Prije šest godina je počela pobuna na Trgu Neovisnosti u Kijevu, koja je u veljači 2014. dovela do svrgavanja legitimnog predsjednika Viktora Janukoviča i uspostave prozapadne vlade u Ukrajini. Ostatak priče je poznat. Istok zemlje se pobunio, Krim se ujedinio s Rusijom, a Kijev je poslao vojsku da slomi „separatističku pobunu“ u Donbasu i izgubio rat.
Nakon katastrofalnog poraza ukrajinske vojske u Debalcevu je vlada Petra Porošenka bila primorana na potpisivanje Sporazuma iz Minska, koji su postavili okvir za uspostavu mira u Donbasu, davanje posebnog statusa tim bivšim ukrajinskim regijama i rješavanje pitanja „ruske manjine“. Kada govorimo o ruskoj manjini u cijeloj Ukrajini, onda ne govorimo samo o etničkim Rusima, već i Ukrajincima ruskog govornog područja i onih koji i danas s većim simpatijama gledaju prema Moskvi nego prema Zapadu.
Novorusija je rođena s demonstracijama u Kijevu
Vrijedi podsjetiti i da je točno prije šest godina novinar Aleksandar Čalenko postavio zastavu Novorusije na svojoj Facebook stranici. 4. prosinca 2013. je bio dan prvog javnog predstavljanja te zastave. Do pobjede EuroMaidana je ostalo još par mjeseci, ali polovica zemlje je bila ljuta i prestrašena onim što se na EuroMaidanu u Kijevu događalo od samog početka. Bez obzira koliko su ih mediji pokušavali uvjeriti sve cijela zemlja podržava pobunu, pogrdne pjesme o „Moskalima“ su u Donbasu glasno odzvanjale od prvih dana.
Stanovnici jugoistočne Ukrajine povijesno su se više poistovjećivali s Rusima, odnosno s Moskovljanima, više nego s onima koji su se na Maidanu nazivali “pravim Ukrajincima”. Naravno, sve što se događalo im se nikako nije moglo svidjeti.
Podjela zemlje se dogodila prije pobjede prevratnika na EuroMaidanu, čak i prije nego je pala prva krv, prije ponovnog ujedinjenja Krima s Rusijom, prije spaljenih stanovnika Odese i prije prvih bombaških napada u Donbasu. Zastava Novorusije se podigla prije nego što su dragovoljačke bojne ukrajinskih neonacista krenuli na istok ubijati civile i tada još uvijek malobrojne pripadnike gradskih i seoskih milicija. Ali sama ideja Novorusije kao neukrajinsjkog teritorija, koja se s Ukrajinom ne poistovjećuje, pojavila se ranije. Naravno, govorimo o razdoblju ukrajinske neovisnosti.
I sada, proteklih šest godina, ukrajinska država nije učinila nijedan korak kako bi pokazala dobru volju prema tim ljudima, već se udaljavala od njih, sanjajući o povratku Donbasa bajunetima ili po „hrvatskom scenariju“ s nekakvom ukrajinskom verzijom „Erdutskog sporazuma“. Istina, uzeti bajunetima regiju koja je Ukrajinu napustila zajedno s metalurgijom i industrijom ugljena nije previše pametno, jer je Donbas taj koji tali čelik i proizvodi „bajunete“, a ne Ukrajina.
Usvajanje “zakona o jeziku” i “zakona o obrazovanju” također je jedan od glupljih poteza Kijeva, jer je Donbas govorio, govori i govorit će ruski jezik, a sigurno se neće htjeti vratiti u zemlju u kojoj će mu biti zabranjen materinji jezik. I opet, ponavljamo, to vrijedi za Ukrajince takozvanog „ruskog govornog područja“, jer etnički Rusi tamo čine 45% stanovništva, Ukrajinci 50%, a 5% su pripadnici raznih manjina.
Kijev donosi ne baš pametne odluke o bombardiranju mirnim naselja, bolnica i škole Donbasa, jer su očevi, djedovi i pradjedovi tih ljudi vidjeli sličnu, čaki puno veću prijetnju za vrijeme nacističke Njemačke, ali se nisu predali. Danas je na istoku Ukrajine življi no ikada slogan: „Умираю, но не сдаюсь!“, prevedeno: „Umrijeti, ali se ne predati!“.
Video: Артём Гришанов – Умираю, но не сдаюсь / Dying but not surrendering
Zastava Novorusije obilježava šestu godišnjicu. Sama ideja Novorusije još uvijek nadahnjuje stanovnike Donbasa da se bore za svoje pravo na samoodređenje, a Kijev čini sve da ovu „regiju“, koja s protokom vremena sve više poprima oblike državnosti, čini sve da je otjera od sebe. Ali upravo to je ono što je neobjašnjivo.
Neobjašnjiva „greška“ Kijeva
Ovdje se opet moramo vratiti u 2013. i razdoblje prije EuroMaidana, kasnije prevrata u Kijevu, ujedinjenja Krima s Rusijom i rata u Donbasu. Ukrajina je prije rata, odnosno 2013. godinu, imala BDP od 183 milijarde dolara. Već 2014. je pao na 133 milijardi, 2015. na 91 milijardu, da bi se d0 2018. Uspio oporaviti i popeti na 130 milijardi.
Ali je prije rata dug Ukrajine godinama bio stabilan i kretao se od 30 do 40 posto BDP-a. Inflacija je 2013. bila 0,25 posto, a godinu ranije 0,5%, da bi 2015. već dosegla 48%. Dotokom kredita je inflacija stabilizirana na prihvatljivu stopu od 11%, ali je dug zemlje skočio na 80% BDP-a u 2015., da bi se provedbom „strukturnih reformi“, odnosno otkazima u javnom sektoru, privatizacijom gotovo svega što se još moglo privatizirati i uvođenjem tržišnih cijena, za industriju i stanovništvo, dug smanjio na 63,86 posto trenutnog BDP-a zemlje.
Nakon ustanka na istoku zemlje je Kijev svim silama pokušao uspostaviti nadzor nad bivšim regijama Donjeck i Lugansk. Razlog je više nego očit. Samouvjereni u pobjedu u Kijevu su na trenutak zaboravili da su gubitkom Donbasa ostali bez četvrtine izvoza i 38% proračunskih sredstava.
Planirana financijska blokada Novorusije, koju je tada ranije najavio bivši premijer Jacenjuk je konačno provedena predsjedničkim dekretom Petra Porošenka. Unatoč njihovim nesuvislim izjavama, poput: „Neka sada u Donbasu iz svojih pokrpanih jakni iscijede novac, ako ga imaju, a mi ćemo se brinuti za ostatak Ukrajine“, razloga za slavlje u Kijevu nije bilo, niti ga je moglo biti.
Brojke nikako nisu išle u prilog odluci Kijeva, budući da su Donjeck i Lugansk bile regije koje su držale cijelo ukrajinsko gospodarstvo na nogama. 2013. godine je jedino istok imao trgovinski suficit, 29% ukupnog izvoza zemlje je otpadalo na istočne regije, a uvoza samo 17,6%.
FOTO: Uvoz, izvoz i trgovinski deficit i suficit u Ukrajini 2013.
Dakle, u mirnoj 2013. godini, kada plaćeničke horde bivše zamjenice američkog državnog tajnika Victorije Nuland još nisu marširale Maidanom, dok su ulice ukrajinskih gradova bile mirne, a na istoku nije bilo tenkova, ni topničkih baterija koje bombardiraju Donjeck, Gorlovku, Lugansk i druge gradove i sela Donbasa, industrija i gospodarska situacija u Ukrajini je išla na ruku istoku, ali centralizirana država se brinula da Donbas doslovno izdržava i ostatak zemlje.
FOTO: Izvoz po pojedinim ukrajinskim regijama 2013. godine
Kao što možete vidjeti, samo dvije bivše ukrajinske regije, Donjeck s 19,7% i Lugansk s 5,7%, ukupno su imale više od četvrtine tadašnjeg ukrajinskog izvoza. Krim i Sevastopolj tome dodaju još 1,7% i dolazimo do brojke koju Kijev teško može nadoknaditi.
Osim toga, treba napomenuti kako su u mnogim regijama umjetno napuhavani izvozni rezultati. Grad Kijev, na primjer, kao glavni grad države nije imao stvarnu proizvodnju, ali je ostvarivao „dobre rezultate“ budući da se svo carinjenje odvijalo u Kijevu, tako su se tom gradu pripisivali rezultati od carinjenja roba realno proizvedenih u različitim tvornicama na istoku bivše Ukrajine, koja je to postala uz blagoslov Europe i Zapada.
Objektivni pokazatelji govore da se 19,1% „izvoza“ Kijeva prepolovio, a analize nakon odvajanja Krima i Donbasa smanjuju stopu izvoza Kijeva na razinu od 3,1%.
Količina izvoza Donjecka i Luganska nije imala 100% odjela u „dobrim rezultatima“ Kijeva, ali je sudjelovala s četvrtinom „papirnatog izvoza“ rezultata glavnog ukrajinskog grada. Čak i bez tih usporedbi, činjenica je da su Donjeck i Lugansk u ukrajinskom ukupnom izvozu 2013. godine sudjelovali s 27 do 29%.
Zašto se govori o izvozu i zašto se ne govori o proračunu, na kojeg su tako često upozoravali u Donbasu? Zato što je Donbas bio motor koji je punio ukrajinsku državnu riznicu.
FOTO: Udio izdvajanja u središnji državni proračun Ukrajine po regijama
Ukrajinska vlada ovo zove „transferima“ udjela u državni proračun po regijama. Za one koji ne znaju o čemu se radilo, treba reći što je ukrajinska vlada činila pod krinkom tih “transfera”.
Odmah se vidi zanimljiva činjenica da Donjeck i Lugansk imaju nesrazmjeran iznos „transfera“ od više od trećine svih proračunskih sredstava. Zašto? Odgovor je opet izvoz, a posebno oporezivanje izvoza.
Prema ukrajinskom zakonu, što nije ništa drugo već suludo kopiranje modela “Chicago Boysa” iz ranih ’90-ih, sve robe u gospodarstvu Ukrajine podliježu PDV-u. Iznimke su samo za određene vrste lijekova i medicinska oprema.
PDV se, kao centralizirani porez, slijevao u Kijev. Ovim su se modelom u Ukrajini cjelokupno gospodarstvo zemlje i sve druge dodane vrijednosti oporezivale po stopi od 20%.
Ukrajinski komunisti tvrde kako je i ruski Ali u situaciji s porezom na dodanu vrijednost je bila jedna zanimljiva
iznimka, a to je bio izvoz i kod izvoza roba izračunavanje PDV-a nije uključeno. Dakle, ako se roba izvozila iz zemlje, na nju ne postoji dodana vrijednost. To je razlog zašto su “Chicago Boysi” i insistirali na oslobađanju od PDV-a bilo kakvog izvoza.
U Donbasu su procijenili da će se na taj način vrlo brzo prekinuti svi proizvodni lanci koji potiču rast njihove ekonomije. U Ukrajini je, dakle, postojao PDV od 20% na sav uvoz, ali ne i na izvoz, a svakome je, tko se iole razumije u ekonomiju, jasno u čiju korist.
Takav se izrabljivački lanac vrlo učinkovito nametnuo Donbasu, regiji koja je tradicionalno vezana za proizvodnju i izvoz ugljena, koksa, željeza, ruda i tako dalje.
Predanost zemlje da od kompanija na istoku otima PDV, dok se, naravno, dio plaće isplaćivao bez PDV-a, bila je još jedna od glavobolja za lokalna poduzeća, koja su se oporezivala po nevjerojatnoj stopi od 20%.
Osim toga, Ukrajine je za sve regije imala uobičajenu stopu povrata PDV-a od 50%, dok je polovica ostajala u uredima u Kijevu. Sredinom 2013. je netko čak došao na briljantnu ideju „kako bi se mogli dogovoriti da to bude čak 60 ili 70%.
Dakle, obujam takvih “transfera” između Kijeva i Donbasa, opranih kroz shemu PDV-a, bio bi još nepovoljniji za „prljave Moskale“, ali je na kraju ispalo da je gubitak Donbasa za Kijev označio gubitak trećine izvoza Ukrajine.
Jacenjuk i Porošenko su to voljeli pravdati činjenicom „kako će biti manje neprofitabilnih rudnika i manje umirovljenika kojima će se morati davati mirovine“. Podsjetimo, Ukrajina je jedina zemlja na svijetu koja ne isplaćuje mirovine ljudima koji su cijeli radni vijek uplaćivali doprinose u središnji proračun i mirovinski fond. Zbog toga povremeno, Kijevu stižu kritike iz Bruxellesa. Situacija je i dalje nepromijenjena, iako se u modernoj povijesti još nije dogodilo da nakon raspada jedne države oni koji su zaradili svoje mirovine ostanu bez njih.
No, prije ili kasnije, Kijev će morati isplatiti sve mirovine i zaostatke, iako je u jeku rata vrijeđao i poručivao narodu Donbasa „neka cijede svoje pokrpane jakne, možda ispadne koja grivna“.
Sam izraz dovoljno govori o odnosu „elite“ iz Kijeva, dijela središnje i cijele zapadne Ukrajine prema rudarima i radnicima u teškoj industriji i metalurgiji, čijim su se novcem do 2014. doslovno razbacivali.
No, dok „Moskali“ i „pokrpane jakne“ imaju nekakvu perspektivu, budući da je gotovo cijeli industrijski kompleks pod nadzorom DNR i LNR, središnja i zapadna Ukrajina će sada morati razmisliti kako se nahraniti svojim idealima o „slobodnoj“ i „demokratskoj“ krnjoj Ukrajini, jedinoj zemlji u Europi u kojoj ključnu riječ u vrhu vlasti, iako je trenutno na vlasti Volodimir Zelenski, još uvijek vode neonacisti kao Oleg Ljaško, Oleg Tjahnibok, Dmitrij Jarosh i slične neonacističke spodobe, koje, uvjetno rečeno, „umjerenim političarima“ poput Porošenka ranije i Zelenskog danas gotovo da diktiraju smjernice unutarnje i vanjske politike.
Sada krnja Ukrajina ima otvoren put ka „europskim integracijama“, ali se prema EU kreće vrlo sporo. Zauzvrat je ostala bez 75% proizvodnje ugljena. U Kijevu tvrde kako ga mogu kupiti za 80 dolara po toni, ali se na kraju pokazalo da je ugljen iz Južne Afrike ili Sjedinjenih Država skup i lošije kvalitete, tako da Kijevu o ugljenu ovisi o Rusiji, kojoj sada plaća tržišnu cijenu, često za ugljen iz Donbasa, koju u Ukrajinu ulazi kao „ruski“.
Na kraju se dogodilo da je Porošenkova politika Ukrajinu sve više gurala na rub ponora, a pokolni predsjednik Donjecke narodne republike, Aleksandar Zaharčenko, te njegov kolega Plotnicki iz Luganska su rekli „kako Donbas dovoljno zarađuje da sam može isplaćivati mirovine u Donjecku i Lugansku“.
Nevjerojatno je kako je Kijev uvjeravao „zapadne partnere“ da radi „pravu stvar“ s krađom umirovljenika Luganska i Donjecka i da je u redu oteti njihovu mirovinsku štednju, koju su u središnji proračun uplaćivali proteklih četvrt stoljeća.
Što će u konačnici učiniti Donbas?
Ako budu strpljivi, nastavit će voditi politiku koju vode. Već su povukli svoj dio bivšeg ukrajinskog BDP-a u suverene institucije na suverenom teritoriju. Zbog rata i zapadnih sankcija je u nepriznatim republikama situacija teška, ali je dovoljno da stanu bombardiranja da se pokrenu profitabilni i “neprofitabilni” rudnici, čime Donbas može utjecati na cijenu ugljena. Ostala im je i trećina bivšeg ukrajinskog izvoza, iako treba provjeriti trenutne brojke i opseg proizvodnje u odnosu na predratno razdoblje.
Što se tiče valute, to je već neovisan financijski i porezni sustav, iz kojeg se isplaćuju mirovine, državni službenici i namještenici, ali prije svega vojska, jer bez jake i dobro opremljene vojske u trenutnim okolnostima Donbas ne može razmišljati o budućnosti.
Nakon takozvane „antiterorističke operacije“, odluka o „financijskoj blokadi“ DNR i LNR samo ubrzava raspada ionako nepostojeće Ukrajine.
Donbas će, kao što je uvijek i činio, raditi na “kratkom izvozno orijentiranom lancu”, čime će osigurati budućnost svojim stanovnicima, za stanovnike zapadne Ukrajine vječnim „Moskalima“ i „odrpancima“.
Možda je nakon ovih podataka sada jasnije zbog čega su se pobunili radnici i rudari u Donjecku i Lugansku i zašto više nisu htjeli slušati uvrede na svoj račun, i to od strane onih koji ničim nisu doprinijeli razvoju i opstanku Ukrajine kao neovisne države. Treba podsjetiti i da početni zahtjevi Donjecka i Luganska nisu imali separatistički prizvuk i samo su se tražili čisti računi kroz federalizaciju zemlje. Na njihove je zahtjeve odgovoreno masakrom u Odesi, potom takozvanom “antiterorističkom operacijom” od strane ukrajinske vojske, Nacionalne garde i paravojnih neonacističkih bojni, koji su sav svoj bijes iskalili granatiranjem civilnog stanovništva “odmetnutih proruskih regija”.
U tim okolnostima je odlučeno kako Ukrajina više ne može postojati kao unitarna država i pokrenut je proces razdruživanja kojega je sada nemoguće zaustaviti: Hoće li Donbas biti „država u državi“ unutar Ukrajine, ali sam na zemljopisnoj karti, ili će nastaviti funkcionirati kao nepriznati neovisni entitet na putu ka priznatoj neovisnosti, to su stvari o kojima će morati odlučivati Kijev. Ako se ne provedu „Sporazumi iz Minska“, političari u Kijevu će dati vjetar u leđa raspadu vlastite zemlje.
FOTO: Industrija i rudnici su u bivšim regijama Donjeck i Lugansk su gotovo u cijelosti pod nadzorom DNR i LNR
logično
