"V kmici, v pivnici, brez ikakšne luči. Čul se je veter kak v praznini huči."
-Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha
***
Kasnio sam na početak predstave; već iz daljine se čula glazba. Uvukao sam se na svoje mjesto točno u trenutku kada se na binu popeo Veno Mušinović, recitator. Pri prvim izgovorenim riječima kroz glavu mi je prošlo otprilike ovo: "Trebao sam pročitati te Balade kad je bilo vrijeme. Ovako neću ništa razumjeti." Takvo me razmišljanje držalo otprilike minutu. Nakon toga sam se prepustio opojnom ritmu glazbe i sugestivnoj snazi Venovog glasa.
***
Na kraju predstave: aplauz. Veno se dvaput vraćao za mikrofon, jednom kako bi se zahvalio, drugi put kako bi skromno dodao: "Nadam se da ste me razumjeli". Nismo, barem ja nisam. Svejedno, taj, uvjetno rečeno, šum u komunikaciji nije mi uopće smetao, dapače učinio je da ovu predstavu doživim na jedan neobičan način. Što je predstava dalje odmicala, to sam se sve više prepuštao čistom ritmu - ritmu glazbe i ritmu stiha, baš kao da slušam neku glazbu na meni nepoznatom jeziku. Jedino što sam uspio u tim trenucima razumom obraditi, bilo je divljenje impresivnoj, luđački dobroj izvedbi mladoga glumca. Kretao se neprestance po pozornici, silazio s nje, pravio grimase, smijao se, ciktao, galamio, zapomagao, prijetio, objašnjavao - sve u savršenoj simbiozi s glazbom egzotičnog benda Mokre gljive.
***
Ovaj puta pažnju su mi, umjesto zgodnih djevojaka, privukla zanimljiva djeca. Nekoliko mališana, možda učenika nižih razreda osnovne škole, odgledalo je (i odslušalo) čitavu predstavu mirno, bez ustajanja, šetanja, ljuljanja na stolici i sličnog. Nesputani razmumom, obrazovanjem, nametnutim kriterijima za razvrstavanje umjetnosti i ne-umjetnosti, intuicijom su osjetili energiju i zaigranost Vena, Ivana, Nikole i Vedrana. A to valjda i jeste umjetnost: igra slobodnog duha sa zvukovima, slikama, riječima - pa tko voli nek izvoli. Dajem jaja na panj za okladu da se stari Krleža u grobu okretao od miline.
