Svake godine u predvečerje Dana domovinske zahvalnosti, kao duh iz boce, izviru razne emocije i frustracije koje dovode u pitanje simboličnu opstojnost ove zemlje.
Dok nam iz godine u godinu političari pokušavaju nametati osjećaj krivnje ili euforije zbog slavlja ovoga domovinskog praznika, ekonomisti i građanski političari svaku takvu obljetnicu shvaćaju kao priliku podvlačenja crte i usporedbe sa zajednicom republika kojoj smo bili članom i pripadajućim ekonomskim poretkom.Ovaj puta to poprima neobične razmjere. Naime, u trenutku dok probijamo gotovo sve svjetske rekorde u dužini kretanja prema propasti, bivanja u krizi (niti Argentina koja je nekoliko puta bankrotirala nije imala toliko „gladnih godina“) establishement koji nas u tome predvodi, gotovo bez izuzetka regrutiran u spomenutom bivšem poretku, čini se, pati od grižnje savjesti te stremi uništiti simbole žrtve jugounitarističke i titoističke politike.Nedavno objavljena Euromoneyeva lista zemalja rizičnih od bankrota svrstava nas u sami vrh rizičnosti. Našlo se na toj listi i pomalo neočekivanih država, poput Švedske, no kako nas uvjeravaju analitičari, ova je zemlja za razliku od Hrvatske ušla na ovogodišnje izviješće samo zbog statističkog pokazatelja zaduženosti kućanstava, dok kod nas gotovo svi pokazatelji konstantno opadaju. Potrebno je to ukazati zato što nije nemoguće zamisliti situaciju u kojoj će naši upravljači, po povratku s (ne)zasluženog odmora, upravo usporedbom sa Švedskom relativizirati našu nezavidnu poziciju.
Spomenut će tada, a priprema je načinjena prije nekoliko dana u središnjem javnom televizijskom dnevniku, kako Hrvatska može spasiti svoje financije prodajom cijeloga niza javne nefunkcionalne imovine. Našlo se u televizijskom prilogu svega i svačega, od napuštenih vojarni, preko hotela, čiji se natječaji za prodaju rade tek formalno, čekajući politički pogodnoga investitora za iskorištavanje zemljišta, bivše partijske političke škole u Kumrovcu, ali i bivšega komunističkog kazamata Gologa otoka.
Kao liberal, smatrajući hvale vrijednom inicijativu rješavanja proračuna mrtvih kapitala čija je računovodstvena vrijednost niža od nule, jer stvaraju permanentni trošak, te smatrajući kako nema potrebe javne uprave nad zapuštenim objektima, primjera radi, zgradom bivše političke škole (ona jednostavno nije strateški resurs) moramo se solidarizirati s vapajem iz Udruge Goli otok „Ante Zemljar“ za stopiranjem komercijalizacije ovoga mjesta stradanja.
Modus operandi borbe naših upravljača za boljom, u prvom redu vlastitom, prošlošću možemo pratiti od same obnove državnosti. Odnos prema spomenicima NOB-a, odnos prema žrtvama partizanskih zločina, Tuđmanov pokušaj miješanja kostiju u Jasenovcu, odbijanje pokroviteljstva komemoracije na Bleiburgu, omalovažavanje broja žrtava ustaških logora, pa i pokušaj sprječavanja izlaska Josipa Perkovića i Zdravka Mustača pred njemački sud, mogu se svesti upravo pod taj zajednički nazivnik.
Evangelički teolog, i oštar kritičar nacističkog režima, Martin Niemöller, nakon Drugoga svjetskoga rata, koristio je svaku priliku upozoravati kako se mjesta stradanja ne smiju nikada profanirati, kako bi bila konstantna pouka budućim naraštajima. Njegovim se poukama vodio i njegov kolega, sadašnji predsjednik Njemačke, Joachim Gauck kada je predvodio Komisiju za suočavanje s prošlošću, koja je žrtvu dostojno obilježavala, kao i mjesto njena stradanja, bez obzira bila ona Stasijeva ili Gestapoova.
Suprotno moralnoj političkoj praksi Njemačke, moguća privatizacija i komercijalizacija Gologa otoka ne bi bio samo nastavak želje za boljom prošlošću naših upravljača, i njihovih političkih plemena, nego i posljednji čavao u lijesu ideje za raspetljavanjem gordijskoga čvora zvanog hrvatska suvremena povijest. Bio bi to posljednji udarac nadi kako ova nacija ima snage civilizirano se odnositi prema političkim i ostalim žrtvama na svome teritoriju, bez obzira na predznak.
Možda je baš dan slavlja legitimne i osloboditeljske pobjede dobro vrijeme za razmišljanje o tomu. Jer, što je sljedeće? Privatizacija spomen-područja Danica?
Spomenut će tada, a priprema je načinjena prije nekoliko dana u središnjem javnom televizijskom dnevniku, kako Hrvatska može spasiti svoje financije prodajom cijeloga niza javne nefunkcionalne imovine. Našlo se u televizijskom prilogu svega i svačega, od napuštenih vojarni, preko hotela, čiji se natječaji za prodaju rade tek formalno, čekajući politički pogodnoga investitora za iskorištavanje zemljišta, bivše partijske političke škole u Kumrovcu, ali i bivšega komunističkog kazamata Gologa otoka.
Kao liberal, smatrajući hvale vrijednom inicijativu rješavanja proračuna mrtvih kapitala čija je računovodstvena vrijednost niža od nule, jer stvaraju permanentni trošak, te smatrajući kako nema potrebe javne uprave nad zapuštenim objektima, primjera radi, zgradom bivše političke škole (ona jednostavno nije strateški resurs) moramo se solidarizirati s vapajem iz Udruge Goli otok „Ante Zemljar“ za stopiranjem komercijalizacije ovoga mjesta stradanja.
Modus operandi borbe naših upravljača za boljom, u prvom redu vlastitom, prošlošću možemo pratiti od same obnove državnosti. Odnos prema spomenicima NOB-a, odnos prema žrtvama partizanskih zločina, Tuđmanov pokušaj miješanja kostiju u Jasenovcu, odbijanje pokroviteljstva komemoracije na Bleiburgu, omalovažavanje broja žrtava ustaških logora, pa i pokušaj sprječavanja izlaska Josipa Perkovića i Zdravka Mustača pred njemački sud, mogu se svesti upravo pod taj zajednički nazivnik.
Evangelički teolog, i oštar kritičar nacističkog režima, Martin Niemöller, nakon Drugoga svjetskoga rata, koristio je svaku priliku upozoravati kako se mjesta stradanja ne smiju nikada profanirati, kako bi bila konstantna pouka budućim naraštajima. Njegovim se poukama vodio i njegov kolega, sadašnji predsjednik Njemačke, Joachim Gauck kada je predvodio Komisiju za suočavanje s prošlošću, koja je žrtvu dostojno obilježavala, kao i mjesto njena stradanja, bez obzira bila ona Stasijeva ili Gestapoova.
Suprotno moralnoj političkoj praksi Njemačke, moguća privatizacija i komercijalizacija Gologa otoka ne bi bio samo nastavak želje za boljom prošlošću naših upravljača, i njihovih političkih plemena, nego i posljednji čavao u lijesu ideje za raspetljavanjem gordijskoga čvora zvanog hrvatska suvremena povijest. Bio bi to posljednji udarac nadi kako ova nacija ima snage civilizirano se odnositi prema političkim i ostalim žrtvama na svome teritoriju, bez obzira na predznak.
Možda je baš dan slavlja legitimne i osloboditeljske pobjede dobro vrijeme za razmišljanje o tomu. Jer, što je sljedeće? Privatizacija spomen-područja Danica?
Izvor: seebiz
