, o identitetu koji ne stvaramo mi sami o sebi već nam ga drugi dodjeljuju?


U tom trenutku ja vidim ljude koji su isti kao i ja. Mi smo svi na Balkanu skoro pa identični. U tom „kiparskom“ mišljenju, a to je da su na Kipru Rumunji siromašni i da su kriminalci, taj strah i mene obuzme. U tom trenutku ja se zapitam i kažem stani malo i oni su ljudi. Kad ih pogledam kao ljude oni postaju isti kao i ja i taj kreirani strah nestaje. Meni je u ovom filmu važno bilo ne da pokazujem prstom i govorim ovaj je rasista ili ovaj je fašista već da pogledam samu sebe i zapitam se kako ja učestvujem u svemu tome. Nadam se da će i gledaoci postaviti to isto pitanje sebi. Jer to je jedini način da se krene sa mrtve tačke na kojoj se nalazimo i da se kroz komunikaciju lišenu bilo kakvih stereotipa upoznamo jedni sa drugima.


U jednom trenutku jedan od Vaših sugovornika ističe problem rasizma. Kao „najviše nam smetaju obojeni imigranti“. Koliko Evropa uopšte doživljava ovaj rasizam koji je sve vidljiviji?


Razumijem da je to problem velikog broja imigranata druge boje kože u neku ruku i nov za Evropu iz razloga što nisu naučeni živjeti sa strancima. Upravo to neznanje je i najveći izvor straha. Mi moramo da shvatimo da sada živimo u jednom multikulturalnom svijetu koji nije postojao prije deset ili pedeset godina i to mišljenje o strancima se mora promijeniti. Nažalost, ti imigranti su poželjni u trenucima kada je to potrebno da se eksplatišu i iskorištavaju, a kada treba da žive sa nama i da imaju ista prava, tu se granica povlači. Ukoliko si druge boje, ukoliko nemaš isti ekonomski status, ako si druge religije, ukoliko se ne uklapaš u zamišljeni modus, onda ne valjaš.


U filmu govorite i o ženama sa Filipina koje na Kipru žive pod katastrofalnim najamskim ugovorima. Koliko je evropska javnost upoznata sa tim minimalnim poluropskim ugovorima kojima se ove žene eksploatišu?


Koliko je javnost Evrope upoznata sa ovim problemom nisam sigurna ali Amnesty International dolazi na Kipar i pravi izvještaje u kojima se svaki put naznači da na Kipru postoje otvorena kršenja raznih ljudskih prava. Nažalost, nakon tih izvještaja ništa se ne mijenja. Kiparska vlada izađe u javnost i kaže kako taj izvještaj uopšte nije tačan i kao mi ne znamo o čemu vi pričate. Taj socijalni pritisak o kojem sam već pričala mora se više i snažnije izraziti kako bi se neke stvari promijenile. Krucijalno je da ljudi koji angažuju te žene i koji učestvuju u tom procesu promjene svoje mišljenje.


Kako promijeniti mišljenje tačnije, kako osnažiti taj socijalni pritisak na vlast?


Mislim da ovakve diskusije i ovakvi filmovi mogu promijeniti mišljene i podstaći ljude. U filmu smo vidjeli da većinu tih neonacista čine mladi ljudi, mlade generacije koje ne znaju za bolje. To su mladi ljudi koji ne čitaju, ne obrazuju se i ne stvaraju svoju viziju svijeta. Kada bi se naprimjer, u obrazovnom sistemu uvele te stvari, mladi ljudi bi možda imali neku sliku nečega drugačijeg i možda ne bi bili podložni kreiranju i generisanju straha od nepoznatog. Veoma je važno, ne samo na univerzitetima već i u samom elementarnom obrazovanju da se uvedu neki predmeti koji bi se bavili ovom problematikom.


U jednom trenutku u filmu jedna žena govori kako muslimanski imigranti dobijaju od vlade 6.000 eura dok u drugom kadru advokat govori kako se na Kipru stvara teorija urote protiv Turaka i imigranta iz muslimanskih zemalja. Koliko taj fašizam funkcioniše na matricama iz 1939. godine kada su glavni krivci bili Jevreji danas muslimani, a sutra LGBT populacija?


Mislim da se uvijek nađe jedna manjina koja će biti optužena za sve naše probleme. Ukoliko se uspije usaditi strah u ljude onda se taj strah od te manjine napuše do tolikih razmjera da na koncu eksplodira. Ta žena u filmu koja govori o 6000 eura koje kao muslimani dobijaju govori laži i nema nikakve veze sa stvarnošću. Međutim, mediji ne pomažu u plasiranju tačnih informacija ljudima. Zbog te činjenice ljudi prihvate te glasine koje kruže i stvaraju svoje mišljenje na osnovu tih nebuloznih izmišljotina.


Koliko je jako i ozbiljno civilno društvo na Kipru? Na primjeru sveštenika iz Rumunije koji pomaže djevojkama koje su primorane na prostituciju vidjeli smo da on radi posao koji bi faktički trebala raditi policija?


Postoje ljudi koji su izloženi pritisku tih kriminalaca i koji se stvarno plaše za svoje živote kao taj svećenik. Policija na Kipru je korumpirana i na određeni način oni i učestvuju u trgovini ljudima. Na Kipru postoje veoma dobre nevladine organizacije međutim, mediji su ti koji vode glavnu riječ. Postoje ljudi koji se bore i stvarno pomažu na nekom nivou kojeg mi ne vidimo i ne čujemo, na nekom ljudskom nivou.


Koliko je ideja Evropske uniji gdje vlade stoje iza tih desničarskih pokreta gdje je policija korumpirana, a mediji strogo kontrolisani privlačna javnostima zemalja poput Bosne i Hercegovine koja vlastitu povezanost vlasti, kriminala, i mafije misli obuzdati odnosno, iskorijeniti ulaskom u EU?


To su stvarno velika pitanja na koja ja nemam odgovor. Svjesna sam da je ta činjenica veoma depresivna ali ne vjerujem da je situacija bezizlazna. Istina je da postoji dosta vlada u EU koje su nakon izbora otišle u desnu stranu ali zemlje koje su već prošle tu neku ekonomsku krizu još uvijek zagovaraju multietničnost Evropske unije. Ja sam sigurna da će za Evropsku Uniju doći bolji dani.


Film je i redateljski vrlo precizno urađen. Koliko Vam je trebalo vremena da uradite ovaj film?


Od ideje do završetka filma prošlo je oko tri godine. Znači od snimanja montaže i tih tehničkih aspekata filma. Tri godine za dokumentarni film i nije puno. Ja sam se u neku ruku bavila i istraživačkim novinarstvom. Kada sam naprimjer, snimala desničarski skup morala sam reći da sam novinar iz Srbije i da dokumentarišem njihove uspjehe i da pokažem njihov rad. Meni je najvažnije u ovom filmu bilo da prikažem istinu o tome kao emigranti na Kipru žive i da te teme izađu u javnost.


tacno