Ivo Goldstein: Jasenovac – Tko je jedanput prešao rijeku i stupio na tlo Gradine, tome više nije bilo povratka među žive. Takav je bio vrhovni zakon
Knjiga Ive Goldsteina 'Jasenovac' nesumnjivo je najopsežniji istraživački projekt o najvećem ustaškom logoru u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Na gotovo tisuću stranica, Goldstein objašnjava zašto su ustaše osnovale Jasenovac, iznosi statističke podatke, međutim, prije svega, opisuje svakodnevicu, život i smrt logoraša, ali i njihovih krvnika, od Maksa Luburića i Ljube Miloša do psihopatskih ubojica poput Dragutina Pudića-Paralize ili Hinka Picillija. Jasenovac je bio carstvo zla, ali unutar logora, postojale su tisuće ljudskih sudbina, često međusobno isprepletenih na način koji je nepojmljiv u normalnom životu. Priče o ovim sudbinama temelj su Goldsteinova 'Jasenovca'
Dolaskom Ivice Brkljačića za zapovjednika Jasenovca III Ciglane “procvao” je “kulturni” i “sportski” život logoraša jer su se, uz kazališne predstave i koncerte, logoraši smjeli u slobodno vrijeme baviti i sportom: odbojkom i nogometom.
U literaturi, pogotovo u onoj revizionističkoj, kulturne i sportske aktivnosti u jasenovačkom logorskom kompleksu navode se kao argument tvrdnji da je u logoru, eto, bilo posebnih sloboda. No, to nije istina. Ne radi se ni o kakvoj jasenovačkoj specifičnosti. Orkestri su svirali i predstave su se davale i u drugim logorima, onima pod upravom SS-a, čak i u logorima smrti. Primjerice, u Auschwitzu je postojalo više orkestara, kao i u Bergen-Belsenu i u Theresienstadtu. Priređivale su se i predstave.
Sve su to logoraši činili u želji da preživljavanje učine podnošljivijim, pa i da angažmanom u tim aktivnostima izbjegnu ili barem odgode odlazak u plinsku komoru. U tom pogledu imali su isti interes kao i logorske uprave koje su željele, stvarajući naizgled bolju atmosferu, otupiti želje i nastojanja logoraša da organiziraju pobunu.
Baš kao i u nekim drugim aspektima, Jasenovac je slijedio svoje nacističke uzore. Vjerojatno je i ovo “poboljšanje” bilo smišljeno i realizirano na temelju poznavanja prakse u Reichu. Dakle, bio je to tek privid “liberalizacije”. A i ustaše su u svemu tome imali svoj interes - mnogi su rado igrali i gledali nogomet, a očito ih je mnogo manje bilo zainteresirano za kazališne predstave i koncerte, iako je bilo i takvih.
U Logoru III Ciglana ustaše su “natjerali logoraše da obrazuju ‘diletantsku grupu’, jednu muzičku i jednu nogometnu sekciju”. Za odbojku je uređeno igralište na “bulevaru slobode”, a na “trgu pure” uređeno je primitivno i neravno nogometno igralište. Tu su se svake nedjelje igrale utakmice za prvenstvo logora. Gotovo svaka radna grupa imala je svoju nogometnu momčad. No, nije to bio neki nogomet - čak je i nogometna reprezentacija sastavljena od igrača iz svih radnih grupa bila vrlo slaba. Momci su u načelu bili izgladnjeli, ali su čak i takvi morali jednom nastupiti protiv momčadi ustaške posade.
Logoraški orkestar bio je sastavljen od šest violina, čela, harmonike, glasovira, B-klarineta, saksofona, dvije trube i bubnja. Isprva ga je vodio Natko Devčić (1914.), prijeratni učitelj u Srednjoj glazbenoj školi Državnoga konzervatorija u Zagrebu (današnja Muzička akademija). Uhićen je i deportiran u Jasenovac 1942. zbog suradnje s komunistima. Kako je Devčić pušten u prosincu 1942., njegovo je mjesto preuzeo Eliša (Erich) Samlaić, skladatelj, zborovođa i dirigent (1913.), odrastao u Zemunu.
Samlaić je logorski orkestar doveo do zavidne visine. Jednom je prilikom orkestar odsvirao uvertiru opere “Si j’étais roi” (Da sam kralj) Adolphea Adama i nekoliko šlagera. Eliša Samlaić tada je “toplim tenorom otpjevao nostalgičnu pjesmu ‘Daleko je biser mora’”, ariju iz Tijardovićeve operete “Mala Floramye”. Poslije se pričalo da je izvedena čitava opereta, što nije točno.
Kazalištarci su izveli “provokaciju” kad su u improviziranoj pantomimi “Od kolijevke do groba” u posljednjim scenama prikazali kako čovjek ulazi u Jasenovac, potom se slama pod teškim radom, dobiva pjegavi tifus, a orkestar svira Beethovenov “Marcia Funebre” (“Posmrtni marš”, 2. stavak Beethovenove Treće simfonije). Predstava je nakon prve izvedbe skinuta s repertoara.
Ključna osoba u organiziranju i vođenju logorske kazališne grupe bio je Slavko Goldschmidt/Zlatarović (1905.), rodom iz Kutine. Tridesetih je godina u Zagrebu imao odvjetničku kancelariju, a istovremeno je i glumio u Hrvatskom narodnom kazalištu. Nakon uspostave NDH kao Židov je ubrzo uhićen i deportiran u jasenovački logor Krapje te potom u Logor III Ciglana (cijela obitelj - supruga Hedviga, brat Mirko, otac Izidor i majka Marta - stradala je u holokaustu). Među logorašima je bio poznat pod nadimkom Ćelo. Goldschmidt je svirao gitaru, bio je konferansje jasenovačkih predstava, iznimno duhovit. “Smio je brbljati koješta. Jedino je njemu bilo dozvoljeno da zafrkava Picillija”, pa čak i Dinka Šakića. “Ćelo je dobro znao kada smije brbljati i što smije brbljati. Nikada nije prekoračio granice.
Imao je čast da bude možda posljednja dvorska luda na svijetu. Dvorska luda na dvoru čudnovatih gospodara.” U uvodu jedne od predstava pozdravio je “gospodu ustaške časnike i dočasnike” pa kad se netko od logoraša u publici nasmijao na ono “gospoda”, Goldschmidt je odgovorio: “Zar sem kaj bedastoga rekel? Pogledajte samo našega Dinka.
Kad ga vidite ovako fino obrijana i namirisana, ispeglana i udešena, zar bi tko mogao i smio posumnjati u njegovo gospodstvo?” A onda se Šakić diže, “tobože naljućen i vadi pištolj”, na što mu Ćelo odgovara: “Što, Dinko, i ti se buniš? Makni tu kuburu, strah me je, a ja ću odmah demantirati što sam rekao. Ne, zaista ne, poštovane dame i gospodo, Dinko Šakić nije gospodin, on to nikada nije ni bio, on je - frajlica.” To je izazvalo “salve smijeha”, ne samo logoraša nego i ustaških oficira, svjedoči Milko Riffer. Ni to Goldschmidtu nije bilo dovoljno, nego je dodao: “No, frajlica, buš maknula tega levorvera? Buš mi dala kušlec? Dobro, ali ja bum odredil kuda”. Slavko Goldschmidt nije preživio Jasenovac, ubijen je zajedno sa Samlaićem i drugima.
I u Staroj Gradiški je organizirana kazališna grupa. Naime, “Filipović-Majstorović je organizirao diletantsku grupu s kazalištem koja je u velikoj sobi postolarske radione svake nedjelje i praznikom davala predstave za zatvorenike”. Prvenstveni cilj tog “kazališta” bio je da “razonodi ustašku stražu koja nije nikud izlazila, a drugo radi zavaravanja javnosti. U toj diletantskoj grupi došli su do izražaja osobito oni koji su se kamuflirali kao zanatlije”, objašnjava Albert Maestro pa dodaje kako je “Majstorović tako otkrivao zatočenika koji bi svojim znanjem i talentom mogao biti opasan pri organiziranju otpora. Naravno da je i njih poslije pobio”.
Iako su svi bili svjesni da su kulturne (i sportske) aktivnosti samo neuspio pokušaj bijega od tragične svakodnevice, logoraši su, dok su gledali te predstave, “sa suzama u očima upijali u sebe davno zaboravljene zvuke kulture”. Ili, kako kaže Riffer, “koncerti i predstave kazališne družine bili su jedini momenti u kojima su se logoraši osjećali ljudskim bićima i kada su na čas mogli da se trgnu i zaborave paniku logorskog života, koja je svakog časa prijetila da će im se srušiti na glave u obliku krvavog malja”.
jutarnji
Knjiga Ive Goldsteina 'Jasenovac' nesumnjivo je najopsežniji istraživački projekt o najvećem ustaškom logoru u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Na gotovo tisuću stranica, Goldstein objašnjava zašto su ustaše osnovale Jasenovac, iznosi statističke podatke, međutim, prije svega, opisuje svakodnevicu, život i smrt logoraša, ali i njihovih krvnika, od Maksa Luburića i Ljube Miloša do psihopatskih ubojica poput Dragutina Pudića-Paralize ili Hinka Picillija. Jasenovac je bio carstvo zla, ali unutar logora, postojale su tisuće ljudskih sudbina, često međusobno isprepletenih na način koji je nepojmljiv u normalnom životu. Priče o ovim sudbinama temelj su Goldsteinova 'Jasenovca'
Dolaskom Ivice Brkljačića za zapovjednika Jasenovca III Ciglane “procvao” je “kulturni” i “sportski” život logoraša jer su se, uz kazališne predstave i koncerte, logoraši smjeli u slobodno vrijeme baviti i sportom: odbojkom i nogometom.
Vezane vijesti
U literaturi, pogotovo u onoj revizionističkoj, kulturne i sportske aktivnosti u jasenovačkom logorskom kompleksu navode se kao argument tvrdnji da je u logoru, eto, bilo posebnih sloboda. No, to nije istina. Ne radi se ni o kakvoj jasenovačkoj specifičnosti. Orkestri su svirali i predstave su se davale i u drugim logorima, onima pod upravom SS-a, čak i u logorima smrti. Primjerice, u Auschwitzu je postojalo više orkestara, kao i u Bergen-Belsenu i u Theresienstadtu. Priređivale su se i predstave.
Utakmice protiv ustaša
Sve su to logoraši činili u želji da preživljavanje učine podnošljivijim, pa i da angažmanom u tim aktivnostima izbjegnu ili barem odgode odlazak u plinsku komoru. U tom pogledu imali su isti interes kao i logorske uprave koje su željele, stvarajući naizgled bolju atmosferu, otupiti želje i nastojanja logoraša da organiziraju pobunu.
Baš kao i u nekim drugim aspektima, Jasenovac je slijedio svoje nacističke uzore. Vjerojatno je i ovo “poboljšanje” bilo smišljeno i realizirano na temelju poznavanja prakse u Reichu. Dakle, bio je to tek privid “liberalizacije”. A i ustaše su u svemu tome imali svoj interes - mnogi su rado igrali i gledali nogomet, a očito ih je mnogo manje bilo zainteresirano za kazališne predstave i koncerte, iako je bilo i takvih.
U Logoru III Ciglana ustaše su “natjerali logoraše da obrazuju ‘diletantsku grupu’, jednu muzičku i jednu nogometnu sekciju”. Za odbojku je uređeno igralište na “bulevaru slobode”, a na “trgu pure” uređeno je primitivno i neravno nogometno igralište. Tu su se svake nedjelje igrale utakmice za prvenstvo logora. Gotovo svaka radna grupa imala je svoju nogometnu momčad. No, nije to bio neki nogomet - čak je i nogometna reprezentacija sastavljena od igrača iz svih radnih grupa bila vrlo slaba. Momci su u načelu bili izgladnjeli, ali su čak i takvi morali jednom nastupiti protiv momčadi ustaške posade.
Logoraški orkestar bio je sastavljen od šest violina, čela, harmonike, glasovira, B-klarineta, saksofona, dvije trube i bubnja. Isprva ga je vodio Natko Devčić (1914.), prijeratni učitelj u Srednjoj glazbenoj školi Državnoga konzervatorija u Zagrebu (današnja Muzička akademija). Uhićen je i deportiran u Jasenovac 1942. zbog suradnje s komunistima. Kako je Devčić pušten u prosincu 1942., njegovo je mjesto preuzeo Eliša (Erich) Samlaić, skladatelj, zborovođa i dirigent (1913.), odrastao u Zemunu.
“Provokacija”
Samlaić je logorski orkestar doveo do zavidne visine. Jednom je prilikom orkestar odsvirao uvertiru opere “Si j’étais roi” (Da sam kralj) Adolphea Adama i nekoliko šlagera. Eliša Samlaić tada je “toplim tenorom otpjevao nostalgičnu pjesmu ‘Daleko je biser mora’”, ariju iz Tijardovićeve operete “Mala Floramye”. Poslije se pričalo da je izvedena čitava opereta, što nije točno.
Kazalištarci su izveli “provokaciju” kad su u improviziranoj pantomimi “Od kolijevke do groba” u posljednjim scenama prikazali kako čovjek ulazi u Jasenovac, potom se slama pod teškim radom, dobiva pjegavi tifus, a orkestar svira Beethovenov “Marcia Funebre” (“Posmrtni marš”, 2. stavak Beethovenove Treće simfonije). Predstava je nakon prve izvedbe skinuta s repertoara.
Ključna osoba u organiziranju i vođenju logorske kazališne grupe bio je Slavko Goldschmidt/Zlatarović (1905.), rodom iz Kutine. Tridesetih je godina u Zagrebu imao odvjetničku kancelariju, a istovremeno je i glumio u Hrvatskom narodnom kazalištu. Nakon uspostave NDH kao Židov je ubrzo uhićen i deportiran u jasenovački logor Krapje te potom u Logor III Ciglana (cijela obitelj - supruga Hedviga, brat Mirko, otac Izidor i majka Marta - stradala je u holokaustu). Među logorašima je bio poznat pod nadimkom Ćelo. Goldschmidt je svirao gitaru, bio je konferansje jasenovačkih predstava, iznimno duhovit. “Smio je brbljati koješta. Jedino je njemu bilo dozvoljeno da zafrkava Picillija”, pa čak i Dinka Šakića. “Ćelo je dobro znao kada smije brbljati i što smije brbljati. Nikada nije prekoračio granice.
Imao je čast da bude možda posljednja dvorska luda na svijetu. Dvorska luda na dvoru čudnovatih gospodara.” U uvodu jedne od predstava pozdravio je “gospodu ustaške časnike i dočasnike” pa kad se netko od logoraša u publici nasmijao na ono “gospoda”, Goldschmidt je odgovorio: “Zar sem kaj bedastoga rekel? Pogledajte samo našega Dinka.
Frajlica Šakić
Kad ga vidite ovako fino obrijana i namirisana, ispeglana i udešena, zar bi tko mogao i smio posumnjati u njegovo gospodstvo?” A onda se Šakić diže, “tobože naljućen i vadi pištolj”, na što mu Ćelo odgovara: “Što, Dinko, i ti se buniš? Makni tu kuburu, strah me je, a ja ću odmah demantirati što sam rekao. Ne, zaista ne, poštovane dame i gospodo, Dinko Šakić nije gospodin, on to nikada nije ni bio, on je - frajlica.” To je izazvalo “salve smijeha”, ne samo logoraša nego i ustaških oficira, svjedoči Milko Riffer. Ni to Goldschmidtu nije bilo dovoljno, nego je dodao: “No, frajlica, buš maknula tega levorvera? Buš mi dala kušlec? Dobro, ali ja bum odredil kuda”. Slavko Goldschmidt nije preživio Jasenovac, ubijen je zajedno sa Samlaićem i drugima.
I u Staroj Gradiški je organizirana kazališna grupa. Naime, “Filipović-Majstorović je organizirao diletantsku grupu s kazalištem koja je u velikoj sobi postolarske radione svake nedjelje i praznikom davala predstave za zatvorenike”. Prvenstveni cilj tog “kazališta” bio je da “razonodi ustašku stražu koja nije nikud izlazila, a drugo radi zavaravanja javnosti. U toj diletantskoj grupi došli su do izražaja osobito oni koji su se kamuflirali kao zanatlije”, objašnjava Albert Maestro pa dodaje kako je “Majstorović tako otkrivao zatočenika koji bi svojim znanjem i talentom mogao biti opasan pri organiziranju otpora. Naravno da je i njih poslije pobio”.
Iako su svi bili svjesni da su kulturne (i sportske) aktivnosti samo neuspio pokušaj bijega od tragične svakodnevice, logoraši su, dok su gledali te predstave, “sa suzama u očima upijali u sebe davno zaboravljene zvuke kulture”. Ili, kako kaže Riffer, “koncerti i predstave kazališne družine bili su jedini momenti u kojima su se logoraši osjećali ljudskim bićima i kada su na čas mogli da se trgnu i zaborave paniku logorskog života, koja je svakog časa prijetila da će im se srušiti na glave u obliku krvavog malja”.
jutarnji
