Po grotesknosti atmosfere u prepunoj dvorani ekskluzivnog blue-spa hotela Bayerischer Hof u srcu Münchena, tradicionalna 61. po redu Minhenska sigurnosna konferencija (MSC) održana od 14. do 16. veljače, neodoljivo je podsjećala na onu iz 2007. godine na kojoj je tada mladi ruski predsjednik, Vladimir Putin, šokirao zapadnu političku elitu svojim ocjenama o ideološko-političkoj genezi zapadne demokracije i tvrdnjama da je zapadna liberalna ideologija „zastarjela“.
U neuobičajeno direktnom kritički intoniranom govoru Putin je širenje NATO-a prema ruskim granicama nazvao „ozbiljnim provociranjem“, a unipolarizam „svijetom jednog gospodara i jednog suverena – svijetom koji je poguban ne samo za sve unuar takvog sustava, već i za samog suverena jer sam sebe uništava iznutra. A to, ništa zajedničko nema s demokracijom”, rekao je tada Putin.
Ustvrdivši da su međunarodni sigurnosni problemi „mnogo više od pitanja vojne i političke stabilnosti“ Putin je naglasio kako se „svijet nakon Hladnog rata nije oslobodio hladnoratovskih stereotipa, dvostrukih standarda i drugih antivrijednosti tipičnih upravo hladnoratovskom blokovskom promišljanju… Svjedoci smo, stoga, gotovo neobuzdane hiper-uporabe vojne sile koja svijet gura u ponor stalnih sukoba, u kojima politička i diplomatska rješenja postaju nemoguća jer su temeljna međunarodna prava zgažena… To rezultira činjenicom da se nitko danas ne osjeća sigurnim. Jer nitko ne može osjetiti da je međunarodno pravo poput kamenog zida koji će nas štititi. Naravno da takva politika potiče utrku u naoružanju. (…) Uvjereni smo kako je došlo do odlučujućeg trenutka kada moramo ozbiljno razmisliti o arhitekturi globalne sigurnosti i nastaviti potragu za razumnom ravnotežom između interesa svih sudionika u međunarodnom dijalogu…“ , rekao je Putin prije 18 godina.
Konstruktivna kritika, ili podučavanje novim standardnima demokracije?
Ove godine, kao i u prethodne tri ruski dužnosnici nisu bili pozvani u München zbog ruske invazije na Ukrajinu i rata koji će 24. ovog mjeseca ući u četvrtu godinu. Ulogu ‘disidenta’ među svjetskim državnicima, visokorangiranim političarima, vojnim dužnosnicima, sigurnosnim stručnjacima i diplomatama – umjesto Putina (ne)očekivano je ovoga puta na MSC-u preuzeo američki potpredsjednik James David Vance (J.D. Vance).
U 18-minutnom govoru u kojem je o vanjskoj sigurnosti Europe i o Ukrajini izgovorio jedva nekoliko riječi, staloženom, gotovo predavačkom intonacijom raspalio je po „zajedničkim europskim vrijednostima“ i onome što je za Trumpovu administraciju zapravo demokracija.
„Jedna od stvari o kojima danas želim govoriti su, naravno, naše zajedničke vrijednosti“ rekao je JD Vance u zamukloj kongresnoj dvorani prepunoj zblenutih pogleda prema govornici kojom je kao najprekaljeniji orator suvereno vladao. Dramaturgija se u nastavku odvijala postupno. Počela je prigodnom reminiscencijom u povodu svojih ranijih boravaka u Njemačkoj, nastavljena zapanjenošću samoubilačkim naletom afganistanskog imigranta na prolaznike u neposrednoj blizini konferencijske dvorane neposredno uoči otvaranja ovog eminentnog skupa, a kulminaciju zbunjenosti i zebnje izazvao je kada se napokon vratio temi ustvrdivši da prijetnja koja njega najviše zabrinjava kada je riječ o Europi „nije Rusija, nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski čimbenik… Ono što mene brine jeste prijetnja iznutra, uzmicanje Europe od nekih vlastitih temeljnih vrijednosti“, započeo je Vance očigledno za većinu prisutnih u dvorani jezovitu tiradu.
Ubrzo je uslijedila i detaljnija razrada ovih natuknica. O njima će biti riječi u nastavku. Prije toga nužno je opaziti da su na ovakve ipak neočekivano oštre Vanceove prijekore mainstream mediji diljem liberalno-demokratske Europe reagirali munjevito i manje-više isto: izvučene iz konteksta, Vanceove ocjene se smatraju neumjesnim američkim prodikama na račun Europe; suvišnim lekcijama jednih prema drugima u jednoj te istoj civilizacijskoj obitelji; nedopustivim miješanjem „novog šerifa“ u europske vrijednosti i izborne prakse, i td.
Kontranapadi iz liberalno-demokratskih cenatara moći također su bili jedinstveni i uslijedili su munjevito – od Berlina, Pariza i Bruxellesa do Ujedinjenog Kraljevstva, kompletnog Baltika i Zagreba. I u mainstream medijima i u ‘kontranapadima’ žongliralo se s istim rečeničnim konstrukcijama iz Vanceovog govora i s istim zaključkom koji parafrazirano glasi: Nitko, pogotovo Amerika Donalda Trumpa, neće Europu podučavati demokraciji! S najvećom gorčinom, s razlogom, reagirali su upravo domaćini – njemački državni prvaci Olaf Scholz, Bors Pistorius i Annalena Bearbock, s indignacijom odbacujući pravo američkom potpredsjedniku da se miješa u njemačke parlamentarne izbore zakazane upravo za vikend.
U atmosferi nezapamćeno uzavrele transatlantske ideološko-političke konfrontacije koja je nastala samim ponovnim izborom Donalda Trumpa za američkog predsjednika (koja će se neupitno dalje razbuktavati) – objavljivanje transkripta onih najžučnije osporavanih dijelova Vanceovog „uvredljivog“ i „uznemirujućeg“ govora, nameće se samo po sebi kao modus operandi, kao profesionalni imperativ za svaki nepristrani javni medij, čemu Geopolitika.news s nesebičnim žarom od svoga osnutka teži.
Šta je onda, bez cenzure, rekao JD Vance (gornji video)?
…“Na ovoj se konferenciji okupljamo, dakako, kako bismo razgovarali o sigurnosti. Međutim, dok je Trumpova administracija vrlo zabrinuta za europsku sigurnost i vjeruje da možemo postići razumnu nagodbu između Rusije i Ukrajine – a također vjerujemo da je važno da Europa u sljedećim godinama u velikoj mjeri preuzme odgovornost za vlastitu obranu – prijetnja koja mene najviše zabrinjava kada je riječ o Europi nije Rusija, nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski čimbenik. Ono što mene brine jeste prijetnja iznutra. Uzmicanje Europe od nekih njenih najtemeljnijih vrijednosti – vrijednosti koje dijeli upravo sa Sjedinjenim Državama. Zapanjilo me je kada je jedan bivši povjerenik Europske komisije nedavno gostovao na televiziji i djelovao oduševljeno što je rumunjski sud poništio (predsjedničke) izbore. Upozorio je da bi se, ako stvari ne pođu po planu, isto moglo dogoditi u Njemačkoj. Takve neobazrive izjave šokantne su američkim ušima. Godinama nam se govorilo da sve što financiramo i podupiremo radimo u ime naših zajedničkih demokratskih vrijednosti. Sve, od naše politike prema Ukrajini do digitalne cenzure, predstavljalo se kao obrana demokracije. Ali kada vidimo da europski sudovi poništavaju izbore, a visoki dužnosnici prijete ukidanjem i drugih, trebali bismo se zapitati držimo li se dovoljno visokih demokratskih standarda. Kažem “mi”, zato što iskreno vjerujem da smo na istoj strani. Moramo učiniti više od samog govora o demokratskim vrijednostima. Moramo ih i živjeti!
U živoj uspomeni mnogih od vas u ovoj dvorani je Hladni rat koji je suprotstavio branitelje demokracije natiranskijim silama na ovome kontinentu. I razmislite o strani u tom sukobu koja je cenzurirala disidente, zatvarala crkve, ukidala izbore. Jesu li i to bili dobri momci? Svakako ne! I hvala Bogu da su izgubili Hladni rat. Izgubili su zato što nisu cijenili niti poštovali sve ono što donosi sloboda. Kako se pokazalo, ne možete narediti inovaciju ili kreativnost, jednako kao što ne možete ljudima nametnuti što da misle, što da osjećaju ili u što da vjeruju. Vjerujemo da su te stvari međusobno povezane. A nažalost, kada pogledam Europu danas, ponekad više nije tako jasno što se dogodilo s pobjednicima Hladnog rata. Gledam Bruxelles, gdje su povjerenici Europske komisije upozorili građane da ugase društvene mreže tijekom razdoblja građanskih nemira onoga trenutka kada primijete nešto što oni ocijene kao “govor mržnje”. Ili ovu zemlju, Njemačku, u kojoj je policija provela racije protiv građana za koje se sumnjalo da su na internetu objavljivali antifeminističke komentare u sklopu “borbe protiv mizoginije”. Pogledam Švedsku, gdje je prije dva tjedna vlada osudila kršćanskog aktivista zbog sudjelovanja u spaljivanju Kurana koje je rezultiralo ubojstvom njegova prijatelja…. Možda ipak najviše zabrinjava to što se događa kod naših vrlo dragih prijatelja, u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je nazadovanje u zaštiti slobode savjesti posebno ugrozilo temeljne slobode britanskih vjernika. Prije nešto više od dvije godine, britanska je vlada optužila Adama Smitha Connera, 51-godišnjeg fizioterapeuta i vojnog veterana, za „strašan zločin“ stajanja 50 metara od klinike za pobačaj uz tihu molitvu od tri minute, ne ometajući nikoga, ne kontaktirajući ni s kim, samo je u tišini molio sam za sebe. Kada su ga pripadnici britanskih snaga reda zamijetili i zahtijevali da im objasni za što se moli, Adam im je odgovorio da se moli za svoje nerođeno dijete. On i njegova bivša djevojka ‘pobacili’ su godinama prije toga. Policajci, međutim, nisu bili dirnuti. Adam je proglašen krivim za kršenje novog Zakona o zaštitnim zonama (Buffer Zones Law) koji kriminalizira tihu molitvu i sve ostalo što bi moglo utjecati na nečiju odluku u krugu od 200 metara od ustanove za pobačaje. Osuđen je na plaćanje tisuća funti sudskih troškova.
Volio bih reći da je ovo bio incident koji se dogodio samo jednom, nenamjerni rezultat loše napisanog zakona primijenjenog na jednu osobu. Ali nije tako. Prije samo nekoliko mjeseci, škotska vlada je počela slati pisma građanima čije se kuće nalaze unutar takozvanih zona sigurnog pristupa, upozoravajući ih da bi čak i privatna molitva u vlastitom domu mogla predstavljati kršenje zakona. Naravno, vlada je pozvala primatelje tog njihovog pisma da prijave sve sugrađane koje se sumnjiči za zločin mišljenja u Britaniji i diljem Europe.
Sloboda govora, bojim se, uzmiče, a u interesu komičnosti, ali i u interesu istine, priznat ću da su ponekad najglasniji pozivi na cenzuru dolazili ne iz Europe, nego iz moje vlastite države, gdje je prethodna administracija prijetila i vršila pritisak na tvrtke koje upravljaju društvenim mrežama da cenzuriraju takozvane dezinformacije. Dezinformacije poput, primjerice, ideje da je koronavirus vrlo vjerojatno ‘pobjegao’ iz laboratorija u Kini. Naša je prethodna vlada poticala privatne tvrtke da utišaju ljude koji su se usudili izreći bilo što što se na kraju pokazalo istinom.
Stoga danas dolazim ovamo ne samo s opažanjem, nego i s ponudom. Dok je administracija prethodnog američkog predsjednika Joea Bidena očajnički pokušavala utišati ljude koji su željeli reći što misle, Trumpova će administracija učiniti upravo suprotno, i nadam se da ćemo na tome moći surađivati. U Washingtonu je na djelu novi “šerif”. I pod vodstvom Donalda Trumpa, možemo se ne slagati s vašim stavovima, ali borit ćemo se da obranimo vaše pravo da ih iznesete u javnosti. Došli smo do točke kada je situacija toliko loša da je u prosincu prošle godine Rumunjska jednostavno poništila rezultate predsjedničkih izbora na temelju neuvjerljivih sumnji obavještajnih službi i golemog pritiska njenih susjeda. Koliko razumijem, argument je bio da su ruske dezinformacije zatrovale rumunjske izbore. Ali zamolio bih svoje europske prijatelje da pokušate sagledati stvari iz perspektive. Vi možete povjerovati da je loše to što se Rusija miješa u vaše izbore kupovanjem oglasa na društvenim mrežama. I mi to svakako smatramo lošim. Ali ako se vaša demokracija može uništiti s nekoliko stotina tisuća dolara digitalnog oglašavanja iz strane zemlje, onda ionako vaša demokracija nije bila naročito čvrsta!
Dobra vijest je da ja zapravo mislim da su vaše demokracije neusporedivo snažnije. I zaista vjerujem da će omogućavanje našim građanima da slobodno kažu što misle samo pomoći našim demokracijama da postanu još jače. Ova tema nas, naravno, vraća i na München gdje su organizatori upravo ove konferencije zabranili sudjelovanje zastupnicima stranaka populističke ljevice i desnice. Opet, ne moramo se slagati sa svim, ili sa svime što netko kaže. Ali kada politički vođe predstavljaju važan dio biračkoga tijela, na nama je da barem uđemo u dijalog s njima. Mnogima od nas, s one strane Atlantika, sve se više čini da su stare, ukorijenjene strukture moći prigrlile ružne, sovjetske etikete poput “dezinformacija” i “dezinformatora” te se tako jednostavno brane od mogućnosti da netko s drukčijim stajalištem izrazi drukčije mišljenje ili, ne daj Bože, drukčije glasa ili, još gore, čak pobijedi na izborima!
Ovo je, naravno, sigurnosna konferencija i siguran sam da ste svi došli spremni razgovarati o točno tome koliko ćete povećati proračune za obranu u sljedećih nekoliko godina, u skladu s nekim novim ciljevima. To je dobro, jer je predsjednik Trump vrlo jasno dao do znanja da vjeruje kako naši europski prijatelji moraju igrati veću ulogu u budućnosti ovoga kontinenta. Sve češće čujete izraz “podjela tereta”, ali mi doista mislimo da je važno, kao dio zajedničkog Saveza, da se Europa aktivnije angažira dok se Amerika bude fokusirala na područja svijeta koja su u velikoj opasnosti. Ali dopustite mi i da vas upitam: kako ćete uopće početi razmišljati o takvim proračunskim pitanjima ako ne znamo što to uopće branimo? Već sam čuo puno toga o tome od koga se točno trebate braniti, i naravno da je to važno. Ali ono što je meni, a mislim i mnogim građanima Europe, manje jasno jeste koji je to točno pozitivni ideal zbog kojeg postoji taj zajednički sigurnosni Savez za koji svi vjerujemo da je toliko ključan. Duboko vjerujem da nema sigurnosti ako se bojite glasova, mišljenja i savjesti vlastitog naroda.
Europa se suočava s mnogim izazovima. No kriza s kojom se ovaj kontinent sada suočava, a vjerujem i svi mi zajedno, kriza je našeg vlastitog stvaranja. Ako bježite od vlastitih birača, onda Amerika ne može ništa učiniti za vas. Jednako tako, ni vi ne možete učiniti ništa za američki narod koji je izabrao mene i predsjednika Trumpa. Da biste mogli bilo što vrijedno postići u godinama koje dolaze, trebaju vam legitimni, demokratski mandati. Zar nismo ništa naučili o tome da tanki mandati dovode do nestabilnih rezultata? A toliko se toga vrijednoga može postići s onom vrstom demokratskog legitimiteta koji, vjerujem, proizlazi iz toga da budete odgovorniji i otvoreniji prema glasovima vlastitih građana. Ako želite uživati u konkurentnim gospodarstvima, ako želite imati pristupačnu energiju i sigurne opskrbne lance, onda vam treba mandat da vladate, jer ćete morati donositi teške odluke kako biste sve to svojim građanima osigurali. I mi to vrlo dobro znamo. U Americi ne možete osvojiti demokratski legitimitet tako što ćete cenzurirati svoje protivnike ili ih slati u zatvor, bilo da se radi o vođi oporbe, skromnoj kršćanki koja se moli u vlastitom domu ili novinaru koji pokušava izvijestiti javnost o činjenicama. Ne možete ga zadobiti ni time što ćete zanemarivati temeljne stavove birača o pitanjima kao što je to tko ima pravo biti dijelom našeg zajedničkog društva!
Od svih hitnih izazova s kojima se suočavaju države okupljene ovdje, vjerujem da nema ničeg važnijeg od masovne imigracije. Danas gotovo svaka peta osoba koja živi u ovoj zemlji (Njemačkoj) potječe iz inozemstva, što je povijesno najveći udio. Slična je brojka i u Sjedinjenim Državama. Broj imigranata koji su stigli u EU udvostručio se između 2021. i 2022. A od tada je još više narastao. Znamo da se ova situacija nije stvorila u vakuumu. Ona je rezultat niza svjesnih odluka koje su političari širom kontinenta, ali i drugdje diljem svijeta, donosili tijekom jednog desetljeća… U Engleskoj su glasali za Brexit. Možete se slagati ili ne slagati s time, ali glasali su. I sve više diljem Europe glasuju za političke lidere koji obećavaju okončati nekontroliranu migraciju. Slažem se s tim brigama, ali ne morate se i vi slagati sa mnom, ali mislim da je ljudima stalo do njihovih domova, snova, do vlastite sigurnosti i mogućnosti da osiguraju egzistenciju sebi i svojoj djeci. I oni su pametni. Mislim da je to jedna od najvažnijih stvari koje sam naučio na svom kratkom političkom putu… Zadaća je demokracije da o tim velikim pitanjima odlučujemo na izborima! Vjerujem da ignoriranje ljudi, njihovih briga ili, još gore, gašenje medija, gašenje izbora ili isključivanje ljudi iz političkog procesa ne štiti baš ništa. Zapravo, to je najsigurniji način da se demokracija uništi. Govoriti i izražavati mišljenja nije miješanje u izbore, čak ni kada takve stavove iznose ljudi izvan vaše zemlje, pa čak i kada su vrlo utjecajni – i vjerujte mi, kažem to uz dozu humora – ako je američka demokracija preživjela deset godina Grete Thunberg koja nas neprestano krizira (zelena aktivistica iz Švedske, op. g.p.) onda i vi možete preživjeti nekoliko mjeseci Elona Muska!
Ali ono što nijedna demokracija, bila američka, njemačka ili europska, neće preživjeti jeste da milijunima birača kažete da njihova razmišljanja, njihove brige, njihove težnje, njihovi pozivi u pomoć – nisu valjani i da nisu vrijedni ni razmatranja. Demokracija počiva na svetom načelu da je glas naroda važan. Za vatrozidove tu nema mjesta: ili prihvaćate to načelo ili ga ne prihvaćate. Europljani, narod ima glas. Europski čelnici imaju izbor. A moje čvrsto uvjerenje glasi da se ne trebamo bojati budućnosti. Prihvatite ono što vam ljudi govore, čak i kad je iznenađujuće, čak i kad se s time ne slažete. Ako to učinite, moći ćete se suočiti s budućnošću sa sigurnošću i pouzdanjem, znajući da nacija stoji iza svakoga od vas. I to je, po meni, najveća čar demokracije. Ona nije sadržana u kamenim zgradama ili raskošnim hotelima. Nije ni u velikim institucijama koje smo zajedno izgradili! Vjerovati u demokraciju znači shvatiti da svaki naš građanin ima mudrost i ima glas. A ako odbijemo čuti taj glas, čak i najuspješnije bitke osigurat će nam vrlo malo. Kao što je rekao papa Ivan Pavao II., po meni jedan od najizvanrednijih zagovornika demokracije na ovome kontinentu ili bilo kojem drugom: “Ne bojte se!” Ne bismo se trebali bojati vlastitog naroda, čak ni kada iznosi stajališta koja su različita od stajališta njegovih vođa…”.
Tako je, dakle, bez cenzure govorio JD Vance u Münchenu 15. veljače uz jedva nekolicinu ruku koje su mu na kraju zapljeskale.
Branitelji postojećeg …
Iako je još od uvjerljive pobjede Donalda Trumpa za ponovnog američkog predsjednika bilo jasno kakvo će opterećenje za transatlantske odnose predstavljati njegov drugi četverogodišnji mandat, nitko ipak u europskim prijestolnicama nije mogao pretpostaviti (ili se nije želio suočiti s time) da će odnosi između SAD i Europske unije već u prvim tjednima nove američke administracije biti toliko zategnuti, i da će tradicionalni ideološki, ekonomski i vojni saveznici tako brzo o svojoj sadašnjici i budućnosti govoriti toliko različitim jezikom.
Nakon već ustaljenih trgovinskih trzavica, prijetnji i ocjena s kojima je protekao cijeli Trumpov prvi mandat, najjasniji nagovještaji geopolitičkog razilaženja, iz Washingtona do Europe su stigli u srijedu, 12. veljače uvečer nakon 90-minutnog telefonskog razgovora američkog s ruskim predsjednikom. Već tada se europskim čelnicima učinilo da je na pomolu nešto mnogo gore od rutinske ignorancije – da bi rat u Ukrajini mogao biti okončan ne samo mimo volje europskih lidera, već i mimo europskog pukog sudjelovanja u tom povijesnom mirovnom procesu. S takvim uvjerenjem Minhenska konferencija je i otvorena i zatvorena. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeir intuitivno je, i gotovo molećivo, u uvodnom govoru apelirao na američkog potpredsjednika da „što god planirali, razgovarate s nama o svemu“!
Naravno, Keir Steinmeir je samo jedan među onima u Europskoj uniji koji su zajedno s „demokratskom“ Amerikom i NATO-m godinama, podmuklo, istrajno i s jasnom namjerom (strateški poraze Rusije) huškali Ukrajinu na konfrontaciju. Čak i tijekom Minhenske konferencije sa koje su molili Vancea da se i sa njima „ravnopravno razgovara“ europski ratni huškači su ignorirali Trumpove pokušaje da se najužasniji rat od 2. svjetskog rata što prije zaustavi. Naprotiv, visoka povjerenica za vanjsku politiku i sugurnost Kaja Kalas, Scholz, Macron…svi su pozivali članice Europske unije na reunifikaciju radi podrške Ukrajini sa ili bez Amerike „sve do pobjede i povijesnog poraza Rusije“!?
…I rušitelji centraliziranog europskog kapitalizma
S vrlo naglašenim instinktima za suverenističku renacionalizaciju, Donald Trump2 (u 2. mandatu) za razliku od naivnog Donalda Trumpa1 odlučan je da u Europi pa i unutar Europske unije (kao što je već učinio u svojoj zemlji) pronađe inovativne, hrabre, odlučne i ideološki bliske, realpolitičke saveznike sklone realizaciji njegove, ma koliko kontroverzne i upitne, vizije svijeta. Ove trenutačne, odlučio je ignorirati kao politički kratkovidne.
Iako nikom, pa ni samome Trumpu niti JD Vanceu koji je toliko smjelo u Münchenu kritizirao najodanije američke saveznike – ne može u ovom trenutku biti jasno kuda trumpistički konzervativni pokret može u konačnici odvesti, gola je činjenica da se centralizirani europski kapitalizam sam po sebi urušava poglavito zbog vlastitih sve dubljih proturječnosti i nesloge po svim bitnim geopolitičkim, ekonomskim i strukturnim pitanjima. Također, divovski proces unutarnje transformacije koji je s Trumpom2 započeo u Americi, neće moći proći bez ozbiljnih reperkusija i na globalnom planu uključujući Europu i Europsku uniju. Efekti procesa ‘spojenih posuda’ su u geopolitici neizbježni.
Imajući u vidu da se Europa nikada nije ni pokušavala osloboditi američke dominacije, već se naprotiv lukavo ušuškavala pod njenu materinsku bluzu vjerujući da će tako imati vječitu zaštitu – Europskoj uniji će se biti sada vrlo teško prilagoditi novim okolnostima. Sama UvdL je na Minhenskoj konferenciji kazala da se „Europa mora promijeniti i upravo je ovo vrijeme za otvorene razgovore“.
Ali prve europske reakcije na intrigantni Vanceov govor od subote pokazuju da upravo europska politička elita ne zna u kojem smjeru Europa treba ići dalje. To potvrđuje i panična reakcija francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je, ne dočekavši ni da se Minhenska sigurnosna konferencija završi, već sazvao europske lidere u Elizejsku palaču radi konzultacija u potrazi za odgovorima na poznate i očekivane Trumpove izazove u vezi s EU i Ukrajinom.
Mogući scenariji
Osim unutarnjih višesmjernih proturječnosti čije su posljedice trenutačno nesagledive, problem Europske unije je i u njenoj samodiskreditaciji na globalnoj sceni koja je započeta unutarnjom ekonomskom distorzijom izazvanom samoisključenjem s tada jeftinih ruskih energenata. S nepovratnim gubitkom nekadašnje središnje uloge u svjetskoj trgovini, Europska unija će vrlo teško sada uhvatiti ritam trgovinske razmjene sa svima onima s kojima bi to željela imajući u vidu da je u protekle četiri godine Bidenove administracije bila neshvatljivo snishodljiva uvodeći sankcije, prijeteći sankcijama ili se suprotstavljajući svima onima koje je prethodna američka administracija smatrala prijetnjama američkoj nacionalnoj sigurnosti.
Otežavajuća okolnost po EU je također i neskrivena težnja nove američke administracije da se trgovinskim carinama, kvotama i zabranama uvoza pokušaju ostvariti oni nacionalni američki interesi do kojih je Bidenova administracija dolazila obojenim revolucijama, državnim prevratima, USAID-om, Sorosom, vojnim postrojbama i naoružanjem. Carinskim taktikama nove američke geopolitike ni Europska unija neće umaći. To govori da će u konačnici, prije ili kasnije, Europa biti prisiljena pokazati zube i samome Trumpu. A da li je za to spremna, analizirat ćemo kasnije ovoga tjedna.
Uz sve moguće rizike, u gore spomenutom scenariju za europske neokonzervativce se skriva i iskrica nade, prije svega nade za obnovu sveeuropskog dijaloga koji bi uz vrlo striktne preduvjete Moskvi uključivao i Rusku Federaciju koja etimološki, geografski i udžbenički pripada Europi čak sve do Urala. Zašto takav scenarij?
Ako Amerikanci i Rusi cijelih 150 godina nisu mogli imati ideološku konvergenciju zbog brutalne suprotstavljenosti njihovih ideološko-političkih doktrina, prvi put šansa postoji jer su američki i ruski konzervativizam i ideološki horizonti sada bliži nego ikada – makar na onim najtradionalnijim vrijednostima kao što su antiglobalizam, državni suverenizam, liderstvo, obitelj, brak, spolna pripadnost, anti-LGBTQ i td.
Pritom ni Trump ni Putin i ne skrivaju da su jedan drugome u ponečemu uzor! Donald Tramp2 je realpolitičar kao i Putin, i vrlo dobro kao i Putin razumije šta se danas događa i kuda svijet mora ići. Ma koliko izvjesnost čovječanstva s njima dvojicom u istom jarmu bila neizvjesna (i jedan i drugi su autoritarni, narcisoidni, preambiciozni i pritom biološki dotrajali, a Trumpu se pripisuje i nasljedna demencija) njihova nepredvidljivost je sada ipak predvidljivija nego ranije.
Dok je Putin otvoreni zagovornik novog svjetskog poretka (ma šta to za njega značilo) „zasnovanog na ravnopravnosti i interesnoj uzajamnosti između svih aktera“, Trump2 je trenutačno više pristalica nekog vida pasivnog multipolarizma kroz koji je spreman priznati realitete poput ruske globalne uloge, BRICS-a, kineske ekonomske progresije, indijskog tehnološkog zaokreta itd., uključujući i zahtjeve sve većeg broja država da se svijet vrati međunarodnom pravu umjesto ad hock pravila koja su do sada uspostavljali svjetski hegemoni svaki za sebe.
Da misli vrlo ozbiljno i da je u tome krajnje odlučan, Trump2 je dokazao već u prvim satima i danima drugog mandata dajući svojim potpisom legitimitet brojnim konzervativnim idealima od kojih su neki šokirali svijet, ali je ipak u realiziranje svojih namjera upregnuo gotovo cjelokupnu big-teck industriju Amerike što do sada nitko nikada nije uspio.
