Zlatko Hasanbegović potpuno je u pravu kad govori o velikoj podvali. Ali nije podvala otkriće kako je u mladosti s jaranima, među ostalima i s notornim Bujancem, slikom i tekstom znao pozirati u ustaškim publikacijama. Teška je podvala njegovo postavljanje za ministra. Odgovornost je, dakle, na onima koji su čovjeka suspektne prošlosti i dubioznih uvjerenja instalirali u Vladu. A to nikako nije premijer Tihomir Orešković. On je u ovom slučaju žrtva podvale. U kabinet su mu podmetnuli crno jaje iz Poglavnikova gnijezda.
Medijska provala da je Hasanbegović kao student u ustaškim novinama, pod Pavelićevom slikom, pisao o ustašama kao herojima, mučenicima i šehidima te crtao Hrvatsku do Drine, nije zapravo nikakvo iznenađenje. Po svemu što se zna, čovjek inklinira upravo takvim stavovima. Utoliko njegova recentna osuda ustaških zločina kao najvećeg moralnog posrnuća u povijesti hrvatskog naroda ipak djeluje kao velika iznuđenica. Izjava je svakako dobrodošla, ali kao da je izrečena s velikom figom u džepu. Mladi povjesničar može misliti što god hoće. Može relativizirati antifašistički pokret tvrdeći da je Hrvatska samo iz Domovinskog rata izašla kao pobjednica - znači li to da tekovine partizanske borbe, Hrvatsku u današnjim granicama, s otocima i Istrom, ne priznaje? Može Bosnu i Hercegovinu smatrati prirodnim dijelom Hrvatske, a ustaše nazivati tragičnim junacima… Sve je to moguće i već viđeno. Problem je kad čovjek s takvim stavovima preuzme ministarsku funkciju. Hasanbegović nije u Vladu došao unatoč svojim problematičnim političkim uvjerenjima, nego je - sudeći po svemu - odabran upravo zbog svojih revizionističkih ispada. To je bio razlog da ga dovuku u Vladu. Kontaminiranost ustašlukom u ovom slučaju nije bila smetnja. Upravo suprotno!
Nije problem u onome što je bilo prije dvadesetak godina, problem je u ovome što je Hasanbegović danas i što se sve iza njegova imenovanja valja. Devedesete su bile vrijeme košmara i kaosa, mutna vremena, u kojima se mnogi, kako reče Milorad Pupovac, nisu snalazili, pa su nosili razne kape, ne shvaćajući kakve poruke na taj način sve šalju. Ali, relativiziranje problema navođenjem sličnih primjera ne pomaže. Uzalud podsjećanje tko je sve pjevao ustaške ili četničke pjesme. Uzalud evociranje uspomena kako je Stipe Mesić koketirao s ustaškim sentimentima, kada je jednom pred iseljeništvom konfabulirao o dvije hrvatske pobjede u Drugom svjetskom ratu - onom na dan proglašenja NDH i onom partizanskom! Jednom svojom nesumnjivo skandaloznom izjavom napravio je otklon, ekscesni ispad iz kontinuirano antifašističkih uvjerenja. Hasanbegović je od svojih studentskih godina do danas stalno na istoj liniji, koja bi se mogla smatrati svojevrsnim anti-antifašizmom. Njegovim postavljanjem u Vladu šef se HDZ-a, u toj stvari glavni kadrovik, pokazao kao teški politički diletant. Savršeno nesposoban da shvati što će takav potez sve proizvesti i kakva je u tom slučaju njegova osobna odgovornost prema elementarnim nacionalnim interesima.
Prvo, izbor Hasanbegovića strašna je podvala premijeru Oreškoviću. Jer, za razliku od Karamarka, koji je po mnogim linijama sigurno dobro znao koga gura za ministra kulture, šef Vlade o ranim radovima svog ministra vjerojatno baš ništa ne zna. Sada će morati kusati ono što su mu drugi skuhali. Njegovom se kabinetu smiješi neugodan imidž. Kao ozbiljan i odgovoran čovjek Orešković je vjerojatno svjestan da mu ministar pod problematičnom kapom i s revizionističkim repovima jako otežava posao u izuzetno važnim međunarodnim relacijama. Stekne li reputaciju premijera sklonog filoustaškim kadrovima, sva će mu se vrata civiliziranog svijeta zatvoriti. Nepotrebni problemi, koji se takvim kadroviranjem fabriciraju i na koje će sada morati gubiti vrijeme, odvlače mu fokus s rješavanja dramatično zaoštrene ekonomske situacije, što je svakako njegov primarni zadatak. Umjesto da se bavi budžetom, koji je Hrvatskoj pitanje života ili smrti, Orešković se mora bakćati s ideološkim skretanjima svojih ministara. Karamarko mu od Banskih dvora pravi osinje gnijezdo.
Ne pomaže ni predsjednica države. Svojim zahtjevom o smjenama u tajnim službama dovodi u pitanje opstanak Oreškovićeva kabineta. Kolinda Grabar-Kitarović svoj će voluntarizam, iliti ćeif, proglasiti vrhovnim državnim razlogom. Inzistira na smjeni šefa SOA-e monarhistički tumačeći da je izgubio njezino povjerenje. U to ne treba sumnjati. Ali, to zakonski nije faktor eliminacije. Usto, predsjednica ne govori o tome zašto je to povjerenje izgubljeno. Zbog čega je nastao njen kuršlus s Draganom Lozančićem, kojemu se sposobnost ne može odreći. U svakom slučaju, svojim manevrom žestoko je ponizila premijera Oreškovića, dodatno mu docirajući o tome što bi ona na njegovom mjestu napravila. Bezobzirno mu ruši autoritet, potpuno indiferentna prema opasnosti da svojim ishitrenim zahtjevima funkciju šefa Vlade pretvara u krpu. Koliko u takvim politički, pravno i moralno kaotičnim uvjetima Oreškovićeva Vlada može potrajati i što se u tom rusvaju produciranom s najviših adresa vlasti uopće dade uraditi? Ni pad Vlade više nije isključen, tvrdi visoki izvor s Pantovčaka.
Drugo, ne samo premijeru Oreškoviću, nego je Karamarkovo kadroviranje Zlatka Hasanbegovića teška podvala i cijeloj državi. Hrvatska se po inozemnim medijima opet počela povlačiti kao zemlja sklona povratku u fašističke devijacije iz svoje prošlosti. Godinama se tog imidža, zarađenog u devedesetima, morala rješavati. Predsjednik Franjo Tuđman čak je morao odustati od nekih problematičnih dijelova svojih knjiga, kako bi država izašla iz međunarodne izolacije. Prijatelji iz svijeta ponovno sada šalju poruke da se ljudi poput Hasanbegovića u pristojnim zemljama ne postavljaju za ministre i da će Hrvatska takvim izborom sama sebi jako naštetiti. Njegovim uključivanjem u Vladu ustaška se kapa stavlja na glavu cijele nacije. Karamarkovim inzistiranjem na takvim kadrovima Hrvatska se odlučila za suicidalnu politiku.
Treće, postavljanjem ministara koji svoje resore shvaćaju kao poligon za oštru radikalizacija ukupne političke scene, naslijeđena se povijesna polarizacija Hrvatske pretvara u potpunu i eksplozivnu antagoniziranost nacije. Kada je prije skoro tri godine Tomislav Karamarko, politički slizan s talibanima u biskupskim redovima, zajahao sa svojim izjavama o SDP-ovoj nenarodnoj vlasti i najavama o provođenju lustracije, na ovom smo mjestu upozoravali da se u Hrvatskoj zametnulo stanje verbalnog građanskog rata. Danas je to općeprihvaćena dijagnoza. S neslućenim mogućnostima razvoja patologije. Ali, sada se ta politika vodi s pozicije vlasti, a HDZ-ovi političari pod šljemom najdraže neprijatelje nalaze u opoziciji.
U parlamentu izvikuju geslo Slobodana Miloševića, s kojim je krenuo u rat devedesetih, da ni oružane bitke više nisu isključene. Saboru intonaciju daje šačica HDZ-ovih najrigidnijih, ekstremiziranih zastupnika i na političkom obaraču jednako brzi SDP-ovi momci. Karamarko je šefa potpuno marginalne desničarske stranke uveo u parlament i počastio mjestom potpredsjednika Sabora - što je skandalozan potez! - pa on sada maršira u povorkama koje ustaške pozdrave i govor mržnje pokušavaju učiniti dijelom političkog mainstreama. S Markova se trga, s prve linije bojišnice, narodu pokazuje kako da se pomlati i pokolje. Truju mu dušu i regrutiraju u rovove. Vjerojatno kako bi se onda pod tom dimnom zavjesom grabile pozicije političke moći i sve ono što se u državi još može jamiti. Hrvatska je zaista na rubu kada bi se ubojite riječi mogle početi pretvarati u djela. Treba li zaista pasti krv da se glave ohlade? Nesretni Zlatko Hasanbegović samo je sredstvo za raspirivanje opasnog, ratnog stanja u državi.
jutarnji
Medijska provala da je Hasanbegović kao student u ustaškim novinama, pod Pavelićevom slikom, pisao o ustašama kao herojima, mučenicima i šehidima te crtao Hrvatsku do Drine, nije zapravo nikakvo iznenađenje. Po svemu što se zna, čovjek inklinira upravo takvim stavovima. Utoliko njegova recentna osuda ustaških zločina kao najvećeg moralnog posrnuća u povijesti hrvatskog naroda ipak djeluje kao velika iznuđenica. Izjava je svakako dobrodošla, ali kao da je izrečena s velikom figom u džepu. Mladi povjesničar može misliti što god hoće. Može relativizirati antifašistički pokret tvrdeći da je Hrvatska samo iz Domovinskog rata izašla kao pobjednica - znači li to da tekovine partizanske borbe, Hrvatsku u današnjim granicama, s otocima i Istrom, ne priznaje? Može Bosnu i Hercegovinu smatrati prirodnim dijelom Hrvatske, a ustaše nazivati tragičnim junacima… Sve je to moguće i već viđeno. Problem je kad čovjek s takvim stavovima preuzme ministarsku funkciju. Hasanbegović nije u Vladu došao unatoč svojim problematičnim političkim uvjerenjima, nego je - sudeći po svemu - odabran upravo zbog svojih revizionističkih ispada. To je bio razlog da ga dovuku u Vladu. Kontaminiranost ustašlukom u ovom slučaju nije bila smetnja. Upravo suprotno!
Nije problem u onome što je bilo prije dvadesetak godina, problem je u ovome što je Hasanbegović danas i što se sve iza njegova imenovanja valja. Devedesete su bile vrijeme košmara i kaosa, mutna vremena, u kojima se mnogi, kako reče Milorad Pupovac, nisu snalazili, pa su nosili razne kape, ne shvaćajući kakve poruke na taj način sve šalju. Ali, relativiziranje problema navođenjem sličnih primjera ne pomaže. Uzalud podsjećanje tko je sve pjevao ustaške ili četničke pjesme. Uzalud evociranje uspomena kako je Stipe Mesić koketirao s ustaškim sentimentima, kada je jednom pred iseljeništvom konfabulirao o dvije hrvatske pobjede u Drugom svjetskom ratu - onom na dan proglašenja NDH i onom partizanskom! Jednom svojom nesumnjivo skandaloznom izjavom napravio je otklon, ekscesni ispad iz kontinuirano antifašističkih uvjerenja. Hasanbegović je od svojih studentskih godina do danas stalno na istoj liniji, koja bi se mogla smatrati svojevrsnim anti-antifašizmom. Njegovim postavljanjem u Vladu šef se HDZ-a, u toj stvari glavni kadrovik, pokazao kao teški politički diletant. Savršeno nesposoban da shvati što će takav potez sve proizvesti i kakva je u tom slučaju njegova osobna odgovornost prema elementarnim nacionalnim interesima.
Prvo, izbor Hasanbegovića strašna je podvala premijeru Oreškoviću. Jer, za razliku od Karamarka, koji je po mnogim linijama sigurno dobro znao koga gura za ministra kulture, šef Vlade o ranim radovima svog ministra vjerojatno baš ništa ne zna. Sada će morati kusati ono što su mu drugi skuhali. Njegovom se kabinetu smiješi neugodan imidž. Kao ozbiljan i odgovoran čovjek Orešković je vjerojatno svjestan da mu ministar pod problematičnom kapom i s revizionističkim repovima jako otežava posao u izuzetno važnim međunarodnim relacijama. Stekne li reputaciju premijera sklonog filoustaškim kadrovima, sva će mu se vrata civiliziranog svijeta zatvoriti. Nepotrebni problemi, koji se takvim kadroviranjem fabriciraju i na koje će sada morati gubiti vrijeme, odvlače mu fokus s rješavanja dramatično zaoštrene ekonomske situacije, što je svakako njegov primarni zadatak. Umjesto da se bavi budžetom, koji je Hrvatskoj pitanje života ili smrti, Orešković se mora bakćati s ideološkim skretanjima svojih ministara. Karamarko mu od Banskih dvora pravi osinje gnijezdo.
Ne pomaže ni predsjednica države. Svojim zahtjevom o smjenama u tajnim službama dovodi u pitanje opstanak Oreškovićeva kabineta. Kolinda Grabar-Kitarović svoj će voluntarizam, iliti ćeif, proglasiti vrhovnim državnim razlogom. Inzistira na smjeni šefa SOA-e monarhistički tumačeći da je izgubio njezino povjerenje. U to ne treba sumnjati. Ali, to zakonski nije faktor eliminacije. Usto, predsjednica ne govori o tome zašto je to povjerenje izgubljeno. Zbog čega je nastao njen kuršlus s Draganom Lozančićem, kojemu se sposobnost ne može odreći. U svakom slučaju, svojim manevrom žestoko je ponizila premijera Oreškovića, dodatno mu docirajući o tome što bi ona na njegovom mjestu napravila. Bezobzirno mu ruši autoritet, potpuno indiferentna prema opasnosti da svojim ishitrenim zahtjevima funkciju šefa Vlade pretvara u krpu. Koliko u takvim politički, pravno i moralno kaotičnim uvjetima Oreškovićeva Vlada može potrajati i što se u tom rusvaju produciranom s najviših adresa vlasti uopće dade uraditi? Ni pad Vlade više nije isključen, tvrdi visoki izvor s Pantovčaka.
Drugo, ne samo premijeru Oreškoviću, nego je Karamarkovo kadroviranje Zlatka Hasanbegovića teška podvala i cijeloj državi. Hrvatska se po inozemnim medijima opet počela povlačiti kao zemlja sklona povratku u fašističke devijacije iz svoje prošlosti. Godinama se tog imidža, zarađenog u devedesetima, morala rješavati. Predsjednik Franjo Tuđman čak je morao odustati od nekih problematičnih dijelova svojih knjiga, kako bi država izašla iz međunarodne izolacije. Prijatelji iz svijeta ponovno sada šalju poruke da se ljudi poput Hasanbegovića u pristojnim zemljama ne postavljaju za ministre i da će Hrvatska takvim izborom sama sebi jako naštetiti. Njegovim uključivanjem u Vladu ustaška se kapa stavlja na glavu cijele nacije. Karamarkovim inzistiranjem na takvim kadrovima Hrvatska se odlučila za suicidalnu politiku.
Treće, postavljanjem ministara koji svoje resore shvaćaju kao poligon za oštru radikalizacija ukupne političke scene, naslijeđena se povijesna polarizacija Hrvatske pretvara u potpunu i eksplozivnu antagoniziranost nacije. Kada je prije skoro tri godine Tomislav Karamarko, politički slizan s talibanima u biskupskim redovima, zajahao sa svojim izjavama o SDP-ovoj nenarodnoj vlasti i najavama o provođenju lustracije, na ovom smo mjestu upozoravali da se u Hrvatskoj zametnulo stanje verbalnog građanskog rata. Danas je to općeprihvaćena dijagnoza. S neslućenim mogućnostima razvoja patologije. Ali, sada se ta politika vodi s pozicije vlasti, a HDZ-ovi političari pod šljemom najdraže neprijatelje nalaze u opoziciji.
U parlamentu izvikuju geslo Slobodana Miloševića, s kojim je krenuo u rat devedesetih, da ni oružane bitke više nisu isključene. Saboru intonaciju daje šačica HDZ-ovih najrigidnijih, ekstremiziranih zastupnika i na političkom obaraču jednako brzi SDP-ovi momci. Karamarko je šefa potpuno marginalne desničarske stranke uveo u parlament i počastio mjestom potpredsjednika Sabora - što je skandalozan potez! - pa on sada maršira u povorkama koje ustaške pozdrave i govor mržnje pokušavaju učiniti dijelom političkog mainstreama. S Markova se trga, s prve linije bojišnice, narodu pokazuje kako da se pomlati i pokolje. Truju mu dušu i regrutiraju u rovove. Vjerojatno kako bi se onda pod tom dimnom zavjesom grabile pozicije političke moći i sve ono što se u državi još može jamiti. Hrvatska je zaista na rubu kada bi se ubojite riječi mogle početi pretvarati u djela. Treba li zaista pasti krv da se glave ohlade? Nesretni Zlatko Hasanbegović samo je sredstvo za raspirivanje opasnog, ratnog stanja u državi.
jutarnji
