Ako i nije obišla baš cijeli svijet, slika je barem obišla Hrvatsku.
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu svečani je dakle koncert povodom Dana državnosti, visoki gosti pristižu pred HNK, izlaze iz crnih njemačkih limuzina ozbiljni i važni muškarci, pa uvježbanim pokretima vješto zakopčavaju dugme na sakou, izlaze iz limuzina i ozbiljne i važne žene, pa na crveni tepih uvježbano i vješto izbacuju sakupljene noge u potpeticama, a s obje obale crvenog tepiha škljocaju fotografi. Cijelo vrijeme rominja dosadna, sitna majska kišica, ali nitko je i ne primjećuje – svi se u nekoliko laganih koraka penju uz stubište glavnog ulaza u zgradu kazališta.
Ili barem gotovo svi. Eno uz stubište lakim, samouvjerenim korakom na svečanu akademiju nadire i ministar obrane Mario Banožić zvani Jaglac: pored ministra vjerna suradnica, mlada neka gospodična, preko desnog ramena tegli poveću torbu sa nekakvom valjda za-svaki-slučajnom suhom bluzom za ministra, a u lijevoj ruci drži golemi crni kišobran za dvije osobe, onaj takozvani „muški“, brižno pazeći da kupolom od recikliranog polietilena pokrije skupocjenu i visoko osjetljivu Jaglačevu glavu, štiteći je tako od zloglasne zagrebačke majske kišice.
Slika ministra slobodnih ruku kojemu žena drži kišobran iznad glave, rekoh, obišla je Hrvatsku, i sljedećih sati nemilosrdni internetski kritičari poubijali su nesretnog Banožića, ni sami ne znajući je li gospon sitniji i fragilniji fićfirić zbog toga što mu žena nosi kišobran, ili zbog toga što mu za onih dvanaest mikronskih kapljica što je toga predvečerja palo na Zagreb kišobran uopće treba. Natjecali su se kritičari memeovima, karikaturama i pošalicama kome će Banožić ispasti veći jaglac, pa prigodno pogodivši ministra promašili sve ostalo: zašto bi, naime – to mene zanima – bilo sramotno i skandalozno da žena ministru nosi kišobran?
Za to smo se, jebemumater, sve ove decenije i borili, cijelo smo stoljeće potrošili u bitkama za ravnopravnost žena, pa ako su se žene izborile da budu i vojnikinje i pilotkinje, i sveučilišne profesorice i predsjednice upravnih odbora, ako žena danas može biti i sama ministrica, zašto ne bi mogla biti i nosačica ministrova kišobrana? Želi li netko reći da su žene preslabe da bi iznad glave podigle niti kilogram težak polietilenski kišobran? Želi li netko reći su žene previše glupe da bi ga znale samostalno rasklopiti i sklopiti? Želi li netko reći da su žene odveć nesposobne da bi mogle istovremeno hodati uz stepenice i paziti da rastvoreni kišobran u cijelosti štiti tjelesni integritet ministra obrane?
U čemu je točno problem? Što je sljedeće? Hoće li nam sutra biti neobično vidjeti da žena muškarcu umjesto kišobrana nosi, štajaznam, štapove za ribičiju, ili mu mijenja kotač na automobilu? Hoćemo li se smijati kad vidimo ženu kako, recimo, svome mužu kuha ručak, nosi pivo na kauč, pegla košulju ili pere stopala? Jesu li žene niža bića, nesposobna muškarcu oprati čarape ili odrezati nokte na nogama? Hoćemo li se zajebavati po internetu svaki put kad neka moderna, emancipirana i ravnopravna žena izađe na ravnopravni megdan s bivšim mužem i završi na traumatologiji?
Fotografija suradnice ministra obrane kako suvereno stupa stepenicama kazališta ponosno svome šefu pridržavajući kišobran iznad glave stoga je, pitate li mene, upravo veličanstveni trijumf borbe za ženska prava, ikonična slika MeToo pokreta, koja će uz slogan „We can do it!“ već sutra biti odštampana na plakate, majice, torbe, donje rublje, kuhinjske pregače, cekere za plac i navlake za daske za peglanje.
Ministar obrane Mario Banožić već se jednom, uostalom, opekao na tu feminističku vatru: kad je onomad, sjetit ćete se te zgode, kao pasionirani lovac otišao u lov s mužem Gabrijele Žalac i ostalim drugarima, pa u šumi – dok su ostali mužjaci otečenih muda dvocijevkama pucali po svakom sisavcu na kojega su naišli – brao jaglace za ministricu Gabrijelu, zajebavala ga je i lovačka družina i cijela Hrvatska. Siromah samo htio biti kavalir, pa ne samo da ga je cijelu večer sa stručkom jaglaca naganjao Gabrijelin ljubomorni muž, nego je umjesto gentlemana do dana današnjeg ostao – Jaglac.
Kad je tako jučer ispred HNK-a suradnica iz limuzine izvadila kišobran, Jaglac se nije dao opet nasamariti: niti mu je trebalo da ga po kazalištu naganja ljubomorni muž, niti mu je trebalo da ga kolege po Markovu trgu zovu „Rainman“. „Alo, Šesta kišobranska!“. „Kišobran Jambrek.“
Ne zanima mene stoga zašto ministru obrane suradnica nosi kišobran nad glavom. Suradnica ministru obrane nosi kišobran zato što ona to može, i ako to vrijeđa vaš patrijarhalni odgoj, imam za vas lošu vijest: devetnaesti vijek je završio prije stotinu dvadeset godina. Naviknite se. To smo apsolvirali, pa prijeđimo na drugu točku dnevnog reda. Druga, naime, točka mene u cijeloj ovoj priči zanima: zašto ministru uopće itko treba nositi kišobran?
Ne, ozbiljno, zašto? Kišobran spada u najlakša i najjednostavnija ljudska pomagala, i tek je mrvu složeniji od škara za papir: za kišobranski mehanizam čak je i obični otvarač za konzerve hadronski sudarač čestica protona. U čemu je onda stvar?
Dugo sam razmišljao o tome, i samo su tri moguća objašnjenja: ili je ministar Jaglac a) preslab da bi iznad glave podigao niti kilogram težak polietilenski kišobran, ili je b) previše glup da bi ga znao samostalno rasklopiti i sklopiti, ili c) ne može istovremeno hodati uz stepenice i paziti da mu rastvoreni kišobran u cijelosti štiti tjelesni integritet.
Četvrtoga nema, dva sata sam razmišljao i nisam ga našao.
Neobična je, razmislite li malo, ta stvar: kišobran je svakako lakši i jednostavniji od lovačke puške, ministar obrane Mario Banožić pri tom je razmjerno uspješno završio i osnovnu i srednju školu, pa čak i doktorirao na ekonomiji u Osijeku, a ipak mu treba asistent i pomoć za obranu od kiše, pretpostavljam neka mlada i ambiciozna referentica za zaštitu na radu. Ne kažem, naravno, da je Ekonomski fakultet u Osijeku teži od rukovanja kišobranom, ali svakako nije lakši. Kako onda – to mene zanima – prekaljeni lovac i doktor znanosti ne može i ne zna rasklopiti i nositi kišobran uz stepenice?
Pojava nije nova: žene su, kako pamtimo, kišobrane držale i nad glavama bivšeg gradonačelnika Milana Bandića i rektora Zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa, a prije pet-šest godina kamere su zabilježile kako asistentica za zaštitu na radu pridržava kišobran i tadašnjem ministru državne imovine Goranu Mariću. Iz čega je zaključiti samo jedno – nema već ni drugog, a kamoli četvrtog: dolaskom na važnu političku funkciju muškarci jednostavno, nema ljepše riječi za to, oglupe.
Nije riječ samo o tome da gradonačelnici, rektori i ministri odjednom više ne znaju rasklopiti kišobran i nositi ga u isto vrijeme pazeći na stepenice. Štošta još oni ne znaju i ne mogu: asistentica im treba čak i za jednostavnu operaciju biranja telefonskog broja. Primijetili ste, recimo, kako – jednako kao pomoćnicu za telefoniranje i nošenje kišobrana – prvog dana na dužnosti svi dobiju i službenog vozača: naš alfa-mužjak, do jučer suvereni krotitelj konjskih snaga, Miško koji zubima može skinuti getribu i promijeniti lamelu, pa zatvorenih očiju provući šleper zloglasnom desnom trakom Miramarskog podvožnjaka, preko noći zaboravi na koju se stranu okreće ključ, potpuno nesposoban da samostalno u isto vrijeme jednom nogom popušta kuplung, a drugom pritišće papučicu gasa.
– U redu je, gospodine, pustite, ja ću – kaže na kraju ministrov asistent za upravljanje motornim vozilom.
– Ma znao sam ja to nekad i sam – preda se onda naš ministar, pa se stane neuvjerljivo pravdati. – Nego su ti sigurnosni pojasevi došli komplicirani u pičku materinu.
Smiješna je ironija ove priče to što muškarci oglupe i onemoćaju kad dođu na poziciju društvene – moći. Tek kad dođu na takvu jednu poziciju moći, muškarci odjednom više ništa ne mogu sami.
Sva je sreća ispala da danas u Hrvatskoj imamo snažne, talentirane, sposobne i samosvjesne žene koje će ministru obrane pridržati kišobran nad fragilnom glavom.
Neka vam je stoga, moje dame, sretan Dan pridržavnosti!
