Prije četiri godine sam na Ognjenu Mariju napisala pjesmu jednoj završenoj ljubavi: Ognjena Marija / danas / prelama Jedninu / na dva jednaka dijela; a maloprije sam bila sigurna da je pjesma napisana prije dve godine; šta su lomovi i prelomi, pamte se muke, ali zaboravljaju godine između jednih i drugih. A na Ognjenu Mariju pišem samo zato što su me upozorili da je to opak i osvetoljubiv svetac, kakve već žene umiju biti (zato moja prelomljena Jednina i ne zna da sam napisala pjesmu i već je, budala, objavila u zbirki pjesama kao moju osvetu) i da ne smijem raditi nikakav fizički posao, eventualno jesti i hodati, ako i to nije previše naporno.
Mogla bih i danas pjesmu, ali ove godine ima važnijih preloma oko mene.
U varošici u kojoj, nakon otvaranja i zatvaranja više životnih krugova, fizički obitavam, možda bi neke ljude ubacili u strujni krug, da ih spali, ali, eto, nisu mogli, proradio agregat, pa nije trebala gradska, državna, naša struja, namijenjena samo za Naše neke.
I kama je bila na istom mjestu samo za Neke, zadnjih dana jula i prvih augusta 1941. godine. Struja je vjerojatno bila preskupa. Netko bi je morao platiti. Kao i ovu jučerašnju. U varošici imenom Glina, na mjestu strašnog zločina s početka Nezavisne Države Hrvatske, na dan 29. jula 2019. godine, ispred Spomen-doma, sadašnjeg naziva Hrvatski dom. Tradicionalna komemoracija poklanim ljudima iz okolnih sela Banije i Korduna koji su se dovozili u kolima sa konjskim zapregama, u kočijama, kamionima natkrivenim ceradom da ih ne prži sunce… ta tko bi ih uključio u strujni krug kad su se znali od sunčeve žege zakloniti… u crkvu Rođenja presvete Bogorodice, prepuni nade da će im pokrštavanje u katoličku vjeru garantirati nastavak života među njivama, otkosima, kravama, cjepanicama pripremljenim za skorašnju zimu, sa djecom ili unucima koji bijahu pred vratima ulaza u Život. Bilo ih je, naguravanih u hram tokom deset dana možda sedam stotina, možda hiljadu i dvjesto, možda hiljadu i petsto, gledali su jedni druge dok se baš njima približavala ruka krvnikova. A krv je tekla ispod crkvenih vrata.U ponedjeljak, 29. jula, kroz vrata Spomen-doma trebalo je provući nekoliko kablova uključenih u struju zgrade, vrata su otprilike na mjestu nekadašnjeg oltara, ali, struja nije prošla. Organizatorima Komemoracije otkazao agregat sat-dva prije početka; netko naivan sjetio se zatražiti od gradskih vlasti struju iz zgrade. Avaj, kako mu nije palo na pamet da je zgrada Hrvatski dom od 1995. godine, a Komemoracija se redovito održava unatoč pokušaju istih tih vladajućih službenom odlukom je zabraniti. Pa da se Teslinim izumom moglo koristiti baš na ovom mjestu, onda valjda agregat ne bi bio potreban ni sve godine unazad, a ne bi ni ove bio dovožen tko zna odakle. Struja je trebala samo za razglas, kako bi možda i više od sto ljudi razgovijetno čuli poruke razuma i tolerancije Milorada Pupovca, Vesne Teršelič i Borisa Miloševića.
Gradske vlasti varošice Glina nisu dozvolile nekoliko kilovata struje svojim sugrađanima Srbima. Za one koji misle da je Glina grad ovo je ipak potvrda da je zadnja rupa na demokratskoj karti Hrvatske. Da li se netko uplašio kako bi taj naizmjenični tok u trajanju nekih 45-50 minuta mogao značiti ruku pomirenja, poziv na suživot, ili možda svojevrsno priznanje onoga što se na tom mjestu jest dogodilo, prije 78 godina, ali se dogodilo. Umjesto krvi sve je protekle godine trebala prolaziti struja, koja je, en passant, opće dobro, nema nacionalnost i nema vlasnika jer je plaćaju svi građani varošice.Piše mi prijatelj, kolumnista i antifašista Ladislav: Logično da ne daju struju za razglas – boje se da se vaš glas ne čuje predaleko.
Čiji glas, Ladislave, zavapih, jer …
Passage sa strujom drugi je ovogodišnji prelom Jednine na dva dijela. Prvi se dogodio istoga dana, samo u prijepodnevnim satima, kad je organiziran prvi komemorativni skup istim žrtvama, ali od drugh Srba. Odnosno, članova druge političke stranke. Demokratski savez Srba imao je „svoju“ komemoraciju, sa znatno manjim brojem prisutnih (tvrdim prema dostupnim fotografijama) a ovu poslijepodnevnu, bezstrujnu ali sa strujnim trzajima, organizirali su Srpsko narodno vijeće i SDSS.
I tako politika uoči ovogodišnje Ognjene Marije prelomi Jedninu – Žrtvu na dva dijela, da bi nastavila borbu kome će pripasti veći dio jadne i nesretne Jednine koja se sama od sebe smanjuje.
A varošicu radnici komunalnog poduzeća ubrzano podmazuju i glancaju, od trave, preko pločica i asfalta, do bandera. Baš ispred apoteke bit će spomenik Franji Tuđmanu. I predsjednica, intimno nazivana samo Kolinda, zato što bi žene željele da im bude prijateljica ne bi li saznale recept za dobar izgled, a muškarci jer bi im jako godilo biti u društvu, po njihovom mišljenju, prave dame, dok ni za jedne ni za druge nisu važne njene državničke sposobnosti, elem, kažu gradski kuloari, i hrvatski i srpski, dolazi u varošicu 3. augusta, u predosvit Oluje. Lani je na ledini pjevao Thompson. Predsjednica Republike kaska za njegovim stopama. Ako uopće dođe. Više puta su se razapinjali barjaci i kuloari navještali njen dolazak, a nje nema pa nema… Thompson bar kad najavi da će doći, onda dođe.
I uvijek ima struje. Ništa ne prelama! Ima Jednina koje se ne daju prelomiti.
xxzmagazin
