Tko je, makar površno, upoznao filozofiju egzistencije i fenomenologiju, jasno mu je da egzistenciju drugog ljudskog bića možemo sebi učiniti bliskim tako da to drugo biće posvijestimo, odnosno da to drugo ljudsko biće postane dio naše svijesti.
Budući da se nalazimo u državi koja nije usmjerena prema potrebama drugih, uputa da nam drugo ljudsko biće bude blisko, a to ujedno znači da nam sva ljudska bića budu bliska, zvuči blasfemično u odnosu na mjeru promovirane ljudskosti od strane naših službenih politika.
Mi se, naime, ne borimo za drugog čovjeka, mi se uglavnom borimo protiv mogućnosti da postoji netko različit od nas.
U literaturi je poznata tzv. naturalistička pogreška ili pogreška da jednu stvarnost reduciramo na toj stvarnosti nepripadajućeg određenja, primjerice kada kažemo da je etički dobro ono što je korisno.
Sasvim je razumljivo da se dobrota ne može reducirati na korisnost jer je moguće pronaći mnogo primjera kada se ostvaruje neka korist, a sasvim je jasno da nije riječ o etički dobrim činima.
Tako je korisno cijepiti se preko reda, ali tada oduzimamo cjepivo onima koji spadaju u rizičnu skupinu i ugrožavamo njihove živote.
Korisno je, nadalje, makar u našoj državi, promovirati nacionalizam, ali se, promoviranjem nacionalizma, izazivaju posljedice koje nisu etički dobre.
Puno toga je korisno, a da nije riječ o etičkom dobru. Puno toga je dobro, a da nije korisno.
Dobro je ustajati protiv nacionalizma, nedemokratske prakse ili ugrožavanja drugih, ali to nije korisno jer se tada ulazi u sukob s tzv. moćnim institucijama ili moćnim grupama ljudi.
No čovjek koji živi korisno, zasigurno ne živi etično. Čovjek koji ne živi etično, koji vlastitu egzistenciju ne shvaća kao priliku da afirmira neku vrijednost, čovjek je koji ne živi u vremenu, nego u uzaludnosti.
Vrijeme pripada samo čovjeku. Samo čovjek je u vremenu – jasno, riječ je o vremenu koje se poima u egzistencijalnom smislu. Čovjek živi u vlastitom vremenu, ali i u povijesnom vremenu.
Vlastito vrijeme započinje našim rođenjem, a završava našom smrću. Povijesno vrijeme nije skup ili zbroj svih vremena dosadašnjih pojedinačnih egzistencija. Iako svaki pojedinačni čovjek živi u nekom povijesnom vremenu, nije svaki pojedinac tvorac povijesti.
Povijest stvaraju samo oni koji uspiju nadići horizont vlastite egzistencije. Oni koji su se skrili u vlastitom vremenu, ne sudjeluju u povijesti. Oni su prisutni, i to kao uljezi, u povijesnom vremenu, ali ih je to vrijeme nadraslo ili prestrašilo.
Povijest nije ništa drugo nego sjećanje na sve ono što su čovjeku činili oni koji mu nisu bili bliski, pa su ga razarali, ubijali, uništavali, palili, zatvarali i nad njim se na mnoge načine iživljavali.
Povijest je i sjećanje na ono što su čovjeku činili oni koji su mu bili bliski, pa su ga oslobađali, liječili, suosjećali s njime, poučavali ga i u njemu vidjeli istinsku veličinu i najveću vrijednost.
Povijest obilježava rast i transformacija ovih dviju tendencija – jedna je tendencija da se čovjek promatra kao vrijednost i da ga se smatra bliskim, a druga je tendencija da ga se promatra kao neprijatelja kojega treba poniziti i uništiti.
U povijesti se i sada zbiva ova borba – borba za čovjeka i njegovu slobodu i borba protiv čovjeka i protiv njegove slobode.
U toj borbi i mi sudjelujemo, i to na različite načine. Jedan od načina je i sudjelovanje u političkom životu, bilo da biramo ili da nas biraju.
Oni koji ne biraju niti ih se bira, uljezi su u povijesnom vremenu, oni žive u vlastitom vremenu bez svijesti o drugome. Oni druge nisu učinili bliskima jer da jesu, shvatili bi da politike koje biramo određuju javni život u kojem se kreće naša egzistencija.
Ovi lokalni izbori nisu jedni u nizu mnogih izbora, ovo su izbori u kojima se odlučuje o tome kako vidimo mjesto u kojem živimo u sljedećoj epohi.
Pandemija je događaj koji ima snagu prevratničkog događaja. Takav događaj se poziva majkom svih događaja jer se sve nakon tog događaju tumači u relaciji prema njemu.
Sada živimo stvarnost pandemije, živimo u krhotinama našeg nekadašnjeg svijeta. Ovo je, zapravo, oproštaj od poznatog svijeta i ulazak u novi svijet u kojem se sve mijenja. Nakon pandemije zasigurno nastaje novi svijet.
Ako sada živimo u svijetu demokracije, slijedi vrijeme postdemokracije, i to ne postdemokracije o kojoj je već puno toga napisano, nego slijedi vrijeme postpandemijske demokracije. Kakva će ona biti, ne ovisi samo o pandemiji, nego i o našim izborima.
Istina je da je društveni ili povijesni svijet ujedno nad-prirodni svijet, jer je iznad prirode u smislu da ga ne bi bilo bez čovjeka, ali je, isto tako, istina da društveni i povijesni svijet ne nastaje sam od sebe. Taj svijet nije programiran, u njemu su moguće mnoge korekcije, aritmije, transformacije, pa i revolucije.
Činilo se da mnoga carstva neće pasti, pa su nestala. Činilo se da će mnoge religije trajno trajati, a više ih se niti ne sjećamo. Činilo se da će nas mnoge ideologije nadživjeti, a mi smo ih pokopali. No carstva, religije i ideologije ne pripadaju prirodi, nego nad-prirodi ili tipično ljudskom svijetu, zato se mijenjaju, zato nastaju i nestaju.
Ljudski svijet može, neovisno o epohi u kojoj se nalazimo, biti ili svijet brige ili svijet nebrige. Na izborima ili iskazujemo brigu za druge ili sudjelujemo u nehumanom procesu oduzimanja slobode drugima.
Ako se borimo protiv drugih i želimo da oni nestanu, onda dehumaniziramo svijet.
Dehumanizacija se ne odvija samo na način da podržavamo dosadašnju vladajuću opciju koja je uspostavila kontrolu nad javnim životom, ali i nad mnogim pojedinačnim životima koje je vezala uz sebe i učinila ih egzistencijalno ovisnima, nego i kada želimo, na metafizičkoj razini, uništiti sve one koji pripadaju toj političkoj opciji ili su je podržavali.
To je duboko pogrešno. Njih treba humanizirati, a to ćemo učiniti tako ako prema njima pokažemo brigu, ako ih posvijestimo, ako oni postanu dijelom naše svijesti, odnosno ako ih učinimo našim sugrađanima.
Ljudski svijet je svijet u kojem se živi i u kojem su svi ravnopravni. Blizina i briga se, kada je riječ o lokalnoj zajednici, iskazuje u izgradnji društva jednakih mogućnosti, odnosno u ravnopravnosti. Sugrađani su ti koji su ravnopravni, jedino u ravnopravnosti imamo iste mogućnosti, jedino u ravnopravnosti te iste mogućnosti postaju realne mogućnosti.
Postpandemijski svijet treba biti svijet postdemokracije realnih mogućnosti. To bi značilo da smo napokon uistinu ravnopravni.
autograf
Budući da se nalazimo u državi koja nije usmjerena prema potrebama drugih, uputa da nam drugo ljudsko biće bude blisko, a to ujedno znači da nam sva ljudska bića budu bliska, zvuči blasfemično u odnosu na mjeru promovirane ljudskosti od strane naših službenih politika.
Mi se, naime, ne borimo za drugog čovjeka, mi se uglavnom borimo protiv mogućnosti da postoji netko različit od nas.
U literaturi je poznata tzv. naturalistička pogreška ili pogreška da jednu stvarnost reduciramo na toj stvarnosti nepripadajućeg određenja, primjerice kada kažemo da je etički dobro ono što je korisno.
Sasvim je razumljivo da se dobrota ne može reducirati na korisnost jer je moguće pronaći mnogo primjera kada se ostvaruje neka korist, a sasvim je jasno da nije riječ o etički dobrim činima.
Tako je korisno cijepiti se preko reda, ali tada oduzimamo cjepivo onima koji spadaju u rizičnu skupinu i ugrožavamo njihove živote.
Čovjek koji ne živi etično, koji vlastitu egzistenciju ne shvaća kao priliku da afirmira neku vrijednost, čovjek je koji ne živi u vremenu, nego u uzaludnosti. Vrijeme pripada samo čovjeku. Samo čovjek je u vremenu – jasno, riječ je o vremenu koje se poima u egzistencijalnom smislu. Čovjek živi u vlastitom vremenu, ali i u povijesnom vremenu
Korisno je, nadalje, makar u našoj državi, promovirati nacionalizam, ali se, promoviranjem nacionalizma, izazivaju posljedice koje nisu etički dobre.
Puno toga je korisno, a da nije riječ o etičkom dobru. Puno toga je dobro, a da nije korisno.
Dobro je ustajati protiv nacionalizma, nedemokratske prakse ili ugrožavanja drugih, ali to nije korisno jer se tada ulazi u sukob s tzv. moćnim institucijama ili moćnim grupama ljudi.
No čovjek koji živi korisno, zasigurno ne živi etično. Čovjek koji ne živi etično, koji vlastitu egzistenciju ne shvaća kao priliku da afirmira neku vrijednost, čovjek je koji ne živi u vremenu, nego u uzaludnosti.
Vrijeme pripada samo čovjeku. Samo čovjek je u vremenu – jasno, riječ je o vremenu koje se poima u egzistencijalnom smislu. Čovjek živi u vlastitom vremenu, ali i u povijesnom vremenu.
Vlastito vrijeme započinje našim rođenjem, a završava našom smrću. Povijesno vrijeme nije skup ili zbroj svih vremena dosadašnjih pojedinačnih egzistencija. Iako svaki pojedinačni čovjek živi u nekom povijesnom vremenu, nije svaki pojedinac tvorac povijesti.
Povijest stvaraju samo oni koji uspiju nadići horizont vlastite egzistencije. Oni koji su se skrili u vlastitom vremenu, ne sudjeluju u povijesti. Oni su prisutni, i to kao uljezi, u povijesnom vremenu, ali ih je to vrijeme nadraslo ili prestrašilo.
Povijest nije ništa drugo nego sjećanje na sve ono što su čovjeku činili oni koji mu nisu bili bliski, pa su ga razarali, ubijali, uništavali, palili, zatvarali i nad njim se na mnoge načine iživljavali.
Povijest je i sjećanje na ono što su čovjeku činili oni koji su mu bili bliski, pa su ga oslobađali, liječili, suosjećali s njime, poučavali ga i u njemu vidjeli istinsku veličinu i najveću vrijednost.
Povijest obilježava rast i transformacija ovih dviju tendencija – jedna je tendencija da se čovjek promatra kao vrijednost i da ga se smatra bliskim, a druga je tendencija da ga se promatra kao neprijatelja kojega treba poniziti i uništiti.
U povijesti se i sada zbiva ova borba – borba za čovjeka i njegovu slobodu i borba protiv čovjeka i protiv njegove slobode.
U toj borbi i mi sudjelujemo, i to na različite načine. Jedan od načina je i sudjelovanje u političkom životu, bilo da biramo ili da nas biraju.
Oni koji ne biraju niti ih se bira, uljezi su u povijesnom vremenu, oni žive u vlastitom vremenu bez svijesti o drugome. Oni druge nisu učinili bliskima jer da jesu, shvatili bi da politike koje biramo određuju javni život u kojem se kreće naša egzistencija.
Ovi lokalni izbori nisu jedni u nizu mnogih izbora, ovo su izbori u kojima se odlučuje o tome kako vidimo mjesto u kojem živimo u sljedećoj epohi.
Pandemija je događaj koji ima snagu prevratničkog događaja. Takav događaj se poziva majkom svih događaja jer se sve nakon tog događaju tumači u relaciji prema njemu.
Sada živimo stvarnost pandemije, živimo u krhotinama našeg nekadašnjeg svijeta. Ovo je, zapravo, oproštaj od poznatog svijeta i ulazak u novi svijet u kojem se sve mijenja. Nakon pandemije zasigurno nastaje novi svijet.
Ako sada živimo u svijetu demokracije, slijedi vrijeme postdemokracije, i to ne postdemokracije o kojoj je već puno toga napisano, nego slijedi vrijeme postpandemijske demokracije. Kakva će ona biti, ne ovisi samo o pandemiji, nego i o našim izborima.
Istina je da je društveni ili povijesni svijet ujedno nad-prirodni svijet, jer je iznad prirode u smislu da ga ne bi bilo bez čovjeka, ali je, isto tako, istina da društveni i povijesni svijet ne nastaje sam od sebe. Taj svijet nije programiran, u njemu su moguće mnoge korekcije, aritmije, transformacije, pa i revolucije.
Činilo se da mnoga carstva neće pasti, pa su nestala. Činilo se da će mnoge religije trajno trajati, a više ih se niti ne sjećamo. Činilo se da će nas mnoge ideologije nadživjeti, a mi smo ih pokopali. No carstva, religije i ideologije ne pripadaju prirodi, nego nad-prirodi ili tipično ljudskom svijetu, zato se mijenjaju, zato nastaju i nestaju.
Budući da se nalazimo u državi koja nije usmjerena prema potrebama drugih, uputa da nam drugo ljudsko biće bude blisko, a to ujedno znači da nam sva ljudska bića budu bliska, zvuči blasfemično u odnosu na mjeru promovirane ljudskosti od strane naših službenih politika
Ljudski svijet može, neovisno o epohi u kojoj se nalazimo, biti ili svijet brige ili svijet nebrige. Na izborima ili iskazujemo brigu za druge ili sudjelujemo u nehumanom procesu oduzimanja slobode drugima.
Ako se borimo protiv drugih i želimo da oni nestanu, onda dehumaniziramo svijet.
Dehumanizacija se ne odvija samo na način da podržavamo dosadašnju vladajuću opciju koja je uspostavila kontrolu nad javnim životom, ali i nad mnogim pojedinačnim životima koje je vezala uz sebe i učinila ih egzistencijalno ovisnima, nego i kada želimo, na metafizičkoj razini, uništiti sve one koji pripadaju toj političkoj opciji ili su je podržavali.
To je duboko pogrešno. Njih treba humanizirati, a to ćemo učiniti tako ako prema njima pokažemo brigu, ako ih posvijestimo, ako oni postanu dijelom naše svijesti, odnosno ako ih učinimo našim sugrađanima.
Ljudski svijet je svijet u kojem se živi i u kojem su svi ravnopravni. Blizina i briga se, kada je riječ o lokalnoj zajednici, iskazuje u izgradnji društva jednakih mogućnosti, odnosno u ravnopravnosti. Sugrađani su ti koji su ravnopravni, jedino u ravnopravnosti imamo iste mogućnosti, jedino u ravnopravnosti te iste mogućnosti postaju realne mogućnosti.
Postpandemijski svijet treba biti svijet postdemokracije realnih mogućnosti. To bi značilo da smo napokon uistinu ravnopravni.
autograf
