Još jedno ljeto prođe na ovome čarobnome brijunskome otoku, na kome smo davne 2001. godine, razvili jarbole našega ”Ulysses” broda i plovimo ovim morem, kao neki začarani Odiseji, vraćajući se svome domu i odlazeći od njega.
Ta naša avantura koju smo započeli sa Shakespeareovim ”Kraljem Learom” koji se tako elegantno smjestio na malome Brijunu i na toj čudesnoj austro-ugarskoj vojnoj utvrdi Minor, traje i dalje, na našu sreću i na radost razdragane publike koja svake godine hrli da vidi te naše vratolomije koje izvodimo s tim predivnim Shakespeareovim stihovima.
Igrali smo mi tijekom ovih dvadeset godina mnoge uspješne predstave, ali ”Kralj Lear” je postao zaštitni znak našega teatra.
Možda zbog Shakespeareovih svevremenskih i besmrtnih stihova, možda zbog Lenkine briljantne režije ili naših glumačkih umijeća koja su svih ovih godina dobivali tako mnogo komplimenata i podrški, a možda i zbog nečega neobjašnjivoga, što se nameće samo od sebe, kao neki prirodni zakon, kojim mi sami ne vladamo, nego se, eto tako, događa sam od sebe i traje kao neki ”prijeki nalog duha vremena”, kako bi to nekada znao reći uvaženi hrvatski kritičar Petar Brečić, za nešto što se dogodi u umjetnosti kao neminovnost.
Između različitih atributa koji se dijele glumcima, mene je dopao jedan koji mi je na neki način posebno drag. Zvali su me kazališni kritičari i novinari ”šekspirijanski glumac”.
Da. Toliko mnogo velikih šekspirijanskih karaktera možda nitko nije odigrao na ovim našim prostorima.
Igrao sam Hamleta dva puta. Na dubrovačkom Lovrijencu 1974. godine u režiji velikoga hrvatskoga režisera Dine Radojevića. Bila je to nadasve uspješna predstava, a ja sam s tom ulogom bio Hamlet svoje generacije, buntovan i beskompromisan.
Drugi put sam tu ulogu igrao u Ristićevoj režiji na Splitskome ljetu 1981. godine. Bila je to aktualna politička predstava u kojoj se iz predsjedničke lože baroknoga splitskoga kazališta palio i gasio reflektor koji je poput Titovoga duha pitao sve nas kuda će ova Jugoslavija krenuti bez svoga kormilara.
Početkom osamdesetih igrao sam u ”Kralju Learu”, kojega je režirao moj profesor Kosta Spajić, Edgara i Ludu. Bila je to sjajna predstava u kojoj je Leara igrao veliki Fabijan Šovagović od kojega se tada učila gluma, ali i život.
Igrao sam i Richarda III. dva puta. Prvi put u ogromnoj inscenaciji na velikoj pozornici HNK Zagreb i u režiji Božidara Violića. Sjećam se da sam imao tada nekih prilično dobrih trenutaka u kreiranju toga nevjerojatnoga lika, s kojima bi i zahtjevni američki glumac Al Pacino, kome je taj vojvoda od Glostera glumačka opsesija, bio vjerojatno zadovoljan i da je režiser Violić bio toliko opčinjen našom umjetničkom interakcijom da je znao koji put na našim probama i zaplakati od kreativnoga ushićenja…
Drugi put sam igrao Richarda III. u Dubrovniku i premda je talentirani režiser Petar Veček napravio zanimljivu adaptaciju i kraćenja, predstava nije dosegla one vrhunce koje je mogla doseći.
Zatim smo, moj partner Miodrag Krivokapić s kojim sam toliko predstava odigrao da smo jedan drugoga u dušu poznavali i tako bratski podupirali u našim kazališnim traganjima, igrali Otela i Jaga na Splitskome ljetu. Učinili smo to u inat našemu prijatelju Ristiću kome smo, zbog nekog sitnog nesporazuma, odbili igrati u ”Vojnoj tajni” Dušana Jovanovića.
Ristićeva predstava je toga ljeta bila pravi trijumf, a Brik i ja smo sa svojim Shakespeareom neslavno propali.
Nedugo iza toga pomirili smo se s našim Ljubišom Ristićem i nastavili raditi sjajne predstave u našem KPGT-u koji je tada dobio i stalno mjesto boravka u Subotici.
Tu smo i Brik i ja odigrali našeg najmoćnijeg Shakespearea. Bio je to ”Tit Andronik”, kojega je maestralno režirao Dušan Jovanović.
Dušan je bio najsnažniji inovator teatarskih ideja u Jugoslaviji toga vremena. Pa iako je Ljubiša Ristić svojim sjajnim predstavama bio najveća kazališna zvijezda, ipak je i on sam priznavao i često govorio da je naš prijatelj Dušan Jovanović iz Slovenije, bio zapravo pravi začetnik jugoslavenskog suvremenog kazališta. Od njega smo nekako svi učili.
Dušan je bio i sjajan pisac i to je uz veliki redateljski talent davalo njegovom umjetničkom biću jedinstvenu karizmu.
”Tita Andronika” Dušan je postavio u ”Zidu smrti”. To je jedna velika drvena građevina u obliku velike bačve, koja je bila dio cirkuske vještine, jer se u toj velikoj bačvi neviđenom brzinom kretao Milan Maksimović na svome motoru, od podnožja bačve do samoga vrha.
Iznad te strahovito opasne trkačke piste, bila je željezna konstrukcija sa sjedalima iz kojih su gledaoci gledali taj smrtonosni motoristički poduhvat. Zato se taj objekt i zove ”Zid smrti” jer su mnogi motoristi izgubili život nakon nekog nesretnoga pada s motora.
I naš prijatelj, vlasnik toga ”Zida smrti” Milan Maksimović, cirkuski akrobat iz Beograda, nakon jednoga težega pada, bio je u komi dvanaest dana, odnosno na ivici života i smrti.
Za potrebe naše predstave Dušan je napravio dodatna vrata kroz koja su glumci ulazili i izlazili. A onda su se vrata zatvarala i Milan Maksimović je vozio svoje smrtonosne krugove.
Kako je predstava svojom strahotnom pričom o nesretnom plemiću Titu Androniku i njegovoj kćeri i sinovima rasla, tako su se i smrtonosni krugovi ubrzavali i na kraju, naravno, nakon tragedije, Tit Andronik se penje na motor i vozi se do samoga vrha ”Zida smrti”.
Bio je to trenutak u kome je gledaocima uistinu zastajao dah. Bio je to i trenutak moje najveće umjetničke hrabrosti, ali i slobode nakon čega je sve moguće.
Govoriti Shakespeareove stihove u prijevodu je uistinu teško. Ali postoje prijevodi u našem jeziku koji zaslužuju sve pohvale. U hrvatskom jeziku su to zasigurno prijevodi Milana Bogdanovića. Od novijih pokušaja bili su tu i Torbarina i Šoljan i Maras. Ali za mene su najdraži prijevodi Shakespearea od velikog kazališnog režisera Vladimira Gerića. Ja sam u njegovom prijevodu igrao i Hamleta i kralja Leara.
On je sjajno preveo i Čehova. Bit će da je to stoga što je Vladimir Gerić, jednostavno, veliki pjesnik kazališne umjetnosti.
Moji šekspirijanski likovi koje sam igrao odlikovali su se snažnom dikcijom i moram reći da to ne bih postigao da 1975. godine nisam, za vrijeme stipendije koju sam kao mladi glumac dobio od tadašnjeg Britanskog instituta, boravio dva mjeseca u Londonu, upoznao čudesnu Cecily Berry, direktoricu scenskoga govora Royal Shakespeare Company u Stratfordu.
Ona me pozvala da budem dio njezinoga kursa kojeg je redovito držala za engleske studente glume, ali i za strane studente koji su tamo dolazili iz raznih krajeva svijeta.
Bio sam zadivljen tom njezinom metodom i kada sam se vratio iz Londona nastavio sam trenirati svakodnevno svoje tijelo i glas po njezinim uputama. Ubrzo je ona i došla u Zagreb, na poziv režisera Mire Međimurca i održala nekoliko radionica.
Ja sam, na neki način, usavršio svoju vlastitu metodu scenskoga govora koji se temeljio naravno na osnovama njezine metode i to na neki način prenosio svojim studentima.
Danas sa sigurnošću mogu tvrditi da ni pola od neke scenske snage, ako sam je uistinu imao i pokazivao, ne bih uspio dati bez tih treninga.
Kada su počeli ratni sukobi u Jugoslaviji, to jest raspad bivše države, nekako sam prestao glumiti na svome jeziku.
U vrijeme Lenkinog i moga egzila, o čemu sam već mnogo puta pisao, ponovo sam se susreo sa Shakespeareom.
Na poziv moga prijatelja, nebeskoga glumca Ratka Polića, došli smo Lenka i ja u Ljubljanu u proljeće 1992. godine. Ratko me pozvao da igram Glostera u njegovom životnom poduhvatu u kome je on igrao svoga ludoga kralja Leara.
Bila je to veličanstvena zamisao našega prijatelja Dušana Jovanovića, ali na neki način i zamka, jer se ta predstava unatoč sjajnim glumcima i nebeski divnim Polićem, ipak nije mogla ostvariti punom umjetničkom snagom u neprirodno velikoj i neakustičnoj dvorani Cankarjevoga doma.
Zatim smo Lenka i ja, tražeći novi dom pod suncem nebeskim, otputovali u London. Tamo sam snimao film ”Before the Rain” i započeli smo svoj novi život. Lenka je režirala u Shakespeareovom Globu u Londonu ”Oluju” s Vanessom Redgrave kao Prosperom, a ja sam toj istoj našoj veličanstvenoj Vanessi, s kojom sam bio partner u dvije predstave, odbio igrati Antonija u njezinome projektu ”Antonije i Kleopatra” kojega je ona sama i režirala.
Rekao sam joj da se ne osjećam sposobnim da igram Shakespeare na engleskom jeziku.
”Ali, Rade”, rekla mi je, ”Antonije je stranac i ti možeš govoriti engleski s akcentom.”
”Da”, odgovorio sam joj, ”ja mogu glumiti na engleskom strance na filmu, ali ne mogu sa svojim teškim slavenskim akcentom, govoriti taj uzvišeni šekspirijanski jezik koji je i profesionalnim engleskim glumcima ponekad težak i nedostižan.”
Vraćam se opet mome ”Kralju Learu” koga sam prije nekoliko dana odigrao na malome Brijunu.
Prošle godine nismo ga izvodili i razmišljali smo da ga zauvijek skinemo s našega repertoara. Činilo nam se da je predstava učinila svoju misiju, a i Lenka se počela brinuti hoću li ja biti u stanju, s obzirom na moje godine, savladati sve one prepreke koje mi je ona svojom inscenacijom ”Kralja Leara” postavila.
Lagao bih kada bih rekao da to sve činim s lakoćom kao što sam to činio prije pet godina. Ali možda baš u tome mome umoru ima neke dodatne čari. Jer ne moram glumiti taj umorni hod i bespomoćno stanje staroga čovjeka u borbi s prirodnim elementima.
Sjećam se kako mi je naš čuveni teatrolog Darko Gašparović rekao nakon što je drugi put gledao ”Kralja Leara”: ”Eh, Rade, sjajno ti to sve činiš, a ja bih volio da te gledam u toj ulozi kad uhvatiš osamdesetu…”
I ove godine, dok sam igrao ove tri predstave, sjetio sam se njegovih riječi, jer sam se počeo bližiti toj pravoj starosti.
I unatoč tome što sam ga igrao možda bolje nego ikada do sada, u mene se počeo uvlačiti neki nespokoj.
Gledam tu našu predstavu, koja eto traje već punih 21 godinu i još uvijek plijeni svojom raskošću. Koliko je glumaca i suradnika prošlo kroz nju i koliko sudbina je dotaknulo to nebesko brijunsko plavetnilo koje od svih nas čini jednu posebnu i jedinstvenu porodicu. Jer tu na tome otoku vrijeme drukčije protječe i ljudi postaju bliži svome pravome biću.
Naša djeca koja su u predstavi igrala male pastire i princeze, postala su zreli ljudi i nose u sebi uspomenu na to lijepo odrastanje u koloniji umjetnosti i nekoga posebnoga bratstva.
Vrijeme čini svoje i neka patina pada i na našu predstavu.
Rekviziti i kostimi se pomalo raspadaju na našim ramenima i pojedini glumci i glumice su možda malo stariji no što bi trebalo biti za uloge koje igraju, a ipak mi tu svoju predstavu igramo ”do posljednjeg daha”. I upravo u toj vremešnosti leži neka tajna.
Kao da je vrijeme stalo i kao da se tu pojavljuju neki likovi iz začarane bajke koji potpuno pripadaju tome otoku i toj tvrđavi čija zahrđala željeza, obrasla u korove i trave, podsjećaju na ukleti kraljevski dvorac iz nekog davnog vremena.
Čitam na internetu da su Finci postali pravi hit u Evropi jer su navodno počeli razvijati razne umjetničke projekte u svojim nacionalnim parkovima. A mi to, eto, činimo već 21 godinu na jedinstvenom Nacionalnom parku Brijuni.
I okupljali smo ovdje svjetski poznate umjetnike. I imamo taj naš otok Mali Brijun s ovom neopisivom tvrđavom Minor, koji mogu postati značajno kulturno središte Evrope. Ali teški su nama putovi do te Evrope.
A prečice ne znamo ili nam ih ne kazuju.
A tako malo treba, da ovo što smo mi uspješno započeli, preraste u pravi nacionalni kulturni projekt koji bi lako mogao postati evropski značajan kulturni centar.
I dok sam ovoga ljeta igrao zadnju našu predstavu, smišljao sam u sebi govor koji sam želio reći svojim suradnicima s kojima sam radio tu predstavu i našoj publici. Naravno nisam ga otkrio svome prijatelju Dušku Ljuštini, jer on to naprosto ne bi odobrio.
Nakon velikoga aplauza koji je sličio na prave ovacije, prekinuo sam to tapšanje rukama i zamolio publiku za malo pažnje.
Počeo sam svoj govor u kome sam se od srca zahvalio svima koji na bilo koji način sudjeluju u toj našoj magičnoj predstavi i zahvalio se publici na njihovoj dugogodišnjoj podršci, jer ima među njima onih koji su i desetak puta gledali ”Kralja Leara” na Brijunima.
I nisam imao snage da im na kraju kažem da je to bila zadnja predstava našega ”Kralja Leara”.
Rekao sam: ”Možda se vidimo i sljedećega ljeta ako budemo živi i zdravi…”
Publika je popratila bučnim odobravanjem tu moju odluku, a ja sam sa suzama u očima mahnuo rukom i otišao sa scene…
Tko zna?
Taj Shakespeare je duboko ušao u mene. Možda me i te tri ili četiri predstave na koje čekam godinu dana i održavaju u snazi.
Jer glumac koji igra Shakespearea mora biti snažan kao lav, govorio mi je moj profesor Kosta Spajić.
autograf
Ta naša avantura koju smo započeli sa Shakespeareovim ”Kraljem Learom” koji se tako elegantno smjestio na malome Brijunu i na toj čudesnoj austro-ugarskoj vojnoj utvrdi Minor, traje i dalje, na našu sreću i na radost razdragane publike koja svake godine hrli da vidi te naše vratolomije koje izvodimo s tim predivnim Shakespeareovim stihovima.
Igrali smo mi tijekom ovih dvadeset godina mnoge uspješne predstave, ali ”Kralj Lear” je postao zaštitni znak našega teatra.
Možda zbog Shakespeareovih svevremenskih i besmrtnih stihova, možda zbog Lenkine briljantne režije ili naših glumačkih umijeća koja su svih ovih godina dobivali tako mnogo komplimenata i podrški, a možda i zbog nečega neobjašnjivoga, što se nameće samo od sebe, kao neki prirodni zakon, kojim mi sami ne vladamo, nego se, eto tako, događa sam od sebe i traje kao neki ”prijeki nalog duha vremena”, kako bi to nekada znao reći uvaženi hrvatski kritičar Petar Brečić, za nešto što se dogodi u umjetnosti kao neminovnost.
Između različitih atributa koji se dijele glumcima, mene je dopao jedan koji mi je na neki način posebno drag. Zvali su me kazališni kritičari i novinari ”šekspirijanski glumac”.
Da. Toliko mnogo velikih šekspirijanskih karaktera možda nitko nije odigrao na ovim našim prostorima.
Igrao sam Hamleta dva puta. Na dubrovačkom Lovrijencu 1974. godine u režiji velikoga hrvatskoga režisera Dine Radojevića. Bila je to nadasve uspješna predstava, a ja sam s tom ulogom bio Hamlet svoje generacije, buntovan i beskompromisan.
Sjećam se kako mi je naš čuveni teatrolog Darko Gašparović rekao nakon što je drugi put gledao ”Kralja Leara”: ”Eh, Rade, sjajno ti to sve činiš, a ja bih volio da te gledam u toj ulozi kad uhvatiš osamdesetu…”
Drugi put sam tu ulogu igrao u Ristićevoj režiji na Splitskome ljetu 1981. godine. Bila je to aktualna politička predstava u kojoj se iz predsjedničke lože baroknoga splitskoga kazališta palio i gasio reflektor koji je poput Titovoga duha pitao sve nas kuda će ova Jugoslavija krenuti bez svoga kormilara.
Početkom osamdesetih igrao sam u ”Kralju Learu”, kojega je režirao moj profesor Kosta Spajić, Edgara i Ludu. Bila je to sjajna predstava u kojoj je Leara igrao veliki Fabijan Šovagović od kojega se tada učila gluma, ali i život.
Igrao sam i Richarda III. dva puta. Prvi put u ogromnoj inscenaciji na velikoj pozornici HNK Zagreb i u režiji Božidara Violića. Sjećam se da sam imao tada nekih prilično dobrih trenutaka u kreiranju toga nevjerojatnoga lika, s kojima bi i zahtjevni američki glumac Al Pacino, kome je taj vojvoda od Glostera glumačka opsesija, bio vjerojatno zadovoljan i da je režiser Violić bio toliko opčinjen našom umjetničkom interakcijom da je znao koji put na našim probama i zaplakati od kreativnoga ushićenja…
Drugi put sam igrao Richarda III. u Dubrovniku i premda je talentirani režiser Petar Veček napravio zanimljivu adaptaciju i kraćenja, predstava nije dosegla one vrhunce koje je mogla doseći.
Zatim smo, moj partner Miodrag Krivokapić s kojim sam toliko predstava odigrao da smo jedan drugoga u dušu poznavali i tako bratski podupirali u našim kazališnim traganjima, igrali Otela i Jaga na Splitskome ljetu. Učinili smo to u inat našemu prijatelju Ristiću kome smo, zbog nekog sitnog nesporazuma, odbili igrati u ”Vojnoj tajni” Dušana Jovanovića.
Ristićeva predstava je toga ljeta bila pravi trijumf, a Brik i ja smo sa svojim Shakespeareom neslavno propali.
Nedugo iza toga pomirili smo se s našim Ljubišom Ristićem i nastavili raditi sjajne predstave u našem KPGT-u koji je tada dobio i stalno mjesto boravka u Subotici.
Tu smo i Brik i ja odigrali našeg najmoćnijeg Shakespearea. Bio je to ”Tit Andronik”, kojega je maestralno režirao Dušan Jovanović.
Dušan je bio najsnažniji inovator teatarskih ideja u Jugoslaviji toga vremena. Pa iako je Ljubiša Ristić svojim sjajnim predstavama bio najveća kazališna zvijezda, ipak je i on sam priznavao i često govorio da je naš prijatelj Dušan Jovanović iz Slovenije, bio zapravo pravi začetnik jugoslavenskog suvremenog kazališta. Od njega smo nekako svi učili.
Dušan je bio i sjajan pisac i to je uz veliki redateljski talent davalo njegovom umjetničkom biću jedinstvenu karizmu.
”Tita Andronika” Dušan je postavio u ”Zidu smrti”. To je jedna velika drvena građevina u obliku velike bačve, koja je bila dio cirkuske vještine, jer se u toj velikoj bačvi neviđenom brzinom kretao Milan Maksimović na svome motoru, od podnožja bačve do samoga vrha.
Iznad te strahovito opasne trkačke piste, bila je željezna konstrukcija sa sjedalima iz kojih su gledaoci gledali taj smrtonosni motoristički poduhvat. Zato se taj objekt i zove ”Zid smrti” jer su mnogi motoristi izgubili život nakon nekog nesretnoga pada s motora.
I naš prijatelj, vlasnik toga ”Zida smrti” Milan Maksimović, cirkuski akrobat iz Beograda, nakon jednoga težega pada, bio je u komi dvanaest dana, odnosno na ivici života i smrti.
Za potrebe naše predstave Dušan je napravio dodatna vrata kroz koja su glumci ulazili i izlazili. A onda su se vrata zatvarala i Milan Maksimović je vozio svoje smrtonosne krugove.
Kako je predstava svojom strahotnom pričom o nesretnom plemiću Titu Androniku i njegovoj kćeri i sinovima rasla, tako su se i smrtonosni krugovi ubrzavali i na kraju, naravno, nakon tragedije, Tit Andronik se penje na motor i vozi se do samoga vrha ”Zida smrti”.
Bio je to trenutak u kome je gledaocima uistinu zastajao dah. Bio je to i trenutak moje najveće umjetničke hrabrosti, ali i slobode nakon čega je sve moguće.
Govoriti Shakespeareove stihove u prijevodu je uistinu teško. Ali postoje prijevodi u našem jeziku koji zaslužuju sve pohvale. U hrvatskom jeziku su to zasigurno prijevodi Milana Bogdanovića. Od novijih pokušaja bili su tu i Torbarina i Šoljan i Maras. Ali za mene su najdraži prijevodi Shakespearea od velikog kazališnog režisera Vladimira Gerića. Ja sam u njegovom prijevodu igrao i Hamleta i kralja Leara.
On je sjajno preveo i Čehova. Bit će da je to stoga što je Vladimir Gerić, jednostavno, veliki pjesnik kazališne umjetnosti.
Moji šekspirijanski likovi koje sam igrao odlikovali su se snažnom dikcijom i moram reći da to ne bih postigao da 1975. godine nisam, za vrijeme stipendije koju sam kao mladi glumac dobio od tadašnjeg Britanskog instituta, boravio dva mjeseca u Londonu, upoznao čudesnu Cecily Berry, direktoricu scenskoga govora Royal Shakespeare Company u Stratfordu.
Ona me pozvala da budem dio njezinoga kursa kojeg je redovito držala za engleske studente glume, ali i za strane studente koji su tamo dolazili iz raznih krajeva svijeta.
Bio sam zadivljen tom njezinom metodom i kada sam se vratio iz Londona nastavio sam trenirati svakodnevno svoje tijelo i glas po njezinim uputama. Ubrzo je ona i došla u Zagreb, na poziv režisera Mire Međimurca i održala nekoliko radionica.
Ja sam, na neki način, usavršio svoju vlastitu metodu scenskoga govora koji se temeljio naravno na osnovama njezine metode i to na neki način prenosio svojim studentima.
Počeo sam svoj govor u kome sam se od srca zahvalio svima koji na bilo koji način sudjeluju u toj našoj magičnoj predstavi i zahvalio se publici na njihovoj dugogodišnjoj podršci, jer ima među njima onih koji su i desetak puta gledali ”Kralja Leara” na Brijunima
Danas sa sigurnošću mogu tvrditi da ni pola od neke scenske snage, ako sam je uistinu imao i pokazivao, ne bih uspio dati bez tih treninga.
Kada su počeli ratni sukobi u Jugoslaviji, to jest raspad bivše države, nekako sam prestao glumiti na svome jeziku.
U vrijeme Lenkinog i moga egzila, o čemu sam već mnogo puta pisao, ponovo sam se susreo sa Shakespeareom.
Na poziv moga prijatelja, nebeskoga glumca Ratka Polića, došli smo Lenka i ja u Ljubljanu u proljeće 1992. godine. Ratko me pozvao da igram Glostera u njegovom životnom poduhvatu u kome je on igrao svoga ludoga kralja Leara.
Bila je to veličanstvena zamisao našega prijatelja Dušana Jovanovića, ali na neki način i zamka, jer se ta predstava unatoč sjajnim glumcima i nebeski divnim Polićem, ipak nije mogla ostvariti punom umjetničkom snagom u neprirodno velikoj i neakustičnoj dvorani Cankarjevoga doma.
Zatim smo Lenka i ja, tražeći novi dom pod suncem nebeskim, otputovali u London. Tamo sam snimao film ”Before the Rain” i započeli smo svoj novi život. Lenka je režirala u Shakespeareovom Globu u Londonu ”Oluju” s Vanessom Redgrave kao Prosperom, a ja sam toj istoj našoj veličanstvenoj Vanessi, s kojom sam bio partner u dvije predstave, odbio igrati Antonija u njezinome projektu ”Antonije i Kleopatra” kojega je ona sama i režirala.
Rekao sam joj da se ne osjećam sposobnim da igram Shakespeare na engleskom jeziku.
”Ali, Rade”, rekla mi je, ”Antonije je stranac i ti možeš govoriti engleski s akcentom.”
”Da”, odgovorio sam joj, ”ja mogu glumiti na engleskom strance na filmu, ali ne mogu sa svojim teškim slavenskim akcentom, govoriti taj uzvišeni šekspirijanski jezik koji je i profesionalnim engleskim glumcima ponekad težak i nedostižan.”
Vraćam se opet mome ”Kralju Learu” koga sam prije nekoliko dana odigrao na malome Brijunu.
Prošle godine nismo ga izvodili i razmišljali smo da ga zauvijek skinemo s našega repertoara. Činilo nam se da je predstava učinila svoju misiju, a i Lenka se počela brinuti hoću li ja biti u stanju, s obzirom na moje godine, savladati sve one prepreke koje mi je ona svojom inscenacijom ”Kralja Leara” postavila.
Lagao bih kada bih rekao da to sve činim s lakoćom kao što sam to činio prije pet godina. Ali možda baš u tome mome umoru ima neke dodatne čari. Jer ne moram glumiti taj umorni hod i bespomoćno stanje staroga čovjeka u borbi s prirodnim elementima.
Sjećam se kako mi je naš čuveni teatrolog Darko Gašparović rekao nakon što je drugi put gledao ”Kralja Leara”: ”Eh, Rade, sjajno ti to sve činiš, a ja bih volio da te gledam u toj ulozi kad uhvatiš osamdesetu…”
I ove godine, dok sam igrao ove tri predstave, sjetio sam se njegovih riječi, jer sam se počeo bližiti toj pravoj starosti.
I unatoč tome što sam ga igrao možda bolje nego ikada do sada, u mene se počeo uvlačiti neki nespokoj.
Gledam tu našu predstavu, koja eto traje već punih 21 godinu i još uvijek plijeni svojom raskošću. Koliko je glumaca i suradnika prošlo kroz nju i koliko sudbina je dotaknulo to nebesko brijunsko plavetnilo koje od svih nas čini jednu posebnu i jedinstvenu porodicu. Jer tu na tome otoku vrijeme drukčije protječe i ljudi postaju bliži svome pravome biću.
Naša djeca koja su u predstavi igrala male pastire i princeze, postala su zreli ljudi i nose u sebi uspomenu na to lijepo odrastanje u koloniji umjetnosti i nekoga posebnoga bratstva.
Vrijeme čini svoje i neka patina pada i na našu predstavu.
Rekviziti i kostimi se pomalo raspadaju na našim ramenima i pojedini glumci i glumice su možda malo stariji no što bi trebalo biti za uloge koje igraju, a ipak mi tu svoju predstavu igramo ”do posljednjeg daha”. I upravo u toj vremešnosti leži neka tajna.
Kao da je vrijeme stalo i kao da se tu pojavljuju neki likovi iz začarane bajke koji potpuno pripadaju tome otoku i toj tvrđavi čija zahrđala željeza, obrasla u korove i trave, podsjećaju na ukleti kraljevski dvorac iz nekog davnog vremena.
Dok sam ovoga ljeta igrao zadnju našu predstavu, smišljao sam u sebi govor koji sam želio reći svojim suradnicima s kojima sam radio tu predstavu i našoj publici. Naravno nisam ga otkrio svome prijatelju Dušku Ljuštini, jer on to naprosto ne bi odobrio
Čitam na internetu da su Finci postali pravi hit u Evropi jer su navodno počeli razvijati razne umjetničke projekte u svojim nacionalnim parkovima. A mi to, eto, činimo već 21 godinu na jedinstvenom Nacionalnom parku Brijuni.
I okupljali smo ovdje svjetski poznate umjetnike. I imamo taj naš otok Mali Brijun s ovom neopisivom tvrđavom Minor, koji mogu postati značajno kulturno središte Evrope. Ali teški su nama putovi do te Evrope.
A prečice ne znamo ili nam ih ne kazuju.
A tako malo treba, da ovo što smo mi uspješno započeli, preraste u pravi nacionalni kulturni projekt koji bi lako mogao postati evropski značajan kulturni centar.
I dok sam ovoga ljeta igrao zadnju našu predstavu, smišljao sam u sebi govor koji sam želio reći svojim suradnicima s kojima sam radio tu predstavu i našoj publici. Naravno nisam ga otkrio svome prijatelju Dušku Ljuštini, jer on to naprosto ne bi odobrio.
Nakon velikoga aplauza koji je sličio na prave ovacije, prekinuo sam to tapšanje rukama i zamolio publiku za malo pažnje.
Počeo sam svoj govor u kome sam se od srca zahvalio svima koji na bilo koji način sudjeluju u toj našoj magičnoj predstavi i zahvalio se publici na njihovoj dugogodišnjoj podršci, jer ima među njima onih koji su i desetak puta gledali ”Kralja Leara” na Brijunima.
I nisam imao snage da im na kraju kažem da je to bila zadnja predstava našega ”Kralja Leara”.
Rekao sam: ”Možda se vidimo i sljedećega ljeta ako budemo živi i zdravi…”
Publika je popratila bučnim odobravanjem tu moju odluku, a ja sam sa suzama u očima mahnuo rukom i otišao sa scene…
Tko zna?
Taj Shakespeare je duboko ušao u mene. Možda me i te tri ili četiri predstave na koje čekam godinu dana i održavaju u snazi.
Jer glumac koji igra Shakespearea mora biti snažan kao lav, govorio mi je moj profesor Kosta Spajić.
autograf
