Hrvatskoj se događa ono što se događalo i Jugoslaviji: jaz između zemlje i njenih predstavnika u svijetu. O tome svjedoči, frapantno, i kontrapunkt između dva događaja koji su obilježili protekle dane – štrajka prosvjetnih radnika i Kongresa Europske pučke stranke u Zagrebu.
No taj jaz ili, bolje reći, ponor bit će još vidljiviji tijekom predsjedavanja Europskom unijom koje očekuje Hrvatsku u prvom semestru 2020. godine. U toj godini dogodit će se i Rijeka kao europska prijestolnica kulture 2020. sa svojim specifičnim kontrapunktom između sadašnjosti i prošlosti.
Prvo o štrajku: bez obzira na to što se režimska štampa (ne rabim ovdje hrvatsku rječničku inačicu ”tisak”, jer pojam ”režimska štampa” bolje odražava bijedu ulizičkog mentaliteta jednog dijela medija prema režimu koji vlada u Hrvatskoj, iako pojam ”tisak” lakše asocira na – pritisak) obrušava na prosvjetne radnike i njihove sindikate te brani Vladu, a s njom i premijera Plenkovića, oni su u pravu kada traže zaštitu svojeg dostojanstva i primjerenu nagradu za svoj rad.
Koji je ionako frustrirajući, jer ne samo da vlasti očekuju od prosvjetara da stvore dobre hrvatske nacionaliste, ksenofobe i vjerske fundamentaliste, već ih za to i sramotno nisko plaćaju.
U žrvnju između nametnutih nastavnih planova i programa koji odišu naftalinom 19. stoljeća, uz miris tamjana i otužnog etnocentrizma zbog kojega nove generacije, čim uzmognu, bježe u inozemstvo i svojeg osobnog integriteta, prosvjetni ”djelatnici” su uz to izloženi preziru javnosti i političara.
I ne samo tome, već i prijetnjama i zastrašivanjem pojedini predstavnici režima na lokalnoj razini žele mobilizirati roditelje da izvrše pritisak na štrajkaše da prekinu štrajk, kao što je to slučaj ličko-senjskog župana Darka Milinovića.
Srećom postoji i primjer drugačije reakcije, kao što je to slučaj primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine koji smatra da za štrajk nisu odgovorni učitelji, nego Vlada i koji ističe da ona mora prihvatiti dio zahtjeva prosvjetara.
Iz tog kontrapunkta, kao i opće mobilizacije prosvjetara i njihovih sindikata, vidljivo je da je hrvatsko društvo duboko podijeljeno između režima s jedne strane i onih koji svoju plaću zarađuju u teškim uvjetima brojnih pritisaka koje režim vrši na njih.
Ironiziranje nekih branitelja režima koji upućuju prosvjetne radnike da se ugledaju na radnike hrvatskih škverova koji ”također nisu zaslužili svoje plaće” djeluje stoga otužno u općoj larmi kojom se želi natjerati učitelje da prekinu štrajk.
Radnici škverova nisu ni mogli zaslužiti svoje plaće koje su im odnijeli brojni menadžeri postavljeni od te iste države i u čije su se kase slijevali profiti dok su se stvari dobro razvijale, a kada je krenulo na gore, ti su se menadžeri mirno pokupili i iskoristili svoje menadžerske ugovore na pristojne otpremnine.
U ovakvoj situaciji državno se vodstvo ne snalazi, jer bi logičan potez bio da se što prije prihvate zahtjevi štrajkaša i vrati hrvatskoj prosvjeti oduzeti dignitet kroz manipulaciju školskim programima i mizernim uvjetima rada.
Koji se, uzgred budi rečeno, odnose i na sveučilišta, gdje su nastavnici potplaćeni i stoga se nije čuditi što odljev mozgova poprima sve alarmantnije razmjere.
Na drugoj strani, pak, servira se niz uspjeha na međunarodnom planu: premijera Plenkovića hvali se kao uspješnog pregovarača u okviru Europske pučke stranke, koja je i sama odgovorna za porast populizma i suverenizma u Europi i koja se nije u stanju obračunati s autoritarnim liderima iz svojih redova koji otvoreno zagovaraju uspostavu autoritarnih režima i šuruju s neofašistima.
Činjenica je da se Kongres Europske pučke stranke prikazuje kao uspjeh hrvatske stranačke politike, naravno HDZ-ovske, i kao dio uspješne proeuropske politike jednog dijela njezinog vodstva, koje je pak u dubokoj diskrepanciji s populističkim bićem te stranke.
Europski semestar koji počinje 1. siječnja bit će još jedan paradoks hrvatske politike: prema van europski, prema unutra – turbobalkanski, baš onako kako naša predsjednica doživljava ”region” ironizirajući regiju kojoj Hrvatska neizbježno pripada geopolitički i što bi trebalo biti poticajem da u toj regiji djeluje konstruktivno i ne izaziva visoke tenzije u odnosima sa svojim susjedima.
Stoga se hrvatska primjedba, diplomatski uljudno, upućena kolegama pučanima-populistima (među kojima nisu samo Orban i prvaci Višegradske skupine) svela samo na prigovaranje što nisu otvoreni pregovori o pristupanju s Albanijom i Sjevernom Makedonijom.
I sam Kongres Europske pučke stranke protekao je u znaku diskrepancije između sudionika koji su ili otvoreni populisti, suverenisti, ksenofobi i rasisti ili su pak otvorili vrata koalicijama s neofašističkim partijama koje su u porastu, kao u slučaju austrijskog premijera Kurza.
Europski pučani su i na svom kongresu pokazali svoju dvoličnu suštinu: s jedne strane se novi predsjednik Europske pučke stranke Donald Tusk obrušio na autokrate i populiste te na one koji postavljaju ”ograde i panoe s antimigrantskom propagandom”, dok su mu baš ti pljeskali iz publike. A među njima i ostarjeli Berlusconi, koji je u izjavama za talijanske novinare istaknuo kao glavnu opasnost za Europu – komunizam!
U takvom košmaru, a zapravo globalnom kaosu, i Rijeka se sprema brojnim manifestacijama proslaviti svoju titulu europske prijestolnice kulture. Zaboravljajući pritom da je ta titula zarađena sloganom ”Luka različitosti”, pri čemu se ta različitost baš i ne vidi osim u kontroverznim ispadima malobrojnih iredentističkih nostalgičara koji su htjeli izvesti performans o D’Anunzijevom pohodu na Rijeku i koji su opravdano marginalizirani akcijom policije i carinskih službi.
Ali je ostala zanemarena multikulturna tradicija Rijeke i njezina jaka komponenta – talijanska kulturna tradicija – odbacivanjem programa Talijanske zajednice u aktivnosti europske prijestolnice kulture. Ponuđeni programi Talijanske zajednice u Rijeci, pristigli na javni natječaj, odbijeni su, a pozivanje na ”luku različitosti” svelo se na jednu jedinu manifestaciju pozivanja na talijansku gastronomsku tradiciju Rijeke.
Ti kontrapunkti samo svjedoče o dubokim jazovima i podjelama, o zidovima u glavama ljudi – a krivnja za to je, logično, na političarima i njihovoj praksi hipokrizije, demagogije, manipulacije i, prije svega, na praksi loše vlasti.
Sa svakim lijepo, ni s kim iskreno – stara krilatica dubrovačke diplomacije – može možda upaliti u svijetu koji se nalazi u globalnom kaosu poremećenih odnosa i vrijednosti, samo kad se to primijeni unutar zemlje – nije više nimalo lijepo.
autograf
No taj jaz ili, bolje reći, ponor bit će još vidljiviji tijekom predsjedavanja Europskom unijom koje očekuje Hrvatsku u prvom semestru 2020. godine. U toj godini dogodit će se i Rijeka kao europska prijestolnica kulture 2020. sa svojim specifičnim kontrapunktom između sadašnjosti i prošlosti.
Hrvatskoj se događa ono što se događalo i Jugoslaviji: jaz između zemlje i njenih predstavnika u svijetu. O tome svjedoči, frapantno, i kontrapunkt između dva događaja koji su obilježili protekle dane – štrajka prosvjetnih radnika i Kongresa Europske pučke stranke u Zagrebu. No taj jaz ili, bolje reći, ponor bit će još vidljiviji tijekom predsjedavanja Europskom unijom koje očekuje Hrvatsku u prvom semestru 2020. Godine
Prvo o štrajku: bez obzira na to što se režimska štampa (ne rabim ovdje hrvatsku rječničku inačicu ”tisak”, jer pojam ”režimska štampa” bolje odražava bijedu ulizičkog mentaliteta jednog dijela medija prema režimu koji vlada u Hrvatskoj, iako pojam ”tisak” lakše asocira na – pritisak) obrušava na prosvjetne radnike i njihove sindikate te brani Vladu, a s njom i premijera Plenkovića, oni su u pravu kada traže zaštitu svojeg dostojanstva i primjerenu nagradu za svoj rad.
Koji je ionako frustrirajući, jer ne samo da vlasti očekuju od prosvjetara da stvore dobre hrvatske nacionaliste, ksenofobe i vjerske fundamentaliste, već ih za to i sramotno nisko plaćaju.
U žrvnju između nametnutih nastavnih planova i programa koji odišu naftalinom 19. stoljeća, uz miris tamjana i otužnog etnocentrizma zbog kojega nove generacije, čim uzmognu, bježe u inozemstvo i svojeg osobnog integriteta, prosvjetni ”djelatnici” su uz to izloženi preziru javnosti i političara.
I ne samo tome, već i prijetnjama i zastrašivanjem pojedini predstavnici režima na lokalnoj razini žele mobilizirati roditelje da izvrše pritisak na štrajkaše da prekinu štrajk, kao što je to slučaj ličko-senjskog župana Darka Milinovića.
Srećom postoji i primjer drugačije reakcije, kao što je to slučaj primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine koji smatra da za štrajk nisu odgovorni učitelji, nego Vlada i koji ističe da ona mora prihvatiti dio zahtjeva prosvjetara.
Iz tog kontrapunkta, kao i opće mobilizacije prosvjetara i njihovih sindikata, vidljivo je da je hrvatsko društvo duboko podijeljeno između režima s jedne strane i onih koji svoju plaću zarađuju u teškim uvjetima brojnih pritisaka koje režim vrši na njih.
Ironiziranje nekih branitelja režima koji upućuju prosvjetne radnike da se ugledaju na radnike hrvatskih škverova koji ”također nisu zaslužili svoje plaće” djeluje stoga otužno u općoj larmi kojom se želi natjerati učitelje da prekinu štrajk.
Radnici škverova nisu ni mogli zaslužiti svoje plaće koje su im odnijeli brojni menadžeri postavljeni od te iste države i u čije su se kase slijevali profiti dok su se stvari dobro razvijale, a kada je krenulo na gore, ti su se menadžeri mirno pokupili i iskoristili svoje menadžerske ugovore na pristojne otpremnine.
Prijetnjama i zastrašivanjem pojedini predstavnici režima na lokalnoj razini žele mobilizirati roditelje da izvrše pritisak na štrajkaše da prekinu štrajk, kao što je to slučaj ličko-senjskog župana Darka Milinovića
U ovakvoj situaciji državno se vodstvo ne snalazi, jer bi logičan potez bio da se što prije prihvate zahtjevi štrajkaša i vrati hrvatskoj prosvjeti oduzeti dignitet kroz manipulaciju školskim programima i mizernim uvjetima rada.
Koji se, uzgred budi rečeno, odnose i na sveučilišta, gdje su nastavnici potplaćeni i stoga se nije čuditi što odljev mozgova poprima sve alarmantnije razmjere.
Na drugoj strani, pak, servira se niz uspjeha na međunarodnom planu: premijera Plenkovića hvali se kao uspješnog pregovarača u okviru Europske pučke stranke, koja je i sama odgovorna za porast populizma i suverenizma u Europi i koja se nije u stanju obračunati s autoritarnim liderima iz svojih redova koji otvoreno zagovaraju uspostavu autoritarnih režima i šuruju s neofašistima.
Činjenica je da se Kongres Europske pučke stranke prikazuje kao uspjeh hrvatske stranačke politike, naravno HDZ-ovske, i kao dio uspješne proeuropske politike jednog dijela njezinog vodstva, koje je pak u dubokoj diskrepanciji s populističkim bićem te stranke.
Europski semestar koji počinje 1. siječnja bit će još jedan paradoks hrvatske politike: prema van europski, prema unutra – turbobalkanski, baš onako kako naša predsjednica doživljava ”region” ironizirajući regiju kojoj Hrvatska neizbježno pripada geopolitički i što bi trebalo biti poticajem da u toj regiji djeluje konstruktivno i ne izaziva visoke tenzije u odnosima sa svojim susjedima.
Stoga se hrvatska primjedba, diplomatski uljudno, upućena kolegama pučanima-populistima (među kojima nisu samo Orban i prvaci Višegradske skupine) svela samo na prigovaranje što nisu otvoreni pregovori o pristupanju s Albanijom i Sjevernom Makedonijom.
I sam Kongres Europske pučke stranke protekao je u znaku diskrepancije između sudionika koji su ili otvoreni populisti, suverenisti, ksenofobi i rasisti ili su pak otvorili vrata koalicijama s neofašističkim partijama koje su u porastu, kao u slučaju austrijskog premijera Kurza.
Europski pučani su i na svom kongresu pokazali svoju dvoličnu suštinu: s jedne strane se novi predsjednik Europske pučke stranke Donald Tusk obrušio na autokrate i populiste te na one koji postavljaju ”ograde i panoe s antimigrantskom propagandom”, dok su mu baš ti pljeskali iz publike. A među njima i ostarjeli Berlusconi, koji je u izjavama za talijanske novinare istaknuo kao glavnu opasnost za Europu – komunizam!
Europski semestar koji počinje 1. siječnja bit će još jedan paradoks hrvatske politike: prema van europski, prema unutra – turbobalkanski, baš onako kako naša predsjednica doživljava ”region” ironizirajući regiju kojoj Hrvatska neizbježno pripada geopolitički i što bi trebalo biti poticajem da u toj regiji djeluje konstruktivno i ne izaziva visoku tenziju u odnosima sa svojim susjedima. I sam Kongres Europske pučke stranke protekao je u znaku diskrepancije između sudionika koji su ili otvoreni populisti, suverenisti, ksenofobi i rasisti ili su pak otvorili vrata koalicijama s neofašističkim partijama koje su u porastu, kao u slučaju austrijskog premijera Kurza
U takvom košmaru, a zapravo globalnom kaosu, i Rijeka se sprema brojnim manifestacijama proslaviti svoju titulu europske prijestolnice kulture. Zaboravljajući pritom da je ta titula zarađena sloganom ”Luka različitosti”, pri čemu se ta različitost baš i ne vidi osim u kontroverznim ispadima malobrojnih iredentističkih nostalgičara koji su htjeli izvesti performans o D’Anunzijevom pohodu na Rijeku i koji su opravdano marginalizirani akcijom policije i carinskih službi.
Ali je ostala zanemarena multikulturna tradicija Rijeke i njezina jaka komponenta – talijanska kulturna tradicija – odbacivanjem programa Talijanske zajednice u aktivnosti europske prijestolnice kulture. Ponuđeni programi Talijanske zajednice u Rijeci, pristigli na javni natječaj, odbijeni su, a pozivanje na ”luku različitosti” svelo se na jednu jedinu manifestaciju pozivanja na talijansku gastronomsku tradiciju Rijeke.
Ti kontrapunkti samo svjedoče o dubokim jazovima i podjelama, o zidovima u glavama ljudi – a krivnja za to je, logično, na političarima i njihovoj praksi hipokrizije, demagogije, manipulacije i, prije svega, na praksi loše vlasti.
Sa svakim lijepo, ni s kim iskreno – stara krilatica dubrovačke diplomacije – može možda upaliti u svijetu koji se nalazi u globalnom kaosu poremećenih odnosa i vrijednosti, samo kad se to primijeni unutar zemlje – nije više nimalo lijepo.
autograf
