Da je vlada kojoj je na čelu “vlada pokušaja i pogreške” Zoran Milanović zaključio je još u ožujku prošle godine, odgovarajući sindikatima koji su najavljivali žestoke prvomajske prosvjede. Nesnalaženja i krivudanja u politici njegove vlade već tada je, nakon nešto više od godinu dana mandata, bilo toliko da je skromno premijerovo priznanje, dano ipak uz napomenu da je riječ o “vladi rada” a ne skandala i krađe, dolazilo uoči poduzimanja već drugog rebalansa državnog proračuna u samo četiri mjeseca. A od tada je, dakle u proteklih godinu dana, Kukuriku vlada “pokušavala i griješila” dovoljno za još dva rebalansa.

 

Vlada je osnovne politike na početku svojeg mandata definirala proračunom za 2012. godinu, da bi ga krajem iste godine podvrgla rebalansu. Potom je usvojila proračun za 2013. godinu, pa ga rebalansom mijenjala već u travnju i još jednom na kraju godine. Tada je istovremeno donesen i proračun za 2014. godinu, s toliko nerealnim deficitom da je već u ožujku izmijenjen pod pritiskom Evropske unije, pa na prošlotjednoj sjednici Vlade još jednom korigiran, doduše ne kroz službeni rebalans, već kroz Vladine uredbe. Ukupan rezultat: Vlada je na tri svoja proračuna imala četiri rebalansa, ne računajući prošlotjedno usklađivanje koje će se vjerojatno provući kroz neki budući rebalans.

 

Od one osnovne politike vidljive u proračunskim potezima u prvoj godini mandata, kojima se pokušavalo teret fiskalne konsolidacije prebaciti na građane, a rasteretiti privredu, do danas je kroz sve te izmjene ostala samo prva polovica. Teret jest prebačen na građane, ali su najvažnije mjere koje su išle na rasterećivanje privrede naknadno povučene ili ublažene. Rupa u zdravstvenom sustavu nastala smanjenjem zdravstvenog doprinosa sa 15 na 13 posto, kojim su se tvrtkama nastojali smanjiti troškovi rada, isprva je krpana iz deficita sanacijskim milijardama za zdravstvo, da bi se posljednjim rebalansom doprinos vratio na 15 posto. Smanjenje PDV-a u djelatnostima turizma i ugostiteljstva na deset posto, promovirano početkom 2013., krajem te godine korigirano je na 13 posto. Takve mjere trebale su domaćim privrednicima kompenzirati opterećenje nastalo povećanjem opće stope PDV-a sa 23 na 25 posto na početku 2012. godine, no kada su povučene ili ublažene, ta je opća stopa ostala, cijedeći sada podjednako i privredu i stanovništvo.

 

Razlog za brojne rebalanse proračuna cijelo je vrijeme bio isti. Vlada je pokušavala postići jedno, ali bi se kao rezultat njenih poteza dogodilo nešto drugo. U proračunskim projekcijama stalno je napuhivala očekivane stope gospodarskog rasta, a zajedno s njima i očekivanja od poreznih prihoda, koji su unatoč uvođenju fiskalizacije i strože porezne discipline podbacivali, naprosto zato što je stvarna ekonomska aktivnost bila znatno manja od planirane. Umjesto projiciranog rasta, Hrvatska je nastavila s negativnim stopama. Iako je prvi proračun Kukuriku vlade predviđao da će se u 2012. deficit smanjiti na deset milijardi kuna, što je bilo četiri milijarde kuna manje od posljednjeg deficita HDZ-ove vlade, krpanja i prelijevanja poduzeta već sljedeće godine pokazala su kako su sve uštede na deficitu bile kratkoročna fikcija.

 

Milanovićeva vlada zbog njih je trpjela i snažne kritike sindikalista, nezadovoljnih rezanjem prava u javnom sektoru, no zagovornici proračunskih rezova ostali su podjednako nezadovoljni jer se troškovi države u stvarnosti nisu smanjivali nego bujali. Ona je u javni dug preuzimala dugove zdravstva i brodogradnje, morala u rashode ugraditi nove uplate u proračun Evropske unije, a koliko god je kritika primila zbog namjere provođenja opće privatizacije, dosad joj je uspjelo prodati samo Croatia osiguranje, što je srušilo proračunska očekivanja i na tim stavkama. No glavni problem bio je što su se rezovi provodili bez osmišljene politike poticanja proizvodnje i zapošljavanja, što je od rebalansa do rebalansa rezultiralo sve slabijom poreznom osnovicom, takvom da već duže vrijeme sve manji broj zaposlenih podnosi sve više tereta, od rasta poreza i trošarina do cijena energenata.

 

- Profesorski rečeno, da biste upravljali ekonomskom politikom neke države morate, prvo, poznavati njezin sustav, dakle mirovine, zdravstvo, socijalu i ostalo. Drugo, morate poznavati procese, odnosno znati kako neka mjera koju poduzimate ide kroz sustav. Tada je pitanje koji je cilj. Ako je cilj povećati zaposlenost i industrijsku proizvodnju, onda imate instrumente za to. Ako upotreba nekog instrumenta djeluje negativno na drugoj strani, tada imate kombinaciju instrumenata da to uskladite. Međutim, nakon dvije godine ove Vlade možemo definitivno konstatirati da je ona nepripremljeno došla na vlast. Već sam na početku mandata  rekao da će to biti katastrofa ako osim Plana 21, koji je lijepo štivo za birače, nemaju u pozadini i neki operativni plan kako će zapravo voditi državu. Danas vidimo da očito nisu bili svjesni ekonomskog sustava koji su krenuli voditi i da nakon dvije godine nisu pokazali znanje o tome kako neka ekonomska politika djeluje u odnosu na ciljeve – komentira profesor makroekonomije Ljubo Jurčić.

 

Nekadašnji SDP-ov ministar gospodarstva, a sada predsjednik stranke Novi val, bio je među onima koji su se protivili rezanju deficita prilikom usvajanja proračuna za 2012. godinu, tvrdeći tada da će se uštede kombinirane s podizanjem poreza odraziti negativno na potrošnju i rast, što će sljedeće godine dovesti do nove rupe u proračunu.

 

- Bio sam protiv rezanja, ali ne zato da se i dalje baca novac. Nije se smjelo samo rezati, nego preusmjeravati državnu potrošnju tako da njezin što veći dio završi u domaćoj potrošnji, jer time ne povećavamo dug nego povećavamo proizvodnju. Umjesto povećanja poreza trebalo je povećavati poreznu bazu, jer ako uzmete više iz iste baze, ona je nakon godinu dana još manja. Dakle jedini način da se Hrvatska riješi deficita bio je kroz povećanje proizvodnje, ali oni na tome nisu ništa radili i za to nemamo nijedne mjere. Rješenje deficita nije u Ministarstvu financija, nego u Ministarstvu gospodarstva koje nije napravilo ništa – kaže Jurčić.

 

Vlada je vrludala, kako je to Milanović jednom kazao, “srednjim putem”, pa niti je oštro rezala, niti je visokim deficitima koje je svejedno održavala potaknula rast. Našla se u situaciji da se unedogled zadužuje i probila je preko 220 milijardi kuna javnog duga, bez oporavka proizvodnje i zapošljavanja. Bilancu tog vrludanja, koje je već postalo teško i pratiti, isporučila je na koncu tek Evropska komisija, zatraživši početkom ove godine da Hrvatska hitno počne s kresanjem prekomjernog deficita, koji je u ovogodišnjem proračunu bio postavljen na 17,5 milijardi kuna ili 5,2 posto BDP-a, na razinu ispod tri posto BDP-a.

 

Unaprijed znajući da će joj Komisija osporiti tako visok deficit, Vlada je u proračunu za 2014. projicirala rast BDP-a od 1,3 posto. Zatim je u ožujku rebalansom morala poslušno srezati deficit za 3,9 milijardi kuna, požalivši se da je zbog toga smanjila očekivanja o rastu BDP-a na samo 0,2 posto, a nakon što je prošlog tjedna objavila dodatno smanjenje deficita za 1,3 milijarde kuna. Vlada je prvi put i sama morala dati službenu informaciju po kojoj u Hrvatskoj uopće neće biti nikakvog gospodarskog rasta, već se u 2014. očekuje stagnacija.

 

Pojedini analitičari, premda nezadovoljni Vladinom politikom, dočekali su rezove koje je nametnulo Vijeće Evropske unije kao spasonosne, jer su barem obuzdali prekomjerno zaduživanje Hrvatske. No Vlada je prilikom rezanja deficita ponovno posegnula za cijeđenjem iz iste porezne baze. Proračunske prihode odlučila je povećati vraćanjem zdravstvenog doprinosa, povećanjem lutrijskih poreza i koncesijskih naknada, te povlačenjem dobiti javnih poduzeća koja će tako ostati bez kapaciteta za investicije. Rashode je, s druge strane, odlučila dijelom smanjiti kroz raznorazne izdatke na plaće, usluge i materijalne troškove, ali dobrim dijelom i kroz odustajanje od kapitalnih investicija te kresanje subvencija i pomoći privredi putem Ministarstva gospodarstva i HBOR-a, Ministarstva prometa, Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva poduzetništva. Na kraju, dodatnim prošlotjednim rezovima stiglo je novo opterećenje kroz povećanje nameta na gorivo i telekomunikacije, uz još jedno smanjivanje subvencija za poljoprivredu i gospodarstvo te investicija u cestogradnju.

 

Činjenica da sama Vlada predviđa kako ove godine neće imati rast, a istovremeno od EU-a preuzima obavezu da iduće godine poduzme daljnje rezanje deficita, govori o spirali urušavanja slabašne ekonomske baze iz koje nitko više ne vidi izlaz. Kao jedine stvari koje mogu pozitivno iznenaditi ostaju turizam i potražnja izvoznih tržišta za hrvatskim robama, pri čemu oboje ovisi o stanju na tim tržištima, a ne o Vladinim potezima.

 

- U ove su dvije godine pokazali da ne znaju kako funkcionira ekonomski sustav i koje mjere treba poduzeti. Ovo što sada rade tipično je smanjivanje standarda građana, što u konačnici neće smanjiti ni deficit jer će se u proljeće iduće godine ponovno pojaviti negativne posljedice sadašnjih poteza. Pretjerano su se fokusirali na deficit, a nitko ne pita što ćemo raditi. Neka deficita. Zadužio bih se za još 15 milijardi ako bih tako pokrenuo ekonomiju, a onda nisu problem ni rezovi ako mi potičemo aktivnost na drugoj strani. Međutim, mi vodimo štetnu politiku kojom ubijamo proizvodnju, a ne samo potrošnju – kaže Ljubo Jurčić, dodajući da je narod već u apatiji, u situaciji gdje se preživljava kako se tko snađe, uz pomoć poljoprivrede, turizma i sive ekonomije koji služe kao stabilizatori.

 

Nakon krivudanja kroz više od dvije godine mandata, jedino što se jasno prepoznaje kao Vladina ekonomska politika je stalno povećavanje fiskalnog pritiska na sve manju ekonomsku bazu, čime je Vlada konačno tresnula u zid u trenutku u kojem su kao žrtve rezova bile pale i same mjere za poticanje zapošljavanja. Taj apsurdni potez, opozvan tek nakon snažnih kritika u javnosti, bio je jasan znak nastupanja potpune dezorijentacije.

Izvor: novosti