Kad muž – vučić dođe u zajedničku im nastambu poslije nekoliko mjeseci, a na odlasku u potragu za hranom rekao je: vidimo se uskoro, normalno je da će njeno, ženino – vučičino prvo pitanje biti: gdje si ti dosad. U pitanju nema zabrinutosti jer nije to dragom mužiću prvi put da omane u beznačajnom obećanju.
Puno puta su se oni svađali, razilazili, mirili, koješta je on obećavao, zaklinjao se u vječnu ljubav i svemirsku vjernost, pa zašto sad ne bi imala pravo komentirati: dragi moj, vučiću moj, dugo te nije bilo, predaleko si odlutao, čula sam tvoje zavijanje i znala sam da si zavodio neke druge mlade vukove, okupljao novi čopor s obećanjem da ćeš ga voditi u novom pravcu. Bila sam mirna, čekala jer sam znala da ćeš se kad-tad vratiti na mjesto na kome si stasao u odraslog vuka, ne možeš a ne voljeti to mjesto, iako si na njemu izgubio djecu, iako te stari čopor napustio, a usput si ostao i bez plijena. I ti si toplokrvna životinja i povukla te prirodna želja, nagon je to, za zajedničkim nam brlogom.
Prizor iz današnje Gline: Roda ispred apoteke
Nekad mladi vuk, a sad odrasli vođa, nema spreman odgovor na pitanje gdje je bio do sada. Začudo, kao da ga nije ni očekivao, što čini upitnim njegov status vođe. Osvrće se posvud oko sebe tražeći pomoć, nje niotkuda, i njemu jedino preostaje ne odgovoriti na pitanje, ali ne smije ni odšutjeti, pa će u stilu koji dolikuje vođi: nema pitanja na koje ne bih odgovorio, slobodno pitaj sve što te zanima, gdje sam bio, s kim, zašto, ne bojim se ja tebe, neću nasjesti tvojim provokacijama. Zbunila ga je vučica, iznenadila, iznervirala. Vučica zadovoljna.***
Neuobičajeno, nema cvijeća za damu, nema osmijeha na licu nijednog od dva predsjednika pri prvom susretu, službenom pozdravljanju, obraćanju novinarima, a budući da prenosi televizija i građanstvu, ni jedno nije ono drugo oslovilo sa: gospođo predsjednice ili gospodine predsjedniče, oboje odjeveni u potpuno crnilo, osim predsjednikove tamno plave kravate, uočljivo je da predsjednik nema dobrog stilistu koji bi od njega makar za ovu posjetu napravio gospodina jer, znao je kuda ide, pa se trebao pojaviti u tamno sivom, teget ili, hajde ako ne može drugačije, i crnom, ali obavezno dugačkom zimskom kaputu od engleskog štofa, na kome bi snježne pahulje ostavljale dojam sigurnosti, razdraganosti, nježnosti, a u kome se i ruka može tutnuti u džep, ovako, u jakni, djeluje nekako neozbiljno, nesigurno, poput sportaša spremnog na svaki potez suparnika, kao da ni sam nije svjestan je li zaista predsjednik jedne države koji je došao u zvaničnu, službenu, neugodnu posjetu drugoj državi. U toj jakni ne pomažu mu ni glasovi što dopiru s njegove strane i podsjećaju ga da on ništa nije kriv, zar ne vidi s koliko ga orkestriranog neprijateljstva dočekuju.
***
Da nije ovo doba godine, 13. februar, možda bih biciklom u Vrginmost. Udaljen je samo dvadeset kilometara. Jako me zanima koliko će bijelih glava u toj praznoj, jadnoj i osakaćenoj varošici dočekati gospodina Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije. Malo zlurade radosti ima u meni, priznajem, što postoji mjesto tužnije od ovoga koje se dva dana ne smije spominjati. Obiđem Vrginmost nekoliko puta godišnje, o posjetama dragim ljudima koji dolaze iz stranih zemalja obići rodbinu, rodnu grudu i groblja. I razljutim se kad netko iz „zabranjenog gradića“ kaže da ga ubi nostalgija, prodao bi sve tamo gdje već sad živi i nešto kupio ovdje, da se vrati, ali, eto, djeca nisu za to, treba čuvati unučad, hvala djeci i unučadi što postoje. Nekoliko dana ne mogu biti vjerna slika nekoliko godina, jedino je što im čovjek iz gradića čije je ime zabranjeno spominjati, može poručiti.
Raspadam se emotivno od radoznalosti koje će to dvije obitelji biti počašćene dolaskom srbijanskog predsjednika u kuće im. Po čemu su izabrani? Možda uspješna poljoprivredna gospodarstva, možda ona sa najviše djece, a, možda, ona čiji su sinovi sahranjeni na vrginmošćanskom groblju prije 25, 26 ili 22 godine. Budući da to ne znam, zaključila sam rano jutros, prije nego je kolona štićenih vozila krenula iz Zagreba… put Vrginmosta, jednim od mogućih pravaca, izabran je onaj s manje predsjednikovih uspomena, preko Karlovca i Vojnića, a mogao je biti i drugi, dobra je cesta, ljepši predjeli, preko Velike Gorice, Petrinje, Gline, Topuskog… ali s tim pravcem ima dodatni problem: stalno ususret nailaze dupli šleperi natovareni i hrvatskom i srpskom šumom, na putu su za Sloveniju, Italiju, na Baniji samo režu i sijeku, tovare, vežu lancima i jure dalje… da predsjednik Vučić nije zaslužio da zbog njega smočim noge i prehladim se, o gripi da ne govorim, nije njega briga imam li ja novca da kupim nepromočive buce, a mogao bi mi jedne poslati, adresu će lako pronaći, eno je na razglednici „zabranjenog grada“, tamo među ptica-rodama.***
Ovu Baladu za Aleksandra Vučića pišem i završavam prije nego što će se danas popodne, u 16.00 sati, u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ okupiti srpski vrh u Hrvatskoj e da bi čuo što će im Vučić i Grabar Kitarović, gospoda u crnom, dama bez cvijeta i gospodin bez dugog kaputa, zboriti. Puno je Srba u Hrvatskoj kojima je dobro. Nisu svi ludi pa da se nikad nisu opredijelili. A još su manje ludi da ne bi znali kako se dobro može živjeti na državnoj sisi, pa nek' je i mrskim kunama oblijepljena. Sve je umijeće u pravovremenom snalaženju.
Pa ih eto u organizacijama, strankama, udruženjima građana, društvima, agencijama, eto ih na listama koje osiguravaju prihod, u državnim tijelima koja garantiraju plaću, od najvišeg do najnižeg nivoa, mijenjaju se boje, strane, ekipe, golovi, napada na mjesta na kojima zakon nalaže manjinsku zastupljenost. Uz njih dvoranu će ispuniti bračni im drugovi, roditelji i djeca ako ih imaju, kumovi, komšije i prijatelji. I svi će se oni osjećati kao bogomdani zato što su odabrani da sjede u velikoj dvorani u kojoj su se nekada održavale partijske konvencije, a sad uglavnom koncerti trećerazrednih pjevača jer oni prvorazredni ispunjavaju Arenu, sve je isto kao sa Sava centrom i Arenom u Beogradu. I opet će sa najvišeg državnog vrha biti zabranjeno pitati bilo što vezano uz „zabranjeni grad“, vjerojatno će se, umjesto zastavica, na ulazu dijeliti letak s takvim uputstvom, nije to molba, ne postoji državni vrh zato da nešto moli.
I nakon toga će gospodin Aleksandar Vučić odjenuti svoju jaknu, u automobil, pravac „Franjo Tuđman“, tek kad dobro sleti na „Nikolu Teslu“ moći će govoriti kako je posjeta Zagrebu i Hrvatskoj bila uspješna.
***
Ako bi se nekome učinilo da od mene vidi velikohrvaticu ili velikosrpkinju, u bucama, jako bi se prevario. Velike su samo buce u ovom snježnom danu koji će neki nazvati povijesnim ili historijskim. A ono samo dan političkih igara u kojima mnogi pristaju sudjelovati. Svima su te igre potrebne jer bez njih tko zna kojim bi putovima išli ljudi sami od sebe. Trebaju vođe. Da ih svađaju i mire, da im obećavaju pa varaju, da ih okupljaju pa rastjeravaju, da ih naoružavaju pa sa leđa ubijaju. Da ih predvode, pa na prvoj krivini pobjegnu. Vođe kojima se takvo njihovo ponašanje nikad ne smije spomenuti.
.jpg)
Zato bi puni pogodak srbijanskog i hrvatskog državnog vrha bio onaj – u Glinu. Da je Vučić obišao Dalmatinsku Zagoru, pa hajdede, Glina nikako nije na putu, ali doći u varoš udaljenu samo 20 kilometara od epicentra u kome je 20. marta 1995. godine, kao dalekovidni vojni strateg, obrazlagao što će biti sa cijelim „srpskim teritorijem“ i u kom će se pravcu razvijati, nemajući pojma što će se dogoditi u samo nekoliko dana četiri i pol mjeseca kasnije, e pa to je još jedna pljuska gradiću koga svi svojataju kao da je nekome uistinu važan. Grad propada, što ne mora biti, državnici razgovaraju, što mora biti, upropašteni, i Hrvati i Srbi, proklinju, što je njihovo pravo.Nekad će se Aleksandar Vučić morati ispričati gradu Glini, ali ne zato što će to od njega tražiti velikohrvati, nego zato što će to tražiti Glinjani – velikoljudi kojima su upropašteni životi. Među te ubrajam i svoju malenkost.
P.S. Isprika koju tražim od hrvatske države bit će objelodanjena nekom drugom prilikom, možda kad predsjednik Vučić dođe ponovo u Hrvatsku, i obavezno u Glinu, i obavezno da mi ponese jedan par buca kako bih ga mogla pratiti. Ovo je odgovor onima koji me pitaju: Zašto pišeš za Petra Lukovića. Zato da ne sjedim danas poslijepodne u „Lisinskom“, eto zašto.
xxzmagazin
