Iz krize nećemo izaći dok traje zavjera političara

Ovih su dana učestala pitanja autoru ovog teksta od brojnih ”običnih” stanovnika ove zemlje: ”kada ćemo izaći iz krize”. Odgovor na ovo pitanje, na žalost, ne može biti optimističan, sve dok traje svojevrsna zavjera zagovornika postojećeg stanja i sve dok izabrani političari odbijaju uvesti Hrvatsku u društvo modernih i prosperitetnih država.
Naime, gotovo je nevjerojatno kojom je upornošću hrvatska politička klasa stvarala i održavala današnji, potpuno neučinkovit i nekonkurentan ekonomski sustav. Ekonomski odnosi i ekonomske aktivnosti se odvijaju u okvirima svojevrsne kombinacije samoupravno-socijalističkih (možda bi bilo bolje određenje: ekonomsko nacionalističkih) i državno-kapitalističkih rješenja kojima se uređuju društveni odnosi, kakvu ne možemo vidjeti u suvremenom okruženju. Sve dok se privatni i javni sektor mogao zaduživati na financijskom tržištu, ovakvi odnosi su pokazivali privid uspješnosti.

Tako je početkom proteklog desetljeća, unatoč slabostima privatnog sektora, ekonomija rasla na rastu privatne potrošnje i javnih investicija. Početkom krize 2008. taj je model rasta pokazao svu svoju slabost te uveo Hrvatsku u vrlo duboku ekonomsku i duštvenu krizu. Umjesto brzih i učinkovitih promjena te poticanja investicija privatnog sektora te sveukupne modernizacije države, politička klasa se odlučila na obranu postojećih odnosa. Iako je Hrvatska već punu godinu dana punopravni član EU, u kojoj je glavni pokretač rasta inovativan i prilagodljiv sektor malih i srednjih poduzeća te u kojima se vodi stalna bitka za konkurentnost, Vlada vodi potpuno retrogradnu i neučinkovitu politiku održavanja državnog sektora pod svaku cijenu.

Čak je i Slovenija, posljednji bastion državno-kapitalističkog ekonomskog modela nazvanog Slovenija d.d, odlučno reformirala svoj državni sektor i pokrenula privatizaciju većine velikih državnih i paradržavnih poduzeća. Istovremeno, Hrvatska vlada svojim vrlo slabim apetitom prema nužnim reformama, potpuno neprimjerenom fiskalnom i poreznom politikom, nevjerojatno diletantskim upravljanjem javnim financijama (nastupi novog ministra financija dokazuju potpunu nekompetentnost i zbunjenost ekonomske vlasti), udaljava hrvatsku ekonomiju od oporavka i održivog ekonomskog rasta. U suglasju s različitim protivnicima suvremenog tržišnog sustava sa snažnim privatnim sektorom i jakim institucijama, Vlada nas sustavno vraća u vladavine političke ekonomske arbitraže i vrijeme nestašica benzina, kave i banana. Pa zar je to moguće u 21. stoljeću, stoljeću dominacije Interneta i pametnih potrošača koji svoj novac troše gdje i kako žele na globalnom tržištu?

Hrvatskim ekonomskim prostorom dominiraju izabrani političari i njihovi klijenti u državnim i paradržavnim poduzećima, koja navodno imaju cilj čuvanja nacionalnih ekonomskih interesa. U naravi se zapravo radi o čuvanju vlastiti političkih i društvenih pozicija do kojih vjerojatno ne bi došli kroz tržišnu selekciju i alokaciju resursa. Državni je sektor u cjelini, odnosno državna uprava, javni servisi i državna poduzeća, notorno neučinkovit i već dva desetljeća ne stvara nove vrijednosti. Upravo suprotno, stvara ogromne deficite koje u pravilu ministri financija, bez obzira iz koje političke stranke dolazili, ne žele objaviti i protiv kojih se ne žele boriti. Nije potrebno posebno ekonomsko obrazovanje za jednostavan zaključak: deficiti, manjkovi i gubici se mogu pokrivati iz akumuliranog kapitala ili zaduživanjem na financijskom tržištu.

Hrvatska se nalazi na jedinstvenom geografskom položaju, koji omogućava uživanja u položajnoj renti, te raspolaže solidnom zalihom prirodnih resursa, koji mogu poslužiti kao kolateral zaduživanja. Izabrani političari potpuno neodgovorno preko dvadeset godina upravljaju nacionalnim kapitalom, ne stvarajući dodatne vrijednosti niti uvećavajući nacionalno bogatstvo, već stvaraju gubitke koje pokrivaju povećavanje javnog i vanjskog duga. Čak 49 posto nacionalnog kopnenog teritorija i 39 posto morskog područja su pod posebnom zaštitom. Naravno, nitko nema ništa protiv konzerviranja prirodnih potencijala, koji možda mogu privući milijune turista godišnje. Međutim, ukoliko ova ekonomska djelatnost, dakle pretvaranja nacionalnog ekonomskog prostora u rezervat u kojem će razvoj biti trajno zamrznut, postane glavna djelatnost, tada se otvaraju brojna pitanja ekonomskog razvoja na koja zastupnici ovakve politike nemaju orgovora.

Država koja želi ostvariti ekonomski razvoj i blagostanje za svoje građane koje će biti rezultat stvaranja nove vrijednosti a ne amortizacije prirodnih resursa i ranije akumuliranog kapitala, mora pronaći ravnotežu između poduzetničkih aktivnosti i zaštite okoliša. Turizam sudjeluje u stvaranju 15 posto BDP-a, što je izuzetno visoko i usporedivo s afričkim zemljama koje žive od ove djelatnosti. Te su zemlje, međutim, daleko od predodžbi države blagostanja kakve imaju hrvatski građani, susjedi ljudi koji žive u EU – najbogatijoj regiji na svijetu. Drugim riječima, niti konzerviranje nacionalnog ekonomskog prostora za samo jednu ekonomsku djelatnost (turizam robinzonskog tipa) ili zatvaranje ekonomskog prostora samo za političku klasu i njene prijatelje (državni sektor) duboko je pogrešno i neodgovorno. A upravo se to dogodilo: politička klasa je oblikovala ekonomski sustav i via facti vodi ekonomske politike koji pogoduje samo građanima zaposlenim u državnom sektoru i građanima koji su igrom slučaja rođeni u područjima u kojima je moguće ostvariti položajnu rentu.

Naime, velika većina hrvatskih građana je duboko opterećena krizom i u potrazi je za liderima koji će ponuditi ne rješenja u kratkom roku već dugoročne perspektive izlaska iz krize. Velika većina građana Republike Hrvatske spremna je na promjene!

Izvor: business