VUKOVAR

Čitav tjedan Hrvatska se bavi novim srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem i njegovim intervjuom u “Frankfurter Allgemeine Zeitungu” u kojem se proslavio izjavom da je Vukovar srpski grad i da Hrvati u Vukovaru nemaju što tražiti. Dodatno se proslavio pokušajem da opovrgne šovinističke maštarije koje je podijelio s novinarom, a zatim su stvar preuzeli majstori s ovu stranu Bajakova: izredali se Karamarko, Kotromanović, uspaljeni novinski kolumnisti, zabrinuti patrioti i branitelji, a oglasila se i asocijacija pod nazivom Zbor ratnih izvjestitelja HRT-a, neka vrsta žurnalističke HVIDRA-e to jest SUBNOR-a. Oni su se okomili na Milorada Pupovca koji je ovako komentirao Nikolićevu izjavu: “Vukovar je bio i ostao i grad Hrvata i grad Srba. I Vukovar je grad u kojem žive i Hrvati i Srbi i tako treba biti. Nalazi se na istočnoj granici Hrvatske i na zapadnoj obali Dunava, koji dijeli Hrvatsku i Srbiju i ta rijeka nas treba spajati. Predsjednik Srbije ne smije imati takav vokabular. Takve izjave ne mogu unaprijediti odnose između država i nema nikakve sumnje da odgovornost šefova država i Srbije i Hrvatske nalaže drugačiji vokabular i drugačije odnose posebno prema mjestima, koja su mjesta groznog stradanja i bezumlja jedne politike koja je poražena i koja ne bi trebala dobiti prostora u bilo kojem smislu ili u bilo kojoj riječi.”

Novinarski zdrug uhvatio se za prve dvije rečenice i priredio nam rijetko viđen izljev čiste mržnje: “Vukovar je bio i uvijek će biti hrvatski grad s multietničkim stanovništvom te će takav i ostati, a o gradu u kojemu žive i Srbi i Hrvati, odnosno o srpskom gradu Vukovaru, gospodin Pupovac i njegovi istomišljenici, kao i njihov novi sponzor iz Srbije, mogu doista samo sanjati i zauvijek će im ostati nedosanjani san.”

Zdrugari upozoravaju da bi izjave poput Pupovčeve mogle probuditi domaće velikosrpske duhove “koji žive među nama i koji se nikada neće pomiriti s činjenicom da je Republika Hrvatska suverena i samostalna država, da ponovo dignu glave kao i 1989/90. kada su poticali izazivanje nemira, nesigurnosti, straha i pobune, uz nesebičnu pomoć upravo ovakvih političara u Hrvatskoj kao što je Pupovac, te uz sponzorstvo tadašnjeg srpskog predsjednika Miloševića i njegovoga režima”.

Saopćenje zdruga potpisao je Darko Dovranić, zaposlenik HRT-a, koji se nije javio samo zato što želi ostati vjeran vlastitoj tradiciji ratnog huškanja i klevetanja, nego i stoga što on i njegovi suborci predosjećaju da se bliži trenutak kad bi se na Prisavlju mogli početi dijeliti otkazi, pa kreću u ljuti boj za svoja radna mjesta. Pritom se kane poslužiti jedinim sredstvima koja poznaju: govorom mržnje, busanjem u domoljubna prsa te izmišljanjem udruga i funkcija čiji je jedini smisao očuvanje njihovih lagodnih zaposlenja.

KERESTINEC

U sjeni Nikolićeve izjave i komentara na nju prošlo je svjedočenje Josipa Perkovića, nekadašnjeg šefa hrvatske vojne obavještajne službe, na suđenju petorici optuženih za zlostavljanje srpskih civila i zarobljenika u improviziranom logoru u zagrebačkom Kerestincu. Logor je postojao od prosinca 1991. do svibnja 1992, a Perković je posvjedočio da je državni vrh znao za manufakturu užasa na kraju grada. “Predsjednik Tuđman se zgrozio kad je pročitao moje izvješće o crnoj sobi u Kerestincu. Već sljedećeg dana smijenjeni su zapovjednik zatvora i stražari. Kao pomoćnik ministra obrane i načelnik Sigurnosno-izvještajne službe, o svemu sam i pisanim izvješćem izvijestio i Josipa Manolića, te ministra Gojka Šuška. U tom izvješću je skica crne sobe u kojoj je agent Ivan Ivanković, kojeg sam osobno poslao u Kerestinec, vidio električnu spravu za mučenje, drveni muški spolni organ, sjekiru, ljestve.”

Perkovića, međutim, nitko nije priupitao zašto nije poduzeo ništa da se tada sudski kazni zlostavljače iz Kerestinca, nego se sa procesom čekalo sve do prošle godine.

 

Preuzeto s portala: www.novossti.com