Izborne maske i rukavice

Svi izbori otkako je tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene - ako to može biti nekakva utjeha: i ne samo u Hrvatskoj - podrazumijevaju (ne)vidljive maske i rukavice, jer je u (pred)izbornom političkom šaketanju nekako prirodan makijavelizam tipa kako "cilj opravdava sredstvo". Budući da je u ponedjeljak 18. svibnja raspušten tzv. Visoki dom, predsjedniku države Zoranu Milanoviću je ustavna dužnost raspisati parlamentarne izbore u roku 30-60 dana, pa se mora odlučiti za 21. ili 28. lipnja, 5. ili 12. srpnja, što bi bilo otprilike dva mjeseca ili i kusur ranije od nadnevka prethodnih, 21. rujna 2016.

Za razliku od tih i prethodnih izbora kada su rukavice i maske aktera itekako igrale važnu ulogu u čerupanju za vlast, epidemija SARS-CoV-2 bolesti će ih ovoga vrućeg u svakom smislu izbornog ljeta učiniti očitim svima, samo preporučljivim ili čak obaveznim na biralištima.

Javna je tajna da je šef HDZ-a i premijer Andrej Plenković s koalicijskim partnerima - na koje, sâm je to otvoreno kazao, računa i nakon izbora - prvi povukao te predizborne preventivno-zaštitne mjere. Jest da ne mora osobito strahovati od oporbene ugroze ni slijeva niti zdesna, jer HDZ već 23 godine posjeduje provjereno cjepivo protiv ideoloških virusa te vrsti, ali zaštitne rukavice i maska neophodni su premijeru radi obrane od ugroze koju je hrvatski Kardinal svojedobno nazvao grijehom struktura.

Hoće li rukavice, maske i dezinfekcijski sprejevi na biralištima zbog SARS-CoV-2 ovog u svakom smislu vrućeg ljeta otkloniti pozornost birača od zamalo četverogodišnjih grijeha struktura aktualne "listopadne" vlade iz koje je nečasno otpušteno tri četvrtine ministara te epidemiološki propisno zakrabuljene ljude uvjeriti u opravdanost Plenkovićevog zahtjeva za još četiri godine mandata istoj najnesretnije sklepanoj tzv. saborskoj većini u povijesti RH za obaviti isti posao koji je morala, obećala, a nije obavila u prethodnom mandatu?

Rukavice, maske preko lica i nosa, dezinfekcijski sprejevi, tzv. socijalna distanca i ino iz službeno već proklamirane „nove normalnosti“ bit će na parlamentarnim izborima - "majkom svih izbora" - legalizirana izvanjska zbílja koja baš neće imati veze s polit-trgovačkim rukavicama, maskama, dezinfekcijom i tzv. socijalnim distancama izvan javnog oka. Gdje se u strogoj konspiraciji kroje i prekrajaju stranačke kandidacijske liste, biraju koalicijski partneri...

To je tako u politici, a baš zato što jest tako, zdravstveni karton društva uoči izbora koji su "majka svih izbora" mora također biti pod zaštitnom maskom i rukavicama, dezinficiran, na tzv. socijalnoj distanci od ozbiljnije javne introspekcije. Vladajući zato najviše pate od tog kompleksa prije izbora da svoj učinak vladanja prikažu boljim no što jest i adutom za novu rundu makar relativnog biračkog povjerenja. U tomu nije grijeh i to lakiranje zbílje za koju je aktualna vlast odgovorna nije nezakonito.

Drugi je par rukava je li tzv. biračko tijelo najdementnije tijelo u političkoj priči, pa će mu ruka s favoritima na izbornoj listi opet poletjeti u pogrešnu kutiju, jer se ne sjeća zbog čega je prekjučer spominjao najbližu rodbinu i premijeru, i ministrima, i tzv. stabilnoj saborskoj većini tipa rogova u vreći, i prisezi samomu sebi kako nikad više neće dati svoj glas "ovima". Nema veze hoće li se već kompromitiranom, deficitarno komunikativnom i široj javnosti pomalo iritantnom Nacionalnom stožeru Civilne zaštite još koji put prije ljeta omaknuti priznanje da epidemiološku strogoću doziraju vladine (pred)izborne potrebe.

Neke (pred)izborne maske i rukavice, eto, padaju i svlače se, a neke se navlače, međutim, nije očekivati veliku buku ili posljedice te činjenice. Ni SDP-ova koalicijska vlast u dva navrata (2000.-2003. i 2012.-2015.) nije bila imuna na personalnu napast postavljanja svojih ljudi na sva važnija mjesta u upravljačkoj piramidi države.

Plenkovićev trenutni diskurs je prirodan i očekivan u situaciju u kojoj procjenjuje da mu je kucnuo čas povući potez za koji pretpostavlja da je dobitnički. I to je njegovo pravo. Ne bi bilo normalno pitati oporbu ili se dogovarati s njom koji joj je Ustavom dopušten izborni termin najpovoljniji. Odabir tog termina - koji je ipak tzv. ekskluzivno pravo trenutne vlasti - također je dio predizbornog nadigravanja.

Plenković je prvi premijer u 30 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene koji je sastavio i održavao trgovačku tzv. saborsku većinu sve sile tzv. žetončića, okupiranih osobnim materijalnim dobitcima. Prebjega, disidenata i slobodnih strijelaca, neostvarenih stranačkih lidera tipa one man show, kojima su svima - zajedno s premijerom - glavu iznad vode i državnih apanaža/povlastica dugo držali SDSS (Srbi) i HNS (drugoredci drugi-treći put raspadnutih narodnjaka) dok im ulogu jamca opstanka ove vlasti nije preoteo nesuđeni "gradonačelnik Hrvatske" Milan Bandić.

Takva trgovačka tzv. saborska većina, varirajuća od 77 do 81 ruke "za" - treba namiriti izbornim plijenom silne "koalicijske partnere" i paziti da se ne naljute ne ugodi li se i najluđem zahtjevu - nije programirana upravljati državom učinkovito, domaćinski i racionalno. A sada se ista družba nudi kako će to učiniti u sljedećemu mandatu. Zašto nije u prvom kad nije bilo pan/epidemije i kada je bilo povoljno doba (niska cijena novca, povoljna društvena klima, npr.) za provesti ključne tzv. strukturne reforme? Zašto se vlada gadno spoticala na aferama stranačkih uzdanica i ministara (14 ih je dobilo "pakrački dekre"“), na preskupim dubiozama tipa Agrokor i brodogradnja u koje su ulupane puste milijarde javnog novca, etc., a nije primjereno pobjedničkoj egidi "vjerodostojno" ispunjavala jedno po jedno od predizbornih obećanja.

Primjerice, o zaustavljanju iseljavanja zbog loših i sve lošijih radnih i životnih uvjeta. Navodno je samo u Plenkovićevomu mandatu otišlo iz zemlje cca 500.000 mahom ljudi u najpotentnijoj radnoj i fertilnoj dobi, s obiteljima. Takva vladajuća momčad izabrala je trenutak za raspisati parlamentarne izbore na kojima kani pobijediti, jer bez tog mandata - propast će svijet. S dva aduta se ide po pobjedu: "ostvarili smo sve ambicije koje smo postavili 2016. godine" i "očuvanjem radnih mjesta smo pokazali kako se treba nositi u krizi". Ni prvo niti drugo nije točno ili barem u bitnom nije sasvim točno.

Prvo, ključna ambicija iz 2016. nije ostvarena, bila je baš to što se nudi kao mrkva za ostvariti u drugomu mandatu: gospodarski oporavak zemlje. "Mi želimo ići po novo povjerenje hrvatskih birača", kaže pretendent na drugi premijerski mandat. Prirodno, želje su jedno, a mogućnosti drugo. Trenutna vlast nije kriva za pandemiju SARS-CoV-2, ali samo je u prvomu mjesecu u RH epidemiološka strogoća izbacila na burzu rada 25.000 ljudi i, ostvare li se najcrnja predviđanja analitičara, koncem godine slijedi socijalna katastrofa - cca 400.000 nezaposlenih.

Drugi je i neusporedivo veći problem to da se već desetljećima isti ljudi i stranke motaju na vlasti kao relativni izborni pobjednici ili koalicijski tzv. partneri, a državi uglavnom ide nizbrdo, žitelji su nezadovoljni i podjele u društvu se produbljuju. Ako se može biti predsjednik tzv. Visokog doma sa samo 808 preferencijalnih glasova, a saborski zastupnik sa 146 ili istu narodnu manjinu zastupati neprekidno od 1992. godine, sve je jasno tko, kako, kada i gdje "sve što radi prilagođava sebi i svojoj stranci, a nisu bitni hrvatski građani, narod". Uvijek pod maskama i u rukavicama koje birači ne vide na prvu, pa ove epidemiološke uopće nisu bitne.

Ovih su se dana užarile komunikacijske linije, a sljedećih će još više, eda bi se opet na prolaznim i što prolaznijim mjestima izbornih listâ našao gro istih "nezamjenjivih političkih lumena" čije cirkusijade je populus imao priliku gledati i prethodnih godina. I plaćati im iz svog džepa najmanje četiri prosječne plaće u državi plus hrpu povlastica. Za dizanje ruku na daljinski upravljač?

Na mig krojača izbornih listâ što daleko od javnog oka, s pristojne tzv. socijalne distance, u rukavicama i s maskama skrojenim iz istog materijala kao carevo novo ruho toliko skrbe o narodu i općem dobru da se u najžešćoj epidemijskoj nevolji i potresom unesrećenom Zagrebu nisu željeli solidarno odreći ni jedne svoje apanaže.

h-alter