Izdana kontrarevolucija?

Koliko smo puta ovdje pisali o funkcioniranju fenomena nazvanog ‘zarobljenička dilema’? To je ona društvena situacija u kojoj antagonisti misle da moraju reagirati na određeni način, jer će i protivnik postupiti predvidljivo nepovoljno. Takav zatvoreni um bio je na djelu u vrijeme ‘etničkih’ sukoba, a očitovao se u postajanju svih upletenih strana istima. Konkretnije: ako su Hrvati uvodili duhovnu obnovu, po kojoj je njihova državotvornost božje poslanje, a vjera, jezik i pismo najsigurniji garanti navodno poželjnog stabilnog identiteta, onda su i Srbi, sada ugurani u kodificiranu manjinu, morali činiti isto. Jer inače, mislili su valjda neki, ne bi bili prepoznati kao vrijedni opstanka?! Isto to vrijedi i za klasne odnose unutar ‘kapitalizma u jednoj zemlji’. Pošto se oni kao takvi – misle opet neki, često isti sudionici iz prvog sukoba – ne smiju ni spomenuti, igre razlikovanja interesa između radnika, poslodavaca i vlasti treba ‘prevesti’ u jezik koji svi shvaćaju ozbiljno. A to je bio i ostao jezik državotvorstva. Jezik onoga pokreta ‘za Hrvatsku’ koji je i ovdašnji bogobojazni liberal Vlado Gotovac, a ne neki zatucani klerikalni mračnjak, nazvao božjim planom na ovome prostoru. Tako se desilo da sve vlasti cijelo vrijeme rade ono što je najbolje za Hrvatsku. Ali to rade i svi poslodavci. Pa onda, ne lezi vraže, i svi radnici. Svaki od ovih partikularnih interesa, bivajući žrtvom zarobljeničke dileme, morao je pohitati da obznani kako on brani prije svega nešto opće i cijelo. A to bi, navodno, bila Hrvatska. Sjećam se jednog skupa mladih anarhista u Rijeci o temi NATO-a na kojem je voditelj zbilja subverzivno upitao diskutante bi li ulazak u taj savez bio dobar za Hrvatsku.

Problem je, naravno, u tome što u stvarnom svijetu jedino radnici, baš kao radnici u svojoj partikularnosti, svojim samooslobađanjem mogu doći do stanovišta univerzalnosti i općeljudskog oslobođenja. Dok to poslodavci, u svom partikulranom interesu učvršćenja poretka koji im, barem načelno, garantira proizvodnju profita, ne mogu. A vlast? Pa ona je (ne)poopćiva baš po tome kako se postavlja u ovome bazičnom sukobu između rada i kapitala. Onaj pokret koji to nije, a uspješno je interpeliran u tvorca Hrvatske, od početka je dosta otvoreno govorio o svome karakteru unutar postojećih klasnih sukoba. Druga je stvar koliko je taj govor tada bio realan i kako on danas skončava i preživljava kao zombi. Dok se sve bitne odluke o nama donose negdje drugdje (‘Odlučimo sami o svojoj sudbini! S HDZ-om u Europu, zajedno!’ parole su prvog kraja tranzicije 1990-ih). Kada je dakle tuđmanovska kontrarevolucija prvo ukidala sve oblike radničke vlasti – od radničkih savjeta u poduzećima do mjesnih zajednica kao oblika lokalne samouprave – on vjerojatno ipak nije zamišljao kako će veći dio radništva u njegovom projektu države i društva postati neugodno ‘suvišnim’. Ne, on je ‘samo’ htio arhaizirati odnose grupa i slojeva u društvu, ‘pročistiti’ ih, kao i krv, svevši ih na one izvorne, predsocijalističke. U tom smislu, on se pokazuje i kao visoko estetizirani postmoderni borac protiv ‘crne rupe modernosti’. U govoru na IV. Općem saboru HDZ-a, održanom u Zagrebu u februaru 1998., sada ‘zaboravljeni’ ideolog ovdašnje države Zlatko Canjuga, sav posvećen harmoniziranju i pomirbi pravih Hrvata u zajedničarstvu (uz permanentno odstranjivanje neprijatelja tog koncepta), lijepo priznaje da je prva svrha (i njegova) izuma harmoničnog jedinstva slojeva i stališa spriječiti klasnu borbu i podjele u društvu. U govoru na tom skupu pod naslovom ‘Hrvatski narod i hrvatski stališi; zašto HDZ kao općenarodna stranka’ on piše kako je stvaranjem države i programom HDZ-a ‘nanovo aktualiziran stari hrvatski pojam stališa (stalež)… Stališ označava određeni red, vrstu ili grupu ljudi. Suprotno od marksističkog i socijalističkog shvaćanja pojma klasne borbe, stališi i slojevi hrvatskog naroda zajedno tvore harmonično jedinstvo u državi, tj. harmonično državno ustrojstvo’.

Ovakvo konceptualiziranje – i tu leži aktualnost ovoga podsjećanja – možemo shvatiti kao zakašnjeli oblik protofašističkih nordijskih rasnih teorija o državi kao obliku organskog života naroda. Ali i kao ordoliberalni poziv – govorio je o tome nedavni zagrebački gost, njemački marksist Werner Bonefeld – ‘stališima’ u hrvatskom Weimaru da svojim parcijalnim otkidanjem komada kolača ne razaraju jedinstvenu hrvatsku državnu tortu. A onda sve to više nije zakašnjelo, već je baš pravovremeno neoliberalno konceptualiziranje vladajućeg poretka, kao jedinog pravog borca za građansku normalnost, koju ugrožava vječnost jedine preostale totalitarne ideje. One komunističke.

I tu onda ulijeće logika zadnjeg skupa na Markovom trgu, koji je počeo kao radnička borba za nastavak proizvodnje i radna mjesta u INA-i, Imunološkom zavodu i drugdje, a završio kao podrška dijela sindikalne i tzv. braniteljske scene ideji smjene trenutačne vlasti. Sve goni da se napiše: kao one hrvatskom radniku neprirodne. I povratka one prirodne, okupljene oko HDZ-a. Iako to nema empirijsku potvrdu. Bilo je tu među sindikalnim govornicima ‘ekonomskog nacionalizma’ u stilu da hrvatski pogoni neće biti skladište za mađarsku robu, ali i otvorenog političkog prozivanja Vlade, primjerice od strane vođe Hrvatske udruge radničkih sindikata Ozrena Matijaševića, za veleizdaju.

Jasno je kako će sve to kritizirati današnji tzv. politički korektni liberalizam koji bi, kada mu inače odgovara, profitersku utakmicu širio iz društva i na političku državu. Ali kada se osjeti ugroženim, sjeti se vlastitog inzistiranja na razlikovanju između građanskog društva i političke države. Pa traži da se političke stranke i njihova borba za vlast odijele od civilnih borbi, kakve su, po njemu, one sindikalne i tzv. braniteljske. No to ne samo da odavno više nije moguće, to nikada i nije funkcioniralo odvojeno. Samo što u originalnoj ‘revoluciji’ nisu radnici dijelili oružje hadezeovcima, pa onda i ostalima, već upravo obrnuto. I tu je kratki spoj, maškarada i sve ono što Marx u ‘Osamnaestom brumaireu’ govori o kontrarevolucijama. I radnici su, uz druga ‘stališka’ lažna predstavljanja, ‘usput’ dobrano pogubivši svoj prijašnji socijalistički karakter, dobili – dijelom svoje a dijelom u profitabilnim malverzacijama kupljeno – oružje da njime pripomognu u stvari svoga razvlaštenja. No to je bio ‘samo’ izvršni moment kontrarevolucije. I tu više nije bilo nikakve izdaje. Barem što se povijesnih interesa radničkih klasa tiče. Reći da su radnike izdali oni koji su ih konceptualno htjeli pretvoriti u stališ među hrvatskim stališima – a tu se više ne radi samo o HDZ-u, nego i o njegovim tekovinama u SDP-u, protiv čega ustvari ima smisla protestirati – znači biti velikim obožavaocem zarobljeničke dileme.

Ako se o nekoj izdaji – ne kao jednokratnom činu, već kao o procesu – za radnike i radnice može govoriti, ona se desila puno ranije. Događala se kao postupno odustajanje od socijalizma tijekom 1970-ih i 1980-ih godina. A tek to omogućilo je ovu perverziju svojevrsnog obrnutog marksizma, isprva preventivne, a sada ‘permanentne kontrarevolucije’. Koja nema što izdati, jer u radnike u iole modernom smislu nikada i nije vjerovala. Zato radnice i radnici svoju borbu moraju odvojiti od izdajničkih vladajućih klasa, koje sada, da bi i dalje ovako vladale, same ‘lukavo’ viču da su izdane.

novosti