Mirno rješenje iranskog pitanja pomoglo bi SAD-u da se okrene Aziji. Kina bi zbog vlastitih interesa u vezi s energentima s Bliskog istoka trebala pristati na suradnju.




Tihi ocean ili Bliski istok? Sjedinjenim Američkim Državam to je sada glavna strateška dvojba. Nasilje u Gazi, koje se raspirilo u trenutku kad se predsjednik Barack Obama s čelnicima azijskih zemalja sastao u Phnom Penhu, savršen je primjer američke dvojbe. Umjesto da se usmjeri na ključne korake u politici prema Aziji, Obama je prisiljen na duge pregovore s egipatskim i izraelskim čelnicima te državnu tajnicu Hillary Clinton povući iz Azije kako bi olakšao primirje u Gazi. Od ta dva glavna geopolitička problema koji privlače pozornost SAD-a jedan je stvar budućnosti, a drugi stvar prošlosti. Azija je odigrala važnu ulogu u američkoj predsjedničkoj kampanji, a često se tijekom kampanje spominjala u uzavrelim raspravama,

Energenti i iranska kriza
Bliski istok već desetljećima usporava odnose s SAD-om. Uz vječni izraelsko-palestinski sukob, nestabilnost u Iraku, Arapsko proljeće, građanski rat u Siriji te trajni nuklearni spor s Iranom odvlače pozornost SAD-a. Da kriza u Iranu dođe do vrhunca, strateška nastojanja u Aziji više ne bi bila prioritet američke inozemne politike. No, ako se spor s Iranom riješi diplomatskim putem, možda bi Bliski istok izgubio na važnosti, što Obama očito i želi. Pitanje je, stoga, hoće li se SAD uplesti u još jedan rat u regiji o kojoj sve manje ovisi što se energenata tiče. Štoviše, nestandardni ugljikovodici, naročito škriljevački plin i nafta, koji će, prema nedavnim predviđanjima Međunarodne agencije za energiju, do 2020. godine biti glavi izvor nafte na svijetu, a do 2030. vodeći izvor ukupne energije, imat će strahovito važne posljedice na cijeli svijet. Americi je energetska samodostatnost savršena izlika za postupno povlačenje s Bliskog istoka; kad se riješi energetske ovisnosti, Amerika bi se trebala moći posvetiti Tihom oceanu.Iako održanje stabilnih cijena energenata na svjetskom tržištu i savezništvo s Iranom znače da se SAD ne može u potpunosti odvojiti od problema na Bliskom istoku, usmjeravanje pozornosti prema Aziji počelo je tijekom prvog Obamina mandata, kad je Hillary Clinton najavila da će se Amerika u strateškom smislu preusmjeriti i prije nego što su se američke snage počele povlačiti iz Iraka. Nakon što je osvojio drugi mandat, prvi mu je posjet bio u Mjanmar, Tajland i Kambodžu - taj odabir vjerojatno nije bio po volji Kini jer su sve tri zemlje članice ASEAN-a, Saveza država jugoistočne Azije, a Mjanmar je, dok nije došlo do demokratske tranzicije, bio blizak saveznik Kine.

'Strateško nepovjerenje'
Azija, dakako, bilježi brz gospodarski rast, no zbog snažnih nacionalističkih težnji u regiji potrebno je stvoriti regionalnu sigurnosnu strukturu, a i poraditi na većoj gospodarskoj integraciji. Stvari dodatno komplicira ono što su američki znanstvenik Kenneth Lieberthal i dekan Sveučilišta u Pekingu Wang Jisi u nedavno radu objavljenom za Institut Brookings nazvali "strateško nepovjerenje". Njegovanje strateškog povjerenja među vodećim silama 21. stoljeća bit će ključno za skladno funkcioniranje međunarodnoga sustava. No, kako se to može postići? Kako će Kina do 2020. tri četvrtine nafte uvoziti s Bliskog istoka, korak naprijed bila bi suradnja Kine u pronalasku rješenja za probleme u regiji. Nakon izbora koji će se u Izraelu održati u siječnju 2013. Iran će se ponovno prometnuti na vrh zadataka u Obaminoj inozemnoj politici. Vojna intervencija u Iranu, gdje će se u lipnju također održati predsjednički izbori, neće potaknuti samo regionalnu već i globalnu nestabilnost. Arapski svijet, Rusija i Kina bit će prisiljeni odabrati strane, što će otežati globalne odnose između oprečnih polova moći te povećati napetosti u Tihom oceanu. Kina, stoga, ima značajan strateški interes da s SAD-om surađuje na izbjegavanju problema. Osim Irana, hitna rješenja zahtijevaju i ostale osjetljive situacije na Bliskom istoku. Posljednja erupcija nasilja između Hamasa i Izraela dokazuje koliko je važno ponovno pokrenuti mirovne pregovore.

Rješenje su pregovori
Građanski rat u Siriji, u koji se uključio velik broj regionalnih igrača, sve više nalikuje na probni rat između sunita u Saudijskoj Arabiji, ostalim zaljevskim zemljama, Turskoj i Egiptu te šijita u Iranu i Hezbollahu, koji se žele izboriti za nadmoć u regiji. Iranski državni vrh smatra da bi SAD, nakon što je uzrokovao strahovite gospodarske i ljudske žrtve u ratu koji traje više od deset godina, htio izbjeći novu vojnu intervenciju, a to potvrđuje i stav američke javnosti. Prema istraživanju koje je nedavno provela organizacija Chicago Council on Global Affairs, pokazalo se da 67 posto Amerikanaca smatra da rat u Iraku nije bio potreban. Štoviše, 69 posto ispitanika ne smatra da je SAD išta sigurniji od terorizma nakon rata u Afganistanu, a 71 posto njih kaže da je iskustvo u Iraku pokazalo da je SAD trebao drukčije upotrijebiti silu. No, ako Amerikanci nisu spremni uložiti milijarde dolara u još jednu neuspješnu stranu avanturu, iransko vodstvo sve je ograničenije zbog međunarodnih sankcija, koje počinju ozbiljno štetiti državnom gospodarstvu. Obje strane smatraju da je, barem zasad, najbolje rješenje pregovarati. Mirno rješenje iranskog pitanja pomoglo bi SAD-u da se u potpunosti okrene prema Aziji. Kina možda takav ishod ne želi, no zbog vlastitih interesa u vezi s energentima s Bliskog istoka trebala bi pristati na suradnju. Na kraju krajeva, novi bliskoistočni sukob zatrovao bi i izmijenio odnose u regiji u sljedećih nekoliko desetljeća, što bi i za SAD i za Kinu bilo najnepovoljnije rješenje.

© Project Syndicate, 2012.

Javier Solana, bivši je glavni tajnik NATO-a te visoki predstavnik Europske unije za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, istaknuti suradnik Instituta Brookings te predsjednik Centra ESADE za za globalnu ekonomiju i geopolitiku

 

Izvor: Poslovni