Već nekoliko tjedana, od same najave najave ministra Mrsića da bi mogao predložiti proširenje mjere stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, u javnosti se vodi žestoka rasprava o njenim reperkusijama. Mjera predviđa da mladi koji žele steći radno iskustvo rade godinu dana praksu kod ovlaštenog poslodavca, za što bi primali 1600 kuna, a poslodavcu bi bili refundirani troškovi uplaćeni za doprinose. Od početka se oko tog prijedloga digla velika prašina u javnosti, kao da se zaboravilo da ta mjera postoji u Zakonu o radu već nekoliko godina i provodi se za ona zanimanja u kojima je potrebno steći radno iskustvo kako bi se moglo izaći na stručni ili majstorski ispit. Kako je novi Zakon, koji bi trebao unijeti neke novine u načine provođenja mjere i tražene propozicije za poslodavce i radnike koji žele koristi mjeru, tek donesen i prema riječima Lidije Feldšar i Vedrane Palenkić, djelatnica u Odjel za aktivnu politiku zapošljavanja u Zavodu za zapošljavanje, upute za provedbu još nisu dostavljene u županijske Zavode, pokušat ću predočiti stari Zakon kako bi se pojasnile neke njegove odredbe.
Suprotno uvriježenom mišljenju, ova mjera (u staroj varijanti, naglašavam) nije namijenjena iskorištavanju mlade i besplatne radne snage. Naprotiv, uvjeti koje mora zadovoljiti poslodavac su čak i stroži od onih koje mora zadovoljiti radnik. Poslodavac (npr. odvjetnik koji zapošljava mladog pravnika) ne smije imati duga prema državi, mora imati broj zaposlenih veći od broja radnika na stručnom osposobljavanju, ne može uzeti «praktikanta» na mjesto koje mora biti popunjeno kako bi se zadovoljile zakonske norme i ne smije imati poslovno uvjetovane otkaze unutar 6 mjeseci prije podnošenja prijave.
Uvjeti koje je radnik morao zadovoljiti jesu: starost do 25 godina za one sa završenom srednjom školom ( najčešće za majstorska zanimanja: frizer, bravar, pekar i sl. ili za medicinsko osoblje),odnosno do 29 za one sa završenim najmanje prvim stupnjem fakulteta, niti dana radnog iskustva u zvanju ili s nedovoljno iskustva u zvanju za polaganje stručnog ili majstorskog ispita i najmanje 6 mjeseci provedenih na Zavodu za zapošljavanje.
Pri podnošenju svakog zahtjeva, bilo od strane poslodavca ili radnika, nadležne službe vrše detaljnu provjeru i, prema riječima gospođe Feldšar, zna se dogoditi da ju pojedini poslodavci ne prođu, dok je s radnicima to vrlo rijedak slučaj.
Kako sve ne bi ostalo samo na teoriji temeljenoj na slovu zakona, za koju znamo da se s praksom temeljenom na stvarnim mogućnostima, željama i sposobnostima u Republici Hrvatskoj u velikom broju slučajeva uopće ne dodiruje, pričao sam s mladim pravnikom koji je uspješno odradio svoju praksu i to baš na Zavodu za zapošljavanje u Odjelu za pravnu i kadrovksu službu i pun je riječi hvale, kako za suradnike i mentore, tako i za samu mjeru.
Krešimir Grčević, svoju praksu obavljao je od 14.4 prošle do istog datuma ove godine. Nakon završetka prakse polagao je stručni ispit koji se sastojao od dva dijela: općeg, jednakog za sve, i posebnog, koji se temeljio na ispitivanju znanja i sposobnosti iz ugovora o stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa. Drugim riječima, provjeravano je znanje koje je, prema ugovoru (za kojeg , također, znamo koliko često može biti samo mrtvo slovo na papiru) trebao steći radeći praksu na Zavodu. Budući da su njegov mentor i ostali suradnici svoj posao odradili kako treba, Krešimir je uspješno, iz prvog pokušaja i, kako sam kaže, bez previše muke, položio stručni ispit, te je danas konkurentniji na tržištu rada. Mjera je jednim djelom ispunila svoju svrhu. Zbog toga mi je i rekao da bi ponovno išao raditi godinu dana za 1600 kn čak i da to nije obvezan, nego samo kako bi stekao neko radno iskustvo. U isto vrijeme je svjestan da je imao sreće s mentorom i suradnicima i da u nekom drugom slučaju možda i ne bi stekao potrebno iskustv tijekom godinu dana. Nažalost, Krešimir je još uvijek nezaposlen, ali to je druga priča i nema izravne veze s ovom mjerom.
Ima samo jedna stavka koja je u starom Zakonu išla donekle na štetu radnika, a to je ona o potpisivanju bjanko zadužnice. Naime, svaki radnik po potpisivanju ugovora o stručnom osposobljavanju morao je potpisati bjanko zadužnicu ( ne znam do kojeg iznosa, jer se Krešimir nije sjećao, a nisam nigdje uspio pronaći taj podatak) kojom se obvezao vratiti sav iznos uložen u njega (doprinose i financijsku pomoć od 1600 kn mjesečno) s pripadajućim kamatama u slučaju neopravdanog odustajanja od stručnog osposobljavanja. Koji su to neopravdani razlozi, Krešimir nije mogao točno reći. Siguran je da je pronalazak novog zaposlenja opravdan razlog, jer poznaje nekoliko osoba koje su tijekom stručnog osposobljavanja našle drugi posao i bez problema otišle s mjesta obavljanja prakse. No, koliko sam uspio saznati iz Zakona objavljenog u Narodnim novinama ta stavka se neće naći u novome Zakonu, pa će svaki radnik moći napustiti praksu u bilo kojem trenutku.
Sve u svemu, za nekoga poput Krešimira, koji već više od dvije godine traži bilo kakav posao, prilika da radi u struci, makar i za 1600 kn može biti dragocjena. No, ovo je samo jedan primjer, u ovom slučaju poštenog odnosa poslodavca prema radniku. Trebat će proći neko vrijeme kako bi se vidjele stvarne posljedice ovoga Zakona na nezaposlenost među mladima, jer kako sam već rekao, Zakon i njegova provedba u praksi su dvije strane iste medalje i u našoj se državi prečesto razlikuju. No, moje je mišljenje da se s broda koji tone vrijedi spašavati i u trulom čamcu, odnosno da nije loše pridružiti svoju prijavu za stručno osposobljavanje desetinama prijava koje na Zavod stižu svakoga tjedna.
Suprotno uvriježenom mišljenju, ova mjera (u staroj varijanti, naglašavam) nije namijenjena iskorištavanju mlade i besplatne radne snage. Naprotiv, uvjeti koje mora zadovoljiti poslodavac su čak i stroži od onih koje mora zadovoljiti radnik. Poslodavac (npr. odvjetnik koji zapošljava mladog pravnika) ne smije imati duga prema državi, mora imati broj zaposlenih veći od broja radnika na stručnom osposobljavanju, ne može uzeti «praktikanta» na mjesto koje mora biti popunjeno kako bi se zadovoljile zakonske norme i ne smije imati poslovno uvjetovane otkaze unutar 6 mjeseci prije podnošenja prijave.
Uvjeti koje je radnik morao zadovoljiti jesu: starost do 25 godina za one sa završenom srednjom školom ( najčešće za majstorska zanimanja: frizer, bravar, pekar i sl. ili za medicinsko osoblje),odnosno do 29 za one sa završenim najmanje prvim stupnjem fakulteta, niti dana radnog iskustva u zvanju ili s nedovoljno iskustva u zvanju za polaganje stručnog ili majstorskog ispita i najmanje 6 mjeseci provedenih na Zavodu za zapošljavanje.
Pri podnošenju svakog zahtjeva, bilo od strane poslodavca ili radnika, nadležne službe vrše detaljnu provjeru i, prema riječima gospođe Feldšar, zna se dogoditi da ju pojedini poslodavci ne prođu, dok je s radnicima to vrlo rijedak slučaj.
Kako sve ne bi ostalo samo na teoriji temeljenoj na slovu zakona, za koju znamo da se s praksom temeljenom na stvarnim mogućnostima, željama i sposobnostima u Republici Hrvatskoj u velikom broju slučajeva uopće ne dodiruje, pričao sam s mladim pravnikom koji je uspješno odradio svoju praksu i to baš na Zavodu za zapošljavanje u Odjelu za pravnu i kadrovksu službu i pun je riječi hvale, kako za suradnike i mentore, tako i za samu mjeru.
Krešimir Grčević, svoju praksu obavljao je od 14.4 prošle do istog datuma ove godine. Nakon završetka prakse polagao je stručni ispit koji se sastojao od dva dijela: općeg, jednakog za sve, i posebnog, koji se temeljio na ispitivanju znanja i sposobnosti iz ugovora o stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa. Drugim riječima, provjeravano je znanje koje je, prema ugovoru (za kojeg , također, znamo koliko često može biti samo mrtvo slovo na papiru) trebao steći radeći praksu na Zavodu. Budući da su njegov mentor i ostali suradnici svoj posao odradili kako treba, Krešimir je uspješno, iz prvog pokušaja i, kako sam kaže, bez previše muke, položio stručni ispit, te je danas konkurentniji na tržištu rada. Mjera je jednim djelom ispunila svoju svrhu. Zbog toga mi je i rekao da bi ponovno išao raditi godinu dana za 1600 kn čak i da to nije obvezan, nego samo kako bi stekao neko radno iskustvo. U isto vrijeme je svjestan da je imao sreće s mentorom i suradnicima i da u nekom drugom slučaju možda i ne bi stekao potrebno iskustv tijekom godinu dana. Nažalost, Krešimir je još uvijek nezaposlen, ali to je druga priča i nema izravne veze s ovom mjerom.
Ima samo jedna stavka koja je u starom Zakonu išla donekle na štetu radnika, a to je ona o potpisivanju bjanko zadužnice. Naime, svaki radnik po potpisivanju ugovora o stručnom osposobljavanju morao je potpisati bjanko zadužnicu ( ne znam do kojeg iznosa, jer se Krešimir nije sjećao, a nisam nigdje uspio pronaći taj podatak) kojom se obvezao vratiti sav iznos uložen u njega (doprinose i financijsku pomoć od 1600 kn mjesečno) s pripadajućim kamatama u slučaju neopravdanog odustajanja od stručnog osposobljavanja. Koji su to neopravdani razlozi, Krešimir nije mogao točno reći. Siguran je da je pronalazak novog zaposlenja opravdan razlog, jer poznaje nekoliko osoba koje su tijekom stručnog osposobljavanja našle drugi posao i bez problema otišle s mjesta obavljanja prakse. No, koliko sam uspio saznati iz Zakona objavljenog u Narodnim novinama ta stavka se neće naći u novome Zakonu, pa će svaki radnik moći napustiti praksu u bilo kojem trenutku.
Sve u svemu, za nekoga poput Krešimira, koji već više od dvije godine traži bilo kakav posao, prilika da radi u struci, makar i za 1600 kn može biti dragocjena. No, ovo je samo jedan primjer, u ovom slučaju poštenog odnosa poslodavca prema radniku. Trebat će proći neko vrijeme kako bi se vidjele stvarne posljedice ovoga Zakona na nezaposlenost među mladima, jer kako sam već rekao, Zakon i njegova provedba u praksi su dvije strane iste medalje i u našoj se državi prečesto razlikuju. No, moje je mišljenje da se s broda koji tone vrijedi spašavati i u trulom čamcu, odnosno da nije loše pridružiti svoju prijavu za stručno osposobljavanje desetinama prijava koje na Zavod stižu svakoga tjedna.
