U lani objavljenoj knjizi “Za njima smo išli pevajući - junaci devedesetih” tvrdite da zlokobne političke i mitološke naracije iz devedesetih, koje su dovele do više uzastopnih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, ne samo da još uvijek nisu pokopane, već da se, naprotiv, te devedesete vraćaju i danas.
U međuvremenu je za predsjednika Srbije izabran bivši Šešeljev najbliži suradnik Tomislav Nikolić, dok je predsjednikom HDZ-a postao Tomislav Karamarko. Je li to doista povratak devedesetih na ove prostore?
- Ideja da se devedesete vraćaju podrazumijeva da su one u međuvremenu negdje bile nestale, što je samo djelomično točno. U predgovoru knjige koju spominjete pokazao sam da se u popularnoj kulturi devedesete dobro drže. A u to se lako možemo uvjeriti, na primjer, svaki put kad nogometni navijači dobiju priliku pokazati svoje rodoljublje, držeći u rukama slike ratnih zločinaca iz devedesetih. Kad je riječ o politici, mnogi političari koji su se pojavili u to vrijeme i danas su na vlasti, uključujući i one koji su pridonijeli da devedesete steknu neslavnu reputaciju desetljeća razaranja, pljačke i ratnih zločina. Ali ovi političari se nisu vratili na vlast, nego su tu sve vrijeme bili, tako da naša politika, a mislim i na Srbiju i na Hrvatsku, već više od dva desetljeća čuva sasvim solidan kadrovski kontinuitet.
Ali, s druge strane, točno je da su neki od ovih kadrova stasalih devedesetih - a vi spominjete dvojicu - danas izbili u prvi plan. Neki od njih su danas na važnijim položajima nego što su bili ranije. Takvih najviše ima danas u Srbiji. Pored novog predsjednika Nikolića, to se odnosi i na novog potpredsjednika vlade Aleksandra Vučića i na novog premijera Ivicu Dačića. Ali, ni ovaj njihov uspon ne govori o današnjem povratku devedesetih.
Ne treba zaboraviti da je Dačić i u prethodnoj vladi, koju je predvodila Demokratska stranka Borisa Tadića, bio zamjenik premijera i ministar policije, odnosno imao veću moć nego u vrijeme kad je bio Miloševićev omladinac i glasnogovornik. Zato mu se može vjerovati kad kaže “nema povratka u devedesete”. Ako je u Srbiji došlo do povratka devedesetih, onda se to dogodilo mnogo ranije, još prije skoro deset godina, poslije ubojstva Zorana Đinđića ožujka 2003. godine. Tada je počela restauracija devedesetih, kako je to razdoblje srpske politike definirao Teofil Pančić.
Koliko se današnje srpsko društvo razlikuje od onog iz 90-ih godina? Odnosno, koliko je doktrina Slobodana Miloševića još uvijek prisutna u srpskom društvu?
- Milošević nije imao neku svoju doktrinu. On je sredinom osamdesetih preuzeo ideologiju i politički program srpskih nacionalista i s njima sklopio neku vrstu neformalnog saveza. Na istom, nacionalističkom valu plovili su tada i mnogi drugi politički lideri, među njima i Šešelj i Drašković, a kasnije će, poslije Đinđićeve smrti, tim putem nastaviti Koštunica. Miloševića je Srbija uglavnom zaboravila, pa i njegov đak Dačić, sve ga rjeđe spominje, tako da on uglavnom mirno počiva u svom grobu ispod lipe u Požarevcu.
Ali doktrina, to jest jedna verzija etničkog nacionalizma, koju je i on prihvatio, ne stoji tako loše i ne počiva u miru. Ta doktrina čini skoro uzaludnim pokušaje da se spozna i prihvati odgovornost za zločine počinjene devedesetih, jer prema njoj nacija stoji iznad svega, i ništa što je učinjeno u borbi protiv neprijatelja nacije ne može biti zločin.
Dozvoljava se mogućnost da su se među naše rodoljube infiltrirali neki kriminalci i pljačkali i ubijali civile, i mi ćemo se ispričati zbog tih zločina, ali i to ćemo učiniti samo pod uvjetom da se i druga strana ispriča za zločine učinjene nad našim ljudima. Ali, ja vjerujem da se u Srbiji, kao uostalom i u drugim zemljama naše regije, gdje se nerado govori o ratnim zločinima, odnos prema ovoj temi mora promijeniti. To je bar moja prognoza, hajde neka ne bude dugoročna, neka bude srednjoročna, pa ću možda i ja doživjeti njeno ostvarenje.
Što je s Kosovom? Je li se srpsko društvo pomirilo s gubitkom tog dijela teritorija? Je li Kosovo još uvijek važna društvena, odnosno mitološka tema u Srbiji? Koje teme i mitovi danas prevladavaju u srpskom društvu?
- Nemam sasvim svježe podatke o istraživanju mišljenja srpske javnosti o Kosovu. Prije nešto više od godinu dana u listu “Politika” objavljeni su rezultati jedne ankete u kojoj je postavljeno pitanje o podjeli Kosova. Skoro polovina ispitanika bila je za podjelu, a oko jedne trećine protiv toga. To pokazuje da se od nekad nezamislive ideje da Kosovo može biti izvan Srbije danas došlo do ideje da bi bilo dobro da se zadrži makar i samo njegov sjeverni deo. I to ne ide uz do jučer neprikosnovenu parolu “Kosovo je srce Srbije”. A poseban problem predstavlja to što su ovakve ideje u suprotnosti sa slovom srpskog ustava, u čijoj preambuli - koju je smislio Vojislav Koštunica - piše da je Kosovo neotuđivi dio Srbije.
Drugi, noviji podatak koji govori o gubitku intenziteta kosovske teme u srpskoj politici je relativno mali prostor koji je u srpskim medijima dobila ove godine proslava Vidovdana (28. lipnja) u medijima. U izvještajima s proslave našla se i groteskna scena u kojoj patrijarh Irinej, uzdignutim prstom i spominjući “sveto mjesto srpske historije”, pokušava smiriti okupljene Srbe. Oni se pred njim guraju goli do pojasa i skandiraju imena Mladića i Karadžića uz povike “Dajte nam oružje”, ljuti što ih je kosovska policija natjerala da skinu gornji dio odjeće, navodno iz razloga sigurnosti.
Ovakva marginalizacija i trivijalizacija kosovskog mita u medijima ipak ne sprečava vodeće političare da ga i dalje evociraju u visokom, herojskom maniru. Tako je Vuk Jeremić, bivši ministar vanjskih poslova Srbije, a sada predsjedatelj Generalne skupštine UN-a, nedavno izjavio da će on svoju novu poziciju u ovom međunarodnom tijelu, koje je - ne mogu da se toga ovdje ne sjetim - drug Tito zvao Asambleja - iskoristiti da spriječi sve pokušaje da se Kosovo tamo pojavi kao nezavisna država. Ali nije on to rekao tako, u prozi, nego u junačkom, epskom stilu. Kosovo može u UN, isprsio se Jeremić, “samo preko mene mrtvog”.
Naravno, ima ovdje u Srbiji i drugih političkih mitova, a to je u dobroj mjeri postao i govor o Europi. Ipak, daleko smo od “euroze”, kako je moj prijatelj Mitja Velikonja nazvao teror propagande koja je, ne prezajući ni od čega, nagovarala Slovence da glasaju za priključenje Uniji. U stvari, ja se tom teroru mita o Europi potajno nadam, da se bar malo odmorim od raznih Mladića-Jeremića-Obilića.
U već spomenutoj knjizi “Za njima smo išli pevajući“ opisujete heroje 90-ih, od srpskih akademika do nogometnih huligana. Jesu li svi oni, po vama, jednako odgovorni za ono što se događalo 90-ih?
- Jednako odgovorni sigurno nisu. Kao što je poznato, zapovjedna odgovornost je veća od odgovornosti onih koji griješe slušajući komandante. Ali, ni tu se takozvani lanac odgovornosti ne završava, jer ni komandanti ne komandiraju na svoju ruku, nego osluškuju šta kažu žreci, šta kažu ideolozi, “čuvari zavjeta”, oni koji proizvode i distribuiraju ideje u ime kojih se komandira, a zatim komanda izvršava. Hoću da kažem da kad govorimo o odgovornosti za zločine, iza zapovjedne, ali i iza političke odgovornosti, treba uočiti i ideološku odgovornost, koja se obično previđa. A ideje ubijaju. Naslov knjige Amina Maalufa o politici identiteta - “Ubilački identiteti” nije puka igra riječima. Ovaj francuski pisac imao je prilike da u Libanonu, zemlji svog porijekla, vidi krvavu stranu nacionalnih identiteta.
Postoje li razlike, i kakve, između narodnih heroja iz doba socijalizma i novih heroja iz 90-ih koje opisujete?
- U komunističkoj Jugoslaviji postojao je državni kult heroja. To su najprije bili samo ratni heroji, koji su dobivali orden narodnog heroja ustanovljen ožujka 1943. Postojale su njihove kanonske biografije, nalik na kultne spise svetaca, a uspomenu na njih čuvali su spomenici i škole, tvornice, društva i drugi kolektivi koji su nosili njihova imena. Prvi narodni heroj nije bio Tito, ali taj je propust kasnije ispravljen tako što je jedino on bio tri puta proglašen herojem. Poslednji put je ovaj orden dodijeljen 1991., kada je njime odlikovan major JNA Milan Tepić, koji je rujna 1991. poginuo u skladištu oružja pored Bjelovara, koje je podigao u zrak ne želeći da ga preda hrvatskim snagama.
Ništa slično nije postojalo u toku devedesetih. Junaci koje sam ja opisao bili su to neslužbeno, njih su slavili mediji, narodni pjevači, guslari, nogometni navijači, a država se ustezala da ih službeno prizna, jer su mnogi bili iz svijeta kriminala. Koristila je njihove usluge, a kad joj više nisu bili potrebni, odbacila ih je, pozatvarala, a neke likvidirala. Nedavno sam u nekom hrvatskom mediju vidio vijest da se priprema uspostavljanje ordena Junaka Domovinskog rata. Ne znam šta je u međuvremenu s tim bilo.
U istoj knjizi na kraju postavljate pitanje treba li Srbiji neki novi patriotizam? Kako biste danas odgovorili na ovo pitanje? I naravno, treba li i Hrvatskoj neki novi patriotizam?
- Moj odgovor je i danas isti. Ne treba spašavati čast patriotizma čiju su reputaciju kompromitirale hulje koje su, kako se često kaže, od njega napravili svoje posljednje utočište. Teško se od patriotizma može napraviti nešto bolje. On se, kako sam pokušao objasniti, hrani ljudskim mesom i nijedan drugi jelovnik mu ne prija. Ako hoćemo afirmirati vrijednosti pravde, solidarnosti, bratstva, tolerancije, odgovornosti i uopće građanske vrline, ne treba nam patriotizam. Zato sam ja vrlo zadovoljan time što se te vrline u osnovnim školama u Srbiji, a ako sam dobro obaviješten, od ove godine i u Hrvatskoj, uče pod imenom građansko vaspitanje, odnosno građanski odgoj.
Novi ministar kulture u Srbiji Bratislav Petković izašao je s programskom izjavom da umetnost u Srbiji mora biti patriotska. Naravno, time on nije htio kazati da umjetnost treba pružiti utočište huljama, ali izgleda da ovaj patriotski nastrojeni ministar ne misli da patriot treba nešto učiniti za svoj narod i državu, jer su novinari iskopali podatak da on duguje državi porez u iznosu od oko osamdeset hiljada eura. Tako se i on, kao čovek koji izbegava platiti porez, savršeno uklopa u gore spomenutu lošu reputaciju patriotizma.
Kao autor knjige “Balkan – teror kulture“, smatrate li da Balkan doista pati od manjka kulture, kako se to često navodi u zapadnoj historiografiji? Drugim riječima, jesmo li mi Balkanci doista nedovršeni Europljani?
- Moja dijagnoza je da Balkan pati od viška govora o kulturi, od velikog, idolatrijskog klanjanja nacionalnoj kulturi, od religiozne vjere da je kultura medij naših malih nacija. Zato sam već u naslovu knjige najavio da ću se u njoj obračunati sa stereotipom koji Balkan slika kao prostor s manjkom kulture. Naše deklarativo precjenjivanje kulture i pokušaj da se njome nadoknade svi nedostaci, i manjak posla i manjak zdravlja i manjak demograski i manjak financijski, ne udaljava nas od Europe, ali nas vezuje za jedno stanje duha karakteristično za Europu iz vremena romantizma. U tom smislu mi kasnimo, i čudimo se što nas Europa ne razumije, mada život dajemo, a ponekad ga dugima uzimamo, boreći se za nacionalnu kulturu, za Volksgeist i Voksseele, za stvari koje smo od Europe baštinili i od njih načinili osnovu naših nacionalnih identiteta. Mi smo dovršeni Europljani, ali Europljani starog kova, Europljani nacionalisti. Europa je otišla dalje. I našim nacionaleuropejcima ostaje tanka nada da će se ona, kako kažu, “vratiti sebi“.
Što je s bibliotekom “XX. vek“? Koju ste knjigu zadnju objavili, a koja je sljedeća u planu?
- Hvala na pitanju. Dobro je. Poslednji naslov, knjiga pod brojem 202 je zbornik eseja Zdravka Zime pod naslovm “Adam i Eva u raju“. Za jesen pripremam novih pet naslova: oglede njemačkog etnologa Klausa Rotha o svakodnevnoj kulturi u istočnoj Europi pod naslovom “Od socijalizma do Europske unije“, “Historiju antropologije“, francuskog autora Roberta Deliegea, knjigu antropologa Marka Živkovića, profesora Univerziteta u Alberti (Kanada) o imaginariju Miloševićeve Srbije, koja se zove “Srpski sanovnik“, zatim knjigu također intrigantnog naslova - “Nebeska Jugoslavija“, o interakcijama političke mitologije i pop-kulture, čiji su autori slovenski antropolog Mitja Velikonja i Vjekoslav Perica, nekadašnji Splićanin, danas profesor povijesti na Sveučilištu u Rijeci i, konačno, novo izdanje znamenite knjige ruskog folkloriste Vladimira Propa “Morfologija bajke“. Sve će to biti predstavljeno na Petom međunarodnom sajmu Biblioteke XX vek, koji će biti održan 25. oktobra u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Pa, izvolite.
U međuvremenu je za predsjednika Srbije izabran bivši Šešeljev najbliži suradnik Tomislav Nikolić, dok je predsjednikom HDZ-a postao Tomislav Karamarko. Je li to doista povratak devedesetih na ove prostore?
- Ideja da se devedesete vraćaju podrazumijeva da su one u međuvremenu negdje bile nestale, što je samo djelomično točno. U predgovoru knjige koju spominjete pokazao sam da se u popularnoj kulturi devedesete dobro drže. A u to se lako možemo uvjeriti, na primjer, svaki put kad nogometni navijači dobiju priliku pokazati svoje rodoljublje, držeći u rukama slike ratnih zločinaca iz devedesetih. Kad je riječ o politici, mnogi političari koji su se pojavili u to vrijeme i danas su na vlasti, uključujući i one koji su pridonijeli da devedesete steknu neslavnu reputaciju desetljeća razaranja, pljačke i ratnih zločina. Ali ovi političari se nisu vratili na vlast, nego su tu sve vrijeme bili, tako da naša politika, a mislim i na Srbiju i na Hrvatsku, već više od dva desetljeća čuva sasvim solidan kadrovski kontinuitet.
Ali, s druge strane, točno je da su neki od ovih kadrova stasalih devedesetih - a vi spominjete dvojicu - danas izbili u prvi plan. Neki od njih su danas na važnijim položajima nego što su bili ranije. Takvih najviše ima danas u Srbiji. Pored novog predsjednika Nikolića, to se odnosi i na novog potpredsjednika vlade Aleksandra Vučića i na novog premijera Ivicu Dačića. Ali, ni ovaj njihov uspon ne govori o današnjem povratku devedesetih.
Ne treba zaboraviti da je Dačić i u prethodnoj vladi, koju je predvodila Demokratska stranka Borisa Tadića, bio zamjenik premijera i ministar policije, odnosno imao veću moć nego u vrijeme kad je bio Miloševićev omladinac i glasnogovornik. Zato mu se može vjerovati kad kaže “nema povratka u devedesete”. Ako je u Srbiji došlo do povratka devedesetih, onda se to dogodilo mnogo ranije, još prije skoro deset godina, poslije ubojstva Zorana Đinđića ožujka 2003. godine. Tada je počela restauracija devedesetih, kako je to razdoblje srpske politike definirao Teofil Pančić.
Koliko se današnje srpsko društvo razlikuje od onog iz 90-ih godina? Odnosno, koliko je doktrina Slobodana Miloševića još uvijek prisutna u srpskom društvu?
- Milošević nije imao neku svoju doktrinu. On je sredinom osamdesetih preuzeo ideologiju i politički program srpskih nacionalista i s njima sklopio neku vrstu neformalnog saveza. Na istom, nacionalističkom valu plovili su tada i mnogi drugi politički lideri, među njima i Šešelj i Drašković, a kasnije će, poslije Đinđićeve smrti, tim putem nastaviti Koštunica. Miloševića je Srbija uglavnom zaboravila, pa i njegov đak Dačić, sve ga rjeđe spominje, tako da on uglavnom mirno počiva u svom grobu ispod lipe u Požarevcu.
Ali doktrina, to jest jedna verzija etničkog nacionalizma, koju je i on prihvatio, ne stoji tako loše i ne počiva u miru. Ta doktrina čini skoro uzaludnim pokušaje da se spozna i prihvati odgovornost za zločine počinjene devedesetih, jer prema njoj nacija stoji iznad svega, i ništa što je učinjeno u borbi protiv neprijatelja nacije ne može biti zločin.
Dozvoljava se mogućnost da su se među naše rodoljube infiltrirali neki kriminalci i pljačkali i ubijali civile, i mi ćemo se ispričati zbog tih zločina, ali i to ćemo učiniti samo pod uvjetom da se i druga strana ispriča za zločine učinjene nad našim ljudima. Ali, ja vjerujem da se u Srbiji, kao uostalom i u drugim zemljama naše regije, gdje se nerado govori o ratnim zločinima, odnos prema ovoj temi mora promijeniti. To je bar moja prognoza, hajde neka ne bude dugoročna, neka bude srednjoročna, pa ću možda i ja doživjeti njeno ostvarenje.
Što je s Kosovom? Je li se srpsko društvo pomirilo s gubitkom tog dijela teritorija? Je li Kosovo još uvijek važna društvena, odnosno mitološka tema u Srbiji? Koje teme i mitovi danas prevladavaju u srpskom društvu?
- Nemam sasvim svježe podatke o istraživanju mišljenja srpske javnosti o Kosovu. Prije nešto više od godinu dana u listu “Politika” objavljeni su rezultati jedne ankete u kojoj je postavljeno pitanje o podjeli Kosova. Skoro polovina ispitanika bila je za podjelu, a oko jedne trećine protiv toga. To pokazuje da se od nekad nezamislive ideje da Kosovo može biti izvan Srbije danas došlo do ideje da bi bilo dobro da se zadrži makar i samo njegov sjeverni deo. I to ne ide uz do jučer neprikosnovenu parolu “Kosovo je srce Srbije”. A poseban problem predstavlja to što su ovakve ideje u suprotnosti sa slovom srpskog ustava, u čijoj preambuli - koju je smislio Vojislav Koštunica - piše da je Kosovo neotuđivi dio Srbije.
Drugi, noviji podatak koji govori o gubitku intenziteta kosovske teme u srpskoj politici je relativno mali prostor koji je u srpskim medijima dobila ove godine proslava Vidovdana (28. lipnja) u medijima. U izvještajima s proslave našla se i groteskna scena u kojoj patrijarh Irinej, uzdignutim prstom i spominjući “sveto mjesto srpske historije”, pokušava smiriti okupljene Srbe. Oni se pred njim guraju goli do pojasa i skandiraju imena Mladića i Karadžića uz povike “Dajte nam oružje”, ljuti što ih je kosovska policija natjerala da skinu gornji dio odjeće, navodno iz razloga sigurnosti.
Ovakva marginalizacija i trivijalizacija kosovskog mita u medijima ipak ne sprečava vodeće političare da ga i dalje evociraju u visokom, herojskom maniru. Tako je Vuk Jeremić, bivši ministar vanjskih poslova Srbije, a sada predsjedatelj Generalne skupštine UN-a, nedavno izjavio da će on svoju novu poziciju u ovom međunarodnom tijelu, koje je - ne mogu da se toga ovdje ne sjetim - drug Tito zvao Asambleja - iskoristiti da spriječi sve pokušaje da se Kosovo tamo pojavi kao nezavisna država. Ali nije on to rekao tako, u prozi, nego u junačkom, epskom stilu. Kosovo može u UN, isprsio se Jeremić, “samo preko mene mrtvog”.
Naravno, ima ovdje u Srbiji i drugih političkih mitova, a to je u dobroj mjeri postao i govor o Europi. Ipak, daleko smo od “euroze”, kako je moj prijatelj Mitja Velikonja nazvao teror propagande koja je, ne prezajući ni od čega, nagovarala Slovence da glasaju za priključenje Uniji. U stvari, ja se tom teroru mita o Europi potajno nadam, da se bar malo odmorim od raznih Mladića-Jeremića-Obilića.
U već spomenutoj knjizi “Za njima smo išli pevajući“ opisujete heroje 90-ih, od srpskih akademika do nogometnih huligana. Jesu li svi oni, po vama, jednako odgovorni za ono što se događalo 90-ih?
- Jednako odgovorni sigurno nisu. Kao što je poznato, zapovjedna odgovornost je veća od odgovornosti onih koji griješe slušajući komandante. Ali, ni tu se takozvani lanac odgovornosti ne završava, jer ni komandanti ne komandiraju na svoju ruku, nego osluškuju šta kažu žreci, šta kažu ideolozi, “čuvari zavjeta”, oni koji proizvode i distribuiraju ideje u ime kojih se komandira, a zatim komanda izvršava. Hoću da kažem da kad govorimo o odgovornosti za zločine, iza zapovjedne, ali i iza političke odgovornosti, treba uočiti i ideološku odgovornost, koja se obično previđa. A ideje ubijaju. Naslov knjige Amina Maalufa o politici identiteta - “Ubilački identiteti” nije puka igra riječima. Ovaj francuski pisac imao je prilike da u Libanonu, zemlji svog porijekla, vidi krvavu stranu nacionalnih identiteta.
Postoje li razlike, i kakve, između narodnih heroja iz doba socijalizma i novih heroja iz 90-ih koje opisujete?
- U komunističkoj Jugoslaviji postojao je državni kult heroja. To su najprije bili samo ratni heroji, koji su dobivali orden narodnog heroja ustanovljen ožujka 1943. Postojale su njihove kanonske biografije, nalik na kultne spise svetaca, a uspomenu na njih čuvali su spomenici i škole, tvornice, društva i drugi kolektivi koji su nosili njihova imena. Prvi narodni heroj nije bio Tito, ali taj je propust kasnije ispravljen tako što je jedino on bio tri puta proglašen herojem. Poslednji put je ovaj orden dodijeljen 1991., kada je njime odlikovan major JNA Milan Tepić, koji je rujna 1991. poginuo u skladištu oružja pored Bjelovara, koje je podigao u zrak ne želeći da ga preda hrvatskim snagama.
Ništa slično nije postojalo u toku devedesetih. Junaci koje sam ja opisao bili su to neslužbeno, njih su slavili mediji, narodni pjevači, guslari, nogometni navijači, a država se ustezala da ih službeno prizna, jer su mnogi bili iz svijeta kriminala. Koristila je njihove usluge, a kad joj više nisu bili potrebni, odbacila ih je, pozatvarala, a neke likvidirala. Nedavno sam u nekom hrvatskom mediju vidio vijest da se priprema uspostavljanje ordena Junaka Domovinskog rata. Ne znam šta je u međuvremenu s tim bilo.
U istoj knjizi na kraju postavljate pitanje treba li Srbiji neki novi patriotizam? Kako biste danas odgovorili na ovo pitanje? I naravno, treba li i Hrvatskoj neki novi patriotizam?
- Moj odgovor je i danas isti. Ne treba spašavati čast patriotizma čiju su reputaciju kompromitirale hulje koje su, kako se često kaže, od njega napravili svoje posljednje utočište. Teško se od patriotizma može napraviti nešto bolje. On se, kako sam pokušao objasniti, hrani ljudskim mesom i nijedan drugi jelovnik mu ne prija. Ako hoćemo afirmirati vrijednosti pravde, solidarnosti, bratstva, tolerancije, odgovornosti i uopće građanske vrline, ne treba nam patriotizam. Zato sam ja vrlo zadovoljan time što se te vrline u osnovnim školama u Srbiji, a ako sam dobro obaviješten, od ove godine i u Hrvatskoj, uče pod imenom građansko vaspitanje, odnosno građanski odgoj.
Novi ministar kulture u Srbiji Bratislav Petković izašao je s programskom izjavom da umetnost u Srbiji mora biti patriotska. Naravno, time on nije htio kazati da umjetnost treba pružiti utočište huljama, ali izgleda da ovaj patriotski nastrojeni ministar ne misli da patriot treba nešto učiniti za svoj narod i državu, jer su novinari iskopali podatak da on duguje državi porez u iznosu od oko osamdeset hiljada eura. Tako se i on, kao čovek koji izbegava platiti porez, savršeno uklopa u gore spomenutu lošu reputaciju patriotizma.
Kao autor knjige “Balkan – teror kulture“, smatrate li da Balkan doista pati od manjka kulture, kako se to često navodi u zapadnoj historiografiji? Drugim riječima, jesmo li mi Balkanci doista nedovršeni Europljani?
- Moja dijagnoza je da Balkan pati od viška govora o kulturi, od velikog, idolatrijskog klanjanja nacionalnoj kulturi, od religiozne vjere da je kultura medij naših malih nacija. Zato sam već u naslovu knjige najavio da ću se u njoj obračunati sa stereotipom koji Balkan slika kao prostor s manjkom kulture. Naše deklarativo precjenjivanje kulture i pokušaj da se njome nadoknade svi nedostaci, i manjak posla i manjak zdravlja i manjak demograski i manjak financijski, ne udaljava nas od Europe, ali nas vezuje za jedno stanje duha karakteristično za Europu iz vremena romantizma. U tom smislu mi kasnimo, i čudimo se što nas Europa ne razumije, mada život dajemo, a ponekad ga dugima uzimamo, boreći se za nacionalnu kulturu, za Volksgeist i Voksseele, za stvari koje smo od Europe baštinili i od njih načinili osnovu naših nacionalnih identiteta. Mi smo dovršeni Europljani, ali Europljani starog kova, Europljani nacionalisti. Europa je otišla dalje. I našim nacionaleuropejcima ostaje tanka nada da će se ona, kako kažu, “vratiti sebi“.
Što je s bibliotekom “XX. vek“? Koju ste knjigu zadnju objavili, a koja je sljedeća u planu?
- Hvala na pitanju. Dobro je. Poslednji naslov, knjiga pod brojem 202 je zbornik eseja Zdravka Zime pod naslovm “Adam i Eva u raju“. Za jesen pripremam novih pet naslova: oglede njemačkog etnologa Klausa Rotha o svakodnevnoj kulturi u istočnoj Europi pod naslovom “Od socijalizma do Europske unije“, “Historiju antropologije“, francuskog autora Roberta Deliegea, knjigu antropologa Marka Živkovića, profesora Univerziteta u Alberti (Kanada) o imaginariju Miloševićeve Srbije, koja se zove “Srpski sanovnik“, zatim knjigu također intrigantnog naslova - “Nebeska Jugoslavija“, o interakcijama političke mitologije i pop-kulture, čiji su autori slovenski antropolog Mitja Velikonja i Vjekoslav Perica, nekadašnji Splićanin, danas profesor povijesti na Sveučilištu u Rijeci i, konačno, novo izdanje znamenite knjige ruskog folkloriste Vladimira Propa “Morfologija bajke“. Sve će to biti predstavljeno na Petom međunarodnom sajmu Biblioteke XX vek, koji će biti održan 25. oktobra u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Pa, izvolite.
