Suzbijanje države radi širenja tržišnih sloboda u praksi ne podrazumijeva isključivo deregulaciju, dakle puko sažimanje ekonomsko-političkih ovlasti biranim predstavnicima vlasti. Oni zatim raspolažu manjim zakonskim instrumentima u nadzoru ekonomskih aktivnosti koje nadalje – hajde, makar u teoriji – regulira tj. samoregulira tzv. nevidljiva ruka tržišta. No liberalna ekspanzija smjera i na doslovno preuzimanje državnog ili javnog posjeda te njegovu komercijalizaciju i privatizaciju. Posrijedi su velika poduzeća i servisi u određenim strateškim sektorima i djelatnostima, bilo da je riječ o prometnoj i energetskoj infrastrukturi, osnovnim prirodnim resursima ili industrijama od iznimnog značaja.
Taj proces, rangiramo li ga i usporedimo s njemu paralelnim i onima koje svakodnevno komentiramo, ima efekte kao i primjerice ucjena nad cijenom rada. Kapital se naime želi i mora širiti na daljnja lovišta još od financijskog debakla razmjerno prihvatljivog modela socijaldemokratskog kapitalizma prije četrdesetak godina. I nije da pritom ne bira sredstva, nego bira upravo ona koja će ga pravocrtno dovesti do uzurpacije presudnih političkih i, dakako, profitnih mehanizama. U ono naizgled idilično doba u klasnom pogledu, a nakon Drugoga svjetskog rata, kapitalizam je uspijevao i na samom Zapadu realizirati obilne prinose uza živu materijalnu proizvodnju i pristojne nadnice te zapaženu državnu ulogu. U međuvremenu se materijalna proizvodnja izmjestila drugdje, svakako na mjesta manjeg otpora rada spram kapitala, a vrli se Zapad primio one druge, prvenstveno financijsko-industrijske, kao i traženja ostalih mogućnosti za unosnu eksploataciju.
Vrši se zato pritisak, što se nas u Hrvatskoj tiče, na HEP i HŽ i HAC, ali i na fundamentalne sektore poput zdravstva i školstva ili resore kao što su vode i šume. Ina je na sličan način gotovo sasvim upropaštena, Croatia osiguranje je žrtvovano bez racionalnog opravdanja, Petrokemiji se uglavnom nastoji učiniti isto. U te svrhe poduzima se kroz medije i stranačko-političke lobije trajna marketinška kampanja omalovažavanja neprivatiziranih poduzeća, no i to je očito strukturno mjesto neoliberalne prakse iza paravana demokratske organizacije društva. Standardna pljuvanja malo su, doduše, posljednjih dana ometena izvještajima po kojima dotična poduzeća ove godine baš i ne bilježe velike gubitke.
Štoviše, neka od njih ostvarila su čak i goleme prihode, recimo HEP s nešto manje od milijardu i 300 milijuna kuna dobiti u prvoj polovini godine. HEP je inače orijentiran u golemoj mjeri na hidroenergetske potencijale, pa oborinski izdašna sezona u potpunosti objašnjava njegovu bilancu. No ako želimo na nekoliko primjera rastumačiti gore navedenu strategiju privatluka, i Hrvatska elektroprivreda može nam poslužiti za dobar početak. Ta kompanija već je pretrpjela nekoliko liberalizacijskih udara u vidu otvaranja tržišta proizvodnje struje i trgovanja njom. Naravno, alternativna proizvodnja uvedena je s izlikom usmjeravanja prema čistim, obnovljivim izvorima energije kojima nasušno oskudijevamo. Ubrzo se ipak pokazalo da vizionarima i reformatorima nije na srcu ekološka budućnost zemlje, nego parazitiranje na javnom utršku. Unaokolo su počele nicati vjetroelektrane, biznis koji se itekako realizirao po Europi, zbog povoljnog odnosa uloženog i dobivenog. Nije ni čudno, znamo li da to uključuje – pa i u Hrvatskoj – novčani poticaj koji svaki kupac struje plaća dotičnim poduzetnicima. Samom je kupcu takva energija skuplja od standardne, no trošak je nametnut i HEP-u, jer je spočetka još i dobivao deset posto od poticaja, ali mu je to zatim oduzeto. Gubitak nastao uravnoteživanjem mreže u koju se privatni proizvođači uključuju sporadično i bez najave, a HEP ih je dužan distribuirati kupcu, pao je isključivo na teret državnog poduzeća.
Odnos garnitura koje vode državu upotpunjen je u ovom kontekstu naročito slučajem jednog od sektorskih direktora HEP-a Ante Ćurkovića. On je tako s izvora povlaštenih informacija o najboljim pozicijama vjetropolja i drugim aspektima prešao u privatni biznis. Ćurković i obitelj ostvarili su posao s vjetroelektranama vrijedan preko 200 milijuna eura, pa je on ubrzo proglašen i hrvatskim kraljem vjetra. A mi mu plaćamo tri i pol lipe dodatka za svaki njegov proizvedeni kilovatsat koji je HEP, rekosmo, dužan proslijediti kupcu čak i ako zbog toga mora odbacivati vodu iz svojih akumulacija. Ali uočit ćemo lako da se takav benevolentan odnos političara prema državnim poduzećima ne iscrpljuje samo na HEP-u. O raznim slučajevima pisali smo ovdje iscrpno i opetovano, no sada nam je cilj predstaviti problem na reprezentativnoj hrpi, radi uočavanja zajedničke strateške, čak ideološke ekonomsko-političke osi.
Hrvatske željeznice, recimo, pogođene su istim problemom kadroviranja odozgo bez ikakvog – ali samo naoko – reda i suvisle metode. Predsjednici uprava rotiraju se kao manekeni na pisti, narodna se imovina krčmi bez sankcioniranja ikog od njih, a menadžeri odlaze dalje tek pod zaštitom perverzno sročenih ugovora. Koordinacija HŽ-om odavno je razvlaštena, sastavnice poduzeća okrenute su jedne protiv drugih do te mjere da nakon nesreća, poput one zadnje u Rudinama, na televiziji možemo promatrati okršaje uživo između vlakovođa i održavatelja pruga. Sve zato da bi se HŽ Kargo, taj najisplativiji dio poduzeća, lakše prodao i da se oslabljeni državni operater jače izloži privatnoj konkurenciji.
Hrvatske ceste još su aktualnije, u skladu s najavom prodaje – pardon, monetizacije – autocesta. Taj plan prokazali su stručnjaci s Ekonomskog instituta u Zagrebu, recimo Mihaela Grubišić Šeba, kao posve neisplativ po svim relevantnim perspektivama. Dugoročnim koncesioniranjem po cijeni zacrtanog minimalnog iznosa država neće otplatiti ni javni dug što je narastao kroz HAC. Izgubit će na razlici prihoda koji će namaknuti novi vlasnici ili će mu kompenzirati zajamčeno prometovanje u slučaju pada njegova intenziteta, a izgubit će i na održavanju zatim više opterećenih drugih, manjih cesta. No baš toliko koliko je neisplativa po ukupnu zajednicu, prodaja ide na ruku privatnim krugovima.
Spomenimo još i primjer tretmana sustava visokog obrazovanja i znanosti, o kojem je ponešto ovih dana brižno sugerirao i predsjednik Ivo Josipović. Otvaranjem sektora privatnom poduzetništvu s kojekakvim veleučilištima i visokim školama prije deset i više godina, došlo je – kao i u zdravstvu – do preotimanja kadra izučenog o javnom trošku. Štoviše, većina je ostala na stalnom zaposlenju po javnim sveučilištima, ali se posvetila fušu na privatnim adresama. Državna sredstva za institute i sveučilišta u međuvremenu su izrazito smanjena, pa se od tih ustanova počelo zahtijevati komercijaliziranje i borba za kruh i kredu na otvorenom tržištu. Konačno, sami su privatnici sve glasniji u nastojanju da se ubace u sustav javnog subvencioniranja i realiziraju dio profita i kroz takav izravni priključak na državni budžet u kojem ionako, bučno je oglašeno, nema više sredstava.
Josipović je stoga ukazao na potrebu većeg komercijaliziranja javnih ustanova i povezivanja s gospodarstvom te, rekao je, deetatizaciju. Proglašavajući razvoj autonomije sveučilišta deetatizacijom, on je ustvari pravilno imenovao tek svoje zadnje ekonomsko-političke namjere. Ovisna o privatnom sektoru, sveučilišta više ne bi suštinski bila ni javna, a na što se inače svodi smisao autonomije u odnosu prema stranačko-politički generiranoj državnoj vlasti. Dolazi tako u svakodnevnoj praksi do realiziranja onog o čemu za primjer Slovenije svjedoči aktivistkinja i publicistkinja Ljiljana Burcar, kada piše da se slovenski novi, liberalni tekst sektorskog zakona “prema obrazovanju više ne odnosi kao prema javnom dobru i ljudskom pravu, već ga definira kao oblik usluge, dok o znanju govori kao o vrsti robe, to jest proizvoda”.
Sve više nam iz područja javnog dobra i ljudskog prava nestaju sve navedene i još poneke društvene tekovine. Sve to na tragu neoliberalne teze da je država najgori gazda, s čime bismo se još i mogli složiti ako se usuglasimo oko evidentne činjenice da državom – suvremenom kapitalističkom državom općenito – upravljaju eksponenti upravo krupnoga privatnog kapitala. A ne samog naroda koji ih tek formalno bira, niti nekog apstraktnog, separatnog upravljačkog staleža. Naročito se to vidi u zemljama periferije kao što je Hrvatska, gdje domicilni kompradori puno lakše pristaju na deregulacijske ucjene Svjetske banke i Europske komisije, i odakle kapital u najvećoj mjeri otječe stalno i nepovratno preko granice.
