U Muzeju Brodskog Posavlja u ponedjeljak u 19 sati otvorena je izložba Sakupljajmo zajedno - prinove 2021.-2025. Kako je istaknuto na samome početku osnovni moto muzejskih ustanova je sakupljanje, zaštita, stručno istraživanje i predstavljanje građe.
Ova izložba sačinjena je od fragmenata, građe svakog od sedam odjela i zanimljivo je vidjeti sve te predmete zajedno kao reprezentativni dio prinova a i kao podsjetnik na hod kroz vrijeme. Uz konstantno podsjećanje kako je i Muzej jedno i jednako vrijedno mjesto susreta, važno je napomenuti kako muzejska građa trpi interpretativne zakonitosti stručnjaka koji zapravo, na kraju pronose nekoliko autentičnih priča. Iako fragmentarna, ova izložba različitih muzejskih priča, govori o tome što ostaje nakon nas i koliko može biti nekome važno ili interesantno ono što je izloženo, ali i koliko povijest zapravo seže u prošlost, našu individualnu, koja nekome može biti začudna.
Dok s jedne strane gledamo kost mamuta, s druge strane gledamo igračke koje sežu u nedavno prošlo stoljeće u godine rođenja naših članova obitelji. Razmišljajući o ovoj izložbi, shvaćam kako je zapravo razigrana i kako je, čineći jednu cjelinu, upozorila na rastuće gomilanje mase stvari koje uopće ne primjećujemo. Društvena infantilizacija je proizvela Disney World gdje je sve lepršavo, ružičasto, razdragano, brzoprotočno, s hrpama detalja koji nas zaobilaze. Igra zaigranoga čovjeka kao da je došla do svoga vrhunca u ratovima dronovima, modernim oružjem, a sve podsjeća na svijet SF-a.
Razmišljajući o jednostavnim izloženim ormarićima za lutke, kao da me osvaja nostalgija za vlastitim djetinjstvom i policama s brižljivo čuvanim igračkama. Te igračke nikome nisu interesantne jer njihova forma priziva drugačije vrijeme i percepciju istog tog vremena. Staloženost, život u skladu s djetinjstvom i djetinjim koje briše vremensku kapsulu iz horizonta očekivanja zapuhnule su velike želje prebrzo odrasle djece bez djetinjstva.
Kaotičnost postindustrijskog, tehnologijom natrpanog društva, sugerira kako globalizacija negira individualnost, a u svrhu kvazi bratskog povezivanja.
Takva logika života gdje smo rasuti poput dijelova jedne igračke i gdje trebamo činiti cjelinu bez individualiteta, zavodljiva je, jer tko pobogu ne bi htio uroniti u svijet ideja a da ostane neokrznut nepoželjnim?
No, postavlja se onda pitanje gdje nestaju ljudske kreativnosti kojih ćemo se sjećati sa sjetama, pa onda i ljudi koji su bez fige u džepu radili nešto samo da bi izmamili dječji osmijeh; a potom slijedi pitanje i, gdje je nestao dječji osmijeh zadovoljstva bez podrazumijevanja; jer, već sutra je potrebno nešto novo, popularno, ono što svi imaju, ono što dijete čini uklopivim u društvenu grupu gdje je povezanost isključivo materijalna bez avanturizma, bez maštovitosti, bez nesebičnosti, bez sebedarja.
Prolazeći ispred tih jednostavnih predmeta, gledajući ih, pomislila sam i koliko su nekome predmeti važni da bi ih darovao muzeju a da bi ih drugi vidjeli?
Muzeji su podsjetnici na ono što smo bili. Muzeji su podsjetnici na ljudske postupke, na živost života, na prostorvrijeme koje se ne odgađa a refleksije ostaju u predmetima i u nama koji smo samo u prolazu...
Ivana Seletković
