Zatvorena ili primitivna društva državu opisuju u obiteljskim kategorijama, ona je dom za obitelj, ali nije dom svima, nego isključivo onima koji imaju veze s ocem domovine, te, samim time, polažu veća prava na državu, država je više njihova. Država nije svačije, ne zaslužuje svatko živjeti u ovoj državi.
Mi, stoga, nemamo razvijen politički život, kod nas se politika svodi na borbu za nasljeđivanje. Gdje je otac, tu su i djeca, a gdje su djeca, tu je i želja da se, nakon smrti oca, naslijedi njegova imovina. Hrvatska će ostati nezrela država sve dok ne napusti ove obiteljske kategorije.
Ne znam hoće li se na političkom horizontu jednom pojaviti netko tko će historizirati, svesti na povijesnu kategoriju i tako trajno umrtviti sve ono što danas promatramo trajno živim svetinjama – od Tuđmana do Domovinskog rata. Potpuno su nas uništile politike vjernosti i zaklinjanja onome što je prošlo.
Svi kojima se svidi hrvatski politički život, na koncu se, ovako ili onako, svedu na djecu oca domovine, a djeca imaju poseban problem.
Ovo me podsjeća na opasku Michela Houellebecqa kako djeca, ulaskom u pubertet, ne mogu podnijeti pomisao da su im roditelji seksualna bića.
Oni, naime, smatraju da je njihova seksualnost završila činom rađanja djeteta, odnosno, ako ima više djece, svako dijete smatra da je upravo ono dokinulo seksualnost roditelja, jer je u njemu ili njoj ostvarena punina života iduće generacije, te to dijete polaže najveća prava na imovinu roditelja.
Houellebecq zaključuje kako se nakon utvrđene smrti seksualnosti odnosno plodnosti roditelja, daljnjim odrastanjem, djeca posvećuju očekivanju smrti roditelja, jer je to jedini put dobivanja njihove imovine.
Drugim riječima rečeno, boli njih briga za roditelje, njih zanima da dođu u posjed onoga što roditelj ima. A naš pokojni otac domovine posjedovao je jednu malu državu, upravo onu u kojoj svi mi živimo.
Nama u sljedećoj, izbornoj 2024. godini slijedi krajnje predvidiv scenarij – političke stranke će se boriti za imovinu oca domovine. Izbore smo sveli na ostavinsku raspravu.
Sve dok robujemo primitivnom modelu sinovskog dokazivanja vjernosti ocu domovine, a otac domovine je, razumije se, Franjo Tuđman, ništa se bitno neće promijeniti.
Djeca će se među sobom boriti kako bi dokazala kako su upravo ona vrijedna očeve ljubavi te, prema tome, zaslužuju da vladaju državom i da državu posjeduju. Nezamislivo je da Hrvatskom vlada netko tko ne može dokazati svoju povezanost s ocem domovine.
Zašto se Milanović pretvara u zakašnjelog Tuđmana, zašto preuzima njegovu retoriku i metode djelovanja? Zato što želi uživati u posjedu očeve imovine.
Zašto HDZ čitavu politiku bazira na Franji Tuđmanu i proizvodnji branitelja? Pa zato što su oni zakonita, bračna djeca Franje Tuđmana, dok su svi ostali ili vanbračna, nezakonita djeca ili su se ogriješili o obitelj.
Branitelji su pretorijanci ove obitelji, oni nisu obranili nikakvu državu, njihova uloga je da brane isključivo obitelj oca domovine i njihov posjed.
Zbog navedenog raste broj branitelja – da je riječ o braniteljima iz nekadašnjeg rata, njihov broj bi bio konačan jer je sam rat okončan, no kako se radi o pretorijancima jedne obitelji, njihov broj stalno raste i stalno će rasti. Bit će ih onoliko koliko ih treba biti da bi se nasljednici oca domovine osjećali sigurnima. O takvim braniteljima mislim sve najgore, oni nemaju niti jedne ljudske vrline.
Zašto se čitava politička desnica poziva na vjernost ocu domovine i njegovim braniteljima – banalnim, bezvrijednim pretorijancima? Pa zato što se kao nezakonita djeca bore za dio obiteljske imovine. Oni, ma što rekli, nikada neće ustati protiv HDZ-a i sve što rade, rade kako bi ih njihova braća priznala i udijelila im nešto obiteljske imovine.
Čitava istina o našoj političkoj desnici stane u jednu rečenicu: riječ je o nezakonitoj djeci oca domovine koja se bore za ostatke ostataka očeve imovine. Politička ljevica u ovakvim okolnostima pokušava preživjeti, i to je njezina temeljna greška.
Ona treba odbaciti dosadašnju političko-obiteljsku paradigmu i razviti novu. Ta nova paradigma može biti na razini političko-odgojnog provizorija, kako se građani, navikli na politički primitivizam zatvorenog društva u funkciji jedne obitelji, ne bi traumatizirali s nečim radikalno drugačijim.
Politički provizorij treba počivati na metodičkom konvertitstvu. Hrvatsko društvo, onakvo kakvo ono sada jest, u osnovi je društvo konvertita. Ako netko želi uspjeti, mora biti konvertit, to je zadanost.
Otac domovine, kao polazna točka promišljanja sadašnje države, bio je konvertit – prošao je put od zagriženog člana komunističkih struktura do osnivača nacionalističkih, protukomunističkih političkih struktura. Konvertiti pripadaju strukturama kako bi ih, zbog vlastitih interesa izdali.
Ne postoji konvertit, a da nije član neke strukture. Konvertit ne može biti samostalan, nezavisan, izvan struktura, njemu trebaju strukture kako bi im bio privremeno vjeran, jer vjernost donosi benefite. Članstvo u strukturama mu treba kako bi te strukture poslije izdao, jer izdaja i ulazak u neku drugu strukturu također donosi benefit.
Tuđman je, nadalje, konvertirao, zahvaljujući krizi vjere kardinala Franja Kuharića, iz radikalnog ateista u servilnog katolika koji je granice sekularnosti potpuno inficirao kako bi one bile otvorene za Crkvu koja državu promatra kao priručnu ostavu iz koje može uzeti što želi.
Kuharićeva kriza vjere je Tuđmanu omogućila – makar prema medijskom pisanju, ne znam je li ta ideja uistinu realizirana – da se njegov brak, sklopljen kao građanski ili civilni jer je Tuđman tada bio višestruko zaljubljeni komunist, vojnik i ateist, proglasi kršćanskim brakom od samog početka.
Ova teološka vratolomija naziva se ukrjepljenje u korijenu, a zamišljeno je da se neki brak, koji nije sklopljen kao sakrament, naknadno proglasi sakramentom jer je navodno imao sve odlike sakramentalnog braka.
Ako je komunistički brak konvertita Tuđmana imao sve odlike katoličkog braka, a to je očito smatrao Franjo Kuharić, onda komunizam ima sve odlike kršćanstva. Kršćanstvo je, zapravo, sakramentalni komunizam.
No vratimo se ljevici, metodičkom konvertitstvu i političkom provizoriju.
Ljevica u Tuđmanovoj državi, da bi državu oslobodila Tuđmanovog (post)smrtonosnog stiska, može ali i ne mora, to je jedan od mnogih puteva, zaigrati na prizemne emocije plemenskog domoljublja, uzvišene povijesti, svetosti države, izabranosti naroda, ali u to ne smije povjerovati.
Ona, metodičkim konvertitstvom, odnosno manipulacijom na pojmovnoj razini, treba ući u samu tamu naše stvarnosti i nepovratno je uništiti. Tek tada može ponuditi istinske javne politike.
Sadašnje stanje ljevice je takvo da nemoćno promatra što se zbiva u Tuđmanovoj državi i da, što je najgore, pristaje na drugorazredni položaj u takvoj državi.
Takva ljevica nema što tražiti na sljedećim izborima, riječ je o ostavinskoj raspravi, a oni nisu ni zakonita ni nezakonita djeca oca domovine, oni su, u ovakvoj plemenskoj državi, ničija djeca, bez ikakvih prava.
