Na SBPeriskopu naročito će se pisati i prenosti tekstovi o brodskim medijima. Ovo je jedan takav tekst potpisan pseudonimom, neidentificiranog autora.
LOB 2010, kao egzemplarni, trećerazredni, bezoblični novin(ars)ki trash, iznevjerio je očekivanja svih onih koji su svjedočili značaju i značenju prvotnog, originalnog, čilog, zanimljivog, aktualnog i uspješnog LOB-a, ali prvenstveno je iznevjerio nade medijski osviještenih mladih ljudi, jer ni na koji način nije javnosti prenio njihove statusno-egzistencijalne probleme i potrebe. Kauflandove novine i nedavno ugašeni Moj grad za LOB 2010 su u konceptualnom i izvedbenom smislu nedostižni obrazac jasnoće, preglednosti i načina obraćanja ciljanoj publici.
Jedno je nešto htjeti, a sasvim drugo je to umjeti. Svježi brodski dokaz spomenutog nesklada između ambicija i sposobnosti prvi je broj novoizašlog, reinkarniranog LOB-a. Žalibože papira! To je samo najblaža reakcija na diletantski sklepanu, grafički neprivlačnu, neodgovorno uređenu i, u jednu riječ, grotesknu realizaciju ničim izazvane potrebe inicijatora projekta, kreativaca novih generacija, predvođenih Daliborom Mašićem, da se (po)igraju sa starinskim medijem kao sredstvom ujedinjavanja mladih. Nakon što se prelistaju oživljene novine mladih Broda kritičkom oku ne preostaje ništa drugo nego primijetiti da ne funkcionira niti jedan jedini novinarsko-novinski faktor (sadržaj, grafički izgled, novinarska oprema novinskih priloga, programska platforma..), čak ni na razini prosječnog amaterskog sklada i korektnosti. U tom smislu, LOB 2010, kao egzemplarni, trećerazredni, bezoblični novin(ars)ki trash, iznevjerio je očekivanja svih onih koji su svjedočili značaju i značenju prvotnog, originalnog, čilog, zanimljivog, aktualnog i uspješnog LOB-a, ali prvenstveno je iznevjerio nade medijski osviještenih mladih ljudi, jer ni na koji način nije javnosti prenio njihove statusno-egzistencijalne probleme i potrebe. Kauflandove novine i nedavno ugašeni Moj grad za LOB 2010 su u konceptualnom i izvedbenom smislu nedostižni obrazac jasnoće, preglednosti i načina obraćanja ciljanoj publici.
Uvodnik urednika- razlaz sa stvarnošću
U nevjerici čitamo urednički uvodnik Dalibora Mašića kojeg je ovaj pretenciozno naslovio Prvi tekst. I bi Prvi tekst. Mašić nas u cijelu priču uvodi infantilno ponosan LOB-om, kao da je odlijepljen od mizerne stvarnosti stvorenog. U tekstu prepunom lektorskih i korektorskih grešaka, nepodnošljivih sentimentalnih fraza i zahvala starim LOB-ovcima, iritantnog prozivanja (u drugoj rečenici već!) velikog (??) broja kritičara i mislilaca koji su projekt pokopali i prije reanimacije, prepunog, što je najsmješnije, samoobmanjivanja o vlastitoj ulozi onoga koji uskrsava projekt- ovaj tatin i mamin sin javno se hvali da su LOB, projekt od o kuna, najviše financirali njegovi roditelji. Omogućili su mi, svom sinčiću, ističe urednik, novu igračku- novine za mlade. Tako mlad, a tako neukusan. Čovjek s imalo pameti, skromnosti, osjećaja za socijalnu pristojnost i komunikacijsku kulturu rekao bi pa, mogli smo i bolje, oprostite na greškama i/ili slično. Ali, ne! Mašić čini upravo suprotno, krekeće, napuhano, samohvalno i samozadovoljno kao kakav barski žabac. I govori samouvjereno čovjek u ime mladih kao da su mu ovi dali plebiscitarnu punomoć za to. Pročitajte taj Ponos LOBojevih još jednom, isplati se, smijeha i zaborava radi! Primijetit ćete i to da se urednik nije zahvalio teti iz vrtića. No, dobro, ne može sve u prvom broju, sprema se, ajme meni, i drugi, uz još veću potporu deseteročlanog dopisništva iz Zagreba! Inače, Prvi tekst se piše posljednji.
Grafičko oblikovanje- najveći podupirač trash imidža LOB-a
Kod grafičkog izgleda naprosto staje pamet. Da je tako nešto loše moguće napraviti, pa čak i pored otvorenih mogućnosti kopiranja tisuća i tisuća primjera grafičko-zanatskih uspješnica, jednostavno nije čovjeku jasno. U krajnjem, trebalo je samo usvojiti „visoka“ grafička rješenja lokalnih osnovnoškolskih listova koji su pravi grafički art u odnosu na grafički šlamperaj ugrađen u LOB. Dakle, od općeg grafičkog idejnog rješenja, sterilnog, bezidejnog, biltenskog, nemuštog, otaljavajućeg, preko skandalozno amorfne glave lista kao vizualnog indikatora i neprivlačne, konfekcijske naslovnice, formata, margina, stupaca, slovnog parka (rezova, veličina), proreda, ravnanja, fotografija, pa sve do neinventivnih rješenja detalja- vizualni habitus je katastrofa, ružna katastrofa, izraz nebrige i nepoštovanja prema kultiviranim čitateljima. I sramota. Sramota kako za grafičkog urednika Toma de Golla, tako i za uređivačke filtere- Mašića, lektoricu Lemaić i cijelu redakciju. Grafička oprema- nula bodova. Od grafičke dosljedne jalovosti T. G. je odstupio jedino na stranici 14. gdje je fotka izrezana i uokvirena u obliku iskrivljenog srca. Nestvarno blesavo.
Sadržaj i smisao postojanja LOB-a – jednadžaba sa svim nepoznanicama
Bolje je s mudrim plakati, nego sa budalom pjevati. Tako će, poslije čitanja loše napisanih, nezanimljivih i neizazovnih članaka koje ni dotaknula nije urednička i lektorska ruka, zaključiti svi mladi koji su možda pomislili da će oživljeni (koje li ironije!) LOB biti zastupnikom njihovih interesa odnosno da će u LOB-u pronaći svoje snove, rješenja za probleme, fun, smjerokaze, servisne informacije za mlade ljude i dragocjena iskustva generacije u vezi zapošljavanja, zdravlja, da će kroz LOB bolje upoznati svoj grad... Od svega toga ništa, pa će s mudrima nastaviti plakati! Bolje, nego s LOB-om pjevati! Zaista, kome se zapravo LOB obraća? O čemu se tu piše? Kakva je novinarska oprema priloga? Što su pisci htjeli reći?
Na trećoj, udarnoj stranici, dobivamo pregled događanja u povodu Dana grada iz polovice svibnja, dakle, od prije „samo“ mjesec dana. To je ono što, po mišljenju mladog malograđanina, maminog i tatinog sina, najviše od svega zanima mladi svijet, i tu najvažniju temu obrađuje on osobno. Oh yeah! A u okviru proslave Dana grada najvažnija je, vjerovali ili ne, vatrometna čarolija, u Tvrđavi koja je primila u zagrljaj nekoliko tisuća ljudi, lirski uzbuđeno i kičasto piše socijalno osviješteni urednik koji svoje snove ostvaruje uz pomoć mame i tate i besplatnih kava. Domaći i majstori iz Rusije i Austrije, zahvaljujući Mirnovec Pirotehnici i Gradu Brodu, trudi se novinarski objektivno objasniti mladima urednik LOB-a, organizirali su festival vatrometa. To je ono što mlade čini sretnima, zar ne? Pa jel ti, Mašiću, stari LOB-ovac, savjetnik Silvio Stilinović (vidjeti impressum!), nije očinski rekao što bi trebalo biti na trećoj stranici?
Ni jedan jedini tekst nije iskontroliran od strane urednika (on to, čini se, i ne zna raditi, jer, koliko se zna, nigdje nije bio ni novinar pješak), a oni kao bolji na razini su školskih domaćih zadaća. Niti jedan jedini tekst nije napravljen po zakonitostima novinarske vještine, a da o stavovima, mladalačkom radikalizmu i neobuzdanim idejama i ne govorimo. Osim toga, svi tekstovi su ustajali. Naslovi nisu ni šablonski. Zapravo, ne vidimo ih, jer su i grafički zanemareni i upropašteni, a naslovi bi trebali biti živopisni, oni bi čitatelje trebali privući, zaustaviti, povući za rukav. Što kažu školske definicije naslova? Dobar naslov je putokaz do suštine napisa; dobar naslov pobuđuje na čitanje, a ne otkriva sve; dobar naslov je sažet i zvučan.
Reportaža iz Bosne? (Usput: autorice, minareti i feredže nisu takozvani, nego su minareti i feredže) Zašto iz Bosne u Listu omladine Broda, a nema recimo reportaže ovakvih naslova: KROZ BROD MJESNIM BUSOM; POSJETILI SMO ODLAGALIŠTE SMEĆA; S POPLAVLJENIH PODRUČJA GDJE ŽIVE NAŠI PRIJATELJI I KOLEGE; IZGUBIO SAM POSAO- KAKO ĆU PREHRANITI OBITELJ; REPORTER LOB-a JEDAN DAN NA BIROU; ZAVRŠILA JE ŠKOLA- KAMO DALJE; DRVOCID NA POLOJU- RAZLOZI itd, itd. Među top knjigama preporukama našle su se, uči mlade čitatelje, članica četrdeseteročlane redakcije Anja Ravlić, i neke knjige koje nisu toliko popularne, ali su itekako zanimljive, kao, primjerice, recentni naslov Mi djeca s kolodvora zoo, objavljen prije više desetljeća. Kao da je jučer bilo. Za ne povjerovati! A na duplerici ko da nešto bruji, to su sićani LOB-ovci. Duplerica kao nosač bespuća povijesne zbiljnosti: prije dva mjeseca ideja, danas realnost. Miješaju se tu fakti i svjedočenja, stvaraju tako LOB-ovci legendu o new LOB-u i samima sebi. Da nije tragikomično, bilo bi samo komično, ili tragično, ne znamo više, jer to, u svakom slučaju nije normalno.
Zaključak ili ima li smisla ići dalje na način vaš
Ukratko, mnogoljudna redakcija predvođena kreativcem i ponosnim maminim i tatinim sinom, oživjela je i besplatno uvalila mladim Brođanima LOB 2010- zapravo zombija, bezoblične trash novine u kojima nema ama baš ničega što već negdje nismo pročitali, i u kojima na ima svega onoga što odbija svojim penzionerskim rezonima, forsiranjem reke malograđanštine i nebitnog za život mladih. Bez obzira na to što su biorazgradive, novine LOB 2010 su pojava sa svim karakteristikama ekološke katastrofe koja onečišćuje mentalni okoliš svojim nepodnošljivo ispodprosječnim dometima, onečišćuje ga neinventivnošću, usputnošću, nepoticajnošću, estetskom odbojnošću i odsustvom jasnih stavova o surovoj stvarnosti u kojoj mladi uče, rade i žive. Popili sam zaLOBiranu kavu, ali nije bila ni gorka ni slatka.. bila je bljutava.
Ocjena: povoljnija nego što je intoniran prikaz – manje od dva, više od jedan.
Rey Netto
Objavljeno 2010. na portalu www.sbonline.net
LOB 2010, kao egzemplarni, trećerazredni, bezoblični novin(ars)ki trash, iznevjerio je očekivanja svih onih koji su svjedočili značaju i značenju prvotnog, originalnog, čilog, zanimljivog, aktualnog i uspješnog LOB-a, ali prvenstveno je iznevjerio nade medijski osviještenih mladih ljudi, jer ni na koji način nije javnosti prenio njihove statusno-egzistencijalne probleme i potrebe. Kauflandove novine i nedavno ugašeni Moj grad za LOB 2010 su u konceptualnom i izvedbenom smislu nedostižni obrazac jasnoće, preglednosti i načina obraćanja ciljanoj publici.
Jedno je nešto htjeti, a sasvim drugo je to umjeti. Svježi brodski dokaz spomenutog nesklada između ambicija i sposobnosti prvi je broj novoizašlog, reinkarniranog LOB-a. Žalibože papira! To je samo najblaža reakcija na diletantski sklepanu, grafički neprivlačnu, neodgovorno uređenu i, u jednu riječ, grotesknu realizaciju ničim izazvane potrebe inicijatora projekta, kreativaca novih generacija, predvođenih Daliborom Mašićem, da se (po)igraju sa starinskim medijem kao sredstvom ujedinjavanja mladih. Nakon što se prelistaju oživljene novine mladih Broda kritičkom oku ne preostaje ništa drugo nego primijetiti da ne funkcionira niti jedan jedini novinarsko-novinski faktor (sadržaj, grafički izgled, novinarska oprema novinskih priloga, programska platforma..), čak ni na razini prosječnog amaterskog sklada i korektnosti. U tom smislu, LOB 2010, kao egzemplarni, trećerazredni, bezoblični novin(ars)ki trash, iznevjerio je očekivanja svih onih koji su svjedočili značaju i značenju prvotnog, originalnog, čilog, zanimljivog, aktualnog i uspješnog LOB-a, ali prvenstveno je iznevjerio nade medijski osviještenih mladih ljudi, jer ni na koji način nije javnosti prenio njihove statusno-egzistencijalne probleme i potrebe. Kauflandove novine i nedavno ugašeni Moj grad za LOB 2010 su u konceptualnom i izvedbenom smislu nedostižni obrazac jasnoće, preglednosti i načina obraćanja ciljanoj publici.
Uvodnik urednika- razlaz sa stvarnošću
U nevjerici čitamo urednički uvodnik Dalibora Mašića kojeg je ovaj pretenciozno naslovio Prvi tekst. I bi Prvi tekst. Mašić nas u cijelu priču uvodi infantilno ponosan LOB-om, kao da je odlijepljen od mizerne stvarnosti stvorenog. U tekstu prepunom lektorskih i korektorskih grešaka, nepodnošljivih sentimentalnih fraza i zahvala starim LOB-ovcima, iritantnog prozivanja (u drugoj rečenici već!) velikog (??) broja kritičara i mislilaca koji su projekt pokopali i prije reanimacije, prepunog, što je najsmješnije, samoobmanjivanja o vlastitoj ulozi onoga koji uskrsava projekt- ovaj tatin i mamin sin javno se hvali da su LOB, projekt od o kuna, najviše financirali njegovi roditelji. Omogućili su mi, svom sinčiću, ističe urednik, novu igračku- novine za mlade. Tako mlad, a tako neukusan. Čovjek s imalo pameti, skromnosti, osjećaja za socijalnu pristojnost i komunikacijsku kulturu rekao bi pa, mogli smo i bolje, oprostite na greškama i/ili slično. Ali, ne! Mašić čini upravo suprotno, krekeće, napuhano, samohvalno i samozadovoljno kao kakav barski žabac. I govori samouvjereno čovjek u ime mladih kao da su mu ovi dali plebiscitarnu punomoć za to. Pročitajte taj Ponos LOBojevih još jednom, isplati se, smijeha i zaborava radi! Primijetit ćete i to da se urednik nije zahvalio teti iz vrtića. No, dobro, ne može sve u prvom broju, sprema se, ajme meni, i drugi, uz još veću potporu deseteročlanog dopisništva iz Zagreba! Inače, Prvi tekst se piše posljednji.
Grafičko oblikovanje- najveći podupirač trash imidža LOB-a
Kod grafičkog izgleda naprosto staje pamet. Da je tako nešto loše moguće napraviti, pa čak i pored otvorenih mogućnosti kopiranja tisuća i tisuća primjera grafičko-zanatskih uspješnica, jednostavno nije čovjeku jasno. U krajnjem, trebalo je samo usvojiti „visoka“ grafička rješenja lokalnih osnovnoškolskih listova koji su pravi grafički art u odnosu na grafički šlamperaj ugrađen u LOB. Dakle, od općeg grafičkog idejnog rješenja, sterilnog, bezidejnog, biltenskog, nemuštog, otaljavajućeg, preko skandalozno amorfne glave lista kao vizualnog indikatora i neprivlačne, konfekcijske naslovnice, formata, margina, stupaca, slovnog parka (rezova, veličina), proreda, ravnanja, fotografija, pa sve do neinventivnih rješenja detalja- vizualni habitus je katastrofa, ružna katastrofa, izraz nebrige i nepoštovanja prema kultiviranim čitateljima. I sramota. Sramota kako za grafičkog urednika Toma de Golla, tako i za uređivačke filtere- Mašića, lektoricu Lemaić i cijelu redakciju. Grafička oprema- nula bodova. Od grafičke dosljedne jalovosti T. G. je odstupio jedino na stranici 14. gdje je fotka izrezana i uokvirena u obliku iskrivljenog srca. Nestvarno blesavo.
Sadržaj i smisao postojanja LOB-a – jednadžaba sa svim nepoznanicama
Bolje je s mudrim plakati, nego sa budalom pjevati. Tako će, poslije čitanja loše napisanih, nezanimljivih i neizazovnih članaka koje ni dotaknula nije urednička i lektorska ruka, zaključiti svi mladi koji su možda pomislili da će oživljeni (koje li ironije!) LOB biti zastupnikom njihovih interesa odnosno da će u LOB-u pronaći svoje snove, rješenja za probleme, fun, smjerokaze, servisne informacije za mlade ljude i dragocjena iskustva generacije u vezi zapošljavanja, zdravlja, da će kroz LOB bolje upoznati svoj grad... Od svega toga ništa, pa će s mudrima nastaviti plakati! Bolje, nego s LOB-om pjevati! Zaista, kome se zapravo LOB obraća? O čemu se tu piše? Kakva je novinarska oprema priloga? Što su pisci htjeli reći?
Na trećoj, udarnoj stranici, dobivamo pregled događanja u povodu Dana grada iz polovice svibnja, dakle, od prije „samo“ mjesec dana. To je ono što, po mišljenju mladog malograđanina, maminog i tatinog sina, najviše od svega zanima mladi svijet, i tu najvažniju temu obrađuje on osobno. Oh yeah! A u okviru proslave Dana grada najvažnija je, vjerovali ili ne, vatrometna čarolija, u Tvrđavi koja je primila u zagrljaj nekoliko tisuća ljudi, lirski uzbuđeno i kičasto piše socijalno osviješteni urednik koji svoje snove ostvaruje uz pomoć mame i tate i besplatnih kava. Domaći i majstori iz Rusije i Austrije, zahvaljujući Mirnovec Pirotehnici i Gradu Brodu, trudi se novinarski objektivno objasniti mladima urednik LOB-a, organizirali su festival vatrometa. To je ono što mlade čini sretnima, zar ne? Pa jel ti, Mašiću, stari LOB-ovac, savjetnik Silvio Stilinović (vidjeti impressum!), nije očinski rekao što bi trebalo biti na trećoj stranici?
Ni jedan jedini tekst nije iskontroliran od strane urednika (on to, čini se, i ne zna raditi, jer, koliko se zna, nigdje nije bio ni novinar pješak), a oni kao bolji na razini su školskih domaćih zadaća. Niti jedan jedini tekst nije napravljen po zakonitostima novinarske vještine, a da o stavovima, mladalačkom radikalizmu i neobuzdanim idejama i ne govorimo. Osim toga, svi tekstovi su ustajali. Naslovi nisu ni šablonski. Zapravo, ne vidimo ih, jer su i grafički zanemareni i upropašteni, a naslovi bi trebali biti živopisni, oni bi čitatelje trebali privući, zaustaviti, povući za rukav. Što kažu školske definicije naslova? Dobar naslov je putokaz do suštine napisa; dobar naslov pobuđuje na čitanje, a ne otkriva sve; dobar naslov je sažet i zvučan.
Reportaža iz Bosne? (Usput: autorice, minareti i feredže nisu takozvani, nego su minareti i feredže) Zašto iz Bosne u Listu omladine Broda, a nema recimo reportaže ovakvih naslova: KROZ BROD MJESNIM BUSOM; POSJETILI SMO ODLAGALIŠTE SMEĆA; S POPLAVLJENIH PODRUČJA GDJE ŽIVE NAŠI PRIJATELJI I KOLEGE; IZGUBIO SAM POSAO- KAKO ĆU PREHRANITI OBITELJ; REPORTER LOB-a JEDAN DAN NA BIROU; ZAVRŠILA JE ŠKOLA- KAMO DALJE; DRVOCID NA POLOJU- RAZLOZI itd, itd. Među top knjigama preporukama našle su se, uči mlade čitatelje, članica četrdeseteročlane redakcije Anja Ravlić, i neke knjige koje nisu toliko popularne, ali su itekako zanimljive, kao, primjerice, recentni naslov Mi djeca s kolodvora zoo, objavljen prije više desetljeća. Kao da je jučer bilo. Za ne povjerovati! A na duplerici ko da nešto bruji, to su sićani LOB-ovci. Duplerica kao nosač bespuća povijesne zbiljnosti: prije dva mjeseca ideja, danas realnost. Miješaju se tu fakti i svjedočenja, stvaraju tako LOB-ovci legendu o new LOB-u i samima sebi. Da nije tragikomično, bilo bi samo komično, ili tragično, ne znamo više, jer to, u svakom slučaju nije normalno.
Zaključak ili ima li smisla ići dalje na način vaš
Ukratko, mnogoljudna redakcija predvođena kreativcem i ponosnim maminim i tatinim sinom, oživjela je i besplatno uvalila mladim Brođanima LOB 2010- zapravo zombija, bezoblične trash novine u kojima nema ama baš ničega što već negdje nismo pročitali, i u kojima na ima svega onoga što odbija svojim penzionerskim rezonima, forsiranjem reke malograđanštine i nebitnog za život mladih. Bez obzira na to što su biorazgradive, novine LOB 2010 su pojava sa svim karakteristikama ekološke katastrofe koja onečišćuje mentalni okoliš svojim nepodnošljivo ispodprosječnim dometima, onečišćuje ga neinventivnošću, usputnošću, nepoticajnošću, estetskom odbojnošću i odsustvom jasnih stavova o surovoj stvarnosti u kojoj mladi uče, rade i žive. Popili sam zaLOBiranu kavu, ali nije bila ni gorka ni slatka.. bila je bljutava.
Ocjena: povoljnija nego što je intoniran prikaz – manje od dva, više od jedan.
Rey Netto
Objavljeno 2010. na portalu www.sbonline.net
