Ivana Seletković i Boris Jokić (Foto: Plusportal)

Ivana Seletković

Dominantan u Gradskoj knjižnici tokom programa obilježavanja Noći knjige, zapažen više nego mnogi gosti i svakako vrlo zanimljiv autor knjige 60 minuta - glazbena lektira, Boris Jokić, pokazao je kako ekscentričnost može biti poveznica među ljudima, najprije mladim kojima je knjiga zapravo i posvećena. Hrabrost da se izađe pred mlade, koji su danas užurbani i drugačiji, možda i sami više željni posvećenosti i primjetnosti najprije je bila uočljiva na predavanju, no, nakon njega, Jokić je govorio o svojoj knjizi okupivši sve generacije.

Kao javna ličnost, jer to i jest, Jokić je prezentirao ne samo knjigu i održao predavanje, nego i otvorio pitanje - što poznato lice s ekrana može učiniti za druge, jednako kao i za sebe. Tema ove Noći knjige je bila “Pobratimstvo lica u sveMiru”, a Jokić, za razliku od mnogih iz mira i pobratimstva lica nije isključio mlade ljude, srednjoškolce, ali prvenstveno kao mudri influencer.

Teško je reći je li to zato jer je on psiholog, istraživač, pa je i sam sklon pristupu koji treba izazvati neku reakciju i u tome uspjeva jer zna mehanizme buđenja svijesti, ali u svakom slučaju aura elokvencije i simpatičnosti uz nju, nadvile su se na sve prisutne jer zapravo želi povratak otpisanih vrijednosti iz prošlih vremena.

Činilo se kao da publika dobro poznaje onoga tko govori čak i ako su za njega samo čuli (ovo se osobito odnosi na mlađu populaciju/goste!). Takav spoj nespojivog, poznatog i nepoznatog, očekivanog i neočekivanog događa se rijetko, i to opet zato jer zaboravljamo kako naša prisutnost u svijetu nije isključivo naša. Uloga odraslih ali i mladih i djece očituje se i u uzajamnosti, altruizmu, nesebičnosti, stilizaciji svih uloga koje trebaju služiti dobru.

Jokić je zapravo svojim dolaskom upozorio na sve to - na prisutnost ali i odsutnost općeljudskih potreba zbog čega čekamo rezultat a on treba biti socijalni skok na viši nivo izvan banalnosti. On tek treba nastupiti, Jokić ipak čeka to vrijeme, on je podsjetnik na ono što se u međuvremenu izgubilo.

Ako se i dalje pitamo zašto, odgovor se nalazi u samoj glazbenoj lektiri koja nije usmjerena samo na popularizaciju glazbe, priče u pozadini nego i na  popularizaciju neposrednog uživanja koje briše međugeneracijski jaz, jer ako smo svi lica u svemiru, ta lica su jednako važna, životi su jednako važni u svim nijansama postojanja.

Granice postoje samo u našoj glavi - nekako se čini kako autor knjige upravo o tome cijelo vrijeme govori ali obraćajući se publici koja je mahom srednjih godina.

Glazba u knjizi je čin socijalizacije, skrbi o različitosti. Meritokracija za kojom teži ovaj autor  u životu, sjajno je priikazana u knjizi koja se gleda, sluša i čita. Jer slike su u knjizi naslikali šesnaestogodišnjaci iz Škole primjenjene umjetnosti i dizajna slušajući pjesme koje su im mentori zadali, baš ove iz pjesme iz knjige u sklopu provedbe Jokićeve ideje.

Od emotivnih rastrojstava, tuge i razočaranosti, susreta sa smrću, ljubavlju i srećom, ove  mlade ljude je pokretala glazba kako bi iskazali svoju maštovitost ili asocijacije na pjesmu, ali zato jer su iz škole gdje je to očekivano, zar ne?.

Kao što za sve emocije i doživljaje ovdje ima mjesta, tako ima mjesta i za sve mlade ljude, naprije.

The Smits pjesmom The Boy with the Thorn in His Side govore kako biti svoj, Sam Cooke govori o jednakosti, Billy Holiday o predrasudama, Nick Cave & The Bad Seeds se pitaju jesu li svi ljudi dobri, Bob Marley - borac za mir, promovirao je dobrotu i ljubav,  Portishead pjesmom Glory Box pozivaju na prave razloge za ljubav, Mt. Eerie pjesmom Real Death opisujući osjećaje nakon smrti drage osobe zna kako tada možemo reći samo “volim te” gdje su i tišina i te riječi podjednako važni, David Bowie, poziva nas da postanemo heroji barem jedan dan, a uz to i TBF nas “ludom” pjesmom Alles gut podsjećaju da trebamo uživati u trenutku, jer život je improvizacija - na što upozorava Miles Davis (Générique); zato trebamo maštati kao Haustor (Šejn), pa i iznevjeriti neke norme kao Miladin Šobić (Džemper za vinograd) jer onda ćemo biti i svjesni kako naš bunt ima smisla jer smo znamo što uistinu poštenje i čast jesu (Hladno pivo - Firma)...

Edukacija o životu nikada ne prestaje, Jokić to zna, kao što zna i da je život suviše složen da bi stao u pjesme, mudre poruke, guru sastanke s plebsom, ali i u susret koji je ipak bio u kontroliranim uvjetima, zar ne?