Hrvatska je premalena zemlja za ozbiljne političko-povijesne događaje, ali budući da smo tu, da živimo u ovakvoj državi, nema nam druge nego angažirati snagu imaginacije i ovu državicu promatrati u kategorijama kojima ona sada nije dorasla.
Od hrvatskih građana se traži da neprestano dokazuju ljubav prema domovini, a zapravo bi od svakog svjesnog subjekta bilo poželjno očekivati jedan iskreni domovinski podsmijeh. Ovakva država uistinu izaziva podsmijeh.
Pogledajmo samo njezine političke dužnosnike, pogledajmo životopis prvog hrvatskog predsjednika te nepropitane državničke i nacionalne veličine. Meni se rađa podsmijeh.
Umjesto da Tuđmana, kao uostalom i sve političke figure, vrednujemo mjerom povijesnog kauzaliteta, povijesnih koncepata i procesa, mi smo njegovu karikaturalnu fenomenologiju pretvorili u mit o kojem navodno ovisi naš opstanak – dok budemo vjerni mitu, postojat ćemo, odnosno, nestajemo zbog odmaka mita pa nam se kao rješenje naših problema nudi povratak karikaturalnom Tuđmanu.
Prosjačka, sluganska, bezumna svijest od nas zahtijeva da budemo lojalni mitskoj karikaturi, a onda i svima onima, od njega daleko beznačajnijima, koji su nam, opet pod njegovim vodstvom, navodno dali domovinu i slobodu, a pritom oduzeli život demokratskog političkog subjekta.
Živjeti u demokraciji a ne biti subjekt neprestanog stvaranja države i nositelj političkih procesa, rezervirano je samo za uistinu specifične ljude, one lojalne mitskim karikaturama.
Tko povjeruje, tko pristane uz ovu ponižavajuću naraciju, ne preostaje mu ništa drugo nego da život provede u zahvalnosti što živi u domovini po mjeri vlastite uzaludnosti. Takav život je uzaludan, on je rezerviran za političke prosjake i sluge. Naravno da su prosjaci i sluge drugima zahvalni jer o tome koliko su zahvalni drugima ovisi njihov opstanak na životu.
No na čemu bismo točno trebali drugima biti zahvalni? Možda na tome što živimo u ovoj državi odnosno političkoj stvari koja udovoljava minimalnim uvjetima da bude država?
Hrvatska je država s minimalnim tehničkim uvjetima, naknadno legalizirana, baš kao što su naknadno legalizirane bespravno izgrađene građevine. Dobro, nekako smo sklepali državu, legalizirali smo je i sada živimo u njoj. Zar da prema tome razvijemo zahvalnost? Pa, svatko živi u nekoj državi, to se podrazumijeva.
Živjeti u nekoj državi, pa tako živjeti i u Hrvatskoj, i nije neka posebna referenca, to je puka, sasvim neutralna činjenica. Ako se od nas traži da budemo zahvalni na činjenici što smo živi i što taj, manje ili više, iako uglavnom manje, smislen život živimo u Hrvatskoj, sasvim je jasno koja je naša uloga u državi – da budemo ponižene političke sluge i prosjaci koji ovise o dobročinstvu domoljubnih velikana.
Prema državi koja građane doživljava kao nesvjesne sluge, valjalo bi, zbog ponosa i dostojanstva, razviti paletu negativnih osjećaja. Svi ti osjećaji bili bi potpuno opravdani, ali, moj je stav da se prema državi, ni jednoj pa tako ni Hrvatskoj, ne uspostavlja emocionalni odnos.
Država je puka stvar ili mjesto uređeno po mjeri prosječnog uma, prosječne hrabrosti i prosječne slobode ljudi koji na tom mjestu žive. Prosječni um, prosječna hrabrost i prosječna sloboda toj stvari koja se zove država daje formu.
Kakav je prosječni hrvatski građanin, jasno je iz samo jednog pogleda na stvar nazvanu Republika Hrvatska. Pa kako onda izbjeći podsmijeh? Ne znam za vas, ali ja ne mogu. Kada razmišljam o sadašnjoj Hrvatskoj, aktivira mi se podsmijeh, naravno – demokratski podsmijeh.
Ako je išta ljekovito za sadašnje generacije u ovakvoj državi, to je, nesumnjivo, mizantropija prema slici našeg domoljubnog čovjeka. Ako je vrhunac hrvatskog tipa ljudskosti u ovome što sada imamo, kakvog političkog subjekta i kakvu državu promoviramo, onda ne preostaje ništa drugo nego da takvu ljudskost s gnušanjem odbacimo, naravno – s podsmijehom.
Podsmijeh nipošto ne smijemo izgubiti, s podsmijehom ćemo na koncu odbaciti gnušanje i prijezir. Mizantropija je, dakle, prikladni odgovor na ovakav tip ljudskosti, ali ne mizantropija prema konkretnom čovjeku, nego prema prosječnom hrvatskom čovjeku, zahvalnoj, sluganskoj, prosjačkoj političkoj spodobi koja ne želi stvoriti drugačiju državu ili političku stvar.
Naravno da bismo mogli, i to vrlo brzo jer smo malena država s neznatnim brojem stanovnika, stvoriti drugačiju državu – pravednu, prosperitetnu političku stvar ili mjesto na kojem se odvija ugodan, sretan, siguran i dostojanstven život.
Samo, do te stvari i do toga mjesta se ne dolazi mitskim pričama i posluhom prema sudbini, nego isključivo angažiranjem građanskih snaga. Novo i bolje ne nastaje iz čekanja da sudbina ili pokoja politička karikatura naprave svoje. Novo nastaje iz ideje i odvažnosti da se ta ideja realizira.
Javno djelovanje, to govorim iz vlastite perspektive, možda neće promijeniti javni život, ali to je manje bitno, daleko je bitnije da javnim djelovanjem stvarate javni lik ili interpretacijski bazen koji omogućuje da se drugi prema vama vladaju tako da stvaraju dojam kao da žive upravo u vašoj državi.
Ne krijem da s podsmijehom promatram sve one koji se u susretu sa mnom koprcaju u domoljubnoj lokvici nastaloj iz oskudnog izvora karikaturalnog domoljublja i sluganskog, poslušničkog iskazivanja pripadnosti jednom nesuvislom mitu.
Nema gore ljudskosti od poslušničke i prosjačke ljudskosti, riječ je o poniženju koje treba nadvladati. Vjerujem da je svim čitateljima poznato kako se čovjeka ne smije poniziti, poniženje se ne zaboravlja, ali podsmijeh nije ponižavanje. Oni s kojima sam u relaciji ili ono s čime sam u relaciji i dalje ostaju ono što su bili.
Poniženje je nešto sasvim drugo. Ova država ponižava mnoge građane i neki od njih na to poniženje odgovaraju odlaskom u neku drugu državu odnosno političku stvar stvorenu od uma, slobode i građanske snage nekih drugih političkih subjekata, oslonjenih više na realnost i vlastito dostojanstvo, a manje na mit, posluh, sudbinu, prosjačenje i sluganstvo.
Hrvatska je sada sudbinski vezana za HDZ i Tuđmana, dok se ta veza ne prekine, neće biti ni drugačije države. Sudbinu treba dokinuti.
Alternativa ovakvim politikama su političke opcije koje pripadaju političkom spektru ljevice i centra, a ne desnice. Desnica zagovara sudbinu. Na sljedećim parlamentarnim izborima ćemo birati između sudbine i realnosti, poniženja i dostojanstva. Realnost i dostojanstvo ne trpe moratorij.
