Jadna Evropa

Povijesni je revizionizam u modi. Piše se ‘nova’ povijest, drugim riječima izmišlja se ono što nije bilo, odnosno ono što je bilo prikazuje se u potpuno iskrivljenoj perspektivi. Pa zamislimo za volju tog mnogim ‘demokratima’ tako dragog trenda sljedeću scenu negdje s kraja tridesetih godina 20. stoljeća. Vođa Trećeg Reicha, Adolf Hitler, stiže sa svitom u sjedište Lige naroda u Ženevi. Na ulazu u velebno zdanje dočekuje ga, njega koji vlada zemljom u kojoj su već proglašeni rasni zakoni i ukinuta demokracija za volju sistema vođe (Führera), prvi čovjek Lige pozdravlja ga riječima ‘Zdravo, diktatore’ i prijateljski tapša po obrazu. I ulaze zajedno.

To se, naravno, nikada nije dogodilo. Prva svjetska organizacija, stvorena po završetku Velikoga rata s istim onim ciljem s kojim su po završetku drugoga takvoga rata stvoreni i Ujedinjeni narodi, naime da do užasa rata nikada više ne dođe, zamrla je praktički kada se pokazala nemoćnom odgovoriti na prvu fašističku vojnu avanturu, osvajanje Abesinije. Životarila je formalno još neko vrijeme nakon toga, da bi naprosto iščezla s međunarodne scene u kobnoj tišini, koju će uskoro zamijeniti grmljavina bombi i topova Drugoga svjetskog rata.

No današnja Evropa, sazdana na zdravim temeljima antifašizma koji je nesporno pobijedio u tom drugom velikom sukobu, a dograđivana na manje zdravim, ali žilavim korijenima antikomunizma što hara Evropom nakon godine 1990., ujedinjuje se već desetljećima, postupno, ali konstantno, u projektu što danas nosi ime Evropska unija. Sam projekt proizašao je iz iste one ideje-nosilje koja je i u srži Lige naroda i Ujedinjenih naroda. Suženo na Evropu, osnovni cilj integracije može se sažeti u formulu: stvoriti preduvjete u kojima će biti nemoguć novi rat. Dok je vladala blokovska podjela, proizašla dijelom iz dogovora, a dijelom iz politike svršenog čina pobjednika antihitlerovske, dakle antifašističke koalicije, evropska se integracija ograničavala na Zapadnu Evropu. Njezine demokratske, a time i antifašističke korijene nitko nije dovodio u pitanje. Rušenjem onoga što je bilo poznato pod imenom ‘socijalizam’ u istočnome dijelu Staroga kontinenta, a posebno dezintegracijom Sovjetskog Saveza, stanje se dramatično mijenja.

Niz zemalja istoka Evrope, od kojih nemali broj i novih (samo je na jugoistoku iz jedne države u konačnici proisteklo njih sedam), pokazujući otklon od dotadašnjeg vladajućeg sustava (mada on nije posvuda bio ni jednako represivan ni u istoj mjeri nespojiv s određenim elementima demokracije), sve više klizi prema desnici, ali ne onoj konzervativnoj, kakvu poznajemo primjerice iz Velike Britanije ili Njemačke, nego radikalnoj, neofašističkoj desnici. ‘Škola’ povijesnog revizionizma što je bila do tada prisutna (ali kao marginalna pojava) i na Zapadu, nalazi plodno tlo na Istoku. Pa se, pojednostavljeno rečeno, sve što je do tada bilo proglašava komunizmom (što automatski znači i negativnim, kao da smo se vratili u eru zloglasnoga McCarthyja u Americi), dok se inspiracija za put u budućnost traži i nalazi u prošlosti, od one mitske (vrijeme kraljeva i srednjovjekovnih država), preko evropsko-nacionalističke iz razdoblja stvaranja velikih nacionalnih država – ujedinjenje Italije i Njemačke – pa sve do razdoblja nacifašizma koji najednom poprima neke nove, ozbiljnim povjesničarima dotada nepoznate (jer i nisu postojale, barem ne kao dominantne) karakteristike.

U Hrvatskoj se mladiće šalje u rat s pjesmom o ustaškim koljačima Rafaelu Bobanu i Maksu Luburiću, masovno se preimenuju ulice i trgovi kako bi se zatro i spomen na antifašističku borbu, a godinama nakon završetka rata kojemu je prvi hrvatski predsjednik, po uzoru na Sovjetski Savez (!) nadjenuo ime ‘Domovinski’, stadionima se ori ustaški poklič ‘Za dom – spremni’. Sve su češći grafiti na fasadama što obećavaju onom malom postotku preostalih Srba da ‘ima još dovoljno vrba’ (‘Srbe na vrbe’, omiljeni poklič iz vremena tzv. NDH). Ako se o trošku države ili lokalne zajednice obnovi jedan od nekih tri tisuće uništenih (najvećim dijelom namjerno) spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma, onda je to događaj o kojemu se priča (pazite priča, jer tzv. mainstream mediji to neće zabilježiti). U isto vrijeme, baltičke države, do prije četvrt stoljeća dijelovi Sovjetskog Saveza, postaju šampioni u izjednačavanju komunizma i fašizma kao jednakih zala, što se ogleda i u uređivanju muzeja posvećenih žrtvama fašizma i komunizma, a da to izjednačavanje, samo po sebi povijesno apsolutno neutemeljeno a politički neprihvatljivo, ide nauštrb onoga što se naziva komunizmom jasno se vidi kada glavnim gradovima tih zemalja nesmetano prolaze mimohodi nekadašnjih pripadnika zloglasnih SS jedinica, dok se ostarjele pripadnike pokreta otpora, kada pokušavaju na Dan pobjede odati počast palima u borbi protiv nacifašizma, vrijeđa, pa i fizički napada.

Sličan trend možemo pratiti i u Poljskoj, o Ukrajini koja ne da skreće nego juri prema neofašističkoj desnici da i ne govorimo, ali i u Mađarskoj. Što nas vraća na početak priče. Premijer Viktor Orban koji uporno prkosi zahtjevima Evropske unije da ne vuče poteze koji su sve prije nego demokratski, koji bez ijedne riječi rezerve tolerira već po dojmu što ga ostavljaju zastrašujuće noćne bakljade pristaša nacional-šovinističkog Jobbika, koji mirno (i bez ikakvih posljedica) ignorira evropski uhidbeni nalog, taj isti Orban dolazi u sjedište Evropske unije. Ovo sada nije priča, to se zaista i dogodilo. Dočekuje ga prvi čovjek Unije, Jean-Claude Juncker, pozdravlja riječima ‘Zdravo, diktatore’, tapša rukom po obrazu i zajedno ulaze.

Orban, da ne bi bilo zabune, nije isto što i Hitler. No da se Hitlera i Mussolinija svojedobno pozdravljalo sa ‘Zdravo, diktatore’, da ih se tapšalo rukom po obrazu (mada im se i previše dugo popuštalo, u lažnoj nadi da će obuzdati svoje teritorijalne apetite, o ljudskim pravima jedva da je netko tada brinuo), Evropa bi danas već davno bila ujedinjena. Ali i bitno drugačija. Bila bi to Evropa s glavnim gradom Germaniom, kamo bi predstavnici vazalnih (čitaj porobljenih) naroda dolazili da u monumentalnoj Palači naroda (koju poznajemo samo iz nacrta i projekata Hitlerovog arhitekta i kasnijeg ministra naoružanja Alberta Speera) slušaju predstavnike ‘više rase’ koji odlučuju o njihovoj sudbini. Tom bi Evropom zaista vladao mrak, za koji nas žele uvjeriti da je vladao u vrijeme realnoga socijalizma (što je pogotovo apsurdno za nekadašnju Jugoslaviju, osobito u njezinim kasnijim godinama). Evropom bi vladalo jednoumlje (koje u Hrvatskoj nije, prema svemu sudeći, nimalo mrsko baš onima koji prednjače u osudi komunizma). Evropom bi vladao poredak zasnovan na institucionaliziranoj nejednakosti građana, rođen iz dima krematorija u kojima bi bila spaljena tijela svih ubijenih pripadnika onoga naroda kojemu je Hitler jasno prorekao propast – Židova, ali i mnogih iz redova ‘nižih rasa’, pogotovo onih koji se s ‘novim poretkom’ ne bi slagali.

Pada li to na pamet onima koji danas tako bezočno, drsko i činjenicama usprkos izjednačavaju komunizam i nacifašizam (ne potežući ni u jednome trenutku pitanje kriterija po kojemu je ubijao jedan poredak, a po kojemu drugi, jer to je – uz osudu svakoga ubijanja – ipak ključno pitanje)? Sjete li se takve mogućnosti, koja je bila vrlo realna i spriječena je samo golemim ljudskim žrtvama Sovjetskog Saveza, uz napore i žrtve zapadnih saveznika, ali i Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije, oni koji u ime antikomunizma i rezolucije Vijeća Evrope što osuđuje svaki oblik totalitarizma zatvaraju oba oka pred sve jasnijim manifestacijama skretanja Evrope, barem one tzv. nove Evrope, u vode radikalne desnice?

‘Hitleri iz našeg sokaka’ (da parafraziramo naslov nekada popularnog jugoslavenskog filma) razmiljeli su se širom Evrope. A stara Evropa uporno se pravi kao da ih ne vidi. Jadna Evropa. I jadni mi u takvoj Evropi.