Luka je bio visoki, gotovo posve ćelavi starac. Iako je prevalio osamdesetu starčina je još uvijek uspravna. Ono malo kose oko ušiju i na potiljku odavno mu već posve sijedo. Nos mu oveći, malo povijen, lice išarano bezbrojnim borama. U očima mu, začudo, još uvijek ima nešto sjaja i strasti za životom. Otkad mu je prije nekoliko godina umra voljena supruga, s kojom je preživio, bukvalno u dobru i zlu, preko 50 godina života u braku, živi celibatskim životom. Prestar je da bi hodao okolo za ženama, a i one ne pokazuju zanimanje za njega. A i kako bi. On je obični stračić koji sa svojom penzijom jedva sastavlja kraj s krajem. Živi sam u maloj kući u naselju Budainka. Ima sina i dvoje unučadi koji odavno žive u Šibeniku. Kuću je odavno prepisao na sina, te ju on može preuzeti odmah nakon što starac zauvijek sklopi svoje umorne oči i pridruži se voljenoj Vesni. Otkako je Vesna otišla, njemu uopće nije teško umrijeti. Samo moli Svevišnjeg, da kada za to dođe vrijeme, sve ide brzo da nikome ne bude na teret.
Prije godinu dana, neko ga je vrijeme gotovo opsjedala jedna šezdesetogodišnja susjeda. Nekoliko puta je došla kod njega na kavu, a i on je tri puta bio kod nje istim povodom. Jednom prilikom dok su pili izvrsnu Lukinu kavu, brbljiva susjeda ga priupita:
- Komšija, jesi li čuo da je susjed Martin oženio trideset godina mlađu ženu.
- Čuo sam i nije stariji samo trideset nego blizu četrdeset godina.
- Kažu da je prije braka prepisao svu imovinu na mladu ženu. Također vele da je ona noseća i da će Martin pod stare dane opet postati otac. Čak je i lokalni župnik izrazio zadovoljstvo šte se Martin tako star brine za natalitet Hrvata.
- Martin će uistinu postati otac, ali ne taj nego jedan trideset godina mlađi od njega. Što se popa tiče on je običan licemjer, jer sve ovo i on zna. Čuo je od penzionera dok su se kartali u parku.
- Kako mlađi Martin?
- Potrefilo se da se švaler zove Martin. Sada oboje čekaju da stara budala vječno zaklopi oči i da nesmetano uživaju u njegovoj ostavštini. Martinova oporuka toliko je razveselila njegovo dvoje djece da neće ni da čuju za njega.
- Što se oni imaju tu miješati. Bar djed uživa u čarima mlade žene.
- Uživa gledajući i pipajući.
- Kako?
- Još prije nekoliko godina je pričao nama penzionerima da je posve impotentan. Ne bi mu ga podigla ni Đurina dizalica.
- Impotentan, a postat će otac.
- Hoće, ali uz pomoć mladog penisa svog imenjaka.
- Pa zašto je ne istera i promijeni oporuku?
- Htio je promijeniti oporuku, ali je to načula njegova mlada žena. Pozvala je u stan mladog Martina i vele da je tu bilo i čušaka. Uglavnom su se u stanu jednog dana pojavili Martinovi sinovi i izbacili iz stana Martinovu ženu skupa s ono malo njenog prtljaga. Pojavio se mladi Martin, ali je ustuknuo pred jačom silom. Čak ga je jedan od Martinovih sinova dalamio strašnim aperkatom da mu je sedam dana zujalo u ušima. Kako bilo Anđelka, tako se zove Martinova žena, podnijela je zahtjev za razvod braka. Traži pola njegove imovine, ali prema zakonu ima pravo samo na pola zajedno stečene imovine, ali skupa nisu ništa stekli. Stari Martin je promijenio oporuku. Sve ostaje sinovima i obitelji je opet u dobrim odnosima. Kako je lajav priča okolo da mu je u tri mjeseca braka dopustila da je preko gaćica tri puta poljubi u guzu i kokicu, te sedam puta u bujne grudi preko grudnjaka. Valjda se higijeničarka bojala da je starac ne zarazi.
- Zato ja nju više ne viđam.
- Nećeš je više vidjeti jer su Martinovi sinovi njoj i mladom Martinu priprijetili da će biti batina ako samo prismrde kući njihovog oca.
- Kakva glupača, ta Anđelka. Mogla se pritajiti i pričekati dok stari krepa. Sve bi dobila, a ovako ništa.
- Ti kao da je žališ?
- To je samo ženska solidarnost.
- Kod mene nema muške ni ženske solidarnosti. Uvijek sam na strani žrtve pa makar ona bila glupa kao stari Martin.
Susjeda Milica je iz daleka ispitala Luku je li kuću prepisao na sina, a on joj je odgovorio da je i tako je se riješio. Odjednom joj više nije bio zanimljiv. Ako već treba nekoga zbrinuti onda će to biti njegov sin, a ne njezina kći. Oprezni Luka je doznao da je njena kći osoba sklona mijenjati partnere, pa bi to željela raditi u miru, bez smetanja. Da bi to mogla učiniti mora sama raspolagati s majčinom kućom. Zato je nagovarala majku da se uda za nekoga tko ima kuću ili stan i ode kod nejga živjeti. Iskusni Luka je prozreo igru i nipošto nije htio u njoj sudjelovati. Nkea se Miličina kći j.b. s kim i koliko hoće ali sigurno neće preko njegovih i leđa i njegova sina.
Kako li samo znaju biti dosadni kišni, prohladni dani usamljenom starcu. Sredina je mjeseca studenoga, koji je te godine opravdao svoje ime. Starini Luki ne preostaje ništa drugo nego da u slobodno vrijeme, kojega preko dana kada uglavnom ne gleda televiziju, ima i napretek, čita. U posljednje vrijeme naišao je na vrlo zanimljivo štivo. Već je danima pomalo čitao dječji tjednik Kekec, kojega je nekada davno kupovao svome sinu. U njemu je bilo dosta stripova u nastavcima, zanimljivosti ali i vrlo kvalitetna sportska stranica, koja Luku, kao bivšeg sportaša, vrlo zanimala. Tako je sa zanimanjem čitao članak u 217. broju Kekeca od 16. veljače 1962. godine, na pretposljednoj stranici. Naslov je bio "Zlatni dječaci", a između ostalog u članku je pisalo "Evropljani su se dugo dvoumili hoće li krenuti na tako daleki put. Najzad pozitivnu odluku donijeli su Francuzi, Rumuni i Jugoslaveni.
Tako su jula 1930. sakupljeni igrači uglavnom iz Beograda. Trojica su im se pridružila u Francuskoj gdje su igrali za tamošnje klubove. To su bili Ivica Bek, Bane Sekulić i Stevanović. Dugačko putovanje brodom dovelo je ekipu u Montevideo. U to vrijeme na jugoslavenski nogomet niko naročito nije računao. To su bili prvi dani uspona naših timova.
***
Prva utakmica odigrana je 14. jula 1930. g. suparnik je bio izvanredna ekipa Brazila. Sasvim prirodno, Brazilci su bili veliki favoriti i njihov poraz bio je ogromno iznenađenje. Odmah na početku Aleksandar Turnović i Ivica Bek postigli su golove za našu ekipu i svi napori Brazila da u nastavku izjdnače rezultat nisu urodili plodom. Izvanredni dojam osavio je golman Milovian Jakšić, koji je branio i najteže udarce. Tada je nazvan "El grand Milovan".
Posljednjih pet minuta Bane Sekulić je morao da izađe s terena zbog povrede, ali ni to nije umanjilo borbenost i čvrstinu naše reprezentacije.
Tri dana kasnije na red je došla Bolivija. Trijumf je sada bio više nego uvjerljiv - 4:0. Ivica Bek je bio dvostruki strijelac, a Đorđe Vujadinović i Moša Marjanović su dali po jedan gol.
Tako su došli do polufinala. Na suprotnojs trani bio je domaći Urugvaj. Opet sjajni početak Jugoslaviju vodi s 1:0. Sto hiljada promatrača počinje da strepi za razultat. Na žalost, miješa se sudija. Prvo poništava drugi gol Jugoslavena, a zatim se opredjeljuje sasvim za Urugvaj. Pomoći više nema u susret je izgubljen s 1:6 (1:3).
Ekipa je na svim utakmicama igrala u nepromijenjenom sastavu: Jakšić, Ivković, Mihajlović, Aresnijević, Stevanović, Đokić, Tirmanić, B. Marjanović, Ivica Bek, Vujadinović, Sekulić.
Jedino protiv Bolivije povrijeđenog Sekulića zamijenio je Najdenović.
Luka je za odigravanje 1. svjetskog nogometnog prvenstva imao svega 9 godina, ali se sjećao da je njegov otac putem tiska pažljivo pratio zbivanja na njemu. Luka si kuha šalicu i pol kave i uz nju uze u ruke Kekec broj 218 od 22. veljače 1962. godine. Na pretposljednoj stranici opet zanimljiv članak pod nazivom "Pet puta u stativu". Između ostalog u članku je pisalo: "U istoj grupi našli su se najbolji nogometaši Švajcarske, Rumnjske i Jugoslavije."
Na dan 24. semptembra 1933. u Beogradu su došli Švajcarci, a susret je odigran pred 17.000 gledalaca na starom stadionu BSK-a, koje je zauzimalo prostor današnjeg stadiona JNA.
Vjetar je bio toga puta najljuči protivnik nogometaša. Duvala je košava i nosila sve pred sobom. Pravo je čudo kako je lopta uopće mogla da se kontrolira. Takve nepovoljne okolnosti utjecale su više na domaći tim nego na goste.
Da maler bude veći najiskusniji jugoslavenski reprezentativac dr. Milutin Ivković, koji je tada igrao desnog beka, ubacio je loptu u vlastitu mrežu. Golman Spasić, njego klupski drug, nije mogao da spriječi pogodak, jer je vjetar skreno pravac lopti.
Lijevo krilo Švajcaraca Jegi dao je još jedan gol i svi napori naše navale u kojoj su se istkali Moša Marjanović i Kragić iz splitskog Hajduka, donijeli su samo dva pogotka i tako je ukupni rezultat bio neriješen 2:2.
Sve je to postignuto u drugom poluvremenu. Gledaoci su se tuđna srca rasturili kućama.
***
Sljedeće godine 29. aprila igralo se u Bukureštu protiv Rumunije. To je bio drugi odlučni meč u kvalifikacijama. Posjeta je bila nezapamćena - 40.000 promatrača.
Naša reprezentacija bila je nešto izmijenjena. Opet su igrali Arsenijević, Gajer, Trnanić, Moša Marjanvoić, Vujadinović i Kragić. Golman je bo Glazer, bekovi Belšević i Lukić, lijevo half Lehner, a krila Glišovićš i Kokotović.
Izvrstan tim, dobro spremljen i dobro sastavljen, pružio je odličnu igru. Ali šta je to sve skupa vrijedilo kad su se ispriječile stative. Pet puta naši strijelci pogodili su drvene grede ...
Savim slučajno lijeva polutka rumunjske ekipe Švarc uspio je dva puta da svlada našeg golmana Franju Glazera.
Od Jugoslavena gol je postigao Karagić i tako su Rumunu pobijedili s 2:1.
Luka odloži Kekec i podgrije si neki dan skuhanu sarmu. Kad se dobro najeo, iako star imao je dobar apetit i probavu, uze sljedeći broj Kekeca u ruke i okrenu sportsku stranicu. Naslov je "Neostvarena želja". Ispod podnaslov "Opasan protivnik iz Varšvae".
Luka čita sa zanimanjem: "Tužan dan bio je 10. oktobra 1937. Na gradskom stadionu u glavnom gradu Poljske skupilo se tridesetak hiljada gledalaca. Tim Jugoslavije, igrao je u sastavu Glazer, Higl, Matošević, Lehner, Stevović, Kokotović, Medunić, Marjanvoić, Valjarević, Pleše.
Smatralo se da je to izvrstan tim. Uglavnom su to bili nogometaši i umjetnici u baratanju loptom.
Na žalost, iz Varšave je stigla katastrofalna vijest. Jugoslaveni su izgubili igru s 0:4 (0:2) i predstavili se kao tim drugorazredne kvalitete. Poljski navalni trio Pjontek, Voštal i Vilimovski potpuno je razbio sve nade naših igrača. Na dan 3. aprila 1938. igralište BSK-a u Beogradu primilo je 25.000 promatrača, što je bio rekord svoje vrste.
Jugoslavenska reprezentacija je izgledala ovako: Glazer, Higl, Dubac, Lehner, Jazbinšek, Knežević, Šipoš, Marjanović, Lešnik, Božović, Kokotović.
Starac na trenutak odloži novine na stolić u dnevnom boravku. Skide naočale i dobro lijevim dlanom protrlja oči. Opet stavi naočale, uze Kekec i boji: Glazer, Higl, Lehner, Jazbišek, Lešnik, Kokotović. Od jedanaest nogometaša 6 s sugirno Hrvati, a možda su to Šipoš i Dubac. Znači da nisu u pravu ni hrvatski ni srpski ostrašćeni nacionalisti, koji su svaki iz svojih razloga tvrdili da je reprezentacija Jugoslavije, između 2 svjetska rata, u stvari bila reprezentacija Srbije. Uspješna ili neuspješna, voljeli je ili mrzili, ipak je to bila reprezentacija Jugoslavije.
Luka umorno mahnu rukom i nastavi čitati "Ni ogromna podrška publike nije pomogla da se u prvom poluvremenu mašta ostvari. Igrači su otišli na odmor, a rezultat je glasio 0:0.Veliko je pitanje da li bi se ova utakmica uopće završila pobjedom Jugolavena sredinom drugog dijela da talijanski sudac Barlasina nije dosudio slobodan udarac na nekih dvadesetak metara. Marjanović je brzo namjestio loptu i odmah šutirao. Poljski vratar Mabojski bio je nemoćan.
Na žalosti, pobjeda od 1:0 nije bila dovoljna da bi se Jugoslavija kvalificirala na finalni dio šampionata 1928.
Luka odloži novine i naočale na stolić. Sa sjetom se sjeti jednog izvanrednog nogometaša. I dosta desetljeća nakon ovih nogometnih okršaja, mnogi nogometni stručnjaci (ne naravno nacionalistički lakrdijaši koji o nogometu pojma nemaju) za njeg su tvrdili da je jedan od najtalentiranijih igrača s ovih prostora. Svaka čast Moši Marjanoviću, Ivici Beku, Bernardu Vukasu, Rajku Mitiću, Branku Zebecu, Dagoslavu Šekularcu, Bruni Belinu, P. Stojkoviću, Davoru Šukeru i mnogim drugima, ali on je bio jedinstven. Radi se o izvanrednom centarforu zagrebačkog HAŠK-a Ici Hitrecu. Brži je od vjetra, sjajan dribler sa strahovitim udarcem. Ako je itko imao top u nogama onda je to bio on. Legenda kaže da je na jednoj utakmici opalio s dvadesetak metara pravi projektil ka protivničkom golu. Golman nije stigao ni trepnuti, a kamoli intervenirati. Samo je čuo fijuk, tresak i lom. Lopta se silovitom brzinom zabila u prečku (gornju vratnicu, gredu) i polomila je na dva gotovo jednaka dijela. Prava je sreća što je vratar bio nekoliko metara ispred gola pa mu polomljena greda nije naudila. Vratar je ako od kamena isklesan, stajao pola minute. Onda se poput robota, okrenuo i pogledao u polomljenu gredu.
- Što je, Jocko, zašto si tako blijed? - upita ga suigrač, lijevi bek.
- A šta bi bilo? Da je lopta umjesto u prečku pogodila moju tintaru sutra bi mi vjerojatno išli na sprovod.
Onda vratar poskoči i radosno kriknu:
- Živ sam, živ. Hvala, Gospode!
Hitrec je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao svega 13 utakmica, a postigao 10 pogodaka, što je skoro gol po utakmici.
Nakon HAŠK-a prešao je u jedan švicarski klub gdje je odigrano nekoliko izvanrednih utakmica. A onda mu je jedan bek, ljut što ga je driblao kao balavca, strašnim startom polomio nogu. Dugo se liječio, a kada je napokon opet zaigrao nije bio ni blijeda sjenka nekadašnjeg Ice. Kasnije ga je pokosila bolest i umro jemlad 1948. godine. Na sprovod mu došlo nekoliko desetaka tisuća ljudi. Da je toliko ljudi došlo na sprovod nekom političaru o tome bi se desetljećima govorilo i pisalo, a ovako je sve brzo palo u zaborav. Nije bio pobornik partizanskog pokreta, a još manje se isticao velikim hrvatstvom. Možda je to jedan od glavnih razloga što se taj fenomenalni nogometaš malo spominjao i spominje. U svakom slupčaju, znatno manje od nekada i sada podobnih igrača koji su po nogometnom talentu i znanju daleko ispod njegove razine. Ico Hitrec bio je samo genijalni nogometaš. Ništa više ali ni manje od toga.
E da je on igrao možda bi Jugoslavija u kvalifikacijama pobijedila Poljsku i sudjelovala na 3. svjetskom prvenstvu u Italiji. Usput, to je prvenstvno svojila Italija za koju su nastupali nogometni umjetnici poup Meace, Piole, Orsija i Fanija.
***
Petak, dan njegovog devetnaestog rođendana, prvi dan ljeta Luka nikada neće zaboraviti. Iako rat još nije došao u ove krajeve, tutnjio je dijelom Evrope. Strašni njemački ratni stroj slomio je otpor nekoliko država i njima je vladao Hitler sa svojom ubilačkom ideologijom. U takvim situacijama uvijek se naše nešto domaćeg svijeta koji bi za malo novca i vlasti služili i crnom vragu, što je Hitleru omogućilo da tim zemljama vlada u početku sa zanemarivim problemima. U nekim osvojenim i pokorenim gradovima čak je na trgove izašla masa sluđenog sumanutog svijeta, dobrih kršćana, dvinih obiteljskih ljudi, da pozdrave "oslobodioce", blesavo misleći da njihovi tenkovi i strojnice donose prosperitet i novu civilizaciju. I donijeli su. Satrli su sve što je drukčije. Naravno da su Hitler i njegovi sljedbenici najveći krvnici za strahote koje su se dogodile (čovjeku zbog toga dođe da ponizno sjedne i satim se nasipa pepelom, samo zato što je - čovjek), međutim, nisu bez krivnje i ti obični ljudi, radnici, seljaci, intelektualci, vjernici, koji subacali tone cvijeća na strahoviti njemački ratni stroj.
Luka je s roditeljima stanovao u brodskoj četvrti Budainka. Dvije starije sestre su se udale i napustile roditeljski dom. Kako više nisu stanovale u Brodu obilazile su roditelje samo povremeno. Od malena se družio s dvije godine starijim Rajkom, kojega su roditelji imali kuću na obližnjoj Koloniji. Tko zna što je dva tako različita momka vezivalo u iskreno prijateljstvo. Luka je bio za što veću samostalnost hrvatskog naroda, Rajko za kralja i unitarnu državu. Prije godinu dana Rajka su se dohvatili neki komunisti s Vijuša, tako da je zaboravio maloljetnog kralja i postao gorljivi pristaša borbe za radnička prava. I on je bio radnik u Slaveksu, gdje je jednom čak bio suorganizator štrajka. Zbog toga ga je tajna policija počela pratit. Luka je navijao za HAŠK, dok je Rajko bio vatreni pristaša beogradske Jugoslavije. Luka je čeznuo da mu prva ljubav bude prva i vječna. Rajko do ljubavi nije ni malo držao. Jedino mu bilo do zabave. Nije birao, tako da su mu na meniju bile cure, udane, razvedene, prostitutke.
Zimus je Rajko pokušao obljubiti tek stasalu susjedu Vesnu. Ali to moralno djevojče ne bi uspio obrlatiti ni daleko veći slamač ženskih srdaca od njega. Jednom mu je rekla:
- Da mi se udvara Rudolfo Valentino samo zbog toga da bi uvećao broj osvojenih žena u svom knjigovodstvu, odbacila bih ga s gađenjem. Meni nije do zabave, novca, slave, vlasti. Samo želim naći srodnu dušu koju ću voljeti koja će mene voljeti do kraja života.
- A što je sa strasti, slasti, uži...
- Sve će to meni pružiti moj odabranik - prekide susjeda Rajka.
- Ipak, ako ne pruži.
- I te kako će pružiti. Za mene je seksualni odnos bez ljubavi odvratan.
- Kad je tako imam jednog prijatelja,sličnih pogleda na život.
I tako krajem veljače prohodaše Luka i Vesna. I onda je došao taj dan. Za njih nezaboravan. Dan je bio sunčan, topao. Puhao je blagi sjeverozapadnjak. Par se snić dogovorio da će se naći na uglu jedne ulice i ona će biciklima na Poloj. Ona je završila osnovnu školu i s nepunih 18 godina već je imala dvije godine staža u jednoj trgovini. Luka je na gimnaziji maturirao. Po svršetku ljeta trebao se zaposliti kod jednog privatnika da mu vodi knjige. To je prije radila privatnikova supruga, ali kako im je u zadnje vrijeme krenulo nije više bilo potrebe se ona time bavi. Dućan Vesninog gazde se nedavno zatvorio tako da je mladi par imao pred sobom cijelo ljeto za druženje. Ljeto punu raznoraznih izazova. Pričajući, uopće ne osjećajući vrelinu ljetnog dana, stigoše stazicom oko 15 sati na Poloj. Osim dvojice ribiča, koji su pecali na desnom (uzvodnom) dijelu plaže, nije bilo ni žive duše. Smjestili su se na krajnjem lijevom dijelu plaže u hladu jednog ogromnog drveta. Nakon dugotrajnog plivanja i sušenja na suncu, legoše jedno pored drugog na dekicu u hladu drveta. Poče nespretno, ali za njih čarobno, maženje. Mladost i vrela krv učiniše svoje. Sve je bilo brzo gotovo. Luka nespretan ali pažljiv. Vesna meka, mirisna, topla, podatna. Poslužila ih je sreća jer je njoj bilo svega 2 dana do početka menstruacijskog ciklusa. Tog su ljeta još nekoliko puta, kada bi se ukazala prilika, vodili ljubav sve strastvenije, uspješnije, ushićenije.
Uzeli su se idućeg proljeća i živjeli skupa sve do njene nedavne smrti. Ona je svoje održala. Nikada nije ni pomislila prevariti Luku, premda je bilo dosta prilika. Umrla je u uvjerenju da je i Luka njoj uvijek bio vjeran, ali nije bilo tako. Jednom ju je prevario i nikada nije imao srca to joj priznati. Bilo je doba izgradnje i velikog prosperiteta metaloprerađivačke industrije. Đuro Đaković se razvijao divovskim koracima. Posvuda u Jugoslaviji bilo je sve više posla. Tražili su se mostovi, lokomotive, vagoni, kotlovi, gradile su se nove hale, proizvodna postrojenja. Luka je odmah poslije Drugog svjetskog rata počeo raditi u Đuri Đakoviću. Često je boravio po raznim terenima. Tako je dobar dio 1960. godine proveo u jednom omanjem bosanskom mjestu. Radilo se mnogo i dobro zarađivalo. U ono malo slobodnog vremena gotovo svi radnici odlazili su u mjesne gostionice i trošili dobar dio teško zarađenog novca na lokalne lake žene i piće. Skloni ženama su plaćali u j.b.l, skloni piću su lokali, a prave meraklije su trošili, jebali i lokali.
Luka im se nije pridruživao sve do te subote. U gostionici je malo popio, dobra glazba ga je oraspoložila. Jedna mlada mještanka ga pozva da dođe sutra, u n nedjelju ujutro kod nje na kavu. Ta ljepotica je već duže vrijeme htio povaliti najveći među meraklijama, izvjesni Itasko koji u svojoj namjeri nije štedio novca, glasa i vremena. Ali ništa mu to nije vrijedilo. Jedino što je od lijepe Svjetlane zaradio bile su njezine riječi.
- Marš, Itasko, marš. Nema tih para za koje bih ja legla s tobom. Ima jedan drugi, s njim bih legla odmah s guštom, bez ikakvih uslova.
Mlada udovica je skuhala uistinu dobru kavu koju su pili s uživanjem.
Onda odjednom mu žena reče:
- Ti mi se prvi sviđaš od kada sam udovica.
Luka se zacrveni i uzvrati:
- Ne bih te htio uvrijediti, ali ja sam oženjen i vjeran svojoj ženi.
- Budi ti njoj, bolan, vjeran i dalje, ali dok si tu možemo biti skupa.
- Kako mogu biti vjeran i očijukati s tobom?
- Lijepo! Prevarit ćeš ju samo fizički.
- A što ti dobivaš?
- Tebe, makar samo fizički.
- Rado bih te prihvatio da sam slobodan.
- Slobodan pa slobodan. Vidi ovo.
Žena ustade sa stolice, okrenu Luki leđa i poče se polako skidati. Kada je skinula gaćice Luka ugleda oblu, bijelu, blistavu, lijepu guzu. Onda se Svjetlana krenu. Luki se ote uzdah. Prvo ugleda nabrekle velike grudi. Onda baci pogled niđe i ugleda duge vitke noge i divni cvjetak između njih. Ona reče tiho:
- Dođi.
On kao hipnotiziran krenu za njom u spavaću sobu.
Srećom uskoro je posao bio završen i ekipa se vratila u Brod. Luka je Svjetlanu uskoro zaboravio i nastavio pravim obiteljskim životom. Dogodilo se, i zbog te prolazne avanture nije htio ugroziti brak. Zbog toga Vesni tu epizodu iz svog života nikada nije ni spomenuo.
***
Toga ljeta, kada su se Luka i Vesna zauvijek zaljubili jedno u drugo, Rajku se svidjela jedna dugonoga brineta. Zapazio ju je na gradskom kupalištu na Savi. Povremeno je dolazila s prijateljicom iz obljižne Starčevićeve ulice na sunčanje i kupanje. Naravno da je brineta primijetila pohotljive Rajkove poglede i umjesto da postupi kao dama, kao udana žena, ona je postupila sasvim suprotno. Uzvraćala mu je poglede s diskretnim osmijehom. Rajku dosta. Brinetina prijateljica isto je bila udana žena željna vanture, ali za razliku od brinete dosta primitivnija.
Brineta je točno znala što želi. Udala se, uz velike svatove, tobože iz ljubavi, ali to je bila farsa, predstava za muževu publiku. Sve, baš sve je prevarila. Vlastita muža, njegovu i njenu rodbinu, prijatelje, međutim Rajka nije. Brineta je imala 23, a njezin muž duplo više godina. On je bio iz bogate obitelji, a radio je u gradskoj upravi. Iz prvog braka imao je sina koji se već oženio i živio s obitelji u Podvinju. Ugledni gradski otac se nakon smrti supruge oženio brinetom da bi se mogao pokazti pred prijateljima i sugrađanima. Kao da im je rekao:
- Što velite, jadnici, čika Pero se ženi i spava s piletinom, a si s vašim babama.
Jednom prilikom brinetina prijateljica otišla je s veselim kihotom u vodu s prosijedim i proćelavim, ne baš pretjerano lijepim sredovječnim čovjekom (u nedostatku bolje ponude njoj je i takav odgovarao). U vodi ju je ćelavko odmah počeo hvatati za stražnjicu uz njezin burni smijeh. Rajko odlučno priđe brineti i sjede kraj nje. Reče:
- Rajko.
- Ankica.
Rajko odmah prijeđe na stvar.
- Vi ste udani, u braku vam je dosadno, željni ste pustolovine s pravim muškarcem za razliku od prijteljice koja nije izbirljiva.
Ankica malo pošuti pa izusti:
- Sve što rekoste je točno, ali kako znate da mi kolegica nije izbirljiva.
- Ona koja se u vodi draga s impotentnim Rašom uistinu ne bira.
- A kako vi znate da je impotentan?
- Kada se napije sam o tome priča po gostionicama. Nego, ne bih volio da nas ta lajavica vidi skupa. Kada i gdje bi se mogli naći?
- Nekako ste previše sigurni u sebe.
- Nisam, ali ako nećete vi hoće neka druga. Dakle?
- Prekosutra mi muž ide službeno u Osijek. Ostaće dva dana.
- Adresu i kada?
- Starčevićeva ulica, iza 21 sat.
- Dobro.
Od tada je Rajko posjećivao Starčevićevu ulicu kad god su to okolnosti dopuštale.
***
Idućeg proljeća počeo je rat i na ovim prostorima. Hitlerova soldateska za par dana pregazila je tobože snažnu jugoslavensku vojsku. Uspostavljena je NDH. Luka je mobiliziran u domobrane. Ankičin muž postao je jedan od čelnika uprave grada. Ankica i Rajko su se prestali viđati.
Jednog kišovitog jesenskog dana Ankica je slučajno doznala da će se za koji dan početi hapsiti komunistički aktivisti, a kako je Rajko prije rata bio jedan od njih, ona htino vijest prenese Vesni koja je poznavala, a ona Rajku. Ovaj je morao hitno djelovati jer mu nije bilo ni na kraj pameti suočiti se s nadležnim policijskim organima. Odmah je stupio u vezu sa svojim istomišljenicima i još istu večer vozač čamca Ibro (Ibro taksi) prevezao ga je preko Save u Bosnu. Otišao je u partizane gdje je neozlijeđen vodio mnoge bitke protiv Njemaca, ustaša i četnika. Bio je žestoki borac, ali nije ukaljao ruke ubojstvom zarobljenika ili civila. Nijednu kuću zapalio nije.
Luka je bio i protiv svoje volje mobiliziran u domobrane. U jednom okršaju s partizanima bio je ranjen. Dugo se liječio i kada je ozdravio nije se vratio na službu u domobrane. Boga je molio da rat što prije završi i da nastavi živjeti normalnim građanskim životom. Poslije rata našao se jedan nadobudni susjed, partijac, koji ga je prokazao novim vlastima da je bio u domobranima. Susjed je bio iste nacionalnosti i do jučer vjere kao i on. Još potkraj rata vjere se odrekao i postao kruti ateist.
Srećom za prijavu je čuo Rajko, koji se kao istaknuti partizan i komunist spremao za jednu dosta visoku funkcju u vlasti u Zagrebu. Naravno, Luka je odmah pušten iz zatvora. Rajko odvede prijatelja na ručak u jedan restoran. Uz dobro jelo i fino vino reče Rajko prijatelju:
- Luka, valjda nisi pomislio da će te tvoj kolega napustiti?
- Nisam, ali i ona tri dana u zatvoru za mene je bilo previše.
- Čim sam čuo od Vesne što je na stvari odmah sam stupio u akciju. Vesna je čudo od žene. Nevjerovatno koliko te voli. Čovječe, pa ona bi za tebe bila spremna umrijeti.
- Ne pretjeruj.
- Uopće ne pretjerujem. Ne boj se, neće mene takva potrefiti.
- Kad ti voliš mijenjati žene.
- Iskreno, volim, međutim, kad bih naišao na takvu kao Vesna bio bih joj vjeran i ludo bih je volio. Vesnu izuzetno cijenim kao tvoju ženu i moju prijateljicu. I znaj, ponekad i žene mijenjaju mene, ne samo ja njih.
- Još si mlad, naći će se neka dobra žena i za tebe.
- Sumnjam. Nego, Luka, drago mi je da mi je život pružio priliku da ti se revanširam. Nikada neću zaboraviti da ste me ti i Vesna spasili grdnih nevolja početkom rata.
- Ali da to nismo uradili ne bi ni ti mogao da mi se odužiš.
- Upravo tako. Ipak, puno ti hvala.
- I tebi hvala, Rajko.
***
Rajko je mirovinu dočekao u Zagrebu radeći u jednoj tvornici ako savjetnik. Družio se je sa ženama, ali se nije oženio. Povučen nostalgijom, prodao je sve što ima u Zagrebu i vratio se u Brod. Jedan od rijetkih. Što je bivao stariji to su mu bili potrebniji mir i tišina, što veliki grad kao Zagreb može ponuditi. Stjecajem okolnosti kupio je kuću osrednje veličine s malom okućnicom u blizini kuće svojega prijatelja Luke. Kao susjedi viđali su se gotovo svakodnevno. Toda dana sjedili su hladu u dvorištu Lukine kuće.
- Ha, nakon toliko desetljeća opet imam jedno iznenađenje za tebe.
- Kakvo iznenađenje za starca od preko 80 godina.
- Ugodno, vrlo ugodno iznenađenje.
- Može li u ovim godinama išta osim zdravlja biti značajno?
- Može!
- Reci.
- Već nekoliko mjeseci sam prijatelj s Ružom...
- Kojom sad Ružom?
- Stanuje kojih stotinjak metara u ono poprečnoj ulici.
- I, šta je s njom?
- Tako smo jednom razgovarali i ona mi povjerljivo reče da traži nekog starca s kojim bi potrošila ono još malo vremena što preostaje.
- Što, zar je bolesna?
- Ma kakvi bolesna, ako se starost ne računa u bolest. Tek je prešla sedamdesetu. Zmaj od žene. Udovica je, sin jedinac živi joj u Australiji i imućan je čovjek. Jednostavno joj je dosadno i treba joj društvo usamljenog starca.
- Dobro, i kakve to veze ima sa mnom?
- Kako se ja nisam nikad ženio, a i ne mislim, rekao sam joj da imam jednog sjajnog prijatelja kji bi mogao biti zainteresiran.
- Baš si mangup. Nakon toliko desetljeća opet mi nalaziš ženu. Ali ja se ne mislim ženiti.
- Promijenit ćeš mišljenje kada ju upoznaš.
- Vidjet ćemo.
Jednog toplog rujanskog dana Rajko je upoznao Luku i Ružicu. Oni se se povremeno viđali i zbližili. Sastavili su predbračni ugovor u kojem su definirali da on sve što je do braka stekao ostavlja svom, a ona što je stekla svom sinu. Vjenčali su se, a kumovi su bili neizostavni Rajko i jedna baka iz susjedstva. Poslije ceremonije uživali su u divnom ručku koji je s ljubavlju spremila Ružica.
Nakon nekoliko dana kod Rajka, uz rakijicu, sa sjetom će domaćin.:
- E moj Luka. Mijeanjo sam žene kroz život, imalo je to neke čari, ali mi se čini da si ti, koji nisi mijenjao žene, imap uniji i bolji život od mene. Eto, da se gadno razbolim tko bi se brinuo o meni?
Nitko, a ti imaš svoju dobru Ružicu, koja bi učinila sve za tebe za slučaj nevolje.
- Svatko bira svo put.
- Točno. Nego, da promijenimo temu. Već godinama slušam od nekih partijskih vođa i nekih mahnitih ili korumpiranih novinara da je od svega na svijetu najvažnije biti Hrvat. Vjeruj mi, Luka, kada bi mogao birati uvijek bih prije bio mladi čovjek bilo koje nacionalnosti nego ostarjeli Hrvat. Za mene je besramni licemjer onaj koji tvrdi suprotno. To on tvrdi samo zato da bi od toga imao neku korist.
- U pravu si, prijatelju. Možda bi onda bilo najbolje biti mladi Hrvat.
- To da, ali onda nema dvojbe.
- Eh, da, znam. Hajmo mi po još jednu. Ionako tu ne možemo ništa izmijeniti. Umrijet ćemo kao starci Hrvati, baš kao što će ostarjeli, recimo Srbi, umrijeti kao pripadnici te nacionalnosti. Nego Rajko, imamo vremena jer je Ružica otišla kod sestre, daj mi još jednom ispričaj storiju o Lizi Trometku.
- To sam ti već nekoliko puta pričao.
- Jesi, ali bih volio to opet čuti.
- Dobro. Bio sam visoka kvrga u Zagrebu. Četrdesetak mi je godina. Momak u punoj formi. Stanovao sam na četvrom katu jedne zgrade u blizini centra. Ljeto je. Srpanj. Vrućina je velika, prozori na stanovima otvoreni dan i noć. Kao za inat nema daška vjetra, tako da nema ni propuha u stanovima. Svaki pokret izaziva navalu sitnih kapljica znoja na sve pore. I tako, nekoliko noći zaredom, oko ponoći, kada idem leći, čujem ti ja, na katu ispod moga, blaženo stenjanje neke mlade dame. Očito neki baja ore, a zadovoljna frajla prede od zadovoljstva. Kasnije na to nisam obraćao pozornost. Polovicom rujna u liftu sam bio sam s jendom lijepom damom s petog kata, koja me je promatrala zadivljeno. Odjednom mi reče: "Dođite poslije podne kod mene na kavu, imam s vama nešto razgovarati." I tako ti ja uvečer dođoh do nje. Nije mi se pila kava ali maznuo sam dobar konjak i počeo pijuckati hladno pivo. Ona sjedi do mene u kućnom ogrtaču. Dva dugmeta na šlafroku između nogu otkopčana. Jasno se vide prelijepe, oble punašne noge, baš kakve volim, i kao snijeg bijele gaćice. Nisam išao za tim, ali se nesreća podigla. "Znate, komšinicie, kada vidim lijepe ženske nogi i gaćice na takvom tijelu, padne mi mrak na oči. Ne mogu se kontrolirati", rečem. Ona se zahihota i reče: "To mi i je cilj. Dođi medeni."
I odosmo u spavaću sobu. Imao sam posla s određenim brojem žena, ali ova je bila prava seksi aždaja. Uspio sam dva puta svršiti ne vodeći. Sve moje žene s tim su bile zadovoljne, ona samo djelomično. Reče mi kasnije: "Da bar si dvometak, ali imala sam ja posla i s trometcima. To su pravi."
- I odatle joj nadimak Trometak. Liza Trometak.
- Jest. Ali pazi sad ovo. Upitah je "Liza, što si me u stvari htjela pitati?" Ona odgovori "Ah, to. Ljetos sam iz tvoje spavaće sobe čula dahtanje jedne mlade žene. Htjela sam se uvjeriti kako radi njen zabijač." Nkaon mjesec dana sretoh ja pred zgradom zgodnog mladića
kojega je djevojka dahtala. Rečem ja njemu "Zahvaljujući tvojim seksualnim pothvatima opalio sam Lizu Trometak." Odogovori mi on "Jeboga ti, bolan, i ja sam je opalio, ali drago mi je što sam i tebi to omogućio." "I jesi li uspio triputa odjednom?", upitah ga. "Ih, tri, bolan, pet puta", mirno uzvrati. "Znači, zbog tebe bi ona trebala nosit nadimak Liza Petometak", rekoh.
Uspomene, uspomene. Neraskidivo su vezane sa starošću, kao što su vezani život i smrt. Kad je čovjek mlad nema ni potrebe, ni volje, ni vremena da se bavi uspomenama, ali kada ostari onda ga one napadaju kao uznemirene pčele. One ružnije starce ponovo rastužuju, one lijepe pune im grudi nekom čudnom toplinom, pa počnu vjerovati da njihov mali život ipak niej bio besmislen.
Prije godinu dana, neko ga je vrijeme gotovo opsjedala jedna šezdesetogodišnja susjeda. Nekoliko puta je došla kod njega na kavu, a i on je tri puta bio kod nje istim povodom. Jednom prilikom dok su pili izvrsnu Lukinu kavu, brbljiva susjeda ga priupita:
- Komšija, jesi li čuo da je susjed Martin oženio trideset godina mlađu ženu.
- Čuo sam i nije stariji samo trideset nego blizu četrdeset godina.
- Kažu da je prije braka prepisao svu imovinu na mladu ženu. Također vele da je ona noseća i da će Martin pod stare dane opet postati otac. Čak je i lokalni župnik izrazio zadovoljstvo šte se Martin tako star brine za natalitet Hrvata.
- Martin će uistinu postati otac, ali ne taj nego jedan trideset godina mlađi od njega. Što se popa tiče on je običan licemjer, jer sve ovo i on zna. Čuo je od penzionera dok su se kartali u parku.
- Kako mlađi Martin?
- Potrefilo se da se švaler zove Martin. Sada oboje čekaju da stara budala vječno zaklopi oči i da nesmetano uživaju u njegovoj ostavštini. Martinova oporuka toliko je razveselila njegovo dvoje djece da neće ni da čuju za njega.
- Što se oni imaju tu miješati. Bar djed uživa u čarima mlade žene.
- Uživa gledajući i pipajući.
- Kako?
- Još prije nekoliko godina je pričao nama penzionerima da je posve impotentan. Ne bi mu ga podigla ni Đurina dizalica.
- Impotentan, a postat će otac.
- Hoće, ali uz pomoć mladog penisa svog imenjaka.
- Pa zašto je ne istera i promijeni oporuku?
- Htio je promijeniti oporuku, ali je to načula njegova mlada žena. Pozvala je u stan mladog Martina i vele da je tu bilo i čušaka. Uglavnom su se u stanu jednog dana pojavili Martinovi sinovi i izbacili iz stana Martinovu ženu skupa s ono malo njenog prtljaga. Pojavio se mladi Martin, ali je ustuknuo pred jačom silom. Čak ga je jedan od Martinovih sinova dalamio strašnim aperkatom da mu je sedam dana zujalo u ušima. Kako bilo Anđelka, tako se zove Martinova žena, podnijela je zahtjev za razvod braka. Traži pola njegove imovine, ali prema zakonu ima pravo samo na pola zajedno stečene imovine, ali skupa nisu ništa stekli. Stari Martin je promijenio oporuku. Sve ostaje sinovima i obitelji je opet u dobrim odnosima. Kako je lajav priča okolo da mu je u tri mjeseca braka dopustila da je preko gaćica tri puta poljubi u guzu i kokicu, te sedam puta u bujne grudi preko grudnjaka. Valjda se higijeničarka bojala da je starac ne zarazi.
- Zato ja nju više ne viđam.
- Nećeš je više vidjeti jer su Martinovi sinovi njoj i mladom Martinu priprijetili da će biti batina ako samo prismrde kući njihovog oca.
- Kakva glupača, ta Anđelka. Mogla se pritajiti i pričekati dok stari krepa. Sve bi dobila, a ovako ništa.
- Ti kao da je žališ?
- To je samo ženska solidarnost.
- Kod mene nema muške ni ženske solidarnosti. Uvijek sam na strani žrtve pa makar ona bila glupa kao stari Martin.
Susjeda Milica je iz daleka ispitala Luku je li kuću prepisao na sina, a on joj je odgovorio da je i tako je se riješio. Odjednom joj više nije bio zanimljiv. Ako već treba nekoga zbrinuti onda će to biti njegov sin, a ne njezina kći. Oprezni Luka je doznao da je njena kći osoba sklona mijenjati partnere, pa bi to željela raditi u miru, bez smetanja. Da bi to mogla učiniti mora sama raspolagati s majčinom kućom. Zato je nagovarala majku da se uda za nekoga tko ima kuću ili stan i ode kod nejga živjeti. Iskusni Luka je prozreo igru i nipošto nije htio u njoj sudjelovati. Nkea se Miličina kći j.b. s kim i koliko hoće ali sigurno neće preko njegovih i leđa i njegova sina.
Kako li samo znaju biti dosadni kišni, prohladni dani usamljenom starcu. Sredina je mjeseca studenoga, koji je te godine opravdao svoje ime. Starini Luki ne preostaje ništa drugo nego da u slobodno vrijeme, kojega preko dana kada uglavnom ne gleda televiziju, ima i napretek, čita. U posljednje vrijeme naišao je na vrlo zanimljivo štivo. Već je danima pomalo čitao dječji tjednik Kekec, kojega je nekada davno kupovao svome sinu. U njemu je bilo dosta stripova u nastavcima, zanimljivosti ali i vrlo kvalitetna sportska stranica, koja Luku, kao bivšeg sportaša, vrlo zanimala. Tako je sa zanimanjem čitao članak u 217. broju Kekeca od 16. veljače 1962. godine, na pretposljednoj stranici. Naslov je bio "Zlatni dječaci", a između ostalog u članku je pisalo "Evropljani su se dugo dvoumili hoće li krenuti na tako daleki put. Najzad pozitivnu odluku donijeli su Francuzi, Rumuni i Jugoslaveni.
Tako su jula 1930. sakupljeni igrači uglavnom iz Beograda. Trojica su im se pridružila u Francuskoj gdje su igrali za tamošnje klubove. To su bili Ivica Bek, Bane Sekulić i Stevanović. Dugačko putovanje brodom dovelo je ekipu u Montevideo. U to vrijeme na jugoslavenski nogomet niko naročito nije računao. To su bili prvi dani uspona naših timova.
***
Prva utakmica odigrana je 14. jula 1930. g. suparnik je bio izvanredna ekipa Brazila. Sasvim prirodno, Brazilci su bili veliki favoriti i njihov poraz bio je ogromno iznenađenje. Odmah na početku Aleksandar Turnović i Ivica Bek postigli su golove za našu ekipu i svi napori Brazila da u nastavku izjdnače rezultat nisu urodili plodom. Izvanredni dojam osavio je golman Milovian Jakšić, koji je branio i najteže udarce. Tada je nazvan "El grand Milovan".
Posljednjih pet minuta Bane Sekulić je morao da izađe s terena zbog povrede, ali ni to nije umanjilo borbenost i čvrstinu naše reprezentacije.
Tri dana kasnije na red je došla Bolivija. Trijumf je sada bio više nego uvjerljiv - 4:0. Ivica Bek je bio dvostruki strijelac, a Đorđe Vujadinović i Moša Marjanović su dali po jedan gol.
Tako su došli do polufinala. Na suprotnojs trani bio je domaći Urugvaj. Opet sjajni početak Jugoslaviju vodi s 1:0. Sto hiljada promatrača počinje da strepi za razultat. Na žalost, miješa se sudija. Prvo poništava drugi gol Jugoslavena, a zatim se opredjeljuje sasvim za Urugvaj. Pomoći više nema u susret je izgubljen s 1:6 (1:3).
Ekipa je na svim utakmicama igrala u nepromijenjenom sastavu: Jakšić, Ivković, Mihajlović, Aresnijević, Stevanović, Đokić, Tirmanić, B. Marjanović, Ivica Bek, Vujadinović, Sekulić.
Jedino protiv Bolivije povrijeđenog Sekulića zamijenio je Najdenović.
Luka je za odigravanje 1. svjetskog nogometnog prvenstva imao svega 9 godina, ali se sjećao da je njegov otac putem tiska pažljivo pratio zbivanja na njemu. Luka si kuha šalicu i pol kave i uz nju uze u ruke Kekec broj 218 od 22. veljače 1962. godine. Na pretposljednoj stranici opet zanimljiv članak pod nazivom "Pet puta u stativu". Između ostalog u članku je pisalo: "U istoj grupi našli su se najbolji nogometaši Švajcarske, Rumnjske i Jugoslavije."
Na dan 24. semptembra 1933. u Beogradu su došli Švajcarci, a susret je odigran pred 17.000 gledalaca na starom stadionu BSK-a, koje je zauzimalo prostor današnjeg stadiona JNA.
Vjetar je bio toga puta najljuči protivnik nogometaša. Duvala je košava i nosila sve pred sobom. Pravo je čudo kako je lopta uopće mogla da se kontrolira. Takve nepovoljne okolnosti utjecale su više na domaći tim nego na goste.
Da maler bude veći najiskusniji jugoslavenski reprezentativac dr. Milutin Ivković, koji je tada igrao desnog beka, ubacio je loptu u vlastitu mrežu. Golman Spasić, njego klupski drug, nije mogao da spriječi pogodak, jer je vjetar skreno pravac lopti.
Lijevo krilo Švajcaraca Jegi dao je još jedan gol i svi napori naše navale u kojoj su se istkali Moša Marjanović i Kragić iz splitskog Hajduka, donijeli su samo dva pogotka i tako je ukupni rezultat bio neriješen 2:2.
Sve je to postignuto u drugom poluvremenu. Gledaoci su se tuđna srca rasturili kućama.
***
Sljedeće godine 29. aprila igralo se u Bukureštu protiv Rumunije. To je bio drugi odlučni meč u kvalifikacijama. Posjeta je bila nezapamćena - 40.000 promatrača.
Naša reprezentacija bila je nešto izmijenjena. Opet su igrali Arsenijević, Gajer, Trnanić, Moša Marjanvoić, Vujadinović i Kragić. Golman je bo Glazer, bekovi Belšević i Lukić, lijevo half Lehner, a krila Glišovićš i Kokotović.
Izvrstan tim, dobro spremljen i dobro sastavljen, pružio je odličnu igru. Ali šta je to sve skupa vrijedilo kad su se ispriječile stative. Pet puta naši strijelci pogodili su drvene grede ...
Savim slučajno lijeva polutka rumunjske ekipe Švarc uspio je dva puta da svlada našeg golmana Franju Glazera.
Od Jugoslavena gol je postigao Karagić i tako su Rumunu pobijedili s 2:1.
Luka odloži Kekec i podgrije si neki dan skuhanu sarmu. Kad se dobro najeo, iako star imao je dobar apetit i probavu, uze sljedeći broj Kekeca u ruke i okrenu sportsku stranicu. Naslov je "Neostvarena želja". Ispod podnaslov "Opasan protivnik iz Varšvae".
Luka čita sa zanimanjem: "Tužan dan bio je 10. oktobra 1937. Na gradskom stadionu u glavnom gradu Poljske skupilo se tridesetak hiljada gledalaca. Tim Jugoslavije, igrao je u sastavu Glazer, Higl, Matošević, Lehner, Stevović, Kokotović, Medunić, Marjanvoić, Valjarević, Pleše.
Smatralo se da je to izvrstan tim. Uglavnom su to bili nogometaši i umjetnici u baratanju loptom.
Na žalost, iz Varšave je stigla katastrofalna vijest. Jugoslaveni su izgubili igru s 0:4 (0:2) i predstavili se kao tim drugorazredne kvalitete. Poljski navalni trio Pjontek, Voštal i Vilimovski potpuno je razbio sve nade naših igrača. Na dan 3. aprila 1938. igralište BSK-a u Beogradu primilo je 25.000 promatrača, što je bio rekord svoje vrste.
Jugoslavenska reprezentacija je izgledala ovako: Glazer, Higl, Dubac, Lehner, Jazbinšek, Knežević, Šipoš, Marjanović, Lešnik, Božović, Kokotović.
Starac na trenutak odloži novine na stolić u dnevnom boravku. Skide naočale i dobro lijevim dlanom protrlja oči. Opet stavi naočale, uze Kekec i boji: Glazer, Higl, Lehner, Jazbišek, Lešnik, Kokotović. Od jedanaest nogometaša 6 s sugirno Hrvati, a možda su to Šipoš i Dubac. Znači da nisu u pravu ni hrvatski ni srpski ostrašćeni nacionalisti, koji su svaki iz svojih razloga tvrdili da je reprezentacija Jugoslavije, između 2 svjetska rata, u stvari bila reprezentacija Srbije. Uspješna ili neuspješna, voljeli je ili mrzili, ipak je to bila reprezentacija Jugoslavije.
Luka umorno mahnu rukom i nastavi čitati "Ni ogromna podrška publike nije pomogla da se u prvom poluvremenu mašta ostvari. Igrači su otišli na odmor, a rezultat je glasio 0:0.Veliko je pitanje da li bi se ova utakmica uopće završila pobjedom Jugolavena sredinom drugog dijela da talijanski sudac Barlasina nije dosudio slobodan udarac na nekih dvadesetak metara. Marjanović je brzo namjestio loptu i odmah šutirao. Poljski vratar Mabojski bio je nemoćan.
Na žalosti, pobjeda od 1:0 nije bila dovoljna da bi se Jugoslavija kvalificirala na finalni dio šampionata 1928.
Luka odloži novine i naočale na stolić. Sa sjetom se sjeti jednog izvanrednog nogometaša. I dosta desetljeća nakon ovih nogometnih okršaja, mnogi nogometni stručnjaci (ne naravno nacionalistički lakrdijaši koji o nogometu pojma nemaju) za njeg su tvrdili da je jedan od najtalentiranijih igrača s ovih prostora. Svaka čast Moši Marjanoviću, Ivici Beku, Bernardu Vukasu, Rajku Mitiću, Branku Zebecu, Dagoslavu Šekularcu, Bruni Belinu, P. Stojkoviću, Davoru Šukeru i mnogim drugima, ali on je bio jedinstven. Radi se o izvanrednom centarforu zagrebačkog HAŠK-a Ici Hitrecu. Brži je od vjetra, sjajan dribler sa strahovitim udarcem. Ako je itko imao top u nogama onda je to bio on. Legenda kaže da je na jednoj utakmici opalio s dvadesetak metara pravi projektil ka protivničkom golu. Golman nije stigao ni trepnuti, a kamoli intervenirati. Samo je čuo fijuk, tresak i lom. Lopta se silovitom brzinom zabila u prečku (gornju vratnicu, gredu) i polomila je na dva gotovo jednaka dijela. Prava je sreća što je vratar bio nekoliko metara ispred gola pa mu polomljena greda nije naudila. Vratar je ako od kamena isklesan, stajao pola minute. Onda se poput robota, okrenuo i pogledao u polomljenu gredu.
- Što je, Jocko, zašto si tako blijed? - upita ga suigrač, lijevi bek.
- A šta bi bilo? Da je lopta umjesto u prečku pogodila moju tintaru sutra bi mi vjerojatno išli na sprovod.
Onda vratar poskoči i radosno kriknu:
- Živ sam, živ. Hvala, Gospode!
Hitrec je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao svega 13 utakmica, a postigao 10 pogodaka, što je skoro gol po utakmici.
Nakon HAŠK-a prešao je u jedan švicarski klub gdje je odigrano nekoliko izvanrednih utakmica. A onda mu je jedan bek, ljut što ga je driblao kao balavca, strašnim startom polomio nogu. Dugo se liječio, a kada je napokon opet zaigrao nije bio ni blijeda sjenka nekadašnjeg Ice. Kasnije ga je pokosila bolest i umro jemlad 1948. godine. Na sprovod mu došlo nekoliko desetaka tisuća ljudi. Da je toliko ljudi došlo na sprovod nekom političaru o tome bi se desetljećima govorilo i pisalo, a ovako je sve brzo palo u zaborav. Nije bio pobornik partizanskog pokreta, a još manje se isticao velikim hrvatstvom. Možda je to jedan od glavnih razloga što se taj fenomenalni nogometaš malo spominjao i spominje. U svakom slupčaju, znatno manje od nekada i sada podobnih igrača koji su po nogometnom talentu i znanju daleko ispod njegove razine. Ico Hitrec bio je samo genijalni nogometaš. Ništa više ali ni manje od toga.
E da je on igrao možda bi Jugoslavija u kvalifikacijama pobijedila Poljsku i sudjelovala na 3. svjetskom prvenstvu u Italiji. Usput, to je prvenstvno svojila Italija za koju su nastupali nogometni umjetnici poup Meace, Piole, Orsija i Fanija.
***
Petak, dan njegovog devetnaestog rođendana, prvi dan ljeta Luka nikada neće zaboraviti. Iako rat još nije došao u ove krajeve, tutnjio je dijelom Evrope. Strašni njemački ratni stroj slomio je otpor nekoliko država i njima je vladao Hitler sa svojom ubilačkom ideologijom. U takvim situacijama uvijek se naše nešto domaćeg svijeta koji bi za malo novca i vlasti služili i crnom vragu, što je Hitleru omogućilo da tim zemljama vlada u početku sa zanemarivim problemima. U nekim osvojenim i pokorenim gradovima čak je na trgove izašla masa sluđenog sumanutog svijeta, dobrih kršćana, dvinih obiteljskih ljudi, da pozdrave "oslobodioce", blesavo misleći da njihovi tenkovi i strojnice donose prosperitet i novu civilizaciju. I donijeli su. Satrli su sve što je drukčije. Naravno da su Hitler i njegovi sljedbenici najveći krvnici za strahote koje su se dogodile (čovjeku zbog toga dođe da ponizno sjedne i satim se nasipa pepelom, samo zato što je - čovjek), međutim, nisu bez krivnje i ti obični ljudi, radnici, seljaci, intelektualci, vjernici, koji subacali tone cvijeća na strahoviti njemački ratni stroj.
Luka je s roditeljima stanovao u brodskoj četvrti Budainka. Dvije starije sestre su se udale i napustile roditeljski dom. Kako više nisu stanovale u Brodu obilazile su roditelje samo povremeno. Od malena se družio s dvije godine starijim Rajkom, kojega su roditelji imali kuću na obližnjoj Koloniji. Tko zna što je dva tako različita momka vezivalo u iskreno prijateljstvo. Luka je bio za što veću samostalnost hrvatskog naroda, Rajko za kralja i unitarnu državu. Prije godinu dana Rajka su se dohvatili neki komunisti s Vijuša, tako da je zaboravio maloljetnog kralja i postao gorljivi pristaša borbe za radnička prava. I on je bio radnik u Slaveksu, gdje je jednom čak bio suorganizator štrajka. Zbog toga ga je tajna policija počela pratit. Luka je navijao za HAŠK, dok je Rajko bio vatreni pristaša beogradske Jugoslavije. Luka je čeznuo da mu prva ljubav bude prva i vječna. Rajko do ljubavi nije ni malo držao. Jedino mu bilo do zabave. Nije birao, tako da su mu na meniju bile cure, udane, razvedene, prostitutke.
Zimus je Rajko pokušao obljubiti tek stasalu susjedu Vesnu. Ali to moralno djevojče ne bi uspio obrlatiti ni daleko veći slamač ženskih srdaca od njega. Jednom mu je rekla:
- Da mi se udvara Rudolfo Valentino samo zbog toga da bi uvećao broj osvojenih žena u svom knjigovodstvu, odbacila bih ga s gađenjem. Meni nije do zabave, novca, slave, vlasti. Samo želim naći srodnu dušu koju ću voljeti koja će mene voljeti do kraja života.
- A što je sa strasti, slasti, uži...
- Sve će to meni pružiti moj odabranik - prekide susjeda Rajka.
- Ipak, ako ne pruži.
- I te kako će pružiti. Za mene je seksualni odnos bez ljubavi odvratan.
- Kad je tako imam jednog prijatelja,sličnih pogleda na život.
I tako krajem veljače prohodaše Luka i Vesna. I onda je došao taj dan. Za njih nezaboravan. Dan je bio sunčan, topao. Puhao je blagi sjeverozapadnjak. Par se snić dogovorio da će se naći na uglu jedne ulice i ona će biciklima na Poloj. Ona je završila osnovnu školu i s nepunih 18 godina već je imala dvije godine staža u jednoj trgovini. Luka je na gimnaziji maturirao. Po svršetku ljeta trebao se zaposliti kod jednog privatnika da mu vodi knjige. To je prije radila privatnikova supruga, ali kako im je u zadnje vrijeme krenulo nije više bilo potrebe se ona time bavi. Dućan Vesninog gazde se nedavno zatvorio tako da je mladi par imao pred sobom cijelo ljeto za druženje. Ljeto punu raznoraznih izazova. Pričajući, uopće ne osjećajući vrelinu ljetnog dana, stigoše stazicom oko 15 sati na Poloj. Osim dvojice ribiča, koji su pecali na desnom (uzvodnom) dijelu plaže, nije bilo ni žive duše. Smjestili su se na krajnjem lijevom dijelu plaže u hladu jednog ogromnog drveta. Nakon dugotrajnog plivanja i sušenja na suncu, legoše jedno pored drugog na dekicu u hladu drveta. Poče nespretno, ali za njih čarobno, maženje. Mladost i vrela krv učiniše svoje. Sve je bilo brzo gotovo. Luka nespretan ali pažljiv. Vesna meka, mirisna, topla, podatna. Poslužila ih je sreća jer je njoj bilo svega 2 dana do početka menstruacijskog ciklusa. Tog su ljeta još nekoliko puta, kada bi se ukazala prilika, vodili ljubav sve strastvenije, uspješnije, ushićenije.
Uzeli su se idućeg proljeća i živjeli skupa sve do njene nedavne smrti. Ona je svoje održala. Nikada nije ni pomislila prevariti Luku, premda je bilo dosta prilika. Umrla je u uvjerenju da je i Luka njoj uvijek bio vjeran, ali nije bilo tako. Jednom ju je prevario i nikada nije imao srca to joj priznati. Bilo je doba izgradnje i velikog prosperiteta metaloprerađivačke industrije. Đuro Đaković se razvijao divovskim koracima. Posvuda u Jugoslaviji bilo je sve više posla. Tražili su se mostovi, lokomotive, vagoni, kotlovi, gradile su se nove hale, proizvodna postrojenja. Luka je odmah poslije Drugog svjetskog rata počeo raditi u Đuri Đakoviću. Često je boravio po raznim terenima. Tako je dobar dio 1960. godine proveo u jednom omanjem bosanskom mjestu. Radilo se mnogo i dobro zarađivalo. U ono malo slobodnog vremena gotovo svi radnici odlazili su u mjesne gostionice i trošili dobar dio teško zarađenog novca na lokalne lake žene i piće. Skloni ženama su plaćali u j.b.l, skloni piću su lokali, a prave meraklije su trošili, jebali i lokali.
Luka im se nije pridruživao sve do te subote. U gostionici je malo popio, dobra glazba ga je oraspoložila. Jedna mlada mještanka ga pozva da dođe sutra, u n nedjelju ujutro kod nje na kavu. Ta ljepotica je već duže vrijeme htio povaliti najveći među meraklijama, izvjesni Itasko koji u svojoj namjeri nije štedio novca, glasa i vremena. Ali ništa mu to nije vrijedilo. Jedino što je od lijepe Svjetlane zaradio bile su njezine riječi.
- Marš, Itasko, marš. Nema tih para za koje bih ja legla s tobom. Ima jedan drugi, s njim bih legla odmah s guštom, bez ikakvih uslova.
Mlada udovica je skuhala uistinu dobru kavu koju su pili s uživanjem.
Onda odjednom mu žena reče:
- Ti mi se prvi sviđaš od kada sam udovica.
Luka se zacrveni i uzvrati:
- Ne bih te htio uvrijediti, ali ja sam oženjen i vjeran svojoj ženi.
- Budi ti njoj, bolan, vjeran i dalje, ali dok si tu možemo biti skupa.
- Kako mogu biti vjeran i očijukati s tobom?
- Lijepo! Prevarit ćeš ju samo fizički.
- A što ti dobivaš?
- Tebe, makar samo fizički.
- Rado bih te prihvatio da sam slobodan.
- Slobodan pa slobodan. Vidi ovo.
Žena ustade sa stolice, okrenu Luki leđa i poče se polako skidati. Kada je skinula gaćice Luka ugleda oblu, bijelu, blistavu, lijepu guzu. Onda se Svjetlana krenu. Luki se ote uzdah. Prvo ugleda nabrekle velike grudi. Onda baci pogled niđe i ugleda duge vitke noge i divni cvjetak između njih. Ona reče tiho:
- Dođi.
On kao hipnotiziran krenu za njom u spavaću sobu.
Srećom uskoro je posao bio završen i ekipa se vratila u Brod. Luka je Svjetlanu uskoro zaboravio i nastavio pravim obiteljskim životom. Dogodilo se, i zbog te prolazne avanture nije htio ugroziti brak. Zbog toga Vesni tu epizodu iz svog života nikada nije ni spomenuo.
***
Toga ljeta, kada su se Luka i Vesna zauvijek zaljubili jedno u drugo, Rajku se svidjela jedna dugonoga brineta. Zapazio ju je na gradskom kupalištu na Savi. Povremeno je dolazila s prijateljicom iz obljižne Starčevićeve ulice na sunčanje i kupanje. Naravno da je brineta primijetila pohotljive Rajkove poglede i umjesto da postupi kao dama, kao udana žena, ona je postupila sasvim suprotno. Uzvraćala mu je poglede s diskretnim osmijehom. Rajku dosta. Brinetina prijateljica isto je bila udana žena željna vanture, ali za razliku od brinete dosta primitivnija.
Brineta je točno znala što želi. Udala se, uz velike svatove, tobože iz ljubavi, ali to je bila farsa, predstava za muževu publiku. Sve, baš sve je prevarila. Vlastita muža, njegovu i njenu rodbinu, prijatelje, međutim Rajka nije. Brineta je imala 23, a njezin muž duplo više godina. On je bio iz bogate obitelji, a radio je u gradskoj upravi. Iz prvog braka imao je sina koji se već oženio i živio s obitelji u Podvinju. Ugledni gradski otac se nakon smrti supruge oženio brinetom da bi se mogao pokazti pred prijateljima i sugrađanima. Kao da im je rekao:
- Što velite, jadnici, čika Pero se ženi i spava s piletinom, a si s vašim babama.
Jednom prilikom brinetina prijateljica otišla je s veselim kihotom u vodu s prosijedim i proćelavim, ne baš pretjerano lijepim sredovječnim čovjekom (u nedostatku bolje ponude njoj je i takav odgovarao). U vodi ju je ćelavko odmah počeo hvatati za stražnjicu uz njezin burni smijeh. Rajko odlučno priđe brineti i sjede kraj nje. Reče:
- Rajko.
- Ankica.
Rajko odmah prijeđe na stvar.
- Vi ste udani, u braku vam je dosadno, željni ste pustolovine s pravim muškarcem za razliku od prijteljice koja nije izbirljiva.
Ankica malo pošuti pa izusti:
- Sve što rekoste je točno, ali kako znate da mi kolegica nije izbirljiva.
- Ona koja se u vodi draga s impotentnim Rašom uistinu ne bira.
- A kako vi znate da je impotentan?
- Kada se napije sam o tome priča po gostionicama. Nego, ne bih volio da nas ta lajavica vidi skupa. Kada i gdje bi se mogli naći?
- Nekako ste previše sigurni u sebe.
- Nisam, ali ako nećete vi hoće neka druga. Dakle?
- Prekosutra mi muž ide službeno u Osijek. Ostaće dva dana.
- Adresu i kada?
- Starčevićeva ulica, iza 21 sat.
- Dobro.
Od tada je Rajko posjećivao Starčevićevu ulicu kad god su to okolnosti dopuštale.
***
Idućeg proljeća počeo je rat i na ovim prostorima. Hitlerova soldateska za par dana pregazila je tobože snažnu jugoslavensku vojsku. Uspostavljena je NDH. Luka je mobiliziran u domobrane. Ankičin muž postao je jedan od čelnika uprave grada. Ankica i Rajko su se prestali viđati.
Jednog kišovitog jesenskog dana Ankica je slučajno doznala da će se za koji dan početi hapsiti komunistički aktivisti, a kako je Rajko prije rata bio jedan od njih, ona htino vijest prenese Vesni koja je poznavala, a ona Rajku. Ovaj je morao hitno djelovati jer mu nije bilo ni na kraj pameti suočiti se s nadležnim policijskim organima. Odmah je stupio u vezu sa svojim istomišljenicima i još istu večer vozač čamca Ibro (Ibro taksi) prevezao ga je preko Save u Bosnu. Otišao je u partizane gdje je neozlijeđen vodio mnoge bitke protiv Njemaca, ustaša i četnika. Bio je žestoki borac, ali nije ukaljao ruke ubojstvom zarobljenika ili civila. Nijednu kuću zapalio nije.
Luka je bio i protiv svoje volje mobiliziran u domobrane. U jednom okršaju s partizanima bio je ranjen. Dugo se liječio i kada je ozdravio nije se vratio na službu u domobrane. Boga je molio da rat što prije završi i da nastavi živjeti normalnim građanskim životom. Poslije rata našao se jedan nadobudni susjed, partijac, koji ga je prokazao novim vlastima da je bio u domobranima. Susjed je bio iste nacionalnosti i do jučer vjere kao i on. Još potkraj rata vjere se odrekao i postao kruti ateist.
Srećom za prijavu je čuo Rajko, koji se kao istaknuti partizan i komunist spremao za jednu dosta visoku funkcju u vlasti u Zagrebu. Naravno, Luka je odmah pušten iz zatvora. Rajko odvede prijatelja na ručak u jedan restoran. Uz dobro jelo i fino vino reče Rajko prijatelju:
- Luka, valjda nisi pomislio da će te tvoj kolega napustiti?
- Nisam, ali i ona tri dana u zatvoru za mene je bilo previše.
- Čim sam čuo od Vesne što je na stvari odmah sam stupio u akciju. Vesna je čudo od žene. Nevjerovatno koliko te voli. Čovječe, pa ona bi za tebe bila spremna umrijeti.
- Ne pretjeruj.
- Uopće ne pretjerujem. Ne boj se, neće mene takva potrefiti.
- Kad ti voliš mijenjati žene.
- Iskreno, volim, međutim, kad bih naišao na takvu kao Vesna bio bih joj vjeran i ludo bih je volio. Vesnu izuzetno cijenim kao tvoju ženu i moju prijateljicu. I znaj, ponekad i žene mijenjaju mene, ne samo ja njih.
- Još si mlad, naći će se neka dobra žena i za tebe.
- Sumnjam. Nego, Luka, drago mi je da mi je život pružio priliku da ti se revanširam. Nikada neću zaboraviti da ste me ti i Vesna spasili grdnih nevolja početkom rata.
- Ali da to nismo uradili ne bi ni ti mogao da mi se odužiš.
- Upravo tako. Ipak, puno ti hvala.
- I tebi hvala, Rajko.
***
Rajko je mirovinu dočekao u Zagrebu radeći u jednoj tvornici ako savjetnik. Družio se je sa ženama, ali se nije oženio. Povučen nostalgijom, prodao je sve što ima u Zagrebu i vratio se u Brod. Jedan od rijetkih. Što je bivao stariji to su mu bili potrebniji mir i tišina, što veliki grad kao Zagreb može ponuditi. Stjecajem okolnosti kupio je kuću osrednje veličine s malom okućnicom u blizini kuće svojega prijatelja Luke. Kao susjedi viđali su se gotovo svakodnevno. Toda dana sjedili su hladu u dvorištu Lukine kuće.
- Ha, nakon toliko desetljeća opet imam jedno iznenađenje za tebe.
- Kakvo iznenađenje za starca od preko 80 godina.
- Ugodno, vrlo ugodno iznenađenje.
- Može li u ovim godinama išta osim zdravlja biti značajno?
- Može!
- Reci.
- Već nekoliko mjeseci sam prijatelj s Ružom...
- Kojom sad Ružom?
- Stanuje kojih stotinjak metara u ono poprečnoj ulici.
- I, šta je s njom?
- Tako smo jednom razgovarali i ona mi povjerljivo reče da traži nekog starca s kojim bi potrošila ono još malo vremena što preostaje.
- Što, zar je bolesna?
- Ma kakvi bolesna, ako se starost ne računa u bolest. Tek je prešla sedamdesetu. Zmaj od žene. Udovica je, sin jedinac živi joj u Australiji i imućan je čovjek. Jednostavno joj je dosadno i treba joj društvo usamljenog starca.
- Dobro, i kakve to veze ima sa mnom?
- Kako se ja nisam nikad ženio, a i ne mislim, rekao sam joj da imam jednog sjajnog prijatelja kji bi mogao biti zainteresiran.
- Baš si mangup. Nakon toliko desetljeća opet mi nalaziš ženu. Ali ja se ne mislim ženiti.
- Promijenit ćeš mišljenje kada ju upoznaš.
- Vidjet ćemo.
Jednog toplog rujanskog dana Rajko je upoznao Luku i Ružicu. Oni se se povremeno viđali i zbližili. Sastavili su predbračni ugovor u kojem su definirali da on sve što je do braka stekao ostavlja svom, a ona što je stekla svom sinu. Vjenčali su se, a kumovi su bili neizostavni Rajko i jedna baka iz susjedstva. Poslije ceremonije uživali su u divnom ručku koji je s ljubavlju spremila Ružica.
Nakon nekoliko dana kod Rajka, uz rakijicu, sa sjetom će domaćin.:
- E moj Luka. Mijeanjo sam žene kroz život, imalo je to neke čari, ali mi se čini da si ti, koji nisi mijenjao žene, imap uniji i bolji život od mene. Eto, da se gadno razbolim tko bi se brinuo o meni?
Nitko, a ti imaš svoju dobru Ružicu, koja bi učinila sve za tebe za slučaj nevolje.
- Svatko bira svo put.
- Točno. Nego, da promijenimo temu. Već godinama slušam od nekih partijskih vođa i nekih mahnitih ili korumpiranih novinara da je od svega na svijetu najvažnije biti Hrvat. Vjeruj mi, Luka, kada bi mogao birati uvijek bih prije bio mladi čovjek bilo koje nacionalnosti nego ostarjeli Hrvat. Za mene je besramni licemjer onaj koji tvrdi suprotno. To on tvrdi samo zato da bi od toga imao neku korist.
- U pravu si, prijatelju. Možda bi onda bilo najbolje biti mladi Hrvat.
- To da, ali onda nema dvojbe.
- Eh, da, znam. Hajmo mi po još jednu. Ionako tu ne možemo ništa izmijeniti. Umrijet ćemo kao starci Hrvati, baš kao što će ostarjeli, recimo Srbi, umrijeti kao pripadnici te nacionalnosti. Nego Rajko, imamo vremena jer je Ružica otišla kod sestre, daj mi još jednom ispričaj storiju o Lizi Trometku.
- To sam ti već nekoliko puta pričao.
- Jesi, ali bih volio to opet čuti.
- Dobro. Bio sam visoka kvrga u Zagrebu. Četrdesetak mi je godina. Momak u punoj formi. Stanovao sam na četvrom katu jedne zgrade u blizini centra. Ljeto je. Srpanj. Vrućina je velika, prozori na stanovima otvoreni dan i noć. Kao za inat nema daška vjetra, tako da nema ni propuha u stanovima. Svaki pokret izaziva navalu sitnih kapljica znoja na sve pore. I tako, nekoliko noći zaredom, oko ponoći, kada idem leći, čujem ti ja, na katu ispod moga, blaženo stenjanje neke mlade dame. Očito neki baja ore, a zadovoljna frajla prede od zadovoljstva. Kasnije na to nisam obraćao pozornost. Polovicom rujna u liftu sam bio sam s jendom lijepom damom s petog kata, koja me je promatrala zadivljeno. Odjednom mi reče: "Dođite poslije podne kod mene na kavu, imam s vama nešto razgovarati." I tako ti ja uvečer dođoh do nje. Nije mi se pila kava ali maznuo sam dobar konjak i počeo pijuckati hladno pivo. Ona sjedi do mene u kućnom ogrtaču. Dva dugmeta na šlafroku između nogu otkopčana. Jasno se vide prelijepe, oble punašne noge, baš kakve volim, i kao snijeg bijele gaćice. Nisam išao za tim, ali se nesreća podigla. "Znate, komšinicie, kada vidim lijepe ženske nogi i gaćice na takvom tijelu, padne mi mrak na oči. Ne mogu se kontrolirati", rečem. Ona se zahihota i reče: "To mi i je cilj. Dođi medeni."
I odosmo u spavaću sobu. Imao sam posla s određenim brojem žena, ali ova je bila prava seksi aždaja. Uspio sam dva puta svršiti ne vodeći. Sve moje žene s tim su bile zadovoljne, ona samo djelomično. Reče mi kasnije: "Da bar si dvometak, ali imala sam ja posla i s trometcima. To su pravi."
- I odatle joj nadimak Trometak. Liza Trometak.
- Jest. Ali pazi sad ovo. Upitah je "Liza, što si me u stvari htjela pitati?" Ona odgovori "Ah, to. Ljetos sam iz tvoje spavaće sobe čula dahtanje jedne mlade žene. Htjela sam se uvjeriti kako radi njen zabijač." Nkaon mjesec dana sretoh ja pred zgradom zgodnog mladića
kojega je djevojka dahtala. Rečem ja njemu "Zahvaljujući tvojim seksualnim pothvatima opalio sam Lizu Trometak." Odogovori mi on "Jeboga ti, bolan, i ja sam je opalio, ali drago mi je što sam i tebi to omogućio." "I jesi li uspio triputa odjednom?", upitah ga. "Ih, tri, bolan, pet puta", mirno uzvrati. "Znači, zbog tebe bi ona trebala nosit nadimak Liza Petometak", rekoh.
Uspomene, uspomene. Neraskidivo su vezane sa starošću, kao što su vezani život i smrt. Kad je čovjek mlad nema ni potrebe, ni volje, ni vremena da se bavi uspomenama, ali kada ostari onda ga one napadaju kao uznemirene pčele. One ružnije starce ponovo rastužuju, one lijepe pune im grudi nekom čudnom toplinom, pa počnu vjerovati da njihov mali život ipak niej bio besmislen.
