Branislav Mikulić: Veliki jubilej

Nastavak priče Maturalno odijelo.

Ta godišnjica mature bila je posebna. One predratne smo slavili svake godine, dvadeset godina zaredom, na ovu smo čekali čitave dvije decenije. Svi smo je s nestrpljenjem priželjkivali, godinama o njoj pričali, dugo je pripremali.

Rat je pokidao konce među nama, raspršio nas po svijetu, pa smo se mimo svoje volje našli u nepoznatom, s nepoznatim ljudima oko sebe, i dalekim. A u tuđini drugačije oživljavaju sjećanja na stara drugarstva, s protokom vremena ona dobivaju novu boju, svjetliju, skoro pozlaćenu. Mnogi smo godinama čeznuli za osobama s kojima smo bili bliski u mladosti, a nismo znali ni gdje su, ni da li su. Rijetka pisma stizala su na adrese onih koji su bili sretni da je imaju.

Da bi se organizovao naš generacijski susret i proslava, trebalo je uložiti truda. Najteže je bilo saznati adrese vršnjaka raseljenih po svijetu, po globusu cijelom. Mjesecima smo tragali za mjestima boravka kolega, s kolegicama je bilo još teže i duže. Mnoge su udajom promijenile prezime, tu ni Google nije bio od pomoći.

Ipak smo uspjeli, od četiristo učenika koji su bili na balu našeg punoljetstva i zrelosti, na ovaj jubilej došla je skoro polovina. Bilo je dirljivo gledati stare drugare koji se nakon toliko godina ponovo vide, grle i onda otiru suze.

Ja sam imao puno tih zagrljaja, zajedničkih sjećanja i prisjećanja. S nekima na sami dan jubileja, s nekima dan-dva ranije ili pak kasnije, a s nekima u sve tri prilike. Ovo posljednje se desilo s Irenom.

***

Irena je živjela vani, baš kao i ja. No ni mnoge godine izbivanja nisu ugasile njenu ljubav za gradom u kojem je provela djetinjstvo i mladost. To čuh od zajedničkih nam znanaca koji su je često sretali po Sarajevu. Ja je nisam vidio godinama, vjerujem još od vremena kada smo završavali studije. A onda se u kratkom razdoblju od tri dana sretosmo nekoliko puta. Bilo je to za vikend, kada smo obilježavali jubilarnu godišnjicu naše mature. Posljednji susret s Irenom, naš zadnji, zbio se dan nakon velikog generacijskog slavlja.

Bilo je rano jutro, ono junsko, sarajevsko, puno svjetla, a još bez velike jare i vrućine. Najugodniji dio dana, rekao bih. Oboje smo nosili putne torbe, vraćali smo se kućama, u različite krajeve Evrope. Pozvah je na kafu, što ona prihvati, uz opasku da je to upravo kanila jer ima dosta vremena, njen autobus za Grac polazio je tek za par sati.

“Taman toliko imam i ja do leta za Dablin”, odgovorih joj uz smiješak.

Sjedosmo u obližnji kafić, naručih nam piće. Čavrljali smo o svemu, najviše o protekloj proslavi godišnjice mature, o dragim prijateljima koje smo sreli, pomalo o tome gdje živimo, kako živimo, o djeci nam. Sjetismo se i mladosti, dana kada smo bili školarci, gimnazijalci.

Spomenusmo se i našeg kratkog zabavljanja, mog prvog. Neću ga nikada zaboraviti. Irena je bila prva djevojka koju sam ikad dotaknuo. Koju sam držao za ruku. Ne, nije istina. Lažem! Ja se nisam usuđivao napraviti taj korak, to je uvijek činila ona. Ona je bila ta koja bi se odvažila i mene prihvatala... ispod ruke. Da, baš tako. Ja bih nosio kišobran dok smo po pljusku šetali gradom, a ona bi me nježno pridržavala za podlakticu. Koračajući uz nju, tek ovlaš pribijenu uz mene, htio sam da pljusak nikada ne prestane. Srećom, bila je jesen, sezona dugih kiša.

U tom ranojutarnjem prisjećanju na naše kratko mladalačko zabavljanje, reče mi, kao uzgred, da sam je tada privukao svojim ponašanjem, stidljivim zavodničkim, a istovremeno pomalo drskim i fakinskim, što nikako nije očekivala od mene kojeg je držala za primjernog učenika, jednog od najboljih u generaciji. Reče mi da sam bio pravi laf, faca. I kako bi to ilustrovala, ispriča mi nešto što sam odavno zaboravio, ispriča kako sam, dok smo nas dvoje šetali po zelenoj pijaci na Markalama, neočekivano, ali sa stilom, ukrao jabuku s pijačne tezge i njoj je poklonio. Ili, kako je vjetar za naše šetnje po kiši duž keja kod Parka cara Dušana izvrnuo moj kišobran ispod kojeg smo zajedno išli, a ja ga, na njeno iznenađenje, nonšalantno bacio u nabujalu Miljacku. U stilu: kakav je ovo kišobran kad zakazuje na najmanjem povjetarcu!

“Svako normalan bi odnio kišobran na popravak, bar u ono doba koje nije poznavalo izobilje”, prokomentarisa kratko.

Zapričasmo se i ogladnismo. Ja predložih da nešto pojedemo. Pređosmo u obližnju konobu. Sjedosmo u baštu, pod suncobran. Ona naruči omlet i salatu, ja kobasice s prilogom. Konobaru diskretno rekoh da bude štedljiv s masnoćom, da imam problem s holesterolom.

Počekasmo na jelo, poprilično. Nakon više od pola sata on ga donese, spusti na stol i ode. Ja pogledah, a ono oboje, i kobasice i prilog, plivaju u ulju. Pocrvenjeh od muke i ljutito odmaknuh tanjir. Kako i ne bih, kad sam bio gladan kao vuk. Usto sam znao da nije bilo vremena da čekam na novu porudžbu, valjalo mi je ići na aerodrom.

Vidjevši me gnjevnog, Irena blagim, meni smirujućim glasom reče:

“Hajde Mik, ne nerviraj se, podijelit ćemo ovaj moj doručak.”

Nisam imao puno izbora. Pristadoh.

Nastavismo pričati o davno proteklim danima, prekidati jedno drugo novim sjećanjima, a sve između zalogaja koje smo grabili iz njenog tanjira. Kad smo bili pri kraju doručka, Irena me sjetno pogleda i kaza:

“Mik, mi smo se vrlo kratko zabavljali, možda ni mjesec dana, a onda si prestao da se sa mnom viđaš, nekako odjednom, bez objašnjenja. Ja ti nikada nisam rekla, ali sam žalila za tobom. Danima sam priželjkivala da se vratiš, bar nakratko, da prošetamo još jednom gradom ispod kišobrana, da mi kažeš zašto si prekinuo, šta je tome bio razlog. I gle, sad život režira taj sastanak, nakratko, nabrzinu, ali sastanak. Ti, moja dugo neprežaljena ljubav, rana mladalačka, sada si tu pored mene, živ, realan, sjedimo zajedno. I još jedemo iz istog tanjira. O tom sam maštala dok sam čeznula za tobom.” Tu se načas zamisli, napravi stanku.

“Život je tako čudan i nepredvidiv, a zato i lijep”, zagonetno reče i odjednom ustade.

Zamoli me da joj zaustavim žuti taksi koji je upravo prolazio ispred bašte restorana, ubaci torbu u njega, poljubi me u obraz i nestade u polumraku zadnjeg sjedišta praistorijskog golfa dvojke. Taksi krenu, a ja kroz otvoren prozor te kotrljajuće olupine razaznah kako vremešnom šoferu daje upute da je vozi ka Parku cara Dušana, pa potom na Autobusku stanicu.

Nakratko ostadoh na ulici, sav zbunjen i začuđen ovim nenadanim susretom, tokom kojim je išao, a posebno njegovim finalom – Ireninim naglim, meni neobjašnjivim odlaskom. Pa se onda vratih u konobu da platim doručak. Kelneru rekoh da uz račun donese jedno piće; osjećao sam da trebam nešto ljuto, nešto što će me stresti i vratiti u svakodnevicu.

Čekajući piće, shvatih da je sva priča s Irenom bila o prošlosti, našim gimnazijskim danima i doživljajima, o našoj mladosti. Još koja riječ o našoj, već poodrasloj djeci i više ništa. Ništa o nama kakvi smo danas – u šta smo izrasli, kako nas je život oblikovao, kamo idemo. O tome ništa. I odjednom mi posta žao što ne otkrih kakva je sada, što je ne upoznah. A ni o sebi nisam imao prilike nešto joj reći. Šteta, baš šteta. Zaokupljen tim mislima, počeh pijuckati svoje piće, neku lošu dalmatinsku lozu, i zuriti u crtež na zidu konobe, na kojem prepoznah uske splitske kale i Dioklecijanovu palaču u pozadini. Onda polagano i sam odlutah mislima na tu stranu.

Vratih se kući, obitelji, prijateljima, poslu. Ovo posljednje me ubrzo zaokupira, tako da zaboravih ljeto u Sarajevu i proslavu mature. Posao mi ne dade vremena ni da se javim starim drugarima koje sam tamo sreo, a obećao sam im to učiniti po povratku kući. Ne nađoh tako vremena ni za Irenu. Nemah vremena čak ni za sebe, a za šta će mi nešto kasnije stići mastan račun u vidu narušenog zdravlja i dugih mjeseci liječenja.

Prođe skoro godina od proslave maturskog jubileja, kad vidjeh neočekivanu e-mail poruku na svom kompjuteru.

From: Irena (s.irena@hotmail.at)

To: Mik (branislavmik@gmail.com)

Subject: FW Pokret prstima – čudotvoran lek.

Šta li to može biti, upitah se i kliknuh mišem da otvorim tek pristiglu poruku. Kad tamo, samo jedna rečenica, njena, Irenina:

Ovo sam nedavno dobila od Šerbića, duhovito je, pa ti prosljeđujem.

Pozdrav, Irena.

A ispod te njene rečenice stajao je nešto duži tekst upućen Ireni i još mnogima s mailing liste zajedničkog nam znanca. I sve bez ikakvog komentara. U prvi mah mi se učini da je to običan komercijalni oglas ili reklama za neki preparat, čega dobivam svakodnevno. Ipak, zastadoh i počeh da čitam iz radoznalosti, da saznam kakav to humor Irena voli. Pisalo je:

Ispod teksta je slijedio kratak videozapis, neka vrsta spota od tridesetak sekundi koji u close-up kadru pokazuje dvije muške šake čiji prsti listaju podebeo svežanj novčanica od 100 američkih dolara. Sve bez riječi. Jedini zvuk koji se čuje je šuškanje novčanica koje se odbrojavaju. Hoće nam reći: taj pokret i taj zvuk su univerzalno ljekoviti, novac je blagotvoran za sve.

Pogledavši spot, u prvi mah mi se učini da Irena ima čudan smisao za humor, loš ukus. Meni ova poruka nije bila nimalo duhovita, tako nešto neposebno ja njoj ne bih proslijedio.

Pogledah spot još jednom i ne nađoh opravdanja za Irenu. Htjedoh joj to reći. A onda u trenu shvatih da taj spot ima puno zajedničkog sa mnom, s mojim životom, mojim bolestima. Spoznah da on, ustvari, slikovito govori o meni. Pa poželjeh da taj dio svoje životne priče saopštim Ireni. Da joj ispričam kakvu poruku taj spot meni nosi, da joj tako kažem nešto o sebi, bar dio onoga što sam propustio reći dok smo dijelili njen sarajevski omlet. Pritisnuh reply na pristiglu Ireninu e-mail poruku i počeh tipkati.

Draga Irena,

Hvala ti na javljanju. Ovo što mi posla možda nekima izgleda duhovito, no za mene je ozbiljno i nadasve istinito. Veoma istinito, baš kao moj život. Taj ‘duhoviti’ spot je ništa drugo negoli dokumentarac o mome životu, mojoj bolesti i izlječenju. Evo, ako želiš, ispričat ću ti tu svoju životnu priču, otkriti tu svoju tajnu.

 Već u ranom djetinjstvu sam iskusio oskudicu. To uistinu boli. Bol neimaštine je velika, još nepodnošljivija kada je druga djeca oko tebe ne poznaju. Krio sam je od drugih, pokrivao je maskom smiješka kad god bih izašao među vršnjake. A kada bih ostajao sâm, što sam najradije činio, pokušavao sam je zavarati čitajući knjige posuđene u školskoj biblioteci. Gutao sam ih, takoreći. Svaki dan jednu, nekad dvije. Uživljavao sam se u likove junaka, putovao s njima kroz džunglu i prašumu, obilazio svijet za manje od stotinu dana, zalazio hiljadama milja ispod mora, družio se s Robin Hoodom. Čitanje mi je otvorilo nove horizonte, uvelo me u tajne riznice znanja, podgrijalo moju radoznalost i glad za spoznajom svega do tada mi nepoznatog.

 Osim ljubavi za knjigu, imao sam, srećom, i dara za učenje. U školi sam bio među najboljima. Profesori su me hvalili. Moja ranjivost i stidljivost su s vremenom ustuknule pred samopouzdanjem koje je raslo sa svakom pohvalom i svakim uspjehom u školi. I onda sam shvatio da je tu, u učenju, moja šansa da pobijedim strah besparice, odagnam bol oskudice. Stavio sam sve na tu kartu – kroz gimnaziju, tokom studija, u poslu.

 Uložio sam ogromnu energiju u karijeru, posvetio se profesiji kojom sam se bavio, afirmaciji, zarađivanju. I to je donijelo rezultata, baš onako kako sam priželjkivao. Dalo mi samopouzdanje i sigurnost, donosilo mi novac: novac koji sam htio brojati, baš onako kako je pokazano u spotu što mi ga šalješ. Njim sam želio otkupiti proživljenu dječačku bol, kupiti neostvarene mladalačke snove.

I šta se onda zbilo? Vremenom me to brojanje novca izliječilo od mojih bolesti, mojih strahova, nesigurnosti, praznina, od mnogo čega. Kad ovo pročitaš, reći ćeš, zasigurno – taj Mik je idiot, nitkov. No, tako je to i nikako drugačije. To je puka istina moga života koju saopštavam tebi, ne sjećam se da sam je ikome ranije rekao.

Nije se to desilo odjednom, za to je trebalo par decenija, možda i više. Želio sam dobro obrazovanje za sebe, što je tražilo vremena. Htio sam dobar posao i našao sam ga, prvo u Sarajevu, onda radeći privatno po svijetu uz dobre nagrade, i na kraju, obavljajući odgovornu funkciju u jednoj međunarodnoj organizaciji. Sve to sam tražio i nalazio jer sam htio imati novac da dokučim ono što prije nisam mogao imati, ono o čemu sam sanjao: putovanja, lijepa odijela, nova auta, dobre škole za moju djecu...

 Tako radeći jurio sam kroz život bez nekog pravog, trajnog zadovoljstva. Kad god bih dosegnuo jedan od nabrojanih snova, ciljeva postavljenih sebi, ne bih osjetio sreću kakvu sam sanjao, koju sam očekivao sa svakim tim ‘uspjehom’. No nastavljao bih dalje, još odlučnije, misleći da će mi drugi san ostvaren dati tu sreću, snažniju i trajniju. I tako godinama, trka za novcem i snovima. Sve dok nisam otkrio da ples prstiju po banknotama i šuškanje novčanica liječi, ali samo... kada se one odbrojavaju da bi se dale i darovale. Ne da bi se imale.

 Potom sam krenuo da vježbam taj pokret prstima. Počeo sam prodavati stvari koje sam, mada su mi bile nepotrebne, čuvao za ‘ne daj Bože ako zatreba’, za slučaj da se ponovo desi oskudica. Poželio sam da s drugima bar dio tog novca podijelim. Počeo sam i vrijeme da darujem (što je, kažu, još vrjednije negoli novac sam), vrijeme koje sam ranije odvajao samo za sebe i za stjecanje. Tražio sam prilike da poklonim pažnju, toplinu i sebe drugima. I to me je usrećilo, to me čini i drži srećnim. Tu sam našao lijek za mnoge svoje slabosti, strahove, bolesti, i neprekidne čežnje za nečim višim.

 To šuškanje banknota koje odlaze od mene me ispunjava, taj ples prstiju po novčanicama koje darujem. I dok to radim gledam lica ljudi kojima ih poklanjam, vidim osmijehe, radost, sjaj u očima jer im se pruža šansa da prebrode neki problem koji ih muči, da ostvare neki san koji sanjaju. Za jedne je to naramak drva kojim će potpaliti vatru u hladne zimske dane, za druge je to izmiren dug za stanarinu, za treće odavno željeni studij, jedno blještavo matursko odijelo, školsko putovanje, kratak provod ili ... Nema veze šta. Ja znam da će bar neki od njih, odsanjavši taj svoj san, spoznati pravu sreću – sreću koju pruža ples prstiju po novčanicama kada se one drugima daruju.

Da ne bude zabune, ja ne mislim, draga Irena, da sam genije koji je otkrio nešto novo za svijet, za druge. Ne, to nikako. Samo ti otvorih dušu da ti kažem kako sam našao nešto najbolje za sebe. Našao, ne pronašao. Ja nisam nikakav inovator, niti pronalazač. Taj recept sreće je za mene otkrio neko drugi, jedan umni, a samouki mladić iz Nazareta. On je sve to nekoć davno ispričao kroz par slikovitih parabola i, konačno, sažeo u tek jednu poruku: da volimo druge kao same sebe, da tako bar probamo – i da im činimo ono što bismo željeli da oni nama čine.

Istina, trebalo mi je mnogo godina da nađem ovu priču, par decenija da je razumijem. Ako te i taj dio moga puta do sreće zanima, mogu ti ispričati. Ili ne, bolje ostavimo to za neki drugi put.

Pozdrav ti veliki, od srca, Mik.

Poslah joj pismo očekujući njen odgovor. Mislio sam da će ono biti dovoljan povod da mi Irena uzvrati, da kaže nešto o sebi, bez da je pripitujem. Nisam osoba koja rovari po tuđim životima, traži da sazna. Ja pitam pričajući o sebi, u stilu: evo, iznosim svoju životnu priču pred tebe, ti ako želiš učini slično sa svojom. No odgovora ne bi. Ni slova ne dobih. Razloga tome nikako da dokučim.

Prvo sam pomislio da je mojom ispoviješću možda izgubila osobu koju je nekoć poznavala i voljela, izgubila lijepa sjećanja, pa više ne želi čuti ni slušati o nekome ko joj je sada stranac, sasma nepoznat. Naumpadne mi da možda nije ni pročitala što sam joj pisao, možda je zaboravila i onaj zajednički doručak u Sarajevu. A onda ponekada pomislim da taj muk nije ništa drugo negoli njena osveta. Osveta za silne godine moje šutnje, a njenog čekanja da joj kažem zašto sam iznenada prestao da je viđam, da s njom ispod kišobrana šećem uz obalu Miljacke, i da joj darujem jabuke, na tržnici za nju ukradene.

(Iz knjige priča TRINIDAD, Dobra knjiga Sarajevo, 2023