Nikada nisam volio one koji svoje mišljenje imaju običaj izražavati izjavnim rečenicama koje počinju s "Znam da me se ne tiče, ali...", no sad, ironijom sudbine, moram se i sam poslužiti tom frazom.
Dakle: znam da me se ne tiče to što S. Stilinović nije spomenuo SB Periskop kada je govorio o medijima koji prate FAK, iako smo pisali o prošlogodišnjem, petom FAK-u (zapravo, ja sam pisao, što znači da me se ovo, možda, ipak tiče), a uredno smo najavili i ovaj šesti. Ali, malo boli. Svejedno je radi li se o namjernom izostavljanju ili dobronamjernom previdu -- boli.
A boli me i briga. Sve što pišem, pišem radi sebe, pa tako i ovu amatersku kritiku kojoj namjera, dakako, nije da vam da informaciju ili mišljenje, vrijednosni sud o predstavi, nego da meni omogući da usustavim svoje dojmove o istoj (i svemu što ima, i što nema, veze s predstavom, a zbilo se u neposrednoj vremenskoj ili prostornoj blizini.)
***
Pjevačice zbora Adastra fenomenalno pjevaju, prvi put sam se naježio pri slušanju himne još otkako je Janica osvajala one silne medalje na ZOI u Salt Lake Cityiju 2002. Prošlo je otada nešto više od 11 godina, nešto više od polovine mog života. Hvala vam, đevojke, prisjetio sam se kako je divno biti Hrvat!
***
Krenuo sam gledati predstavu baziranu na stereotipima (takav sam dojam stekao pročitavši najavu) -- stoput poslušana, viđena, obrađena tema: Bosanac u emigraciji pati od balkanske verzije skorbuta, nedostatka vitamina Bu i Č (doduše, u predstavi je trebalo biti riječ o piti, ali to su ionako nijanse: nije burek sa sirom, nego...), a na kraju vidio jednu koja me pošteno omađijala i navela na razmišljanje, iako sam je gledao po drugi put. (Doduše, prošle godine, na FAK-u,u izvedbi drugih glumaca i s drugačijom redateljskom vizijom, dekontrukcijske naravi, rekao bih. Citirat ću samoga sebe: "Jedino pravo razočaranje bila je predstava Rekonstrukcija, rađena po motivima Zološke priče Edwarda Albeeja, u izvedbi Amaterskog kazališta Doma kulture Kocka Vedrine Sisak. Osim radnje koja se sastojala u, na trenutke banalnom, razgovoru dvojice protagonista, ponudila je samo osrednju glumu i tako «otjerala» dobar dio gledatelja, koji nisu uspjeli pogledati predstavu do kraja. No, s obzirom na najavu, u kojoj je rečeno da se predstava bavi nastankom predstave i uloge gledatelja u predstavi, možda i jest problem u publici koja nije u potpunosti dokučila smisao predstave?" Dotičnu priču gospodina Albeeja nisam čitao, pa ne mogu točno suditi koliko su je se vjerno držale ove dvije predstave, no to valjda nije ni važno, važno je to da mi se ova verzija više svidjela, možda zbog glume. Jerry, tip s mansarde, zaista je bio fenonemenalan. Ne znam mu ime, zapamtio sam samo da su obojica glumaca studenti treće godine glume u Osijeku. (Zovu se Goran Vučko i Nemanja Mutić -- to sam upravo pronašao na internetu. Međutim, opet ne saznah ko je ko.))
***
Ljepše od glasa pjevačica i glume glumaca, bile su pojednine mlade gledateljice. Ovom ih prilikom pozdravljam, iako nikome od nas ovaj pozdrav ništa ne znači -- ja ne znam tko su one, a one ne znaju tko sam ja.
***
Temelj predstave je sukob (nije li to temelj svake drame? je li ovdje uopće riječ o drami?); sukob između dobrostojećeg i siromaha; prilagođenog i neprilagođenog; zdravog i bolesnog; oženjenog i kronično usamljenog; čitavog i razbijenog; dosadnog i zanimljivog. Jedan ima posao, kuću, ženu, djecu i dvije papige; drugi ima samoću, tjeskobu, socijalnu fobiju, "smiješno malu" sobu na mansardi, vječito pijanu gazdaricu koja ga želi seksualno iskoristiti, psa koji mu pokušava odrgisti nogu i kojeg Jerry potom pokušava ubiti, susjeda "crnca, pedera-pasivca, koji svaki dan čupa svoje obrve s budističkom koncentracijom" i dva prazna okvira za slike. Njih dvojica nisu dva udaljena otoka, niti dva udaljena svijeta; njih dvojica su kao svjetlo i tama, lice i naličje, jedan je sve što nije drugi i obratno, njihova je komunikacija nemoguća, sustavi znakova i referentnih točaka kojima se oni služe u komunikaciji toliko su različiti da oni nikako ne uspijevaju, što se kaže, pronaći zajednički jezik. Ipak, oni razgovaraju, petljaju se i stječe se u određenom trenutku dojam da oni nisu samo lice i naličje jednog društva nego i lice i naličje jedne osobe. Par puta sam tijekom predstave upao u duboko razmišljanje: koja je moja (željena) pozcija na tako postavljenoj šahovskoj ploči života? Jesam li ja na strani bijelih, urednih vlasnika kućnih ljubimaca ili na strani crnih, iščašenih mansardaša? Može li se uopće zauzeti strana a da se pritom ne žrtvuje nešto od svoje prave prirode? Ili je ipak svejedno, budući da svi umiremo, neki (u duši crni Jerry) prije a neki (u duši bijeli Peter) kasnije?
Jedna se moja strana (ona bijela) nada da me sutrašnja predstava neće baciti u tako dubok bunar ponoćnih razmišljanja, a druga (ona crna) da će me Krležine balade još nemilosrdnije ubosti. ("Morali smo izabrati između sreće i onoga što zovemo visoka umjetnost", Aldous Huxley.) Jesam li rekao da me baš danas škakljalo razmišlanje o idealnoj poziciji istinskog umjetnika -- osigurana egzistencija ili životarenje na rubu, mainstream ili alternativa, dvokatnica ili mansarda, bogat društveni život ili kronična usamljenost, bijelo ili crno, bijelo ili žuto?
