Svi dosad već znate priču Andree Skinner.
Kako to mislite, koja Andrea?
Ajde dobro, prošao je već koji tjedan, a ni vijest nije svuda gurnuta u prvi plan. Popularni branič progresivne misli The Guardian ju je, recimo, na svojim mrežnim stranicama objavio u potkategoriji "Americas", kao da govori o krahu kanadske šindre, a ne karaktera jedne od najznačajnijih književnica našeg doba.
Ma ne, ne Andree. Njezine majke, Alice Munro.
Ukratko, priča ide ovako. Suprug Alice Munro i očuh Andree Skinner djevojčicu je seksualno napastovao kad joj je bilo devet godina i nastavio ju je maltretirati do puberteta (kad mu je prestala biti zanimljiva), a kad je Andrea napokon rekla majci, petnaest godina poslije, slavna književnica ju je otpilila jer ga, eto, "previše voli". I ne samo to, Munro je seksualni napad iščitala kao muževljevu nevjeru, a kćerinu izdaju. Iz slične pripovjedne perspektive, zlostavljač je za cijelu aferu optužio djevojčicu, izjednačivši je s Lolitom, a sebe s Humbertom Humbertom – čime je svoje prizemne porive katapultirao u kanonske visine i – vrlo je moguće – umirio srca mnogom ljubitelju lijepe književnosti širom svijeta.[1]
Uistinu, kad su i Margaret Atwood, drugu najveću kanadsku književnicu i feminističku proročicu apokalipse, priupitali za komentar po objavi ove ispovijesti-bombe, ona je ponašanje svoje kolegice, prijateljice, a sad i pokojnice Alice objasnila sljedećim riječima: "Mogu samo reći da [Alice] nije bila vična stvarnom (praktičnom) životu. Nije ju zanimalo kuhanje, ni vrtlarenje. Te je stvari, za razliku od mnogih, doživljavala prije kao smetnju, nego kao terapiju."
Margaret, koji ti je kurac? Dijete nije fikus!
***
U ovom trenutku tekst se prekida. Došlo je do nekakve smetnje. Zamislite je po volji kao televizijski snijeg kod naglog prekida signala; možda kao uvenuli tulipan, zagorjelu poparu na štednjaku Alice Munro. U svakom slučaju, nešto nije u redu. Autorica ovog teksta ima bolove u prsima i ne može nastaviti pisati. To se u tekstu ne vidi. Tekst teče kao da ne postoji pauza od sat-dva, dan, tjedan. Zato autoricu slobodno zamislite zamrznutu u trenutku sudbine, kao Gwyneth Paltrow pred vratima vlaka u filmu "Sliding Doors", ili – ako vam je draže – kao protagonista poetske uspješnice Roberta Frosta "The Road Not Taken". U točki koja mijenja sve.
U toj točki nalazi se čovjek prije nego što položi ruku na dijete, u toj točki nalazi se majka kad joj se dijete povjeri da je zlostavljano. U tim točkama životi se raspadaju. Ovaj tekst se raspada po šavu jezika, jer bi htio govoriti o traumi. Trauma zapliće jezik, nema kronologiju priče, dolazi u zamrznutim slikama, fragmentima, usred noći, u paničnim napadima, paralizi spavanja. Taj tekst neće biti napisan. Ta Gwyneth će umrijeti pri porodu.
***
U verziji teksta koja preživljava, niz utabanu stazu linearne misli, pokušat ću razumjeti kako je moguće da se takve stvari događaju. Kako je moguće da majka, žena, umjetnica, kako je moguće da ljudska zajednica, kako je moguće kako. Kako se lako brišu nečije priče, i tijela – zbog opstanka autorskog lika i djela. Taj ću fenomen nazvati artwashingom. Ovim terminom obično se opisuje korporativno pranje ruku donacijama muzejima[2], no ja ću ga koristiti u kontekstu brisanja i potiranja priča s dna društvene kace – priča djece, djevojaka i drugih prezrenih na svijetu – da bi se obranila i očuvala evolucijski esencijalna fikcija o umjetničkom-roditeljskom-božanskom. Artwashing, kako ga tumačim ovdje, fenomen je kad slavni umjetnik, češće muškarac, za najrazličitije činove transgresije dobiva oprost šire zajednice, iskupljujući neljudsko ponašanje svojim nadljudskim, božanskim darom[3]. Pa i kad dođe do nekog tipa suđenja, formalnog ili neformalnog, u pravilu biva oslobođen[4], a obožavateljska mu se sljedba svom silinom obrušava na tužiteljicu, gušeći joj priču – jedino što ima – nerijetko i uz prijetnje smrću, ultimativno ušutkivanje.
Alice Munro (Foto:Western Libraries/X)
Kako je moguće, kako je moguće. Evo. Čuli ste za Stendhalov sindrom. Možda ste se i sami obreli nekad, poput slavnog autora i nultog pacijenta, u kakvoj firentinskoj bazilici i obeznanili se u ekstazi, očarani ljepotom i blizinom grobnica mrtvih velikana. Pa i ako nikad niste bili u Firenci, ni nogom stupili i u jednu crkvu – koliko je knjiga, filmova, pjesama koji su vam spasili, ili barem zauvijek promijenili život? Knjiga koje su vas opsjedale, s kojima ste srasli? I s njihovim autorima koji su vas vidjeli na neviđeno, prepoznali na nepoznato. Koji su nas tekstom voljeli kad nitko drugi nije; koji su nam postali sve: predmet žudnje, obožavanja, izvor života, jedino ogledalo u kojem se volimo? Glas tih ljudi vodio vas je kroz križanje staza; upisali ste književnost, film, povijest umjetnosti.[5] I uvijek bi vas bez pogreške iznijeli, iz mraka rata, i iz mraka mira; bili su i Otac i Majka, koji vole bezuvjetno, jer vrhunska umjetnost je takva, kompleksna i empatična: svakoga čuje, sve razumije, daje jezik i glas onima koji ga u običnom svijetu nemaju.[6]
Ti ljudi, ti tvorci, neodvojivi od svojega djela – svim Barthesovim nastojanjima unatoč – postali su projekcijsko platno za naše fantazije o prihvaćanju i tako se ozbiljno približili ultimativnoj roditeljskoj figuri, figuri boga. Bog je, uostalom, u kršćanskom modelu konstruiran kao roditelj i kao umjetnik. On je Otac, i Stvoritelj, stvaralac. Ispunjavajući dvostruku autorsko-roditeljsku ulogu; Bog i Umjetnik zaposjedaju prostor autoriteta koji nam je (djeci, pastvi) nezamislivo rušiti, jer bismo tako u pitanje doveli vlastiti opstanak – u obiteljskom domu ili u onom sv. Petra. Razmotrimo sljedeće.
Razvojna psihologija teorijom privrženosti (eng. attachment theory) objašnjava kako prvotni odnos s roditeljskim figurama kod djeteta formira obrazac za sve buduće odnose. Kao vrsta čija je mladunčad dugi niz godina nesposobna za samostalan život, tuđa skrb i ljubav apsolutni su nam uvjet preživljavanja. U tom smislu od samog početka roditeljska figura funkcionira kao božanska; u svakom pogledu roditelj je put (kamo idemo, gdje živimo), istina (neupitni autoritet o svim pitanjima) i život (preživljavanje). Dječja privrženost roditelju, ma kakav on bio, evolucijski je imperativ i pitanje golog opstanka. Da preživi, dijete mora voljeti i idealizirati roditelja, čak i po cijenu potiranja samoga sebe, čak i po cijenu zlostavljanja. Klasični su slučajevi djece koja radije ostaju u zlostavljačkim obiteljima nego da ih se iz njih izmjesti. Klasična je i priča djeteta koje samo sebe okrivljuje za zlostavljanje koje trpi – i ta je deluzija instinktivna strategija preživljavanja. Preuzimajući odgovornost dijete vraća osjećaj kontrole, a sveta roditeljska figura, o kojoj još uvijek ovisi, ostaje neokrnjena.
A onda, kad jednom[7] bogdaj i napustimo roditeljski dom, nosimo ih sa sobom kao puž kuću, kao Quasimodo grbu. Evo nas, odrasli, u svijetu punom nepoznatih ljudi nešto nas vuče onima – prijateljima, partnerima, političarima – koji nam ljubav (ili ono što razumijemo kao ljubav) pokazuju kako su to činili naši roditelji – slušanjem i pažnjom; poklonima i pohvalama; zanemarivanjem i batinama. Idemo na terapiju, ne idemo na terapiju. Idemo u crkvu, idemo u kino, na koncerte[8], u knjižnicu, u muzeje. Rane krpamo notnim papirom, celuloidom. Iz svakih od tih hramova izlazimo kao dijete iz zagrljaja, s obnovljenim osjećajem pripadnosti, i vjernosti.[9]
Problem s Alice Munro, i s našim društvom zataškavanja, problem je vjere. Slijepe vjere u roditelja, autora, Boga, za koju je sposobno samo dijete. Dijete ne može odvojiti tekst od autora, žudnju od stvarnosti, poljubac od šamara. Ako je suditi po Alice Munro, Margaret Atwood i svim zlostavljačima i njihovim pomagačima koji kroče svijetom nekažnjeno, mi smo društvo nezaliječene djece. Koja rađaju djecu. Koja rađaju djecu. Koja uporno pilje u ravnodušno nebo i čekaju čudo, ljubav.
I, gle! Od svih autora za kraj ću prizvati upravo biblijskog pjesnika. U poslanici Korinćanima ultimativni autoritet na temu ljubavi, Pavao, u vlastitu djetinju prošlost gleda sa zazorom i poziva na odbacivanje "onog što je djetinje", zove na odrastanje.[10] Možda se ne bi složio s mojim tumačenjem svoga svetog teksta, ali poput Nabokova i Emily Dickinson, i njega su već izjeli crvi pa koga briga.
Povjerovati djetetu kad ti kaže da ga je zlostavljao Michael Jackson, Woody Allen, Gerald Fremlin, don Nedjeljko ili simpatični mladić iz susjedstva – i po mogućnosti zvati policiju, socijalnu službu ili pripadnika lokalne mafije – znači odrasti. Odrasti znači odreći se Oca. Ubiti autora i sačuvati tekst. Odrasti znači – izvinit ćeš, Pavle – ubiti Boga, u sebi.
I postati majka, kraljica, kakvu nikad nismo imali.
______________________________________
[1] Alibi će u području lijepe književnosti kasnije pronaći i Woody Allen, izdižući svoju vezu sa Soon-Yi iz tabloidnog kala sublimnim stihom Emily Dickinson: "The heart wants what it wants".
[2] Možda najbolji primjer je dinastija Sackler, obitelj filantropa i mecena koji su raznoraznim umjetničkim institucijama donirali stotine milijuna dolara, gradeći farmaceutski imperij na truplima milijuna žrtava opioidne krize. Vidi dokumentarac "Ljepota i krvoproliće" i tekst Tene Erceg u Novostima https://www.portalnovosti.com/bolesna-braca
[3] Michael Jackson, Woody Allen, Bill Cosby, Kevin Spacey, R Kelly, Marilyn Manson samo su najrecentniji primjeri umjetničkih genija-zlostavljača čiji su zločini i prekršaji iscrpno dokumentirani na filmu. Redom: "Leaving Neverland"; "Allen v. Farrow"; "We Need To Talk About Cosby"; "Spacey Unmasked"; "Surviving R Kelly"; "Phoenix Rising".
[4] Svi osim R Kellyja – jer je glupan zlostavljanje djece snimao.
[5] I zato danas, u 48. godini, nemate ni dana radnog staža.
[6] Vidi književni opus Alice Munro.
[7] Prime li se progresivne stambene politike zeleno-lijeve gradske vlasti.
[8] v. Eras Tour.
[9] Ma di bi don Nediljko silova dicu, ma priporodija je Bibinje. Ma di bi Woody, ma di bi Dr. Huxtable, ma di bi kralj popa.
[10] 1. Korinćanima 13:11
