Bio je kraj mjeseca marta, a ja u četvrtom razredu gimnazije. Ocjene su mi već bile zaključene, i išao sam bezbrižno u školu tih posljednjih sedmica. Uživao sam u druženju s klapom iz razreda, zbijali smo šale na svoj i tuđi račun, smijali se, pušili u parku iza škole...

Jedina moja briga, tada pogolema, bila je ona oko maturskog odijela. Nisam ga još bio nabavio, mati je čekala plaću pa da to obavimo. Svi drugari su to već uradili, prepričavali gdje su ga šili, s kakvim štofovima i dezenima. Neki su išli do Zagreba da ih kupe u tamošnjim modnim salonima, rijetki čak i u inostranstvo, po cipele ako ne i za odijelo.

Sredinom aprila, mati reče da ima novac za odijelo, za štof i postavu.

“Ruke ćemo krojaču platiti od iduće plate. I nove cipele.“

Pa pođosmo u grad da kupimo kakav lijep materijal. Obilazili smo radnje s metražnom robom, prevrtali bale štofova. Kad bismo našli neki koji se meni svidio, bio je preskup ili bi mu mati, znalac za te stvari, našla manu.

“Ovaj se brzo gužva. Onom je dezen prejak. Taj se teško pegla…“ – uvijek nešto.

Na kraju nađosmo jedan sivi, s diskretnim prugama, nama plativ. Kupili smo dva i po metra duple širine, za sako i hlače. Novaca za još pola metra od kojih bi se sašio prsluk, nije bilo.

Sutradan pođosmo krojaču kojeg nam je preporučila susjeda.

“Jeftin i dobar“ – tako ga je opisala. “I blizu je, tu u Brankovoj.“

On uze mjere, dogovori se s majkom oko cijene i termina prve probe.

Nakon desetak dana odosmo na prvu probu. Majstor ponovo nešto premjeri i obilježi kredom. Nije mi bilo jasno šta radi i šta vidi. Kaput je bio sav prošiven nekim bijelim koncima, nije imao revere, rukavi još nisu bili uglavljeni. Pantalone nije ni počeo šiti, to nam saopšti, pa još doda:

“Dođite opet u današnji dan, tad je druga proba, završna.“

 Ja sam s Draganom pošao na probu, mati je nečim bila spriječena. Majstor mi pridrža sako i pruži pantalone da ih navučem. Pa me onda odjevenog u njegovo ruho stade gledati sa svih strana, sprijeda i odozada.

“Mašala, izgledaš k'o sultan. Eno, tamo je ogledalo, vidi se sam.“

Priđoh ogledalu i sablaznih se. Odijelo kao da je tuđe, kao da sam ga ukrao. Sako je bio preširok u ramenima, rukavi predugački, reveri starinski. Nogavice pantalona su se vukle po zemlji.

“Majstore šta je ovo? Odijelo ni na šta ne liči“ – izgovorih ljutito.

“Pogledaj sako, sav visi na meni! I kakvi su ovo rukavi, došli do koljena? Reveri penzionerski. A tek nogavice hlača, vidi ih, široke i predugačke. Ništa ne valja. Užas!” – rekoh i samo što ne zaplakah.

On se malo štrecnu na rafal mojih primjedbi, ali se brzo sabra, pa žestoko uzvrati:

“ Šta hoćeš, šta bi ti htio? Vidi kako izgledaš, sav si se usukao! Pogledaj se kakav si žgoljav, sama kost i koža. Nego idi radi fiskulturu, vježbaj. Plivaj, učini nešto da ojačaš. Onda će ti odijelo leći k’o saliveno. To ti garantim životom!”

Ne davši mi priliku da odgovorim, odmah nastavi:

 “Ja ću rukave i nogavice odmah skratiti. I to je to! A sad idi. I reci majci da sutra dođe po odijelo, i da ponese novac.“

Pa uze sako koje sam već sa sebe skinuo i sjede za šivaću mašinu, nama okrenut leđima.

*****

Moje odijelo je bilo sašiveno po mjeri krojača, a ne mojoj. Mati ga je donijela kući. Ja ga gurnuh u ormar. Nije mi se mililo pogledati ga, a kamoli probati. Dolazeća proslava mature me nije veselila.

Drugima u razredu je to bila top-tema, maturski bal i sve oko njega. Svi su sedmicama pričali o njemu, radovali mu se. Momci su govorili šta će obući, kakav znak će zadjenuti za rever. I koliko će novaca ponijeti za piće i kafansku zabavu koja je slijedila nakon bala. Ja se nisam puno uplitao ni u jednu od ovih tema, posebno prvu. Djevojke su to isto činile, među sobom su pričale o svečanim toaletama, ne pred nama. Skrivale su svoju tajnu za trenutak kada će u pratnji roditelja kročiti na plato ispred Doma armije.

Uskoro dođe i taj dan. Ja sam krenuo s dva drugara, svi slavljenici. Uđoh na vrata Doma armije, u svečanoj sali ugledah sve poznata mi lica. Maturanti stoje u grupicama, smiju se, uzbuđeni su, glasno govore. Ja priđoh svojima iz IV1. Pozdravismo se, niko ne reče ništa za moj outfit. Kasnije, kada su drugi prilazili, zasipali su ih brdom komplimenata, divili se odijelima, kravatama, haljinama i frizurama pridošlih. Oni su uzvraćali ovima koji su tu stajali odranije, i mene pritom zaobilazili.

Srećom, to je ubrzo prestalo biti važno, i meni i njima. Uskoro su nas smjestili za stolove, poslužili piće i večeru. Za trpezom su ponovo šale i vicevi postali važniji od perja, a u tome smo nas nekolicina bili majstori. Dobro zabavljen, sasvim zaboravih na svoje odijelo. Konačno, svi su ionako poskidali sakoe i kravate, bio je kraj maja, toplo vrijeme, a mi razdragani i veseli, pomalo poneseni sferom i zagrijani pićem na koje nismo bili navikli.

Prije nego je večer doživjela svoj klimaks s Indexima i Biserom Veletanlić na pozornici, meni priđe profesor hemije, Pašić Taib se zvao, za nas učenike, samo Paja. Bio sam njegov miljenik, to su znali svi u razredu. Razlog je bio jednostavan, on je s ljubavlju radio svoj posao, svoje znanje očinskim glasom prenosio na nas, i tu ljubav je u mene usadio.

Sjede pored mene i spomenu kako je radostan što su njegovi učenici uspješno završili gimnaziju, položili ispit zrelosti, te da mogu birati svoj put za dalje. Pa me upita da li sam odabrao studij na univerzitetu, i je li to hemija.

Ja sam bio iskren.

“Profesore, ja neću na fakultet, dvoumim se između više škole za geodete i za PTT tehničare. To su dvogodišnji studiji. Mati ne može još dugo izdržati na poslu, neće biti u mogućnosti školovati me još četiri-pet godina. Valja mi se što prije zaposliti, u kuću plaću donijeti.“

Bio je iznenađen mojim odgovorom..

“Mikuliću, ti si mi jedan od najboljih đaka, imaš kapaciteta, tvoje mogućnosti trebaš dokazati na fakultetu, možda i dalje. Ti to možeš.“

Razrednica koja je već neko vrijeme slušala naš razgovor, upade.

“Brano, ti trebaš ići na fakultet, ti si tako dobar u svemu, u matematici, biologiji, hemiji. Ja sam ti četiri godine razrednica, pratim te i poznajem. Srpskohrvatski jezik ti predajem od prvog razreda, odličan si mi. Pišeš kratke eseje i sastave koje ja rado pred razredom čitam, tvoje i samo još od par drugih. Idi na studij gdje ćeš neke od tih talenata izbrusiti.“

“Volio bih i ja dalje u tom pravcu, razmišljao sam o medicini, ali to traje najmanje pet-šest godina“, pokušao sam objasniti. A onda odlučnim tonom izustih:

 “Ne, moram što prije doći do kruha, trebam pomoći svojima!“ Slegnuh ramenima i dodah:

 “Tako je, kako je.“

Potom ustadoh od stola. Prije nego pođoh ka podiju za ples, učinih napor i nasmiješih im se. Ne znam da li sam njime htio sakriti nezadovoljstvo sopstvenom situacijom, i nemoć da na nju utječem ili im pokazati da sam odrastao i spreman preuzeti svoje breme života.

Paju sam ostavio za stolom, zanijemilog. Ni razrednica nije ništa rekla, samo me isprati sjetnim pogledom. Znala je moju porodičnu situaciju, znala je da je otac umro, da mati naporno radi i često pobolijeva, da sestra umjesto nje dolazi na roditeljske sastanke, da vodi kuću, da nam je teško.

*****

No dobri duh koji je stajao nad nama, nada mnom sigurno, nije mirovao. Poslao je spasioca. Naša tetka, mama Angela kako smo je do smrti njene zvali, a i poslije, stala je iza nas. Nije to bilo prvi put. Od smrti oca, pomagala nam je nesebično, ona i njen muž, naš tetak Stajo. Svake subote kada su išli na tržnicu, kupovali su i nama hranu, donosili nam pune cekere svega. Pa bismo potom doručkovali zajedno, i sladili se kolačima koje je tetka ranije pripremila za sve nas.

Tako su došli i u subotu nakon mog maturskog bala. No ne samo sa cekerima hrane, nego još i svečano odjeveni, s buketom cvijeća. Iznenađenje je bilo još veće kada su mi uručili prelijep poklon, tašnu-aktovku i nalivpero.

“Ovo treba da imaš za skorašnje studije, za najesen“, rekoše radosno, skoro uglas.

Ja im tada iznesoh svoje planove za dalje školovanje, rekoh im da se neću upisivati na fakultet, za to nemamo novaca, nego na neku višu školu koja bi mi brzo dala priliku za zaposlenje. Oni su me pomno slušali i pitali me gdje bi mi mogli pomoći. Ja kazah da sam s majkom donio odluku da krenem korak po korak, prvo s višom školom, a kasnije, ako bude prilike i mogućnosti, da nastavim na univerzitetu.

Naredne subote su svratili k nama, opet s torbom punom hrane i tetkinih delicija. Pri kraju posjete su još rekli da su razgovarali o mojim planovima za školovanje i odlučili da pomognu. Pa su spomenuli skromnu stipendiju koju će mi davati kroz sve vrijeme studija, bez obzira na to koji izbor napravim. Onda se okrenuše sestri i rekoše da to isto vrijedi i za nju. Od čuda kojeg su nam priredili mi se zapanjeni zgledasmo, a onda im skočismo u zagrljaj. Ne znam na čijim licima je više radosti bilo, na mojem i sestrinom ili na tetkinom i tetkovom.

Tetka se jedva izvuče iz zagrljaja i kaza da to nije bio glavni razlog njihove posjete. Nego da su došli da se pozdrave sa mnom prije mog odlaska s drugarima na ljetovanje. Potom  uze svoju tašnu  i izvadi nekoliko krupnih novčanica.

 “Ovo je naš prilog za odlazak na more, provedi se. Zaslužio si to svojim uspjehom u gimnaziji.“

*****

Ljeto nakon mature proleti, ja krenuh dalje. Nije to bilo putem koji sam ja vidio kao izlaz, niti onim koji su spominjali moji profesori. Pošao sam stazom koja je mene čekala, stazom samo za mene trasiranom. I koračao godinama putem krivudavim, uskim i podugačkim, putem koji je u neka doba, vidjeh, pošao uzbrdo, vodio prema visovima. Prema vrhovima s kojih se život najbolje vidi i razumije, srcem prije svega.

Ne, ne kažem da sam na visove stigao, ne znam ni da li ću ih ikada za života dokučiti. Ali koračanje uzbrdicom me raduje, sama pomisao na uzvisine mi daje snagu da svaki dan bar jedan korak naprijed napravim.

Za četrdeset godina koračanja po krivudavoj i strmoj stazi života, bilo je divnih momenata – smijeha i radosti, uspjeha i priznanja, susreta toplih, nezaboravnih. Bilo je i manje lijepih stvari, poraza, posrtaja i padova, razočarenja u ljude i u sebe. A borbe ponajviše. Sa samim sobom i egom nezasitim.

Kanim o toj svojoj odiseji  još koju pripovijest napisati, nekom skorom zgodom, nadam se. Jedan dio toga sam ispričao ranije, to stoji u koricama dvaju prijašnjih knjiga. Iz prve od njih pozajmih narednu priču s kojom želim zaključiti moje kazivanje o djetinjstvu. Ona ide o još jednoj maturskoj zabavi, kasnijoj, jubilarnoj, i događajima neposredno prije i nakon nje.