Je li Tito gazio preko leševa?

U Večernjem listu objavljen je krajem travnja tekst njihovog talijanskog dopisnika Silvija Tomaševića pod naslovom „Francuzi objavili knjigu o 22 najveća diktatora“. Među ličnostima obrađenima u zborniku je i Josip Broz Tito. Međutim, ovaj zbornik o 22 diktature ne donosi ništa novo, mada u slučaju Tita uspijeva ponoviti niz netočnih podataka koje je akademska historiografija odavno opovrgnula.

Metodološki problemi i nepoznavanje literature

Iako činjenica da su je napisali „Francuzi“ nije sama po sebi dovoljna reklama, knjigu su zaista sastavila zvučna imena francuske akademske i novinarske scene. Ono što novinar Večernjeg lista ne spominje, a što je bitno za kontekst nastanka knjige, jeste da se radi o autoricama i autorima generalno desne političke orijentacije.

Tako su autori članaka o Lenjinu i Staljinu, recimo, Stéphane Courtois i Nicolas Werth, koautori akademski diskreditirane Crne knjige komunizma. Sam Werth se nakon objavljivanja Crne knjige od nje javno distancirao, iako je napisao trećinu teksta. Isto su uradili njegovi kolege Jean-Louis Margolin i Karel Bartošek, što je knjigu ostavilo bez podrške tri od četiri glavna urednika. Kao razlog naveli su Courtoisovu opsesiju idejom da mora doći do okrugle brojke od sto milijuna žrtava komunizma, koju su ostala trojica smatrali netočnom i naučno neutemeljenom, te njegovo izjednačavanje komunizma s fašizmom i nacizmom. Werth, iako izrazito kritičan prema SSSR-u, bio je posvećen točnom interpretiranju i razumijevanju prirode sovjetskog režima te je isticao da, za razliku od Hitlera, Staljin nije imao logore smrti te se stoga ne mogu izjednačavati.

Ideološki bućkuriš koji se predbacivao Crnoj knjizi komunizma nalazimo i u Stoljeću diktatora. Iako autor iz Večernjeg lista ne navodi kako je došlo do odabira 26 ličnosti iz 22 diktature, pregledom sadržaja ostavlja se utisak da se radi o nasumice izabranim studijama slučaja, jer su u knjizi nabacani (relativno kronološkim redoslijedom) i komunisti i fašisti, i islamistički diktatori kao Khomeini, i diktatori ekstremno-desničarskih kapitalističkih zemalja (Pinochet, Franco ili Stroessner), kao i predstavnici „arapskog socijalizma,“ poput Saddama Husseina i obitelji Assad. Tako na istoj strani povijesti nalazimo Lenjina, koji je stvorio prvu socijalističku državu na svijetu, i Mussolinija, koji je diktaturu uspostavio da bi u Italiji spriječio stvaranje još jedne socijalističke države; Hitlera, koji je započeo Holokaust, te Staljina, čija Crvena armija je Holokaust zaustavila; diktature „Trećeg svijeta“ koje je podržavao Sovjetski Savez, poput Castra, i one koje su podržavale SAD i Kina, poput Crvenih Kmera.

Iako je urednik, Olivier Guez, ugledni novinar i stručnjak za međunarodne odnose, nejasno je koji je bio njegov metodološki standard za odabir određenih diktatora osim pukog publicističkog senzacionalizma. Valjda jedini pokušaj sistematizacije je tvrdnja da su diktatori „uglavnom svi niska rasta.“ Kako se tu uklapaju Gadafi, Hussein i Mao, koji su svi bili visoki preko metar i osamdeset, ili Castro, koji je sa svojih 191cm u mladosti igrao košarku, nije razjašnjeno.

Cijela stvar postaje još problematičnija odabirom Titovog biografa Jean-Christophea Buissona. Ono što novinar Večernjeg lista ne spominje jeste da je Buisson francuski biograf četničkog kolaboracionističkog vođe i ratnog zločinca, Draže Mihailovića, kojeg smatra „srpskim De Gaulleom“ (po svemu sudeći, ovo bi trebalo biti afirmativno i ne odnosi se na De Gaulleove ratne zločine nad Alžircima tijekom njihovog rata za neovisnost od Francuske). Pritom Buisson zastupa teoriju urote, popularnu u srpskim nacionalističkim krugovima, da je Tito odgovoran za „genocid“ nad srpskim narodom.[1]

Ova strana Buissonovog djela svakako bi bila zbunjujuća publici u državi u kojoj je u javnosti ipak, iz ideoloških razloga, dominantna slika u ogledalu ove hipoteze, a to je teorija urote da je Tito odgovoran za „genocid“ nad hrvatskim narodom. Iako hrvatskim konzervativnim glasilima[2] obično ne promiče nečija glorifikacija četništva, izgleda da se to može prešutjeti kada se radi o autoru čije poglavlje je posvećeno difamaciji Tita, makar on to i radio za potrebe srpskog nacionalizma.

Buissonova glorifikacija Mihailovića na stranu, problem s njegovim poglavljem o Titu je prvenstveno u tome što ostaje utisak da ne poznaje aktualnu literaturu o ličnosti o kojoj piše, naročito ne na srpsko-hrvatskom jeziku. Citira samo nekoliko biografija Tita i par akademskih članaka, prije svega na francuskom i na engleskom jeziku.[3] Od novijih autora, nema ni Nikite Bondareva, ni Ive Goldsteina, ni Ljubodraga Dimića. Pritom, autor je za ozbiljnu kritiku Tita mogao makar koristiti sofisticiranije i nesenzacionalističke radove Stevana K. Pavlowitcha, umirovljenog profesora na Sveučilištu u Southamptonu i također monarhističkog emigranta iz Jugoslavije.

Ovako, dobar dio detalja koje spominje novinar Večernjeg lista djeluju kao da su zasnovani na nekoliko Titovih autobiografskih kazivanja te par propagandnih pamfleta četničke emigracije u Francuskoj. Uslijed takvog amaterskog pristupa, Buissonovo poglavlje ne doprinosi novim saznanjima o Titovom životu i radu, ali zato iznova ponavlja diskreditirane ili nedokazane mitove, i iznosi detalje koji bi više odgovarali žutoj štampi nego djelu koje pretendira na određenu historiografsku ozbiljnost i rigoroznost.

Smrt Blagoja Parovića

Priču o Titu i Buisson i Večernji list otvaraju priopviješću o smrti Blagoja Parovića. Blagoje Parović bio je inteligentni i sposobni obućarski radnik iz Hercegovine, koji je uslijed siromaštva svo svoje (neformalno) obrazovanje stekao kroz komunistički pokret te se tako iz male i zaostale sredine uzdigao među najpoznatije međunarodne revolucionare.[4] Danas je doživio tu sudbinu da ga se netko sjeti tek kada treba reći, bez ikakvog dokaza, da ga je „ubio Tito,“ a njegov životni put i djelo ostaju zaboravljeni. Buisson je priču o Titovoj tobožnjoj odgovornosti za smrt Parovića očigledno izvukao iz Pirjevčeve knjige Tito i drugovi, jer se tamo navodi identična anegdota, prema kojoj Tito Anki Butorac 1939. godine kaže da je njenog partnera, Blagoja Parovića, u Španjolskoj „poslao u smrt.“[5]

Sa ovom tvrdnjom postoji čitav niz problema. Za početak, Pirjevčev izvor je zaostavština Vladimira Dedijera. Da budem precizniji, Dedijer tvrdi da mu je Leo Mates rekao da je Anka Butorac (poginula 1942. godine) rekla da joj je Tito rekao, četrdeset dvije godine ranije. Dakle, radi se o informaciji koja dolazi, u najboljem slučaju, kao usmeno svjedočenje iz treće ruke. Pritom ta informacija nije potkrijepljena niti jednim arhivskim dokazom koji bi uputio da je Tito u vrijeme građanskog rata boravio u Španjolskoj. Povrh svega, Buisson netočno navodi čak i Parovićem datum pogibije: piše (a Večernji list prenosi) da je poginuo 6. lipnja 1937. godine,[6] iako je zapravo poginuo 6. srpnja, tijekom bitke za Brunete.

Odsustvuje i motiv za ubojstvo. Naime, priča koja se obično servira je ta da je Blagoje Parović bio Titov rival za preuzimanje KPJ nakon što je generalni sekretar partije Milan Gorkić uhićen kao engleski špijun u Moskvi.[7] Međutim, Gorkić je uhićen 14. kolovoza 1937. godine, dakle više od mjesec dana nakon Parovićeve pogibije. Buisson pokazuje nepoznavanje čak i domaćih teorija urote, pa tako ne spominje onu mnogo popularniju, prema kojoj je za Parovićevu smrt bio odgovoran komunista Vlajko Begović (o kojoj sam prije nekoliko godina pisao u časopisu Novi plamen).

U svakom slučaju, Buisson se fokusira na hipotezu da je Tito bio agent NKVD-a u Španjolskoj koji je „više vremena potrošio u likvidiranju trockista nego u organiziranju borbe protiv frankista i falangista.“ Međutim, i sam Pirjevec, koji je od akademskih povjesničara jedini koji zapravo ostavlja mogućnost da je Tito možda i bio u Španjolskoj, ograđuje se i pita se „koliko je ova tvrdnja vjerodostojna.“[8] Herve Lemesle, koji u svojoj kapitalnoj disertaciji o jugoslavenskim „Španjolcima“ ima i zaseban dio o njihovim obavještajnim aktivnostima, Tita ne spominje kao agenta NKVD-a, ni kao sudionika građanskog rata.[9]

Na kraju krajeva, imamo dovoljno informacija da u detalje rekreiramo podrijetlo i razvoj mita o Parovićevom navodnom ubojstvu od strane komunista. Da je Tito kojim slučajem danas živ, njega bi vjerojatno začudila teorija prema kojoj je on odgovoran za Parovićevu smrt – zato što je on za života, kao i drugi komunisti, čuo za teoriju urote prema kojoj je za Parovićevu smrt odgovoran Milan Gorkić. Naime, prvi poslijeratni spomen navodnog ubojstva Parovića nalazi se već u knjizi objavljenoj o njemu 1955. godine. Todor Vujasinović, rani biograf Parovića, tvrdio je da ga je Gorkić namjerno poslao u Španjolsku da pogine.[10] Tek osamdesetih, kada je iz političkih i ideoloških razloga postalo popularno napadati Tita, pojavila se teorija da je on, a ne Gorkić, odgovoran za Parovićevu smrt.

Bugarski komunist Vladimir Poptomov je još u svibnju 1938. godine javio Kominterni da određeni španjolski borci šire glasine o Gorkićevoj umiješanosti u smrt Blagoja Parovića.[11] Iako je Gorkić pola godine ranije osuđen na smrt pod lažnim optužbama za špijunažu, čak ni Kominterna nije vjerovala ovim optužbama, i nije ih smatrala ničim do pukim nagađanjima nastalim u atmosferi sumnje i nepovjerenja uzrokovane „izdajom“ generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije.

Je li Tito ikoga potkazao u Moskvi?

Ako Tito nije bio odgovoran za smrt Parovića, je li bio odgovoran za smrt Gorkića? Buisson tvrdi da jeste. Međutim, i sama tvrdnja da je Gorkić strijeljan kao „engleski špijun“ je netočna i zasnovana na nagađanjima koja su desetljećima prepisivana od jednog autora do drugog.[12]

Konstruirana optužnica protiv Gorkića zasnivala se na izmišljotini, iznuđenoj pod mukama, da je tajno radio sa Zinovjevim i Buharinom na rušenju Staljina i sovjetskog sistema. Po svemu sudeći, Gorkić se trebao naći na optuženičkoj klupi u okviru četvrtog, nikad održanog montiranog procesa u Moskvi, do kojeg nije došlo jer je jedan od vodećih ljudi Kominterne, Osip Pjatnicki, više od godinu dana pod mukama odbijao da prizna svoju izmišljenu krivnju.[13]

Buisson navodi, a Večernji list prenosi, da je Tito „iz Jugoslavije“ uputio optužbu „da je Gorkić nepoznat masama jer više vremena provodi u Parizu i Beču nego što je s radničkom klasom, pa čak i da surađuje s antikomunističkom monarhijom u Beogradu.“

Za početak, ovaj drugi dio optužbe, da Gorkić surađuje s monarhijom, ne postoji u niti jednom poznatom dokumentu koji je o Gorkiću napisao Tito.[14] Drugo, ti dokumenti nisu pisani „iz Jugoslavije,“ nego u Moskvi. Ideja da bilo tko šalje potkazivačke dokumente preko cijelog kontinenta pokazuje ne samo nerazumijevanje funkcioniranja komunističkog pokreta, nego i najosnovnije povijesno neznanje o radu ilegalnih političkih organizacija uopće. „Optužbe“ o kojima Buisson piše su, dakle, takozvane „karakteristike“ pisane u Moskvi.

Što su bile „karakteristike“? Karakteristike su bile kratki izvještaji koje su komunisti pisali jedni o drugima za Kadrovski odjel Kominterne. Ideja je bila da, u uvjetima ilegalnog rada i zbog itekako stvarnih pokušaja policijske infiltracije, provjereni i iskusni partijski drugovi mogu biti najbolji svjedoci nečije pouzdanosti za partijski rad.

Neosporna je činjenica da je te karakteristike kasnije, tijekom 1937. i 1938. godine, koristio NKVD u svojim istragama, što je bio presedan.[15] Međutim, bizarno je očekivati da su Titove karakteristike o Gorkiću iz ožujka 1935. godine pisane s idejom da diskreditiraju njegovog nadređenog i rezultiraju njegovim uhićenjem dvije i pol godine kasnije. Niti je Tito bio vidovit da zna kako će njegove karakteristike biti korištene kroz par godina, niti je napisao nešto pretjerano kritično o svom nadređenom.

Zanimljiv je i odabir „dokaznog materijala.“ Ako je, po Buissonu, zaista bilo pogubno to što je Tito napisao „da je Gorkić nepoznat masama,“ zašto se ne osvrće na Titovu izjavu iz rujna 1938. godine u kojoj za Gorkića, nakon što je već strijeljan, kaže „nisam mislio da je on špijun, već karijerist“?[16] Zašto se sam Gorkić, u posljednjoj autobiografiji koju je napisao pred smrt, i koja je historiografiji poznata već skoro tri desetljeća, brani od optužbi Đure Cvijića, Koste Novakovića, Vilima Horvaja, Janka Jovanovića i Kamila Horvatina, ali ne i Tita?[17]

Buisson očigledno nije upoznat ni s ovom autobiografijom, ni s vrlo ozbiljnim optužbama protiv Gorkića koje su u to vrijeme upućivali njegovi partijski suborci. Pošto Buissona više zanima diskreditacija nego povijesna istina, on se ovim pitanjima ne bavi, nego lijeno zaključuje da je Tito morao biti odgovoran za smrt Gorkića. Pritom zaboravlja (ili, vjerojatnije, ne zna) najvažnije pravilo staljinskih čistki: onaj koji optužuje je najsumnjiviji, jer se s optužbama uvijek povlači pitanje zašto svoje sumnje nije ranije iznio.

Između Hitlera i Staljina

Buissonova priča nastavlja se periodom između 1939. i 1941. godine, odnosno od potpisivanja pakta Molotov-Ribbentrop do nacističkog napada na SSSR. Autoru Večernjeg lista nije nimalo sumnjivo što u ovom odjeljku Buisson hvali četnike i njihovu borbu protiv okupatora. Naravno, implikacija je da su četnici stupili u borbu protiv fašizma (iako se pojam „antifašizam“ u četničkim dokumentima nikada ne spominje), dok su partizani bili pasivni jer su SSSR i nacistička Njemačka, navodno, bili „saveznici.“

Drugi dio ove priče popularan je u Hrvatskoj javnosti iz ideoloških i političkih razloga, a prvi i ne baš, iako je za potrebe ovog članka ostavljen, te smo tako doživjeli da Večernji list poprilično izravno hvali četnike kao borce protiv fašizma.

Buisson ističe da je Tito nakon Travanjskog rata „počeo proglasima napadati ne okupatore, već jugoslavensku vladu koja je izdala narod i “širenje šovinizma.” Što ćemo onda s proglasom CK KPJ od 15. travnja 1941. godine, koji osuđuje okupaciju i poziva na hrvatsko-srpsko bratstvo?[18] Ili s onim napisanim mjesec dana kasnije, u kojem se kaže da je zadaća Komunističke partije Hrvatske „da radi neumorno na bratstvu i slozi hrvatskog i srpskog naroda, da ujedinjuje te narode u borbi protiv okupatora i šake uzurpatora“?[19]

Niko ne spori da je cjelokupna politika Sovjetskog Saveza i Kominterne do lipnja 1941. godine bila označena tenzijom između proklamirane neutralnosti i antifašizma koji je bio dio komunističke ideologije od njenog formiranja. Međutim, inzistirati da je KPJ sjedila skrštenih ruku do 22. lipnja 1941. godine je iluzorno i povijesno netočno. Na kraju krajeva, komunisti su usprkos proklamiranoj neutralnosti SSSR-a proganjani od samih početaka okupacije, a Prvi sisački partizanski odred osnovan je istog dana kada je napadnut Sovjetski Savez. Ili se 79 ljudi spontano okupilo i u manje od 24 sata, bez ikakve prethodne pripreme, i u roku od par sati osnovalo odred osposobljen za gerilsko ratovanje?

Članak u Večernjem listu dalje ignorira Buissonov opis građanskog rata u Jugoslaviji, jer je on u suštini opis pročetničkih povijesnih revizionista: Mihailović mudro čeka oslobođenje te izbjegava sukobe s okupatorima, dok Tito vodi borbu bez obzira na žrtve.[20] Ova klasična zamjena teza ne obraća pažnju na aktivne napore partizana da spriječe pokolje civila, kao ni na činjenicu da je i vojna neutralnost doprinosila produženju okupacije, a da je „svaki dan produženja prisustva nemačke oružane sile na tlu Jugoslavije podrazumevao stotine, ponekad hiljade, novih žrtava u redovima JA i među civilnim stanovništvom.“[21] Naravno, izbjegava se i činjenica da bi jedinice koje su inače bile zauzete partizanskom borbom u Jugoslaviji, u slučaju partizanske pasivnosti, predstavljale značajno pojačanje fašistima na Istočnom frontu, što je u najmanju ruku moglo još više produžiti rat.

Na kraju krajeva, Buisson ignorira i ono najbitnije, a to je da četnici nisu bili „pasivni,“ nego su aktivno i sustavno surađivali s okupatorom te sudjelovali u napadima na partizane i zločinima nad civilima zajedno s Nijemcima, Talijanima i ustašama. Večernji list, kao i Buisson, samo suhoparno prenosi da su Saveznici 1943. godine odlučili da umjesto Mihailovića podrže Tita. Iako se poziva na Pirjevca kada mu odgovara, Buisson ignorira Pirjevčeve uvide kada se radi o uzrocima te savezničke odluke. Naime, odluku su inicirali Britanci, a povod je bio saznanje, na osnovu presretnutih i dešifriranih poruka njemačke vojske, da Mihailovićevi četnici otvoreno surađuju s Wehrmachtom.[22]

Narativ o ratu se, predvidivo za standarde pročetničkog revizionizma, završava pričom o tobožnjoj srpskoj Golgoti na kraju rata, „jer su u većini bili uz kralja i Mihailovića.“ Interesantno da autoru recenzije nije bilo ni malo sumnjivo što Buisson piše o Srijemskom frontu, ali ne i o Bleiburgu. Tako saznajemo da je u Srijemu poginulo „oko 37.000 Srba,“ što je bila, naravno, „kazna“ za Srbe. Radi se o još jednoj zamjeni teza, jer Srijemski front, logično, nisu stvorili oni koji su napredovali ka zapadu i željeli oslobođenje ostatka zemlje, nego oni koji su htjeli održati okupaciju.

Drugim riječima, front je nastao tako što su ga uspostavili Wehrmacht i domobrani da bi osigurali izlaz Armijske grupe „E“ s Balkana i njeno suprotstavljanje Crvenoj armiji i Jugoslavenskoj armiji u Podunavlju. Četnici Draže Mihailovića igrali su ključnu ulogu u osiguravanju bokova njemačkih snaga tijekom njihovog povlačenja kroz Sandžak i Bosnu.[23] Četnici stoga snose direktnu odgovornost i za produženje rata na prostoru Jugoslavije i za smrti mladih regruta iz Srbije na Srijemskom frontu. Ostaje i pitanje, odakle drugdje su mogli biti regruti, u imaginariju Buissona i drugih pročetničkih autora, kada je upravo četnička kolaboracija usporila oslobođenje Bosne i Hrvatske?

Za kraj, vrijedi spomenuti i činjenicu da je Buissonova brojka od 37.000 mrtvih izmišljena; u literaturi se obično spominje oko 15.000 savezničkih gubitaka na Srijemskom frontu, što ne uključuje samo borce JA, nego i Crvene armije i Bugarske narodne armije.[24]

Karikaturalni socijalizam

Kako cijeli članak djeluje kao da je pisan za potrebe hladnoratovske propagande pedesetih, nije iznenađujuće ni da na kraju nudi samo puku karikaturu jugoslavenskog socijalizma. To jest, o socijalizmu konkretno ništa nećete saznati, osim da je Tito volio vožnje „u Rolls-Royceu koji mu je poklonila kraljica Elizabeta.“ Očigledno je sasvim prihvatljivo da Britanija ima neizabrane vladare koji vladaju do smrti i imaju dovoljno bogatstva za poklanjanje skupih auta, dokle god nisu komunisti.

U svakom slučaju, ostaje utisak da je autor Večernjeg lista samo preletio preko dijela o trideset godina Titove vladavine, od 1950. do 1980, koji su ujedno i najbitniji dio povijesti Jugoslavije u dvadesetom stoljeću, pošto im je posvetio svega nekoliko pasusa. Međutim, uvidom u knjigu vidi se da to zapravo nije slučaj, nego je Buisson tom ključnom periodu posvetio nepune tri stranice.[25] Dakle, u knjizi koja je navodno o diktatorima, 30 od 35 godina diktature ostaje praktično neistraženo.

Za Buissona, priča o Titu očigledno prestaje raskidom sa Staljinom, a prvih tri-četiri godine njegovog režima služe samo kao karikatura koja bi trebala predstaviti jednu monolitnu i statičnu tridesetpetogodišnju vladavinu. Na kraju krajeva, ako nema razlike između Hitlera i Staljina, zašto bi bilo razlike između Staljina i, recimo, Castra, Brežnjeva ili Mao Cetunga, a kamoli unutar jedne duge vladavine Josipa Broza Tita? Periodizacija je potpuno odsutna u Buissonovom djelu, a njegovo poznavanje jugoslavenskog socijalizma je očito potpuno površno.

Dio o SFRJ obiluje nizom netočnih informacija. Saznajemo, na primjer, da je opasnost od gladi nakon Drugog svjetskog rata bila posljedica petogodišnjeg plana industrijalizacije, koji „je bio previše ambiciozan, neostvariv,“ a ne toga što je, kao po tvrdnjama suvremene povijesne nauke, Jugoslavija doživjela nezapamćena razaranja u ratu. Pored stotina tisuća mrtvih, tri i pol milijuna ljudi našlo se bez krova nad glavom, od ranije siromašna država je postala još siromašnija, a uništenje infrastrukture onemogućilo je brz transport hrane.[26] Možda je, po Buissonu, i to bila krivica Tita koji se borio protiv okupatora, a ne samih okupatora i njihovih suradnika?

Jedini opis unutarnjeg ustrojstva socijalističkog sustava je paušalna i povijesno nepismena usporedba socijalističke Jugoslavije s feudalizmom: „Kardelju Sloveniju, Rankoviću Srbiju, Đilasu Crnu Goru…” Šteta je što tri tačke ostavljaju nejasnim tko bi bili, recimo, feudalni gospodari Hrvatske, Kosova, ili Makedonije? Ili zašto djeca navedenih nisu naslijedila vlast, ako se radi o feudima? Ili kako je točno Milovan Đilas bio feudalni gospodar Crne Gore, kada je bio njen premijer svega četrdeset dana tijekom 1945. godine?

Među problematičnijim proizvoljnim opisima iz pera Buissona (koje Večernji list ne dovodi u pitanje) je rasistički i kolonijalistički opis Tita kao „istočnog satrapa“. Francuska je klišeima o „orijentalnim satrapima“ stoljećima pravdala kolonijalizam kojim se bogatila na grbači porobljenih naroda Afrike i Azije. Tendencioznost ovakvih opisa ostavlja utisak nekog kolonijalnog upravnika iz doba Treće Francuske Republike koji samouvjereno „divljacima“ objašnjava što nije u redu s njihovim vođama. O podršci „diktatora“ Tita antikolonijalnim borbama protiv „demokratske“ Francuske koja je porobljavala Afriku ni riječi. Lijepo je iz Pariza držati lekcije divljacima o njihovim zaostalim diktaturama, ali bilo bi intelektualno pošteno makar spomenuti da je kroz većinu povijesti Francuske „demokracije“ pravo glasa bilo rezervirano prvenstveno za bijele ljude (a tek od 1944. za žene).[27]

Za kraj svog priloga, Buisson je osjetio potrebu da ponovi neka opća mjesta koja su u historiografiji uvelike diskreditirana, što njemu očito nije poznato. Tako čujemo nebuloznu tvrdnju da se „oko Tita njegovao kult ličnosti dostojan Sjeverne Koreje,“ usprkos povjesničarskim istraživanjima koja pokazuju da je Titov kult bio komparativno mali čak i u odnosu na predratni kult karađorđevićevske dinastije, a kamoli drugih socijalističkih država.[28]

Naravno, nužno pominje i neznanstvenu teoriju o „totalitarizmima,“ očigledno neupućen i u rad slovenskog sociologa Sergeja Flerea, koji je pokazao da, čak i po poprilično nategnutoj i znanstveno neutemeljenoj definiciji „totalitarizma“ iz vremena Hladnog rata, Titova Jugoslavija ne ispunjava uvjete da bude nazvana „totalitarnom.“[29] Sasvim izvjesno je da ne poznaje ni novija istraživanja koja se bave realnim sustavnim ograničenjima Titove osobne moći, poput nedavno objavljenog i izrazito zanimljivog članka Dejana Jovića o pismima „običnih ljudi“ Titu.[30] Ništa od ovoga nije ga, naravno, spriječilo da napiše površan članak pun proizvoljnih sudova, koji je Večernji list djelomično prenio.

Narativ „gaženja preko leševa“: od Večernjih novosti do Večernjeg lista

Kao i u slučaju s teorijama urote o Titovom podrijetlu, u slučaju nedavnog članka Večernjeg lista možemo vidjeti kako opća mjesta srpske nacionalističke propagande o Titu prelaze u hrvatski kontekst i postaju opća mjesta domaće desnice, za dnevnopolitičke potrebe koje predstavljaju sliku u ogledalu onih u Srbiji. Buissonova priča zasnovana je na općim mjestima o Titovoj tobožnjoj mržnji prema Srbima, koja su preuzeta iz djela srpskih pročetničkih revizionista, a onda traljavo nakalemljena u Večernji list.

Međutim, mit o Titovom „gaženju preko leševa“ u Moskvi tridesetih, na koji odlazi veliki dio članka, ima drugi korijen. Radi se o pisanjima Pere Simića, srpskog novinara i bivšeg komunista. Simić je politički uklonjen iz Saveza komunista u „čistki liberala“ 1972. godine, ali se, za razliku od Latinke Perović i Marka Nikezića, koji su ostali liberali, okrenuo srpskom nacionalizmu. Kao urednik srpskih desničarskih novina Večernje novosti tijekom devedesetih, stekao je ugled i veze neophodne za popularizaciju svojih radova o Titu tijekom dvijetisućitih. U to vrijeme on je odradio veliki posao na prikupljanju primarnih izvora iz fondova Kominterne u Moskvi, koje između ostalog koristim i u ovom članku.

Usprkos objavljivanju značajnih dokumenata, Simić nije poznavao ni kontekst Sovjetskog Saveza tridesetih, ni načine nastanka primarnih izvora s kojima je radio, niti funkcioniranje sigurnosnih struktura Kominterne i SSSR-a. Njega nije interesirala povijesna istina, nego isključivo politička diskreditacija Tita, kojeg je smatrao odgovornim za vlastiti politički pad sedamdesetih. Njegove radove stoga, pored pristranosti, odlikuje i činjenično netočna i selektivna interpretacija materijala s kojima je radio.

Kako je bio prvi koji se ovom temom uopće bavio, njegove pseudopovijesne tvrdnje dobile su prostor i u mnogim mainstream medijima, poput Jutarnjeg lista. Pored toga, povjesničar i novinar Zvonimir Despot mu je davao legitimitet tako što je potpisivao koautorstvo izdanja njegovih knjiga – bez da je ispravljao niz povijesnih grešaka u njima, poput tvrdnje Simića da je „dokazao“ da je Tito sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu.[31]

Iako stalno slušamo klišee da se o Titu mnogo toga ne zna, ili da mnoge stvari ostaju neotkrivene, mnogo je veći problem što se o njemu šire izmišljotine raznih pseudopovjesničara, dok radovi ozbiljne akademske historiografije ostaju u zapećcima vlastite discipline i rjeđe izazivaju ozbiljnu pažnju šire javnosti. Problem s Titom, drugim riječima, nije o tome što je nedovoljno rečeno, nego o tome što ljudi slušaju samo ono što žele čuti i što odgovara njihovim postojećim političkim predrasudama. Zato npr. u javnosti stalno slušamo o ubojstvima hrvatskih ili srpskih kolaboracionista nakon rata kao o etnički motiviranim zločinima, dok zapravo etnički motiviran progon njemačkih civila ostaje na marginama, beskoristan za ičije nacionalističko potkusurivanje.

Profesionalna historiografska dela o povijesti jugoslavenskog komunizma, poput biografije Tita Geoffreya Swaina ili Lemesleove studije o španjolskim borcima godinama čekaju prijevod, a senzacionalistička pisanja Pere Simića ili Buissona momentalno privlače pozornost medija i bez problema nalaze nakladnike.

Stefan Gužvica je povjesničar, doktorand na Sveučilištu u Regensburgu. Autor je knjige “Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije tijekom Velike čistke 1936-1940”.

ISPRAVAK: U izvornoj verziji ovog teksta pogrešno je bilo navedeno da je Večernji list najtiražniji dnevni list u Hrvatskoj. Najtiražniji dnevni list u Hrvatskoj je 24sata.

[1] Herve Lemesle, „Des Yougoslaves engagés au XXe siècle: itinéraires de volontaires yougoslaves en Espagne républicaine“, doktorska disertacija, Sveučilište Paris 1 Panthéon-Sorbonne, prosinac 2011, str. 27.

[2] Karakterizacija Večernjeg lista kao konzervativnih novina preuzeta je iz izvještaja „The case of Croatia“ u zborniku „Media policies and regulatory practices in a selected set of European countries, the EU and the Council of Europe.“ Izvještaj je arhiviran ovdje.

[3] Jean-Christophe Buisson, „Tito ou le grand bluff“ u Olivier Guez, „Le Siècle des dictateurs,“ Pariz 2019, str. 169-170.

[4] O njemu je napisana i poprilično zanimljiva biografija. Đorđe O. Piljević, „Čovek ideja i akcije,” Beograd 2001.

[5] Jože Pirjevec, „Tito i drugovi: I deo,“ Beograd 2013, str. 77-78.

[6] Buisson, „Tito ou le grand bluff,“ str. 151.

[7] Vidi, na primjer, Pavluško Imširović, „Predgovor – Borba protiv trockizma u KP Jugoslavije“ u Žan Žak Mari, „Trockizam i trockisti,“ Beograd 2011, str. 10.

[8] Pirjevec, „Tito i drugovi: I deo,“ str. 76.

[9]  Lemesle, „Des Yougoslaves engagés au XXe siècle,“ str. 425-428.

[10] Todor Vujasinović (ur.), „Blagoje Parović: Građa za biografiju,“ Sarajevo 1955, str. 19. Navedeno u Vjeran Pavlaković, „Yugoslav Volunteers in the Spanish Civil War,“ Beograd 2016, str. 68.

[11] Stefan Gužvica, „Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936. – 1940.,“ Zagreb 2020, str. 106-107.

[12] Gužvica, „Prije Tita,“ str. 52.

[13] Gužvica, „Prije Tita,“ str. 58-59.

[14] A napisao ih je ukupno dva. Vidi Pero Simić, „Tito, svetac i magle,“ Beograd 2005, str. 68-69, 80-82.

[15] William J. Chase, „Enemies within the Gates? The Comintern and Stalinist Repression, 1934-1939,“

New Haven and London 2001, str. 6-7.

[16] Simić, „Tito,,“ str. 82.

[17] Gužvica, „Prije Tita,“ str. 55.

[18] “Zbornik dokumenata i podataka o narodno-oslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom V – Borbe u Hrvatskoj, knjiga 1 – travanj-listopad 1941.,” Beograd 1952, str. 5-7.

[19] “Zbornik, tom V, knjiga 1,” str. 4.

[20] Buisson, „Tito ou le grand bluff,“ str. 159-160.

[21] Milan Radanović, „Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945),“ Beograd 2015, str. 376.

[22] Pirjevec, „Tito i drugovi: I deo,“ str. 239-240. O ovome je detaljnije pisano u John Cripps, „Mihailovic or Tito? How the Codebreakers Helped Churchill Choose,“ u Michael Smith, Ralph Erskine (ur.), „The Bletchley Parks Codebreakers,“ London 2011, str. 237-263. Arhivirana verzija članka dostupna je ovdje.

[23] Radanović, „Kazna i zločin,” str. 375.

[24] Dragoljub Tmušić, „Sremski front 23.X 1944 – 13.IV 1945.,“ Novi Sad 1987, str. 53.

[25] Buisson, „Tito ou le grand bluff,“ str. 167-169.

[26] Vladimir Unkovski-Korica, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia; From World War II to Non-Alignment,“ London, New York 2016, str. 39.

[27] O detaljima i kontradikcijama francuskih izbornih zakona u kolonijama, vidi Rudolph A. Winnacker, „Elections in Algeria and the French Colonies under the Third Republic,“ The American Political Science Review 32/2 (1938), str. 261-277.

[28] Milan Radanović, „Kuća terora u Muzeju revolucije,“ Beograd 2014, 66-74.

[29] Sergej Flere, „Was Tito’s Yugoslavia Totalitarian?,“ Političke perspektive: časopis za istraživanje politike 2/2 (2012), str. 7-21.

[30] Dejan Jović, „Comrade Tito, it’s all your fault! Yugoslav Citizens’ Letters to Josip Broz Tito,“ Politička misao: časopis za politologiju 57/4 (2020), str. 7-32.

[31] Pero Simić i Zvonimir Despot, „Tito – strogo poverljivo: arhivski dokumenti,“ Beograd 2010, str. 69.

faktograf