Prošli tjedan preminula je Dubravka Ugrešić. Smrt je jednu od naših najvećih književnica zatekla u egzilu, točnije u Amsterdamu u kojem se skrasila nakon što je 1992. godine u Hrvatskoj postala metom javne hajke, izuzetno odvratne, kakve hajke inače i jesu. I nakon njene smrti ta je hajka nastavljena. Mržnja se slijevala društvenim mrežama gdje se puk zapjenjenih očnjaka iskazao pisanjem impresivne količine neukusnih i vulgarnih komentara na račun pokojnice. Pouzdan je to znak da je proces šovinističkog odgoja uspješno okončan i da se u proteklih 30 godina hrvatsko društvo promijenilo samo malo, i to na gore, rekli bismo.
„Činjenica je da su tada, 1992., iza mene javno stale samo dvije-tri osobe, a jedna od njih je bio Viktor Ivančić. Činjenica je, također, da je iza mene privatno stalo svega nekoliko osoba, one su i danas moji prijatelji. Činjenica je da se protiv mene okrenuo Filozofski fakultet, kolege, profesori, prijatelji s kojima sam radila dvadeset godina. Činjenica je da su se protiv mene okrenuli književnici, PEN, novinari, tzv. hrvatska 'inteligencija'. Prijatelji i znanci okrenuli su mi leđa, a anonimni 'pravednici' zagorčavali su mi život telefonskim pozivima i pismima. Pritom je najvažnija činjenica da me 'vješticom' nije proglasio 'Tuđmanov režim', niti je to bila 'mala šala' Slavena Letice i Globusa. Medijski linč, ostracizam, profesionalnu marginalizaciju i osobnu diskriminaciju zdušno je obavljala cijela moja kulturna sredina, moje kolege, oni koje poznajem i oni koje nikad nisam upoznala. Činili su to sami, po svojoj savjesti, na svoju ruku. Oni koji su mudro šutjeli, mislili su da se takvo što događa samo drugima, a kad se već događa, valjda u svemu tome ima neke pravde. I ti su u svemu sudjelovali šutnjom“, tako je o hajci i društvenoj klimi koja je dovela do toga da napusti Hrvatsku, u rujnu 1998. godine, govorila Ugrešić u razgovoru s Ivicom Đikićem za Feral Tribune.
Kako bi stvari dobronamjernom čitatelju bile jasnije valja podsjetiti kako je do svega uopće došlo. O tome najbolje govori spomenuti Feralov tekst. Ferala na bespućima interneta nema, pa smo s tiskanog izdanja od 21. rujna 1998. godine obrisali prašinu i prostrli ga pravo ovdje pred vas ...
Zastava za metenje
Ova priča počinje u jesen 1992. godine u Rio de Janeiru, a njezini se repovi i danas vuku po hodnicima zagrebačkog Općinskog suda. Spomenute je jeseni, naime, u Riju održana konferencija svjetskog PEN-a na kojoj se, prema informacijama koje je plasirao prvi hrvatski penovac Slobodan Prosperov Novak, razgovaralo o odgađanju kongresa svjetskih pisaca u Dubrovniku, a razlog je bila diskriminacija nekolicine hrvatskih intelektualki. Ta je vijest bila dovoljan povod da novinarka Večernjeg lista Branka Kamenski napiše tekst u kojemu će zaključiti kako je „već pomalo istrošen feministički krug, koji je u doba jugokomunizma bio pažen i mažen kao kapljica vode na dlanu – danas uvrijeđen i spreman na osvetu“, pa stoga „po svim hrvatskim, europskim i prekooceanskim novinama toliko viču da je ugrožena njihova sloboda govora, da su već izgubile dobar glas“. Branka će Kamenski u „istrošeni feministički krug“ svrstati Jelenu Lovrić, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Vesnu Kesić i Radu Iveković, a svoju će ekspertizu okončati mišlju po kojoj se pobrojanim damama „na putu prema samim vrhovima povlastica i utjecaja u dragoj im Jugoslaviji, ispriječila hrvatska država“.
Ubrzo potom u opsežno razrađivanje teza gospođice Kamenski upustio se nacionalni tjednik Globus, čiji je „Investigativni tim“ (uglavnom sastavljen od profesora i doktora Slavena Letice) u rekordom roku proizveo hardcore verziju storije o „hrvatskim feministicama“. „Gotovo bez iznimke one su bile djevojčice komunizma! Djevojčice iz obitelji obavještajaca, policajaca, zatvorskih čuvara, diplomata, visokih državnih i partijskih činovnika. Ono malo među njima što je, kraj svoje teorijske pozicije i fizičkog izgleda, uspjelo pronaći životnog ili bračnog druga, izabralo je nešto po JUS-u: Srbina iz Beograda Rada Iveković, Srbina (dva puta) iz Hrvatske Slavenka Drakulić i Srbina iz Hrvatske Jelena Lovrić. To bi bilo nemoralno spominjati da nije, kad se sad pogleda ovako na okupu, posrijedi sistematski politički izbor, a ne slučajni izbor po ljubavnoj sklonosti!“
Tekst je nosio naslov „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“, ali je u kasnijoj narodnoj predaji uradak Globusovih investigativaca ostao upamćen po egidi „Vještice iz Rija“. Plod intelektualnog napora Slavena Letica i navodnih dopisivača teksta, Globusovi su majstori garnirali i tablicom u kojoj se pored imena svake „vještice“ nalazi rubrika o mjestu rođenja i roditeljima, nacionalnosti, članstvu u Savezu komunista, bračnome statusu, djeci, te adresi stanovanja i boravcima u inozemstvu za vrijeme rata. Nakon što se Globus pozabavio likom, djelom i tijelom „hrvatskih vještica“, u ovdašnjim je novinama krenula lavina napada na dotične spisateljice i novinarke, a pljuvanjem po njima svoje su domoljublje dokazivala mnoga režimska piskarala. Kada je u nemilost Pantovčaka dospio i čovjek koji stoji na izvoru „vještičjeg slučaja“ – Slobodan Prosperov Novak – on je na jednoj press-konferenciji kazao kako „ne vidi kakvu bi vezu njegova osoba imala s vješticama iz Rija i člankom u Globusu“. Na novinarsko pitanje što sada, kad je i sam postao vještac, misli o cijelom slučaju, nije odgovorio Novak, nego je to učinila tajnica PEN-a Vera Čičin Šain: „Ne želim da se stavljaju u istu ravan oni koji su govorili protiv svoje zemlje i njezinog naroda, i Slobodan Prosperov Novak, koji je jedino analizirao hrvatsku izvršnu vlast.“ Te je njezine riječi S. P. Novak odšutio.
„Slučaj 'hrvatskih vještica' za mene je samo epizoda u lancu neugodnosti koje su započele napadom rodoljubivog Antuna Šoljana na mene-izdajicu, i koje traju sve do danas“ - Dubravka Ugrešić (FOTO: Jerry Braun)
Tekst o „vješticama iz Rija“ bio je, zapravo, uvod u masovno produciranje medijskih potjernica, premda ne treba smetnuti s uma ni raniji angažman Božićeva Slobodnog tjednika na istom zadatku. Nakon što je „Globusov investigativni tim“ pokazao kako se, u kvaziznanstvenoj maniri, ispisuje poziv na javni linč, uslijedila je cijela serija ništa manje uspješnih hajki režimskih medija protiv nezavisnih novinara, opozicijskih političara, vrhovnih sudaca, inozemnih fondacija i neposlušnih umjetnika, a inkvizitorska aktivnost Tuđmanovih novinarskih plaćenika ne prestaje ni danas. Globusov je tekst, u pravnome smislu, rezultirao podnošenjem pet tužbi protiv nakladnika rečenog tjednika, a do današnjeg je dana samo Vesna Kesić dobila dio dosuđene odštete od 70 tisuća kuna, dok se ostali postupci još uvijek vode. Pritom se, naravno, „vještičje tužbe“, ni u kojem slučaju, ne mogu strpati u isti koš s tužbama koje protiv novina podnose dušebolni državni službenici.
Posljednji, ali zato antologijski, prilog državotvornom jurišu na „vještice“ dala je odvjetnica Vesna Alaburić, inače nedavna dobitnica američke nagrade za ljudska prava i pravna zastupnica Globusa. Pišući odgovor na tužbu Dubravke Ugrešić Alaburićeva je iz rukava izvukla sljedeći argument protiv tužbe: „Tužiteljica – koja je imala pristup inozemnim medijima – nije pridonijela informiranju inozemne javnosti o srpskim silovanjima muslimanki i Hrvatica. Kako je tužiteljica zasigurno bila upoznata s činjenicom masovnih srpskih silovanja i kako je mogla o tome informirati inozemnu javnost i ranije uzbuniti tu javnost, a to nije učinila, tuženik smatra da je nečinjenjem, zapravo, počinila djelo skrivanja srpskih zločina.“ Globusova odvjetnica, međutim, ni tu se ne zaustavlja, nego Dubravki Ugrešić pripisuje i likovanje nad sudbinom silovanih bosanskih žena: „Činjenicu usmjeravanja pozornosti svjetske javnosti na silovanje kao stradanje žena u 'muškom ratu', umjesto genocida nad muslimanskim i hrvatskim narodom, tuženik smatra 'okretanjem protiv silovanih žena iz Bosne i Hercegovine', koje su bile žrtve genocida.“ Vesna Alaburić nije htjela komentirati slučaj „vještica iz Rija“ obrazlažući svoj stav riječima da su „procesi još uvijek u tijeku“.
Nepunih šest godina poslije „skupina samoživih žena srednje dobi koja ima ozbiljnih problema s vlastitim etničkim, etičkim, ljudskim, intelektualnim i političkim identitetom“ razasuta je diljem svijeta: Rada Iveković živi i radi u Parizu, Dubravka je Ugrešić u Americi, Slavenka Drakulić udana je za Šveđanina i živi na potezu Švedska – Austrija – Istra, dok Jelena Lovrić i Vesna Kesić žive u Zagrebu. Slaven Letica i dalje je Globusov kolumnist, a njegov nekadašnji urednik Denis Kuljiš neuspješno se pokušava baviti izdavanjem novina.
„Slučaj 'hrvatskih vještica' za mene je samo epizoda u lancu neugodnosti koje su započele napadom rodoljubivog Antuna Šoljana na mene-izdajicu, i koje traju sve do danas“, kaže Dubravka Ugrešić.
„Činjenica je da su tada, 1992., iza mene javno stale samo dvije-tri osobe, a jedna od njih je bio Viktor Ivančić. Činjenica je, također, da je iza mene privatno stalo svega nekoliko osoba, one su i danas moji prijatelji. Činjenica je da se protiv mene okrenuo Filozofski fakultet, kolege, profesori, prijatelji s kojima sam radila dvadeset godina. Činjenica je da su se protiv mene okrenuli književnici, PEN, novinari, tzv. hrvatska 'inteligencija'. Prijatelji i znanci okrenuli su mi leđa, a anonimni 'pravednici' zagorčavali su mi život telefonskim pozivima i pismima. Pritom je najvažnija činjenica da me 'vješticom' nije proglasio 'Tuđmanov režim', niti je to bila 'mala šala' Slavena Letice i Globusa. Medijski linč, ostracizam, profesionalnu marginalizaciju i osobnu diskriminaciju zdušno je obavljala cijela moja kulturna sredina, moje kolege, oni koje poznajem i oni koje nikad nisam upoznala. Činili su to sami, po svojoj savjesti, na svoju ruku. Oni koji su mudro šutjeli, mislili su da se takvo što događa samo drugima, a kad se već događa, valjda u svemu tome ima neke pravde. I ti su u svemu sudjelovali šutnjom.“
Cijeli svoj slučaj Ugrešićeva danas vidi isto kao i prije šest godina – primjerom duboke „fašizacije“ hrvatske „inteligencije“ i hrvatskoga društva. Već pet godina živi u inozemstvu i kaže da nije primijetila da se situacija u hrvatskoj kulturi promijenila – podmukle metode vrijeđanja i ignoriranja traju i danas.
„Čini mi se da sam odavno napustila hrvatsku sredinu. Hrvatska sredina još uvijek, čini se, nije napustila mene. Razumijem ju, najteže je ostati sam, bez neprijatelja“, kaže Dubravka Ugrešić.
Tadašnji urednik Globusa Denis Kuljiš (FOTO: Lupiga.Com)
„Jedino što osjećam prema tom slučaju i prema državi u kojoj se sve to dogodilo jest istinsko gađenje“, govori Rada Iveković.
„Sve što je Globus objavio o nama je laž, a posljedica svega je da se poslije toga nije bilo lako pojaviti u javnome životu. Svi su nas počeli napadati ne birajući oruđa i jedini je izlaz bio napustiti tu gadljivu sredinu u kojoj te je svaki kreten mogao napasti, a ti se nisi mogao braniti. Grozno je kad vidiš da, osim par glasova, svi oko tebe šute, a tebe razvaljuju. Voljela bih da se, napokon, završi i ta sudska priča, pa da o tome više ne razmišljam.“
Identičan osjećaj, dakle gađenje, prema „vještičjem slučaju“ njeguje i Jelena Lovrić.
„Nemojte se ljutiti“, kaže ona, „ali toga se više ne želim prisjećati. Bilo je vrlo mučno i želim to što prije zaboraviti.“
Svoju poziciju „vještice“ Vesna Kesić opisala je u tekstu koji je izišao nedugo nakon Globusove socio-psiho-politološke analize.
„Ako me pitate kako se osjećam – hvala, sasvim dobro! Isključena sam iz vlastitog plemena, mnogo letim od zemlje do zemlje, upoznajem zanimljive ljude i ne osjećam se žrtvom nikakvih mračnijih sila do svog vlastitog karaktera i temperamenta. Naravno da se bojim, naravno da sam užasnuta i tužna zbog onoga što se događa ljudima i zemljama moje bivše domovine. U njoj sam postala vještica, a rane traume su tzv. formativne traume i nikada se ne zaboravljaju. Neki to nazivaju 'jugonostalgijom'.“
Slavenka Drakulić tekst o „vješticama iz Rija“ smatra najsramotnijim proizvodom novijeg hrvatskog žurnalizma, te kaže da se u tom trenutku posramila vlastite profesije.
„Nakon tog teksta oštećen mi je auto, primala sam prijeteće telefonske poruke, kćer mi je imala neugodnosti... No, najgore od svega je to što su ljudi koji su me do jučer pozdravljali počeli prelaziti na drugu stranu ulice. Najstrašnija je, dakle, ta izolacija u kojoj si sam i nemoćan i u kojoj ti je javno djelovanje onemogućeno“, kaže Slavenka koja je nedavno odbila Globusovu ponudu o nagodbi.
„Vesna Alaburić mi je ponudila 20 tisuća kuna, ali njezinu ponudu nisam odbila zbog činjenice da su to male pare, nego zato što želim presudu. Pristajanje na nagodbu značilo bi kompromis s onima koji su mi uništili dobar dio života“, govori ona i dodaje da će Globusovim novcima, kad ih dobije, utemeljiti nagradu za najbolju hrvatsku novinarku koja će nositi naziv „Vještica godine“.
Ljudi u čijim su se glavama porodile „hrvatske vještice“ danas funkcioniraju kao nezavisni intelektualci i žestoki kritičari Tuđmanova režima. Denis Kuljiš, intelektualac i kralj hrvatskog novinarstva, danas će nonšalantno reći „bila je to greška“. Vesna Alaburić, intelektualka i vatreni borac za ljudska prava, ništa neće komentirati – postupak je, naime, još u tijeku – ali je to neće smetati da Dubravku Ugrešić, a vjerojatno i ostale „vještice“, optuži za prikrivanje srpskih zločina. Profesor doktor Slaven Letica, bard hrvatskog birtijskog intelektualizma, Feralovu će novinaru, između redaka, kazati da je njegov tekst pomogao „vješticama“ u međunarodnoj afirmaciji, te da one zbog tog teksta nisu imale nikakvih problema. Pritom će Slaven Letica imati ledeni izraz na licu i koliko se god ovaj novinar trudio na njegovoj intelektualnoj faci neće vidjeti ni traga crvenilu. U krugovima Slavena Letice – dakle, u sorti tzv. hrvatskih intelektualaca čiji javni rad tjera na poluautomatsko pražnjenje crijeva kroz usnu šupljinu – crvenilo, naime, već godinama nije u modi. Ono, to crvenilo, ionako bolje stoji „djevojčicama komunizma“.
Slaven Letica: "Moja egida im je puno pomogla"
U čijoj se glavi, gospodine Letica, rodila ideja da se napiše tekst o „vješticama iz Rija“?
- Ideju je dao Denis Kuljiš, a povod je bila vijest pristigla iz Rio de Janeira, posredstvom Slobodana Prosperova Novaka i Hine, da je dio središnjice PEN-a ozbiljno razmatrao mogućnost otkazivanja svjetskog kongresa te organizacije u Dubrovniku zbog pojave teze da su neke intelektualke u Hrvatskoj diskriminirane. Pristao sam napisati tekst o odnosu hrvatskih feministkinja prema fenomenu silovanja u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini. U to je vrijeme Globus objavio dokumentirana svjedočenja o silovanjima Hrvatica i muslimanki, a hrvatske su feministice inzistirale na tezi da se radi o klasičnom fenomenu rata kao muškog biznisa u kojemu se siluju žene bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Moj se tekst bavio feminističkim odnosom prema fenomenu silovanja kao sredstvu velikosrpske agresije, etničkoga čišćenja, teritorijalnog osvajanja i genocida.
"Nikakvih ljudskih nevolja one nisu imale" - Slaven Letica (SCREENSHOT: YouTube)
Ako ste željeli samo polemizirati s feminističkim stavom o silovanju, zašto ste u tekst stavljali sve one neistinite i degutantne pojedinosti iz života tih žena?
- To pitajte uredništvo Globusa. Smatram da u cjelovitom tekstu ima nekih elemenata koji sadržavaju uvredljive stavove prema konkretnim ženama, ali još uvijek smatram da je puno nemoralnija bila pozicija hrvatskih feministica prema fenomenu silovanja. Pored toga, pokušavam vam kazati da sam napisao samo predložak za taj tekst, ali vi to ne želite čuti. Ili ste užasno ograničeni ili ste od Ive Banca čuli da sam ja autor teksta, pa me bespotrebno gnjavite.
Nisam to čuo od Ive Banca, nego od vaše kolegice Tanje Torbarine koja je to napisala potkraj 1993. godine.
- Ja sam u odnosu na stav Tanje Torbarine napisao pismo uredništvu koje je objavljeno u sljedećem broju Globusa, potkraj te iste godine.
Jeste li vidjeli cjelovit tekst prije nego što je taj broj Globusa otisnut?
- Naravno da nisam. Uredništvo je tom tekstu dodalo nešto više od kartice teksta, jednu tablicu, naslov, egidu i podnaslov.
Jeste li znali da će tekst biti potpisan kao djelo „Globusova investigativnog tima“?
- Znao sam.
Zašto ste na to pristali?
- Zato što je to praksa i najvećih novina na svijetu, to je jednostavno tekst iza kojega stoji uredništvo i obično je rezultat rada više autora. Ponavljam da sam napisao samo prilog za tekst.
Je li autorska misterioznost bila vaš uvjet za pisanje rečenog teksta?
- Pa da, tako sam ga i napisao, te sam dao uredništvu slobodu da ga iskoristi kako hoće.
Nije vas valjda bilo sram vašeg vlastitog teksta?
- Ni govora, i danas mislim da je moj prilog tekstu bio izvrstan, te ću verziju iz svojeg kompjutera objaviti u knjizi „Političko pleme“, koja je već pripremljena za tisak. Usto, on je ženama o kojima je unutra riječ donio veliku korist, jer su dobile etiketu koju inače ne bi imale. Egida „vještice iz Rija“ danas ima funkciju koju je imao „Frankfurtski krug“ ili „Novi kvadrat“. Spomenute su žene dobile prepoznatljivi identifikacijski image, a dobile su i status žrtve, te mogućnost dramatizacije vlastite pozicije.
Vi ste, zapravo, zaslužni za njihovu međunarodnu karijeru?
- Ne, ni govora, ali im je ta egida puno pomogla. Iza njih su stale različite asocijacije za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj i različiti liberalni krugovi u svijetu.
Nećete valjda još i negirati da je Globusov tekst donio jako puno nevolja Jeleni Lovrić, Slavenki Drakulić, Radi Iveković, Dubravki Ugrešić i Vesni Kesić?
- Ne vjerujem u to. One će, na koncu, zaraditi i neke novce na tom tekstu, a nikakvih ljudskih nevolja one nisu imale. Što je sa životnim tragedijama 50 tisuća silovanih žena u BiH?
Hoćete reći da su one odgovorne za ta silovanja?
- Ne, ali želim kazati da ja nikad ne bih tužio novine zbog jednog takvog teksta.
Denis Kuljiš: "Bila je to greška"
Jeste li, gospodine Kuljiš, od Slavena Letice naručili tekst o „vješticama iz Rija“?
- Ne sjećam se precizno, ali mislim da je to vrlo moguće.
Jeste li vi, ili netko od vaših suradnika, dopisali otprilike karticu teksta na Letičin članak?
- Kad je taj tekst došao u redakciju, bio sam u Londonu. Znam da me je nazvao moj tadašnji zamjenik Davor Butković i pitao što da radi s tim tekstom. Rekao sam mu da ga objavi na moju odgovornost. On je opet inzistirao da s tim pričekamo, ali ja sam mu rekao da ga objavi. Vidio sam ga tek kad je taj broj Globusa izišao. Ali koliko ja znam, članak je bio potpisan s „Investigativni tim“, mi smo Leticu uredno isplatili i on nema ništa s tim.
On kaže da će svoj prilog tom tekstu objaviti u knjizi koja uskoro izlazi iz tiska?
- Onda bi ga izdavač trebao tužiti, a ja dolazim u iskušenje da kažem kako je autor cijeloga teksta Slaven Letica, koji je čak i odredio egidu „vještice iz Rija“. Ne može on u svojoj knjizi objaviti tekst, ili dio teksta, koji je već objavljen, a nije potpisan njegovim imenom. Zašto sam ja onda odlazio na sudska ročišta, kad on sad kaže da je to njegov, ili djelimično njegov, tekst.
Biste li danas, šest godina kasnije, objavili „Vještice iz Rija“?
- To je bio nesretan i politički nekorektan slučaj. Bila je to greška, ali u ono vrijeme to nisam znao. Taj tekst nikom nije donio ništa dobro, a meni je odnio neka dugogodišnja prijateljstva i zbog toga mi je jako žao. No, greške se u novinarstvu događaju i na to se mora računati.
