Kombinacija neovisne ekonomske analitike i pučke mudrosti iz feudalnih vremena oblikuje naše predodžbe o ekonomiji. Iz njih proizlazi i formula uspjeha koja se sastoji od nižih poreza i vrijednih ljudi. Dakle, ako je država skromna i nenametljiva, a narod vrijedan i ponizan, uspjeh je zagarantiran. Naša država očito nije tako “dizajnirana”, a narod baštini previše “socijalističkog mentaliteta” da bi bili uspješni. Za razliku od, na primjer, Njemačke. O toj nam razlici svjedoče bilance i grafovi, ali i svjedočenja pokoljenja koje socijalistička modernizacija nije zahvatila i koji su morali iz feudalnog doba skočiti izravno u “njemačko ekonomsko čudo”.
Uspješnost njemačke ekonomije je varirala od tih šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali predožbe o radišnim i preciznim Nijemcima su ostale na snazi. Dodatno su bile i “podebljane” u posljednjih desetak godina, pogotovo u periodu krize eurozone u kojem je racionalna i efikasna Njemačke dijelila lekcije južnim zemljama poput Grčke, Italije i Španjolske. No, sasvim je izvjesno da ekonomska i geopolitička pozadina koja je hranila tu racionalnost polako kopni i da njemački ekonomski model više nije održiv. Takvo što sugerira i prvi deficit u trgovinskoj bilanci nakon 1991. godine, ali i dubinski procesi koji oslonce njemačkog uspjeha dovode u pitanje. Ta tri oslonca su, kako ističe britanski ekonomist James Meadway u članku u New Statesmanu: jeftini energenti, izvozne prednosti i ograničenje rasta plaća u samoj Njemačkoj.
Prvi oslonac je evidentno narušen. Njemačka je u proteklom periodu postala u priličnoj mjeri ovisna o ruskom plinu i nafti. Invazija na Ukrajinu i sve kasnije posljedice učinili su svoje, a opcija za brzu prilagodbu nema. Naime, prema podacima za 2020. godinu, Njemačka je više od polovice plina uvozila iz Rusije i otprilike trećinu nafte. Jeftina cijena ruskih energenata bila je itekako važan faktor konkurentnosti njemačkih proizvoda. Rastom cijene energenata i neizvjesnošću opskrbe gubi se taj faktor, a kompenzacijskih mehanizama nema na vidiku. Narušen je i drugi oslonac. Jedan od važnijih elemenata njemačkog izvoza bila je kineska potražnja za proizvodima koji proizvode druge proizvode – dakle, sredstvima proizvodnju, strojevima i alatima. Međutim, Kina je u međuvremenu razvila vlastite kapacitete za proizvodnju takvih proizvoda. To se u knjigama dalo primijetiti i prije pandemije, a trend se nakon izbijanja pandemije dodatno zaoštrio. Slične su brojke i pokazatelji zabilježeni i kad je u pitanju izvoz njemačkih automobila.
Treći oslonac je, kako tvrdi Meadway, jedini još stabilan. Napad na radnički standard u Njemačkoj započeo je početkom dvijetisućitih u režiji socijaldemokrata, ali konstantno je bio prisutan relokacijom proizvodnje u Češku, Slovačku i Poljsku gdje je cijena rada bila niža, a istovremeno držala i onu Njemačkoj dovoljni niskom. Realne nadnice gotovo da nisu rasle uopće od 90-ih do izbijanja krize 2008., a od 2004. do krize su bilježile i pad. Nakon krize dolazi do blagog rasta, ali on je kompenziran strukturom spominjanih ekonomija poput Grčke i Španjolske. Njihovi dugovi, javni i privatni, služili su u priličnoj mjeri kao potražnja za njemačke proizvode, a istovremeno su devalvirale vrijednost eura što je njemačkom izvozu van eurozone davalo konkurentsku prednost. Niža vrijednost eura je činila njemačke proizvode jeftinijima.
No, nije pao samo udio plaća u nacionalnom dohotku. Pala je i razina investicija. Ulaganja njemačkih firmi su činile 25% BDP-a 80-ih godina prošlog stoljeća, a u proteklom desetljeću tek 20% BDP-a. Ti nam podaci, smatra Meadway, govore da se radi o ekonomiji koja živi na posuđenom vremena: “eksploatira međunarodnu poziciju, a ne investira u budućnost”. S obzirom na gubitak preostalih oslonaca, izvjesno je da će se njemačka vlada u dosluhu s kapitalom još snažnije osloniti na snižavanja nadnica i plaća. Alternativni scenarij koji bi uključivao napuštanje izvoznog modela, jačanje domaće potražnje putem rasta realnih nadnica i javne investicije u svrhu kreiranja poslova u trenutnoj se političkoj konstelaciji ne čini realnim i zamislivim. A buduća realnost i zamislivost tog modela prvenstveno će ovisiti o radničkom otporu.
