Razočaranje i pojačano iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske posljednjih se dana ističu kao sve ozbiljniji problem ove zemlje. Nakon razvikanog pisma punog uvreda koje je Vladi RH navodno poslao izvjesni ogorčeni Dalmatinac (opet navodno) netom prije odlaska u gastarbajterske vode te nakon vijesti o rapidno rastućoj popularnosti Facebook stranice 'Mladi, napustimo Hrvatsku', pokušali smo ovu, zasad neartikuliranu javnu raspravu o prednostima i nedostacima odlaska u inozemstvo obogatiti jednim autentičnim iskustvom.
Ono pripada Nikoli, 30-godišnjem inženjeru informatike koji je zajedno sa suprugom Vanjom (specijalisticom eko inženjerstva) i novorođenom Natkom prije skoro dvije godine napustio Hrvatsku i preselio u kanadsku provinciju. Troje Zagrepčana nastanilo se u La Salleu, predgrađu Winnipega u središnjoj Kanadi, a njihova obitelj uskoro se uvećala za još jednu djevojčicu – rođenu Kanađanku Niku. Nikola je vrlo brzo pronašao dobro plaćen posao, na kredit je kupio kuću i auto te već dvije godine samostalno uzdržava svoju obitelj na drugoj strani Zemljine kugle. Je li Kanada obećana zemlja za hrvatskog iseljenika? Prosudite sami.
'Zašto smo odlučili otići? U Zagrebu smo imali dobre poslove i primanja, ali ako se sve oko tebe raspada, pitanje je vremena kad ćeš i ti zaplivati u govnima. S dva kredita i malim djetetom, to baš i nije vesela opcija', objašnjava Nikola. K tome je u Winnipegu već živjela Vanjina sestra čija je pomoć bitno olakšala proces prilagodbe.
Prije odlaska u Kanadu, naš sugovornik nije osobito mnogo putovao po inozemstvu; njegovo se iskustvo svodilo na maturalac i poneki kraći izlet po okolnim zemljama. No to ga nije pokolebalo:
'Veliki svijet nije ništa puno veći od našeg 'malog sela' Hrvatske. Posrijedi su tek drugi jezik i odstupanja od kulture koju poznajemo. Na to se čovjek može priviknuti. Uvijek sam znao da se mogu vratiti ako ne bude dobro. Osim toga, smatram se relativno snalažljivom osobom koja voli i može raditi, pa mi je bilo malo lakše odlučiti se na takav rizik.'
'A di si sad?'
'Što se nekog straha tiče, odmalena se svi trebamo snalaziti - značilo to da nas je 30 na jednu tetu u vrtiću ili da smo sami kod kuće kada krećemo u školu... Ovo je fantastično iskustvo i, kada se progutaju prvotne knedle, čovjek se počne navikavati. Puno pomaže internet. Prosurfaš po forumima, vidiš iskustva drugih ljudi i bude ti mnogo lakše. Pričao sam s dosta iskusnijih imigranata. Danas nije kao što je njima bilo ratnih godina: svaki po jedan kofer, s dvoje djece na aerodromu u nepoznatoj zemlji,i pitanjem u pogledu: A di sad?'
Od trenutka kad su si Nikola i Vanja u svom tadašnjem zaprešićkom stanu rekli 'ajmo probat' do odlaska u Beč po radnu vizu za Kanadu prošlo je godinu i pol dana mukotrpne i skupe papirologije. Zadovoljavanje imigracijskih kriterija jedne od najbogatijih zemalja svijeta nije baš jednostavan zadatak...
'Ne znam koliko je točno da obitelji imaju prednost pred samcima, ali 'izgrađene' osobe su im sigurno draže. Ako imaš fakultet koji ti je otplaćen i usto nešto radnog iskustva, ti si u Kanadu došao kao najjeftinija visokoobrazovana snaga. Na snazi je princip bodovanja. Gleda se poznavanje jezika, obrazovanje, iskustvo... Kada se skupe bodovi iznad postavljenog praga, može se poslati zahtjev i, ako se radi o profesiji koje 'nedostaje' na kanadskom tržištu rada, viza se najčešće odobrava', objašnjava Nikola.
Jedan od argumenata za odluku o emigraciji bila je činjenica da Nikola kao informatičar radi u traženoj profesiji. No suprugu će, kako kaže, biti malo teže zaposliti.
Važno je znati se prodati
'Njezin fakultet nije u potpunosti priznat u Kanadi. Da bi dobila status inženjera, trebala bi položiti još par ispita ili upisati doktorat. Ovdje je također bitno koliko dobro prodaješ sebe pri traženju posla. Malo je teže kad si imigrant i imaš jezičnu barijeru. Kanada je totalno drukčija od Hrvatske po tom pitanju: traženje posla dovedeno je do takvog savršenstva da se u deset sekundi odlučuje hoće li tvoj životopis biti bačen u smeće ili će ga poslati dalje na provjeru. Najteže je doći do razgovora; jednom sam prisustvovao selekciji i gledao kako je jedan CV ostavio dobar dojam na poslodavca, ali kandidat nije bio pozvan ni na razgovor samo zato što nije ispunio formalni uvjet da navede raspon plaće koju traži. Ja sam zato imao otprilike 20 verzija životopisa i svake noći, kad bi djeca zaspala, radio sam na njihovom usavršavanju', prisjeća se Nikola.
Iz Hrvatske ga nije odvela besparica. Radeći u jednoj zagrebačkoj konzultantskoj kući zarađivao je iznadprosječno, što je spojeno s prosječnim primanjima njegove supruge omogućavalo situiran život, tečajeve ronjenja, dulje odmore na Jadranu i uredno otplaćivanje kredita.
'U Kanadi samo ja radim i otprilike isto živimo. Imamo veći auto i veću kuću koju ćemo, nadam se, otplatiti prije nego što bismo otplatili stan u Zagrebu. Godinu i pol nakon što smo emigrirali,doputovali smo nazad u Hrvatsku na odmor. To me koštalo otprilike dvije kanadske plaće, odnosno tri koje sam imao u Hrvatskoj.'
Nije važan fakultet, nego znanje!
Moja trenutna primanja u Kanadi malo su iznad prosjeka, ali kad bih se zaposlio u privatnoj firmi, bila bi još puno veća. Zasad je dobro jer svi imamo zdravstveno osiguranje, a ja radim od 8 do 16, uz sat vremena pauze', kaže Nikola koji ključ za profesionalni uspjeh u Kanadi vidi u radnoj etici:
'Možda će zvučati čudno, ali ovdje obrazovanje znači puno i ne znači ništa. Ono ti omogućava da znaš raditi posao, a radno mjesto i kvaliteta tvog posla ovisi o tome kakav si radnik. U nekim profesijama nije nemoguće dobiti posao i ako si samouk prošao obrazovanje, došao na razgovor i pokazao da znaš raditi - premda nemaš fakultet. Ako se konstantno dokazuješ, šefu će biti u interesu da te zadrži iako si možda malo skuplji. Nedavni primjer: jedan zaposlenik je zbrajao račune, zatim je promaknut u IT podršku, pa je počeo raditi na sigurnosti sustava i sada je glavna osoba za sigurnost u istoj kompaniji. On će biti menadžer jednog dana, sigurno. Jednostavno je kapacitet.
Drugi imigranti, koji su ovdje već 10-15 godina, počeli su s raznošenjem pića, novina i polako napredovali. Sada imaju kuće, dobre poslove, djeca su na fakultetu i slično... Moj kolega, koji radi isti posao kao i ja, došao je s Filipina i počeo raditi kao osoba koja parkira aute na aerodromu.'
Život u provinciji Manitoba donosi duge zime i temperature od minus 20 kao normalnu pojavu. A to je jug Kanade! Pa ipak, imigranti sa svih strana svijeta snatre o mogućnosti da baš u toj zemlji potraže svoju šansu. Koje standarde i stereotipe bi Nikola istaknuo kao potvrdu visoke reputacije Kanade, a što smatra potencijalnom tegobom ili jednostavno neočekivanom novinom za hrvatske imigrante?
'Kad postoji stabilnija ekonomija koja nudi više mogućnosti, ljudi automatski drugačije pristupaju. Jedan primjer: autoputom duž Kanade prevaljujemo nekoliko tisuća kilometara. Brzinsko ograničenje je 110 km\h. Tijekom cijelog putovanja preteklo nas je otprilike pet ljudi! Uvjerljivo najbrži od njih vozio je 125. Zezali smo se da je taj vjerojatno bio Balkanac... Želim reći da većina ljudi ovdje poštuje neke osnovne propise. Zemlja nije savršena. Ima i korupcije, ali i uličnog kriminala, puno više nego kod nas, i to puno težeg.'
U Kanadi se nezdravije živi
'S druge strane, ovdje se skuplja mnogo više dobrotvornih prihoda i ljudi su na svakodnevnoj razini mnogo voljniji pomoći. I osobno sudjelujem u barem dvije dobrotvorne akcije godišnje. Ljudi su skroz drugačiji. Nepoznati ljudi su skroz drugačiji. I onda se svi ponašaju bolje.
S treće strane, sve se plaća. Osnovno zdravstvo je besplatno, ali ako netko slomi nogu i bude van stroja na duži period, bez osiguranja, on neće dobiti plaću. Također, svuda je bilo po vijestima da je čovjek umro dok je čekao na specijalistički pregled osam mjeseci. Isto je u Hrvatskoj. Ovdje ljudi nisu sretni zbog toga, ali tako je i ne mogu to promijeniti.
S četvrte strane, čini mi se da se u Kanadi mnogo nezdravije živi. Imam osjećaj da u Winnipegu ima mnogo pretilih osoba', niže ambivalentne dojmove naš sugovornik.
Ljetos se prvi put vratio u Hrvatsku na odmor i poput astronauta, iz dosad nepoznate, vanjske perspektive pogledao na svoju postojbinu. Kako mu se čini?
'Užasno i predivno. Dok čitamo vijesti ovako sa strane, imamo blagi osjećaj - premda se stanje ne poboljšava nekom osobitom brzinom – da ovi u Vladi nešto rade.
A kad smo se vratili, vani je bilo toliko ljudi da nisam bio siguran je li vikend ili radni dan. Bliski ljudi s kojima smo se sreli bili su fantastični. Jako mi se svidio osjećaj da nas sedam odraslih konja stojimo u parkiću, raspravljamo o svjetskim problemima i glumimo da znamo što radimo, istovremeno čuvajući djecu koja se igraju. Nezamislivo dobar osjećaj koji mi, recimo, nedostaje u Kanadi.
Hrvatska je još ljepša nego što sam je pamtio, ali nemojmo se zavaravati da je najljepša. Ugodnijih prizora ima i drugdje, i to za puno nižu cijenu i mnogo bolju uslugu.'
Nakon povratka zgadili su mu se, kaže, opušci po podu i nečistoća. Osupnula ga je agresivnost u prometu i općenito atmosferi koja se mogla osjetiti u situacijama na javnim mjestima. Nakon dvije godine obasipanja (neki bi rekli blaziranim) osmjesima prodavača po kanadskim dućanima, začudila ga je čak i nezainteresiranost hrvatskih blagajnica...
Nikola nije od onih emigranata koji su otišli s gorčinom, poniženi i uvrijeđeni. Nije od onih koji će liječiti frustracije podsmjehujući se s tobožnjih visina ili pak zgražajući nad sredinom iz koje su se maknuli, uvjeravajući zapravo sebe da su napravili dobar životni izbor. Jedino što zamjera društvu iz kojeg potječe jesu manipulacije pojmovima poput 'domoljublja'.
'Fale mi kave, prijatelji, hrana i najviše obitelj'
'Kao da se sve vrti oko toga. Volim Hrvatsku, volim provoditi vrijeme u njoj, navijam za njene sportske reprezentacije, ali ukoliko ja radim, želim i dovoljno zaraditi. Želim sigurnost za svoju djecu. Ne sviđa mi se što se lopine izvlače i normalno žive. Pritom ne mislim samo na političare. Također, novine u Hrvatskoj su sra.... I u Kanadi ima puno tabloida koji prave slona od buhe, ali ne pridaje se ni približno toliko pažnje starletama i stilistima nauštrb važnih tema', kaže Nikola.
I tako polako dolazimo do vječnog pitanja hrvatske dijaspore: čezne li za rodnim krajem?
'Ne znam zašto, ali strašno mi fali sve doma. Fale mi kave, prijatelji, hrana i najviše obitelj', počinje Nikola.
'Nedostaje mi da, kad se posvađam sa ženom, mogu nazvati nekoga da odemo na kavu razgovarati. Zatim dođem doma, sve ih zagrlim i izljubim i prošlo je... Sada se stvari izluftaju s vremenom, ali onako je brže i ljepše... U cijelome Winnipegu znam za tri klasična kafića i u njima nikad nisam vidio mnogo ljudi. U Hrvatskoj ih je samo u mojoj zgradi bilo četiri i bili su puni gotovo uvijek.'
Priznaje da su prije selidbe bili uvjereni kako će udaljenost moći kompenzirati suvremenim tehnološkim mogućnostima o kojima smo kao djeca gledali u SF filmovima, poput videokomunikacije putem Skypea. 'No shvatili smo da dosta ljudi nekako nema vremena za to. Ili razmišljaju u stilu otišli su i neće se vratiti, pa se više nema smisla truditi', razmišlja Nikola koji kaže da bi najviše želio da mu je kuća u Kanadi puna rodbine i prijatelja tijekom cijele godine:
'Kad to već nije moguće, volio bih da svi imaju upaljene kamere 24 sata dnevno, da ih mogu vidjeti. A ponekad bih volio i doći u Hrvatsku, zagrliti ljude i tako... Ako se stanje malo normalizira, voljeli bismo se vratiti.'
Tekst je preuzet sa T portala
Izvor: www.6yka.com
Ono pripada Nikoli, 30-godišnjem inženjeru informatike koji je zajedno sa suprugom Vanjom (specijalisticom eko inženjerstva) i novorođenom Natkom prije skoro dvije godine napustio Hrvatsku i preselio u kanadsku provinciju. Troje Zagrepčana nastanilo se u La Salleu, predgrađu Winnipega u središnjoj Kanadi, a njihova obitelj uskoro se uvećala za još jednu djevojčicu – rođenu Kanađanku Niku. Nikola je vrlo brzo pronašao dobro plaćen posao, na kredit je kupio kuću i auto te već dvije godine samostalno uzdržava svoju obitelj na drugoj strani Zemljine kugle. Je li Kanada obećana zemlja za hrvatskog iseljenika? Prosudite sami.
'Zašto smo odlučili otići? U Zagrebu smo imali dobre poslove i primanja, ali ako se sve oko tebe raspada, pitanje je vremena kad ćeš i ti zaplivati u govnima. S dva kredita i malim djetetom, to baš i nije vesela opcija', objašnjava Nikola. K tome je u Winnipegu već živjela Vanjina sestra čija je pomoć bitno olakšala proces prilagodbe.
Prije odlaska u Kanadu, naš sugovornik nije osobito mnogo putovao po inozemstvu; njegovo se iskustvo svodilo na maturalac i poneki kraći izlet po okolnim zemljama. No to ga nije pokolebalo:
'Veliki svijet nije ništa puno veći od našeg 'malog sela' Hrvatske. Posrijedi su tek drugi jezik i odstupanja od kulture koju poznajemo. Na to se čovjek može priviknuti. Uvijek sam znao da se mogu vratiti ako ne bude dobro. Osim toga, smatram se relativno snalažljivom osobom koja voli i može raditi, pa mi je bilo malo lakše odlučiti se na takav rizik.'
'A di si sad?'
'Što se nekog straha tiče, odmalena se svi trebamo snalaziti - značilo to da nas je 30 na jednu tetu u vrtiću ili da smo sami kod kuće kada krećemo u školu... Ovo je fantastično iskustvo i, kada se progutaju prvotne knedle, čovjek se počne navikavati. Puno pomaže internet. Prosurfaš po forumima, vidiš iskustva drugih ljudi i bude ti mnogo lakše. Pričao sam s dosta iskusnijih imigranata. Danas nije kao što je njima bilo ratnih godina: svaki po jedan kofer, s dvoje djece na aerodromu u nepoznatoj zemlji,i pitanjem u pogledu: A di sad?'
Od trenutka kad su si Nikola i Vanja u svom tadašnjem zaprešićkom stanu rekli 'ajmo probat' do odlaska u Beč po radnu vizu za Kanadu prošlo je godinu i pol dana mukotrpne i skupe papirologije. Zadovoljavanje imigracijskih kriterija jedne od najbogatijih zemalja svijeta nije baš jednostavan zadatak...
'Ne znam koliko je točno da obitelji imaju prednost pred samcima, ali 'izgrađene' osobe su im sigurno draže. Ako imaš fakultet koji ti je otplaćen i usto nešto radnog iskustva, ti si u Kanadu došao kao najjeftinija visokoobrazovana snaga. Na snazi je princip bodovanja. Gleda se poznavanje jezika, obrazovanje, iskustvo... Kada se skupe bodovi iznad postavljenog praga, može se poslati zahtjev i, ako se radi o profesiji koje 'nedostaje' na kanadskom tržištu rada, viza se najčešće odobrava', objašnjava Nikola.
Jedan od argumenata za odluku o emigraciji bila je činjenica da Nikola kao informatičar radi u traženoj profesiji. No suprugu će, kako kaže, biti malo teže zaposliti.
Važno je znati se prodati
'Njezin fakultet nije u potpunosti priznat u Kanadi. Da bi dobila status inženjera, trebala bi položiti još par ispita ili upisati doktorat. Ovdje je također bitno koliko dobro prodaješ sebe pri traženju posla. Malo je teže kad si imigrant i imaš jezičnu barijeru. Kanada je totalno drukčija od Hrvatske po tom pitanju: traženje posla dovedeno je do takvog savršenstva da se u deset sekundi odlučuje hoće li tvoj životopis biti bačen u smeće ili će ga poslati dalje na provjeru. Najteže je doći do razgovora; jednom sam prisustvovao selekciji i gledao kako je jedan CV ostavio dobar dojam na poslodavca, ali kandidat nije bio pozvan ni na razgovor samo zato što nije ispunio formalni uvjet da navede raspon plaće koju traži. Ja sam zato imao otprilike 20 verzija životopisa i svake noći, kad bi djeca zaspala, radio sam na njihovom usavršavanju', prisjeća se Nikola.
Iz Hrvatske ga nije odvela besparica. Radeći u jednoj zagrebačkoj konzultantskoj kući zarađivao je iznadprosječno, što je spojeno s prosječnim primanjima njegove supruge omogućavalo situiran život, tečajeve ronjenja, dulje odmore na Jadranu i uredno otplaćivanje kredita.
'U Kanadi samo ja radim i otprilike isto živimo. Imamo veći auto i veću kuću koju ćemo, nadam se, otplatiti prije nego što bismo otplatili stan u Zagrebu. Godinu i pol nakon što smo emigrirali,doputovali smo nazad u Hrvatsku na odmor. To me koštalo otprilike dvije kanadske plaće, odnosno tri koje sam imao u Hrvatskoj.'
Nije važan fakultet, nego znanje!
Moja trenutna primanja u Kanadi malo su iznad prosjeka, ali kad bih se zaposlio u privatnoj firmi, bila bi još puno veća. Zasad je dobro jer svi imamo zdravstveno osiguranje, a ja radim od 8 do 16, uz sat vremena pauze', kaže Nikola koji ključ za profesionalni uspjeh u Kanadi vidi u radnoj etici:
'Možda će zvučati čudno, ali ovdje obrazovanje znači puno i ne znači ništa. Ono ti omogućava da znaš raditi posao, a radno mjesto i kvaliteta tvog posla ovisi o tome kakav si radnik. U nekim profesijama nije nemoguće dobiti posao i ako si samouk prošao obrazovanje, došao na razgovor i pokazao da znaš raditi - premda nemaš fakultet. Ako se konstantno dokazuješ, šefu će biti u interesu da te zadrži iako si možda malo skuplji. Nedavni primjer: jedan zaposlenik je zbrajao račune, zatim je promaknut u IT podršku, pa je počeo raditi na sigurnosti sustava i sada je glavna osoba za sigurnost u istoj kompaniji. On će biti menadžer jednog dana, sigurno. Jednostavno je kapacitet.
Drugi imigranti, koji su ovdje već 10-15 godina, počeli su s raznošenjem pića, novina i polako napredovali. Sada imaju kuće, dobre poslove, djeca su na fakultetu i slično... Moj kolega, koji radi isti posao kao i ja, došao je s Filipina i počeo raditi kao osoba koja parkira aute na aerodromu.'
Život u provinciji Manitoba donosi duge zime i temperature od minus 20 kao normalnu pojavu. A to je jug Kanade! Pa ipak, imigranti sa svih strana svijeta snatre o mogućnosti da baš u toj zemlji potraže svoju šansu. Koje standarde i stereotipe bi Nikola istaknuo kao potvrdu visoke reputacije Kanade, a što smatra potencijalnom tegobom ili jednostavno neočekivanom novinom za hrvatske imigrante?
'Kad postoji stabilnija ekonomija koja nudi više mogućnosti, ljudi automatski drugačije pristupaju. Jedan primjer: autoputom duž Kanade prevaljujemo nekoliko tisuća kilometara. Brzinsko ograničenje je 110 km\h. Tijekom cijelog putovanja preteklo nas je otprilike pet ljudi! Uvjerljivo najbrži od njih vozio je 125. Zezali smo se da je taj vjerojatno bio Balkanac... Želim reći da većina ljudi ovdje poštuje neke osnovne propise. Zemlja nije savršena. Ima i korupcije, ali i uličnog kriminala, puno više nego kod nas, i to puno težeg.'
U Kanadi se nezdravije živi
'S druge strane, ovdje se skuplja mnogo više dobrotvornih prihoda i ljudi su na svakodnevnoj razini mnogo voljniji pomoći. I osobno sudjelujem u barem dvije dobrotvorne akcije godišnje. Ljudi su skroz drugačiji. Nepoznati ljudi su skroz drugačiji. I onda se svi ponašaju bolje.
S treće strane, sve se plaća. Osnovno zdravstvo je besplatno, ali ako netko slomi nogu i bude van stroja na duži period, bez osiguranja, on neće dobiti plaću. Također, svuda je bilo po vijestima da je čovjek umro dok je čekao na specijalistički pregled osam mjeseci. Isto je u Hrvatskoj. Ovdje ljudi nisu sretni zbog toga, ali tako je i ne mogu to promijeniti.
S četvrte strane, čini mi se da se u Kanadi mnogo nezdravije živi. Imam osjećaj da u Winnipegu ima mnogo pretilih osoba', niže ambivalentne dojmove naš sugovornik.
Ljetos se prvi put vratio u Hrvatsku na odmor i poput astronauta, iz dosad nepoznate, vanjske perspektive pogledao na svoju postojbinu. Kako mu se čini?
'Užasno i predivno. Dok čitamo vijesti ovako sa strane, imamo blagi osjećaj - premda se stanje ne poboljšava nekom osobitom brzinom – da ovi u Vladi nešto rade.
A kad smo se vratili, vani je bilo toliko ljudi da nisam bio siguran je li vikend ili radni dan. Bliski ljudi s kojima smo se sreli bili su fantastični. Jako mi se svidio osjećaj da nas sedam odraslih konja stojimo u parkiću, raspravljamo o svjetskim problemima i glumimo da znamo što radimo, istovremeno čuvajući djecu koja se igraju. Nezamislivo dobar osjećaj koji mi, recimo, nedostaje u Kanadi.
Hrvatska je još ljepša nego što sam je pamtio, ali nemojmo se zavaravati da je najljepša. Ugodnijih prizora ima i drugdje, i to za puno nižu cijenu i mnogo bolju uslugu.'
Nakon povratka zgadili su mu se, kaže, opušci po podu i nečistoća. Osupnula ga je agresivnost u prometu i općenito atmosferi koja se mogla osjetiti u situacijama na javnim mjestima. Nakon dvije godine obasipanja (neki bi rekli blaziranim) osmjesima prodavača po kanadskim dućanima, začudila ga je čak i nezainteresiranost hrvatskih blagajnica...
Nikola nije od onih emigranata koji su otišli s gorčinom, poniženi i uvrijeđeni. Nije od onih koji će liječiti frustracije podsmjehujući se s tobožnjih visina ili pak zgražajući nad sredinom iz koje su se maknuli, uvjeravajući zapravo sebe da su napravili dobar životni izbor. Jedino što zamjera društvu iz kojeg potječe jesu manipulacije pojmovima poput 'domoljublja'.
'Fale mi kave, prijatelji, hrana i najviše obitelj'
'Kao da se sve vrti oko toga. Volim Hrvatsku, volim provoditi vrijeme u njoj, navijam za njene sportske reprezentacije, ali ukoliko ja radim, želim i dovoljno zaraditi. Želim sigurnost za svoju djecu. Ne sviđa mi se što se lopine izvlače i normalno žive. Pritom ne mislim samo na političare. Također, novine u Hrvatskoj su sra.... I u Kanadi ima puno tabloida koji prave slona od buhe, ali ne pridaje se ni približno toliko pažnje starletama i stilistima nauštrb važnih tema', kaže Nikola.
I tako polako dolazimo do vječnog pitanja hrvatske dijaspore: čezne li za rodnim krajem?
'Ne znam zašto, ali strašno mi fali sve doma. Fale mi kave, prijatelji, hrana i najviše obitelj', počinje Nikola.
'Nedostaje mi da, kad se posvađam sa ženom, mogu nazvati nekoga da odemo na kavu razgovarati. Zatim dođem doma, sve ih zagrlim i izljubim i prošlo je... Sada se stvari izluftaju s vremenom, ali onako je brže i ljepše... U cijelome Winnipegu znam za tri klasična kafića i u njima nikad nisam vidio mnogo ljudi. U Hrvatskoj ih je samo u mojoj zgradi bilo četiri i bili su puni gotovo uvijek.'
Priznaje da su prije selidbe bili uvjereni kako će udaljenost moći kompenzirati suvremenim tehnološkim mogućnostima o kojima smo kao djeca gledali u SF filmovima, poput videokomunikacije putem Skypea. 'No shvatili smo da dosta ljudi nekako nema vremena za to. Ili razmišljaju u stilu otišli su i neće se vratiti, pa se više nema smisla truditi', razmišlja Nikola koji kaže da bi najviše želio da mu je kuća u Kanadi puna rodbine i prijatelja tijekom cijele godine:
'Kad to već nije moguće, volio bih da svi imaju upaljene kamere 24 sata dnevno, da ih mogu vidjeti. A ponekad bih volio i doći u Hrvatsku, zagrliti ljude i tako... Ako se stanje malo normalizira, voljeli bismo se vratiti.'
Tekst je preuzet sa T portala
Izvor: www.6yka.com
