Na primjeru generala De Gaullea možemo mnogo toga naučiti o suvremenim hrvatskim manipulatorima. Uzrocima i posljedicama njihovih manipulacija. General De Gaulle uporno se i sistematično odbijao ispričati za zlodjela koja su počinili kolaboracionisti vlade iz Vichyja u ime Francuske. Stav koji je zauzeo De Gaulle bio je tvrd i jasan, kolaboracionisti nisu i ne mogu biti Francuska, kao ni režim koji se zalagao za antisemitizam, klerofašizam i patrijarhat, koji nikada, po De Gaulleu, nije bio francuski način života niti dio njezine povijesti.
Tim činom De Gaulle se jasno ogradio od pripadnika koji su surađivali s Hitlerom protiv svoga naroda i to maligno tkivo De Gaulle nije htio priznati kao dio povijesne odgovornosti koju bi Francuzi trebali prihvatiti, kao i opravdavati se bilo kome za nju ili ispričavati.
Taj svoj stav zadržao je De Gaulle do svoje smrti, a zauzela ga je jasno i sama Francuska, koja se nikada nije identificirala s izdajnicima svog naroda. Francuze ne zanima taj dio njihove povijesti, niti ga se srame. Francuzi su svoje kolaboracioniste zakopali u ropotarnicu povijesti, pomirili se da je takvih bilo, i nastavili dalje.
Naime, De Gaulle je držao da se priznavanjem kolaboracionista (u slučaju da se ispriča za njihove zločine) samim time izdajnicima daje i značenje, da ih se na neki način rehabilitira i da oni u vremenu budućnosti mogu postati sredstvom manipulacije određenih struktura.
Vremenom, mislio je De Gaulle, pojavit će se dovoljno glupe i neobrazovane osobe s podlim ciljevima manipulacije da iskoriste povijest ako se ne uspostave jasne ograde i ne krene se naprijed.
Slična stvar trebala se dogoditi i u Hrvatskoj, no Hrvatska na prijelazu stoljeća nije imala takav civilizacijski problem s kojim se suočio De Gaulle.
Hrvatska politika nikada nije jasno postavila odrednice prema ustaškom režimu niti se upitala u to kakve veze ima s činjenicom da su se kolaboracionisti koristili hrvatskim imenom i hrvatskim znakovljem. Pavelićev režim jednostavno je ukrao ime kao i sva značenja tog imena posvetivši državu koja to nije bila, kao i narod koji to nije bio, svojoj ideologiji davši joj stigmu koje se nikakvom jasnom odrednicom, kakvu je napravio De Gaulle, nije riješio.
Pavelićev režim bio je klasičan primjer režima koji su nacisti uspostavili diljem Europe iz pukih i praktičnih razloga ne bi li njemačke postrojbe oslobodili poslova okupacijske uprave, ali i čvrste suradnje koja je počivala na bestidnom služanjstvu koje je participiralo određene beneficije pojedinaca.
Nuspojava nacističke okupacije tako su bile te novonastale države u kojima se provodio teror i na koncu sam holokaust. De Gaulle, da je bio general hrvatske vojske, jasno bi kazao kako NDH nije bila hrvatskom državom niti su ustaške i domobranske postrojbe bile hrvatskom vojskom, te tom činjenicom hrvatski narod se nema što opravdavati za njihove zločine.
Hrvatski narod ginuo je na Sutjesci, Neretvi i ostalim bojištima za oslobođenje od fašizma i De Gaulle bi fokus preusmjerio isključivo na njih. Jasna definicija ustaštva kao izdaje hrvatstva tako je propust kod uspostavljanja moderne države Hrvatske za koju je djelomično odgovoran Franjo Tuđman, koji je bio prilično dvojben zbog suradnje s dijasporom koja je tada, a i sada, izrazito proustaški orijentirana.
Istu stvar ponovili su i Veljko Kadijević i Slobodan Milošević prilikom ekspanzije na teritorije bivše SFRJ, vođeni nacionalističkom i velikosrpskom politikom. Slobodan Milošević svjesno se koristio jugoslavenskim imenom da bi kompromitirao samu Jugoslaviju, koju će naknadno dezintegrirati i topovima. Ta manipulacija stvorila je omrazu koju danas tako javno i tako bestidno koriste hrvatski nacionalisti, ali i vladajuće elite u Hrvatskoj koje ime Jugoslavija automatski vežu za razaranje Vukovara, što je besmislica upravo proizvedena iz Miloševićevog aparata za manipulaciju. Srpski nacionalisti po istoj „špranci“ kopiraju svoje susjede Hrvate, osuđujući ustaštvo, ali ne i svoj moderni nacionalizam po istom rehabilitacijskom poučku četništva.
Nacionalizam je nespojiv s udobnostima, tehnološkim dostignućima i napretkom, njegov terminus je državna granica i tu je jasno podvučena crta. Etnička crta koja razdvaja. No granice su, mada amputirane, jako nalik na amputirane udove i one pamte fantomski, tako da, ma koliko se trudili, trgovina i kulturna suradnja odvijaju se nesmetano, što nacionalistima posebno smeta i bode oči jer je prirodan odgovor kako njihova manipulacija pada u stvarnom svijetu koji mora i treba nastaviti živjeti bez – histerije.
Granice koje su fantomski nastavile pamtiti tako su postale nacionalistička distopija, a utopija sve ono što su bezočnom manipulacijom ostvarili do sada – posvemašnju eroziju razuma, standarda i politike.
Orjunaštvo, jugoslavenstvo, neprijatelji naroda, nisu ništa doli obična histerija. Histerija koja nema temelja ni u jednoj povijesnoj ili realnoj činjenici. Hrvatska i Hrvati nisu, niti će ikada biti ustaški. Hrvatska i Hrvati trebaju njegovati svoj hrvatski identitet, slavnu povijest, i pomiriti se kao Francuzi da je bilo kolaboracionista, ali da ih ne treba spominjati. A kamoli veličati.
Kako se u jugoslavenskom antifašizmu nije prepoznalo pravo hrvatstvo, tako se u jugoslavenskoj zajednici nije prepoznalo ni ono etničko iz kojeg je nastala današnja država Hrvatska i te činjenice, koje su iskoristile vladajuće elite, današnja su bezočna sredstva manipulacije, sredstva kojima se permanentno i sustavno širi histerija, ali i mržnja.
Kriviti nekoga ili ga stigmatizirati jugoslavenstvom koje se gleda na način na koji na njega gledaju elite opasno je koliko i igranje vatrom, a vatra je na ovim prostorima izuzetno eksplozivna pojava.
Da je samo glupost i neobrazovanje u pitanju, vjerojatno bi stvari bile manje važne i manje sustavne, no u slučaju hrvatskih vladajućih elita riječ je o manipulaciji, manipulaciji koja vješto skriva zakamuflirani strah, strah od povratka u normalu koji bi neminovno pokrenuo određene procese.
Poanta priče je da će dok se god jasno ne definiraju činjenice iz povijesnog rakursa i kako one uistinu stoje, jugoslavenstvo, ustaštvo ili najnovije orjunaštvo, koristiti kao sredstvo bezočne i bestidne manipulacije. Kada jednom stvari postavimo na pravo mjesto, ostat ćemo suočeni sa samima sobom bez svojih fantazmi.
Ostat ćemo suočeni samo sa svojim manipulatorima.
Moramo jednom staviti stvari na njihovo mjesto. Marko Perković Thompson manipulator je koji iskorištava neukost mladih ljudi za svoje benefite. Isto rade i elite i sadašnja vlast koja zatvara oči na rastući ekstremizam u državi, veličanje ustaštva, ali i stigmatiziranje građana koji ne žele dizati desnice, na stadionima biti „spremni“, niti se odreći svoje antifašističke prošlosti.
Posljednjih mjesec dana u Hrvatskoj gledamo zastrašujući niz događaja – od pjevanja ustaških pjesama po ulicama, preko skandiranja ustaškog pokliča na stadionima, do istog tog pozdrava izvikivanog u sabornici. To nije niz nepovezanih incidenata, nego posljedica dugogodišnje politike HDZ-a koja tolerira, relativizira i time normalizira ustaštvo u javnom prostoru. Drugim riječima, ustaštvo je postalo in, posebno među mladim ljudima, i za to su odgovorni manipulatori.
Dok ne shvatimo da ti ljudi manipuliraju nama, i dalje ćemo živjeti u zemlji histerije, zemlji fantazmi i zemlji koja mora stalno nekome dokazivati svoj identitet. Svoje hrvatstvo, svoje domoljublje. Biti domoljub je plaćati porez svojoj državi. Biti domoljub je poštivati mladost koja je pala u borbi protiv fašizma, i na koncu biti domoljub je znati svoju povijest. Kao i onu svjetsku.
Jer s vremenom, kako je držao De Gaulle, pojavit će se dovoljno neobrazovani i pohlepni manipulatori koji će pokušati promijeniti je za svoje interese. Jer nismo na vrijeme postavili jasne ograde i jasno se obračunali sa svojim fašizmom.
U našem slučaju bilo bi tragično da neki nedužni momak iz Srbije koji konobari na Jadranu plati cijenu tih manipulacija masama i mladim ljudima koji odjednom otvoreno mrze Srbe i veličaju ustaštvo. Posebno kada znamo da bi to bila žrtva manipulatora koji se žele domoći vlasti, tvrdih struja u HDZ-u ili kojekakvih domovinskih pokreta žednih fotelja.
Tada će, naravno, biti kasno.
