Predsjednica usred Borova Sela ne želi iskorištavati ovu tragediju?! Želi zatvoriti najteža pitanja prošlosti?!? Ni drčni Stipe Mesić, a kamoli Ivo Josipović, nikad se nisu usudili dirnuti u mit o tragediji u Borovu Selu i javno zatražiti istinu: nitko, eto, do Kolinde Grabar-Kitarović
Možete o Kolindi Grabar-Kitarović misliti što hoćete, ali toj ženi – nemojte me krivo shvatiti – od svih oblina najveća su muda. Trebalo je, naime, imati čelična muda, pa se prošlog četvrtka pojaviti na obilježavanju godišnjice pokolja u Borovu Selu, izaći pred generale, veterane, ministre i cjelokupnu prigodno postrojenu javnost, prkosno stati pred vidno tronutu slavnu hrvatsku povijest, hrabro je pogledati u oči i reći: ‘Nisam zadovoljna time koliko su nadležna državna tijela do sada učinila da se zločin u Borovu Selu istraži. Od pravde ne smijemo odustati! To je test ozbiljnosti naše države, prije svega moralni test koji država trajno polaže pred svojim narodom!’
Predsjednica nije zadovoljna time koliko su nadležna tijela do sada učinila da se zločin u Borovu Selu istraži?! Moralni test pred narodom?!? Generali, veterani, ministri, postrojena javnost i tronuta hrvatska povijest blijedo su gledali u Kolindu Grabar-Kitarović.
‘Zločinci ne smiju mirno spavati, ali ne smije spavati ni hrvatska država’, nastavila je predsjednica Republike. ‘Ne želimo živjeti u prošlosti, ne želimo iskorištavati ovu tragediju tako da produbljujemo podjele i prošlošću opterećujemo mlade naraštaje, već želimo zatvoriti najteža pitanja prošlosti i okrenuti se budućnosti!’
Predsjednica usred Borova Sela ne želi iskorištavati ovu tragediju?! Želi zatvoriti najteža pitanja prošlosti?!? Generali, veterani, postrojena javnost i tronuta hrvatska povijest zaprepašteno su se pogledavali. Takvo nešto do sada se u Borovu Selu nije čulo, ni drčni Stipe Mesić, a kamoli Ivo Josipović, nikad se nisu usudili dirnuti u mit o tragediji u Borovu Selu i javno zatražiti istinu: nitko, eto, do Kolinde Grabar-Kitarović. A pravda za ubijene i istina o zločinu jest ‘prije svega moralni test koji država trajno polaže pred svojim narodom’: ‘Želimo zatvoriti najteža pitanja prošlosti i okrenuti se budućnosti!’ Pisat će to jednom valjda na nekoj spomen-ploči.
Hrvatska je konačno dobila svog Willyja Brandta.
Sve do tada, do prošlog četvrtka, istina o Borovu Selu bila je zapisana zlatnim slovima na crnom mramoru. Takvim slovima upisana je i u godišnje memorijale, spomen-ploče, TV kalendar, povijesne knjige i školske udžbenike: 2. svibnja 1991. u deset sati ujutro pripadnici srpskih paravojnih jedinica i Teritorijalne obrane iz Borova Sela podmuklo su, iz zasjede, otvorili vatru na pripadnike Specijalne jedinice policije iz Vinkovaca, svirepo ubivši ukupno dvanaest i ranivši dvadesetak hrvatskih redarstvenika.
Bio je to početak. Sve do tada bili su sporadični oružani incidenti: pokolj u Borovu Selu bio je rat. Potvrdio je to i predsjednik dr. Franjo Tuđman, objavivši sutradan naciji ‘najtragičniji dan u kratkoj povijesti nove demokratske vlasti’ i, ‘mogu reći, početak otvorenog rata protiv Republike Hrvatske’: ‘Ako se bude moralo ustati s puškom u ruci i braniti slobodu i suverenitet Republike Hrvatske, onda ćemo to učiniti. Nećemo prezati ni od žrtava ako to bude potrebno!’
Tako je počeo rat. Ostatak priče znamo.
Ili smo barem mislili da znamo. Sve dok se nije pojavila Kolinda Grabar-Kitarović i zatražila pravdu i istinu, otvorivši tanku pukotinu u crnom, zlatopisom graviranom mramornom mitu o Borovu Selu. Recimo: što su pripadnici Specijalne jedinice vinkovačke policije uopće radili u većinski srpskom, zabarikadiranom, ali dotada posve mirnom Borovu Selu? Dobro, to znamo, to piše dolje, manjim slovima: išli su osloboditi dvojicu zarobljenih kolega iz Osijeka. Prethodnu noć, naime, četvorica pripadnika osječkog MUP-a napadnuta su na ulazu u Borovo Selo. Dvojica su uspjela pobjeći, a dvojica su uhvaćena.
Pukotina u mitu jedva se vidljivo proširila. Recimo: što su četvorica redarstvenika radila u Borovu Selu u gluho doba noći s 1. na 2. svibnja? U redu, to što ne spominjemo često ne znači i da ne znamo. Eno, još manjim, sitnim slovima, u dnu onoga mramornog monolita: četvorica policajaca iz Osijeka u gluho su doba noći otišla skinuti četnički barjak drsko podignut na barikadama na jednom od ulaza u Selo. Je li to bilo pametno? Sada znamo da nije, ali njima je javljeno da na toj barikadi te noći nema naoružanih straža. Tko je mogao znati da im je pripremljena zasjeda?
Pukotina je, međutim, sad već dovoljno velika da se prilično jasno vidi kako se na barikadi u Borovu Selu u noći s 1. na 2. svibnja ne vije nikakav četnički barjak, već ‘obična’ zastava SFRJ, tada još uvijek u roku upotrebe. Pravda i istina baš nemaju mira, već čačkaju po živoj rani. Recimo: zašto su uopće Srbi iz Borova Sela dan ranije podigli tu, kako ste rekli, jugoslavensku zastavu? Slova su već toliko sitna da su jedva čitljiva, ali dobro, ako već inzistirate: bio je 1. svibnja. Prvi maj. Srbi su za Prvi maj podigli jugoslavensku zastavu.
Pukotina je sve veća, pa pitanja iz mramornog monolita cure kao iz pokvarenog bojlera. Jasno se sada vide dva pitanja, jedno glupo i jedno malo teže. Recimo, prvo i glupo: je li vrijedilo riskirati živote zbog jednog komada krpe? Recimo, drugo i malo teže: zašto su tamošnji Srbi, ako je bio samo jedan obični Prvi maj i ako je do tada u Borovu Selu bilo mirno, naoružani do zuba čekali u zasjedi? Koga su čekali, čega su se bojali, što su očekivali i, najteže od svega, zašto su očekivali to što su očekivali?
Eh, koga i čega, što i zašto. Ona zlatna slova sad su već toliko sitna da mitu treba prići sasvim blizu, treba mu se približiti sve do slavne 1991., potom još bliže, do Prvog maja, pa mu se unijeti na samo dvadesetak dana pred napad na osječke policajce: a tamo, jedne travanjske večeri, odjednom, iz čista proljetnog mira, na Borovo Selo padaju tri granate. Jedna je pogodila prvu kuću u selu, druga obližnje krumpirište, a treća je neeksplodirana završila na beogradskoj televiziji kao trijumfalni dokaz ustaške agresije. Nakon čega su Srbi u Borovu Selu, prilično razumljivo, pojačali noćne straže, pa nakon nekoliko dana u zasjedi uhvatili bolno očekivane osječke policajce u povijesnoj misiji skidanja jugoslavenske zastave.
Što su zlatna slova na crnom mramoru mita o Borovu Selu sitnija, to je pukotina u njemu sve veća, pa je sad već toliko velika da pitanja šikljaju. Recimo: tko je i zašto, zaboga, sredinom travnja ničim izazvan ispalio tri granate na Borovo Selo, tko je pokrenuo tragični lanac događaja koji će prekinuti dvanaest mladih života?
Eh, tko i zašto. To ne piše čak ni najsitnijim slovima. To piše samo u jednoj usputnoj i nevažnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, kojom je Josip Boljkovac, tadašnji ministar unutarnjih poslova, prije pet godina pravomoćno oslobođen optužbe za klevetu notornog Vice Vukojevića. U jednom davnom i zaboravljenom intervjuu Boljkovac je, naime, ustvrdio kako su 8. travnja 1991. u večernjim satima tri granate iz protutenkovskog bacača ‘armbrust’ u pravcu Borova Sela, sve ‘kako bi isprovocirali rat’, ispalili rečeni Vukojević, tadašnji osječki šerif Branimir Glavaš i – sam ministar obrane Gojko Šušak! Što je obrana razmjerno lako dokazala i tadašnjim izvještajem šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, kojega su vesela trojica izvukla iz kreveta da im kroz kukuruze pokaže put do Borova Sela.
Nije ni to baš posve nepoznata stvar, kao što je bila slavnih devedesetih, sve dok istinu o Borovu Selu nismo zaprepašteni saznali iz BBC-jeve dokumentarne serije ‘Smrt Jugoslavije’. Pa ipak, više od dvadeset godina pravimo se da to ne znamo i da nikad nismo čuli. Glupo bi bilo, na što bi sličila slavna hrvatska povijest da nam djeca uče kako je veličanstveni Domovinski rat počeo kad su ministar Šušak, Vukojević i Glavaš – sve valjda ‘ne prežući ni od žrtava ako to bude potrebno’ – jedne večeri uzeli tri bacača raketa, došuljali se kroz kukuruze i ispalili ih na Borovo Selo, pa se razbježali po svojim kancelarijama, da tamo nekoliko dana kasnije dočekaju vijest o pokolju nad dvanaest hrvatskih policajaca?
Od istine i pravde, međutim, ne smijemo odustati. Hrvatska država, što reče hrabra predsjednica, ‘ne smije spavati’, to je njen, kako ono, ‘moralni test’. Jer ‘ne želimo živjeti u prošlosti, ne želimo iskorištavati ovu tragediju’, već jednom zauvijek ‘zatvoriti najteža pitanja prošlosti i okrenuti se budućnosti’.
To su, pitate li mene, zlatna slova, a ne ona na crnom mramoru. To su muda, a ne onih šest kukavičjih jaja u kukuruzu oko Borova Sela.
portalnovosti
Možete o Kolindi Grabar-Kitarović misliti što hoćete, ali toj ženi – nemojte me krivo shvatiti – od svih oblina najveća su muda. Trebalo je, naime, imati čelična muda, pa se prošlog četvrtka pojaviti na obilježavanju godišnjice pokolja u Borovu Selu, izaći pred generale, veterane, ministre i cjelokupnu prigodno postrojenu javnost, prkosno stati pred vidno tronutu slavnu hrvatsku povijest, hrabro je pogledati u oči i reći: ‘Nisam zadovoljna time koliko su nadležna državna tijela do sada učinila da se zločin u Borovu Selu istraži. Od pravde ne smijemo odustati! To je test ozbiljnosti naše države, prije svega moralni test koji država trajno polaže pred svojim narodom!’
Predsjednica nije zadovoljna time koliko su nadležna tijela do sada učinila da se zločin u Borovu Selu istraži?! Moralni test pred narodom?!? Generali, veterani, ministri, postrojena javnost i tronuta hrvatska povijest blijedo su gledali u Kolindu Grabar-Kitarović.
‘Zločinci ne smiju mirno spavati, ali ne smije spavati ni hrvatska država’, nastavila je predsjednica Republike. ‘Ne želimo živjeti u prošlosti, ne želimo iskorištavati ovu tragediju tako da produbljujemo podjele i prošlošću opterećujemo mlade naraštaje, već želimo zatvoriti najteža pitanja prošlosti i okrenuti se budućnosti!’
Predsjednica usred Borova Sela ne želi iskorištavati ovu tragediju?! Želi zatvoriti najteža pitanja prošlosti?!? Generali, veterani, postrojena javnost i tronuta hrvatska povijest zaprepašteno su se pogledavali. Takvo nešto do sada se u Borovu Selu nije čulo, ni drčni Stipe Mesić, a kamoli Ivo Josipović, nikad se nisu usudili dirnuti u mit o tragediji u Borovu Selu i javno zatražiti istinu: nitko, eto, do Kolinde Grabar-Kitarović. A pravda za ubijene i istina o zločinu jest ‘prije svega moralni test koji država trajno polaže pred svojim narodom’: ‘Želimo zatvoriti najteža pitanja prošlosti i okrenuti se budućnosti!’ Pisat će to jednom valjda na nekoj spomen-ploči.
Hrvatska je konačno dobila svog Willyja Brandta.
Sve do tada, do prošlog četvrtka, istina o Borovu Selu bila je zapisana zlatnim slovima na crnom mramoru. Takvim slovima upisana je i u godišnje memorijale, spomen-ploče, TV kalendar, povijesne knjige i školske udžbenike: 2. svibnja 1991. u deset sati ujutro pripadnici srpskih paravojnih jedinica i Teritorijalne obrane iz Borova Sela podmuklo su, iz zasjede, otvorili vatru na pripadnike Specijalne jedinice policije iz Vinkovaca, svirepo ubivši ukupno dvanaest i ranivši dvadesetak hrvatskih redarstvenika.
Bio je to početak. Sve do tada bili su sporadični oružani incidenti: pokolj u Borovu Selu bio je rat. Potvrdio je to i predsjednik dr. Franjo Tuđman, objavivši sutradan naciji ‘najtragičniji dan u kratkoj povijesti nove demokratske vlasti’ i, ‘mogu reći, početak otvorenog rata protiv Republike Hrvatske’: ‘Ako se bude moralo ustati s puškom u ruci i braniti slobodu i suverenitet Republike Hrvatske, onda ćemo to učiniti. Nećemo prezati ni od žrtava ako to bude potrebno!’
Tako je počeo rat. Ostatak priče znamo.
Ili smo barem mislili da znamo. Sve dok se nije pojavila Kolinda Grabar-Kitarović i zatražila pravdu i istinu, otvorivši tanku pukotinu u crnom, zlatopisom graviranom mramornom mitu o Borovu Selu. Recimo: što su pripadnici Specijalne jedinice vinkovačke policije uopće radili u većinski srpskom, zabarikadiranom, ali dotada posve mirnom Borovu Selu? Dobro, to znamo, to piše dolje, manjim slovima: išli su osloboditi dvojicu zarobljenih kolega iz Osijeka. Prethodnu noć, naime, četvorica pripadnika osječkog MUP-a napadnuta su na ulazu u Borovo Selo. Dvojica su uspjela pobjeći, a dvojica su uhvaćena.
Pukotina u mitu jedva se vidljivo proširila. Recimo: što su četvorica redarstvenika radila u Borovu Selu u gluho doba noći s 1. na 2. svibnja? U redu, to što ne spominjemo često ne znači i da ne znamo. Eno, još manjim, sitnim slovima, u dnu onoga mramornog monolita: četvorica policajaca iz Osijeka u gluho su doba noći otišla skinuti četnički barjak drsko podignut na barikadama na jednom od ulaza u Selo. Je li to bilo pametno? Sada znamo da nije, ali njima je javljeno da na toj barikadi te noći nema naoružanih straža. Tko je mogao znati da im je pripremljena zasjeda?
Pukotina je, međutim, sad već dovoljno velika da se prilično jasno vidi kako se na barikadi u Borovu Selu u noći s 1. na 2. svibnja ne vije nikakav četnički barjak, već ‘obična’ zastava SFRJ, tada još uvijek u roku upotrebe. Pravda i istina baš nemaju mira, već čačkaju po živoj rani. Recimo: zašto su uopće Srbi iz Borova Sela dan ranije podigli tu, kako ste rekli, jugoslavensku zastavu? Slova su već toliko sitna da su jedva čitljiva, ali dobro, ako već inzistirate: bio je 1. svibnja. Prvi maj. Srbi su za Prvi maj podigli jugoslavensku zastavu.
Pukotina je sve veća, pa pitanja iz mramornog monolita cure kao iz pokvarenog bojlera. Jasno se sada vide dva pitanja, jedno glupo i jedno malo teže. Recimo, prvo i glupo: je li vrijedilo riskirati živote zbog jednog komada krpe? Recimo, drugo i malo teže: zašto su tamošnji Srbi, ako je bio samo jedan obični Prvi maj i ako je do tada u Borovu Selu bilo mirno, naoružani do zuba čekali u zasjedi? Koga su čekali, čega su se bojali, što su očekivali i, najteže od svega, zašto su očekivali to što su očekivali?
Eh, koga i čega, što i zašto. Ona zlatna slova sad su već toliko sitna da mitu treba prići sasvim blizu, treba mu se približiti sve do slavne 1991., potom još bliže, do Prvog maja, pa mu se unijeti na samo dvadesetak dana pred napad na osječke policajce: a tamo, jedne travanjske večeri, odjednom, iz čista proljetnog mira, na Borovo Selo padaju tri granate. Jedna je pogodila prvu kuću u selu, druga obližnje krumpirište, a treća je neeksplodirana završila na beogradskoj televiziji kao trijumfalni dokaz ustaške agresije. Nakon čega su Srbi u Borovu Selu, prilično razumljivo, pojačali noćne straže, pa nakon nekoliko dana u zasjedi uhvatili bolno očekivane osječke policajce u povijesnoj misiji skidanja jugoslavenske zastave.
Što su zlatna slova na crnom mramoru mita o Borovu Selu sitnija, to je pukotina u njemu sve veća, pa je sad već toliko velika da pitanja šikljaju. Recimo: tko je i zašto, zaboga, sredinom travnja ničim izazvan ispalio tri granate na Borovo Selo, tko je pokrenuo tragični lanac događaja koji će prekinuti dvanaest mladih života?
Eh, tko i zašto. To ne piše čak ni najsitnijim slovima. To piše samo u jednoj usputnoj i nevažnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, kojom je Josip Boljkovac, tadašnji ministar unutarnjih poslova, prije pet godina pravomoćno oslobođen optužbe za klevetu notornog Vice Vukojevića. U jednom davnom i zaboravljenom intervjuu Boljkovac je, naime, ustvrdio kako su 8. travnja 1991. u večernjim satima tri granate iz protutenkovskog bacača ‘armbrust’ u pravcu Borova Sela, sve ‘kako bi isprovocirali rat’, ispalili rečeni Vukojević, tadašnji osječki šerif Branimir Glavaš i – sam ministar obrane Gojko Šušak! Što je obrana razmjerno lako dokazala i tadašnjim izvještajem šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, kojega su vesela trojica izvukla iz kreveta da im kroz kukuruze pokaže put do Borova Sela.
Nije ni to baš posve nepoznata stvar, kao što je bila slavnih devedesetih, sve dok istinu o Borovu Selu nismo zaprepašteni saznali iz BBC-jeve dokumentarne serije ‘Smrt Jugoslavije’. Pa ipak, više od dvadeset godina pravimo se da to ne znamo i da nikad nismo čuli. Glupo bi bilo, na što bi sličila slavna hrvatska povijest da nam djeca uče kako je veličanstveni Domovinski rat počeo kad su ministar Šušak, Vukojević i Glavaš – sve valjda ‘ne prežući ni od žrtava ako to bude potrebno’ – jedne večeri uzeli tri bacača raketa, došuljali se kroz kukuruze i ispalili ih na Borovo Selo, pa se razbježali po svojim kancelarijama, da tamo nekoliko dana kasnije dočekaju vijest o pokolju nad dvanaest hrvatskih policajaca?
Od istine i pravde, međutim, ne smijemo odustati. Hrvatska država, što reče hrabra predsjednica, ‘ne smije spavati’, to je njen, kako ono, ‘moralni test’. Jer ‘ne želimo živjeti u prošlosti, ne želimo iskorištavati ovu tragediju’, već jednom zauvijek ‘zatvoriti najteža pitanja prošlosti i okrenuti se budućnosti’.
To su, pitate li mene, zlatna slova, a ne ona na crnom mramoru. To su muda, a ne onih šest kukavičjih jaja u kukuruzu oko Borova Sela.
portalnovosti
