Novosti analiziraju kakva su, mimo isforsiranog i autentičnog osobnog animoziteta, suštinska politička razilaženja predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića u područjima za koja su zajednički nadležni: obrani, nacionalnoj sigurnosti i vanjskoj politici dodali smo pravosuđe, korona-krizu i hrvatsko-srpsku normalizaciju





Žestoki i sad već višetjedni javni konflikt predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića u svojoj srži ima apriornu premijerovu namjeru da maksimalno politički marginalizira i donekle redikulizira predsjednika države te da se prema njemu odnosi isključivo kao prema smetnji i, s druge strane, Milanovićevu ambiciju da – lišen izbornih kalkulacija – ostavi što snažniji politički trag u petogodišnjem predsjedničkom mandatu i da ostvari ponešto od onoga u što politički vjeruje, a teško da išta može ostvariti ako ga Banski dvori uopće ne primjećuju, ako ga pokušavaju isključiti ili ako ga nastoje prikazati kao neozbiljno i besposleno zanovijetalo, kao neophodni privjesak. Lični animozitet i polemički stilovi dvojice vodećih političara u državi, animozitet koji je dijelom autentičan a dijelom umjetno proizveden, pritom su samo dodatni elementi i u ovom tekstu nećemo se time posebno baviti.
Sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost mora se održati i održat će se tjedan prije ili tjedan kasnije, pa je bolje da se dogodi što prije te da predsjednik i premijer svoje poslovne sastanke što prije počnu tako doživljavati, dakle kao poslovne sastanke

Milanovića očigledno jako iritira Plenkovićeva ignorancija i postavljanje svisoka, a Plenkovića izbacuje iz takta to što mu Milanović ne ide niz dlaku i Plenković uporno ne može ili ne želi prijeći preko toga što je aktualni predsjednik Republike u ljeto 2016. u jednom nejavnom razgovoru nazvao njegovu majku – "vojnom lekarkom". Prije će biti da ne želi nego da ne može, jer mu to služi kao izlika za uvrijeđenost i za forsiranje neprijateljstva s Milanovićem, neprijateljstva koje mu je potrebno i iz unutarstranačkih razloga, što Milanovića navodi na oštre javne reakcije, jer i njemu nije mrsko da u ovom času bude praktično jedini glas opozicije premijeru, i tako ukrug.

Radi se, dakle, o čistoj politici, o bici za politički utjecaj i politički autoritet – jedan drugome trenutno su jedina konkurencija – a recentna istraživanja javnog mnijenja kažu da ni jedan od njih dvojice zasad nije poražen, pa ni ozbiljnije okrznut biračkim razočaranjem. No što to konkretno znači za državu i građane? Trpe li i, ako da, u kojoj mjeri oni dijelovi državnog sustava kojima zajednički upravljaju premijer i predsjednik? Obrani, nacionalnoj sigurnosti i vanjskoj politici dodali smo pravosuđe, jer predsjednik ima relativno važnu ulogu u izboru sve nevažnijeg predsjednika Vrhovnog suda, potom korona-krizu koja uvelike određuje naše živote u posljednjih devet mjeseci, te hrvatsko-srpsku normalizaciju kao praktički jedini krupan politički iskorak u prvih sto dana drugog Plenkovićevog mandata.

Hrvatska vojska


U strateškom pogledu, između Milanovića i Plenkovića nema većih neslaganja. Obojica se zalažu za nabavu eskadrile višenamjenskih borbenih aviona, bez problema su se dogovorili o imenovanju admirala Roberta Hranja za načelnika Glavnog stožera, nema prijepora u vezi s drugim kadrovskim rješenjima unutar vojske i nema načelnog mimoilaženja oko dugoročnih obrambenih planova u sklopu NATO-a. Razlika je tek u tome što bi predsjednik i vrhovni zapovjednik stavio nešto snažniji naglasak na modernizaciju i opremanje Hrvatske ratne mornarice.


Izuzev proceduralno-protokolarnih nesuglasica i zavrzlama, zasad jedini pravi sukob izbio je u vezi s predsjednikovom odlukom da ne delegira svog savjetnika za obranu i nacionalnu sigurnost u povjerenstvo koje na tehničkoj i operativnoj razini vodi postupak odabira nadzvučnog borbenog zrakoplova za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Ta odluka mogla je biti i drukčija i ne bi bilo bitne razlike, no u Milanovićevom stavu ima logike, s obzirom na to da će završnu riječ o kupovini zrakoplova dati Vijeće za obranu u kojem sjede i predsjednik i njegov savjetnik za obranu. U povjerenstvu, usto, sjedi i četvero ljudi koji su paralelno odgovorni predsjedniku i premijeru: načelnik Glavnog stožera admiral Hranj, ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije Daniel Markić, ravnatelj Vojne sigurnosno-obavještajne agencije general Ivica Kinder i predstojnica Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost Maja Čavlović. Plenković taj više-manje nevažni potez zauzimanja distance prema procesu u kojem će ionako odlučivati Vlada koristi kao primjer Milanovićeve destruktivnosti i kao opravdanje za vlastitu isključivost kad je posrijedi suradnja s političkim neistomišljenicima.

Milanović je u kratkom roku uspio postići naklonost šire shvaćenog vojnog vrha, s time, naravno, da je njemu vojni sustav otprije dobro poznat, kao i mnogi ljudi koji su na istaknutim položajima u oružanim snagama: em se kao diplomat bavio NATO-om, em je bio premijer četiri godine, em se privatno druži s ljudima koji su dugo radili u sustavu obrane. Milanovića, osim toga, vojska istinski zanima, a s obzirom na to kolike su mu ovlasti, može dobar dio svog radnog vremena posvetiti tom sustavu. Plenković je s vojskom ostao na pristojnom odstojanju. On je taj segment bio sasvim prepustio ratnim generalima Damiru Krstičeviću i Tomi Medvedu, s tim da je Krstičevića zamijenio Mario Banožić čije ime, za razliku od Krstičevićevog, ne znači ništa u vojnom miljeu. Milanović pak u svojoj blizini ima dvojicu neusporedivo kompetentnijih i iskusnijih savjetnika – Dragana Lozančića i umirovljenog generala Marijana Marekovića. Ako se Banožićeva uloga u Ministarstvu obrane svede na izazivanje sukoba s predsjednikom države po šefovim instrukcijama, teško da će to naštetiti Milanoviću, ali moglo bi Vladi i HDZ-u.

Sigurnosne službe


Andrej Plenković u više je navrata sugerirao da je upravo on, premijer, bio meta oružanog napada radikaliziranog ili samoradikaliziranog desničara Danijela Bezuka, dvadeset dvogodišnjaka iz Kutine, na zgradu Vlade i policajce iz osiguranja, ali čini se da nitko – možda pogrešno – nije ozbiljno shvatio premijera. Tome je donekle tako i zbog premijerovog istovremenog iznenadnog otkrića o političkoj radikalizaciji hrvatskog društva te zbog promptnog zauzimanja stava da su za radikalizaciju krivi svi osim HDZ-a. Nitko nije povjerovao ni u to da je Milanović još 2016. godine posijao sjeme mržnje prema Plenkoviću spominjanjem njegove majke u nedomoljubnom kontekstu, ali to jest otvorilo novi krug zaoštravanja retorike između dvojice najviših dužnosnika koji dijele nadležnosti u području nacionalne sigurnosti.


Milanović je potom uputio pismo Plenkoviću u kojem ga je pozvao da sazovu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost zbog eskalacije radikalizma, jer to mogu samo zajedno, a premijer se onda odao zakonski upitnom odgađanju tog sastanka i drugim pravnim i logičkim akrobacijama čiji je smisao u pokazivanju mrzovolje spram ideje o susretu s predsjednikom. Koristeći se argumentom osobne uvrijeđenosti, premijer nastoji minorizirati Milanovićev utjecaj na sigurnosni sustav, ali to naprosto nije izvedivo: prepreka su ustavne i zakonske odredbe, Milanovićev politički instinkt i temperament te – kao i u slučaju Hrvatske vojske – njegovo izvrsno poznavanje sigurnosnog sektora i čelnih ljudi u službama, naročito kad je riječ o SOA-i i Danielu Markiću. Sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost mora se održati i održat će se tjedan prije ili tjedan kasnije: VNS, po zakonu, mora dati godišnje smjernice za rad tajnim službama, oko čega vjerojatno nema većih prijepora, i dogovor o tome naprosto se ne može izbjeći. Kad je jasno da će se sjednica dogoditi, onda je valjda bolje da se dogodi što prije te da predsjednik i premijer svoje poslovne sastanke što prije počnu doživljavati kao poslovne sastanke, dakle susrete lišene privatnih emocija i osobnih tenzija.

Vanjska politika


Primjetniji konflikt dosad je izbio samo u pogledu odnosa prema Inicijativi tri mora u kojoj je zdušno sudjelovala bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović: kad je Milanović objavio da predstavljanje Hrvatske na nedavnom virtualnom samitu rečene platforme prepušta ministru vanjskih poslova, Plenković je uskočio da zamijeni Gordana Grlića Radmana. Milanović je skeptičan prema bilo kakvom hrvatskom vezivanju uz države kao što su Mađarska i Poljska, dok predsjedniku Vlade nije mrsko da u Budimpešti i Varšavi ima prijatelje i saveznike. Vidljiva je, također, tehnička neusklađenost akcija u pogledu popravljanja političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zajednički im je cilj izmjena izbornog zakonodavstva koja bi, pojednostavljeno, dovela do toga da Hrvate u Predsjedništvu BiH predstavlja onaj kojeg su većinski izabrali Hrvati, no razlika je u pristupu: Milanović je za dinamičnije i još aktivnije djelovanje, a Plenković bi najradije da se Milanović ne miješa u te stvari i da mu ne uzima eventualne zasluge.


Koliko je poznato, predsjednik i premijer još nisu postigli dogovor o prvom krugu diplomatskih imenovanja. Jedini kojeg su dosad zajednički potvrdili jest Hidajet Biščević, odnedavno veleposlanik u Srbiji.

Pravosuđe


Ovo je područje u kojem su unatrag dva mjeseca isplivale ponajveće razlike između Milanovićevog i Plenkovićevog razumijevanja politike, vlasti i trenutačnog stanja u državi. Milanoviću je izbijanje afere Janaf bilo povod da kritički progovori, prije svega, o radu i postupcima Državnog odvjetništva. Kazao je da DORH mora objašnjavati javnosti svoje postupke, pa i zašto je propuštena prilika da se pribavi ključni dokaz protiv bivšeg direktora Janafa Dragana Kovačevića i poduzetnika Peteka, da mora sastavljati kvalitetnije optužbe, da se ne smije baviti obijesnim parničenjem i alibi-optužnicama koje zadovoljavaju kratkoročna očekivanja politike i javnosti, da ne smije manipulirati medijima. Iznio je prijedlog da prvostupanjski postupci u slučajevima korupcije i kriminala na visokim razinama budu dovršeni u roku od godinu dana, a da za tri godine proces mora biti pravomoćno okončan.


Premijer Plenković na ovo je odgovorio da će njegova vlada i HDZ čvrsto stajati iza potpune neovisnosti pravosuđa te da su Milanovićeve kritike na račun Državnog odvjetništva, sudova i pojedinih visokorangiranih sudaca nedopustiv i skandalozan oblik ugrožavanja samostalnosti tih tijela i funkcija, kao što je nakaradno i njegovo shvaćanje da premijer treba znati za provođenje tajnih istraga protiv političkih dužnosnika i državnih službenika. Valja se, ipak, nadati da će kakav-takav dijalog na ove teme biti nastavljen, ne nužno između predsjednika i premijera, jer se radi o nečemu što je važno svim građanima.

Covid-19


Plenković u posljednje vrijeme učestalo optužuje Milanovića da je podrivao protuepidemijske napore Vladinog i HDZ-ovog Stožera civilne zaštite i pritom redovito poteže predsjednikovu netočnu usporedbu Covida-19 i karijesa. Milanović doista jest zagovarao opušteniji pristup kad je riječ o borbi protiv epidemije, praktično se deklarirao pobornikom švedskog koncepta i minimalističkih intervencija u slobode i prava ljudi, ali to je daleko od podrivanja i opstruiranja. A i da nije tako, Plenković je zadnji koji može nekoga optuživati za relativizaciju ili umanjivanje korona-opasnosti: Hrvatska pod njegovim vodstvom proteklih šest mjeseci prakticira švedski model ili nešto vrlo slično tom modelu, bez obzira na to što stižu dramatična upozorenja svih domaćih liječničkih organizacija i bez obzira na to što je u proteklih mjesec dana od Covida-19 umrlo najmanje dvostruko više ljudi nego ukupno u prethodnih sedam-osam mjeseci epidemije.


Milanović se otvoreno protivio i protivi pravno-političkom okviru državne protuepidemijske borbe. Prema njegovom mišljenju, trebalo se posegnuti za člankom 17. Ustava koji propisuje dvotrećinsku većinu u parlamentu za ograničavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda u okolnostima koje nisu redovne. Ustavni sud, međutim, uz tri suprotna stava, dao je za pravo Plenkoviću koji se odlučio za članak 16. Ustava prema kojem se prava i slobode mogu limitirati zakonom, što u konkretnom slučaju znači da je Sabor mimo dvotrećinske većine prenio ogromne ovlasti Stožeru civilne zaštite. Obrazloženje kaže da Sabor ima pravo izabrati za kojim će ustavnim člankom posegnuti u određenoj situaciji, ali ostaje nejasno zašto bi se onda bilo koja parlamentarna većina ikad uhvatila za ustavnu odredbu o potrebnoj dvotrećinskoj većini za odluke što zadiru u osnovna prava i slobode građana. Bilo bi zdravo da se nastavi rasprava i o ovoj temi.

Hrvatsko-srpska normalizacija


Milanović je u Kninu 5. kolovoza ove godine, u povodu obilježavanja dvadeset i pete godišnjice "Oluje", izravno i nedvosmisleno pozdravio Plenkovićevo otvaranje prema ratnim traumama Srba u Hrvatskoj, odnosno nagovještaj politike hrvatsko-srpskog razumijevanja i prevladavanja međusobnog nepovjerenja i mržnje proizišlih iz rata devedesetih godina. Dvadesetak dana kasnije, Milanović je govorio na komemoraciji pobijenim srpskim civilima u Gruborima i opet je jasno podržao put kojim je krenuo premijer. Nije to, naravno, učinio samo zbog premijera: riječ je, više-manje, o razmišljanju koje Milanović dijeli s javnošću tokom cijele svoje političke karijere.


portalnovosti