Hrana i voda najveće su blago ostatka stoljeća, uvjet opstanka ljudskog roda, pa...
Ugrubo rečeno, ali suštinski ne i netočno - što i jest najtragičnije za hrvatsku politiku u najvažnijoj sigurnosnoj sastavnici opstanka tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene - Bijednoj Našoj nedostaje više od 30 posto hrane iz vlastite proizvodnje. Samonedostatna je u najvećem broju ključnih prehrambenih artikala a, je li, raspolaže resursima za pouzdano, zdravo i obilno hraniti četiri puta više gladnih usta no što su sada - zborili su "domoljubni" političari još u praskozorje 1990-ih - "napokon svoja na svomu" (sic transit). Na uvoz svinjetine, junetine, mesa peradi, mlijeka, meda, krumpira, kruha, kolača i pekarskih proizvoda, mrkve, crvenog luka, češnjaka, krastavaca, zelene salate, jabuka, krušaka i sijaset još tih i takvih plodova štala, svinjaca, voćnjaka, njiva, plastenika, etc. državni blagajnik Zdravko Marić - blagoslovom premijera Andreja Plenkovića i poljoprivredne mu ministrice iz neretvanskog mandarinskog raja Marije Vučković - godišnje (2019.) iskešira punokrvnih 3,4 milijarde eura ili 25 milijardâ kuna javnog novca. To je 366 milijuna eura ili 2,7 milijardâ kuna više no prethodne godine, pa će statistika reći da je i vanjskotrgovinski deficit u hrani porastao za 23 posto, odnosno pokrivenost uvoza izvozom pala s 67 na 64 posto. Neveselo? Jest, i ne od jučer, pa ni od prekjučer.
Kad se pak uzme pod kritičniji sitnozor raščlamba po zemljama iz kojih tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena (sic transit) najviše uvozi i ostave po strani eurounijske prvakinje Italija i Njemačka, isplivat će ta vrlo tužna činjenica da neposredno balkanska regija ("domoljubima" neprihvatljiva sintagma, totalno) s BiH i Srbijom na čelu "najkaloričnije" hrane, skrbe o tomu da "Hrvatice i Hrvati i sve ostale hrvatske građaanke i građani" ne ostanu gladni. Pokraj svih svojih pustih, plodnih njiva od kojih se, je li, u tzv. socijalističkomu mraku obrađivalo i samodostatno rodilo na više od 1,7 milijuna izdašnih hektara, a sada, na blještavom tzv. betlehemskom svjetlu "hrvatske države" (sic transit) nije pod plugovima i sjemenom ni 700.000 i dalje plodnih hektara. Ministrica Vučković će reći nedovoljno, je li, rentabilnih i profitabilnih u odnosu na eurounijsku konkurenciju, i onda skupljih na tržnicama. Ali "domaće je domaće, naše je i kvalitetnije" što, natravno, nije uvijek istina. A Ceftina (iz koje grupacije je RH izašao zbog EU-a), susjedska, balkanska konkurencija i kvaliteta? O tomu se fućka?
"Stanje u poljoprivredi u Hrvatskoj je loše, a poljoprivrednici, pogotovo mali proizvođači su u iznimno teškoj situaciji, gase se šećerane (Osijek i Virovitica; od triju baštinjenih iz tzv. socijalističkog mraka, ostala je samo Sladorana u Županji koja također više neće dugo, op. a.) i sve to ukazuje da vlada nema apsolutno nikakvu sustavnu politiku i nikakav sustavan pristup poljoprivredi koja joj prestaje biti strateška gospodarska grana i postaje nevažna", kazao je predsjednik SDP-a Peđa Grbin u povodu najavljene saborske rasprave o zakonima o veterinarstvu, nepoštenim trgovačkim praksama, službenim kontrolama, etc. "U državnom fokusu moraju biti proizvođači s osiguranim jednakim pristupom tržištu, ali i potrošači kojima se osigurava kvalitetan proizvod te da znaju što kupuju. Na tomu SDP inzistira i zasniva svoj pristup poljoprivredi. Vlada je očito izabrala smjer da se zemlju koja proizvodi hranu i koja je nekad (u sklopu tzv. socijalističkog mraka bivše 24-milijunske SFR Jugolavije, op. a.) bila neto izvoznica hrane danas pretvara u zemlju koja će potpuno ugušiti poljoprivredu i svesti se isključivo na uvoznicu hrane. Hrvatska mora biti samodostatna u poljoprivredi i proizvodnji hrane na način da proizvođači mogu funkcionirati na proizvodima za koje će dobiti odgovarajuću cijenu od koje mogu pristojno živjeti i kvalitetno zadovoljiti potrebe potrošača."
O državnom odnosu prema poljoprivredi, tvrdi Grbin, svjedoči i nevesela činjenica kako je Državni inspektorat počeo funkcionirati još prije dvije godine, a "tek se sada usklađuju zakoni iz područja poljoprivrede sa zakonima koji uređuju rad Državnog inspektorata". Voditeljica pak SDP-ovog Savjeta za poljoprivredu i hranu Marija Vukobratović napominje i to da "set od šest poljoprivrednih zakona koje vlada predlaže nije usklađen s Europskim zelenim planom", pa je opća zbunidba time još veća. Javna je tajna također da "poljoprivredno-prehrambeni" pregovarači RH nisu bili na visini zadatka i dugoročnih nacionalnih interesa uoči ulaska zemlje u "obitelj kojoj oduvijek pripadamo" (sic transit; samo kao izvor prirodnih resursa, jeftine radne snage i topovsko meso u tuđim ratovima), pa zato i jest kobna posljedica to što se loše događa u stranim trgovačkim lancima u Bijednoj Našoj, eurounijskim robnim kvotama/diktatima, sustavnom, je li, guranju domaće tzv. zelene i plave tvornice hrane u stečaj u interesu tzv. zajedničkog tržišta za pola milijarde gladnih usta...
Ako je vjerovati Mariji Vukobratović, RH će imati gadnih problema s EU-om zbog neusklađenosti vladinih poljoprivrednih paragrafa s Europskim zelenim planom upravo kad je posrijedi regulacija biološke raznolikosti, genetske varijabilnosti, jačanja lokalnog tržišta i osnaživanja malih i srednjih OPG-ova i mladih poljoprivrednika. Sada "zelena", Unija Ursule von der Leyen drumom, a HDZ/Plenkovićeva Bijedna Naša šumom? Taj mećehinski odnos države prema uistinu strateškoj gospodarskoj grani - što će državi i najsofisticiraniji vojni arsenali i upravljačka infrastruktura, ako joj žitelji nemaju što jesti!? - godinama već ističu kao prvorazredni problem i poljoprivrednici kojih je kritično sve manje u već polupraznim ili sasvim napuštenim ruralnim krajevima, i stručnjaci za agrar i hranu, i specijalizirani novinari i svjesniji dio šire javnosti. "Svi su za domaće dok ne nađu jeftinije! Domoljublje nestaje nakon ulaska u trgovački centar" - naslovila je Slobodna Dalmacija ironičan komentar "praznih priča o samodostatnosti" u intervjuu s prof. dr. sc. Ivom Grgićem s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, istaknutim stručnjakom koji "nije operiran od stvarnosti". Pa se, je li, nije libio još lani u svibnju primijetiti u istomu mediju: "Ovakvaa pandemija interesa za poljoprivredu trajat će do jesenskih kiša i ništa se bitnije neće dogoditi. Sve ostaje po starom, barem još desetak godina. Toliko je otprilike potrebno, ako nešto počnemo raditi danas, da okončamo proces profesionalizacije poljoprivrede".
I uistinu se nije ništa dogodilo. Ista meta, isto rastojanje, ista nesposobna vlada i ministrica poljoprivrede Marija Vučković kojoj ne silaze s usta sve to vrijeme birokratske fraze zamotana u navodni celofan nizova brojki kojima se dade "dokazati" svašta i ništa, neprikrivena prohadezeovska apologetika i na krijesti tog plenkovićevskog/proeuropejskog vala mûk o bilo kakvu možebitnom grijehu bruxelleskog središnjeg činovništva. Bivši Vjesnikov specijalist za poljoprivredu i hranu Zlatko Šimić s preseljenim resorom u Jutarnji list napisat će analitički utemeljen članak "Bajke o hrvatskoj proizvodnji hrane su gotove: uvoz hrane nikad veći, a imamo viška". Ali čega viška? Recimo, najviše pšenice (cca 30 posto više no što zadovoljava domaće potrebe), ali svejedno je Hrvatska, tvrdi Šimić, pravi rekorder po "uvozu kruha, peciva, kolača i ostalih pekarskih proizvoda (79 tisuća tona za 169,3 milijuna eura), koje uglavnom koriste trgovački centri uvozeći polupečene proizvode od svojih brendova iz matičnih zemalja". Jednog dana - zloguke su procjene tzv. teoretičara zavjere koje možda i nisu sasvim besmislene - kada poljoprivreda na balkanskom kifliću sasvim ispusti dušu svjesnom nebrigom poslušnih domaćih "Europejaca", a po ruralnim krajevima umire i posljednja starčad, slijedi indonezijski scenarij?
Satnija teških strojeva strane megakorporacije sa sjedištem u Njemačkoj sravni sa zemljom sela iz kojih je iseljeno više od 600.000 ljudi i zasadi nepregledno more palmi uljarica. Dobro, u zelenomu, panonskom dijelu tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene - gdje je pet slavonskih županija i demografski i poljodjelski već na izdisaju, periodično važne političkomu Zagrebu samo za predizbornih kampanja - ne uspijevaju plme uljarice, tržišni hit na Zapadu, ali uspijevat će itekako rentabitno/profitabilno baš sve ono što sada falša vladina poljoprivredna politika drži nerentabilnim. Unatoč, je li, cca 40 milijardâ kuna poticaja u desetak godina koji su se baš nerentabilnošću, neprofitabilnošću i gadnim zloporabama pokazali pogotkom - uništa. Doneseš u ministarstvo posjedovni list i izvadak iz upisnika, digneš masnu lovu, a zemlju skupo iznajmiš u podzakupu. I bog te veseli. Nitko ništa ne pita i - svi zadovoljni. A uvoz hrane raste iz godine u godinu, kao i nepokrivenost uvoza izvozom. Turisti na Jadranu goste se odrescima iz Mađarske, Poljske, Njemačke, BiH, Srbije, kusaju uvoznu salatu glavaticu zalivenu maslinovim uljem iz Španjolske, Grčke, Italije (deklaracija: "made in EU", sic transit), a prethodno su provocirali apetit pršutom (i sirom) zaštićenog/izvornog "domaćeg" porijekla: svinjski but uvezen iz Mađarske, Austrije, Njemačke..., pa usoljen i osušen na domaćoj jadranskoj buri. Po jadranskom priobalju svinja nema za tolike tisuće i tisuće pršuta, panceta, budžola..., a slavonske i ine domaće po unutrašnjosti "ne valjaju". Npr. premasne su. Sic transit. Troši se uvozno.
I opet svima srce na mjestu. Tu i tamo će se neki "domoljubni" hlebinac ili zabludjeli idealist sjetiti one iz hrvatskoga državnog praskozorja o "turističkomu povezivanju tzv. zelene i plave njive" i bildanju turističke dobiti na sveopću proračunsku korist. Nijedan premijer i nijedna vlada ne znaju suvislo objasniti kako je moguće to da je Hrvatska u bivšoj državi tzv. socijalističkog mraka, koja nije imala ni približno poticaje poljoprivredi kakve odavno već ima Bijedna Naša tzv. kapitalističkog Betlehema, bila samodostatna u proizvodnji svakovrsne hrane i za potrebe stanovništva, i za ishranu domaćih životinja i za izvoz, a tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena je miljama daleko od takve samodostatnosti. Nije logično. Bit će da je negdje greška. Ali gdje? Bit će u glavama gâzda Banskih dvora koji tu grešku štafetno prenose jedni drugima koncem mandata. Greška može biti autoimuna ili delegirana s "višeg mjesta moći", ali svakako jest vrlo velika i opasna greška. Nedajbože velike prirodne katastrofe ili rata kada ta greška raspaljuje požare socijalnih nemira širokih razmjera ili što se, ne samo u nas, očitovalo na početku pandemije virusa SARS-CoV-2 neviđenim stampedom na prodavaonice hranom i nestašicama osnovnih namirnicama za preživljavanje. U miru možebitno dolazi u obzir neka vrst solidarnosti, ali u ratu je pod upitnikom država samonedostatna hranom.
"Svaka je kriza i trenutak propitkivanja mnoštva neriješenih problema koji nas okružuju", tvrdi Ivo Grgić. "Tako su i problemi kojima se (ne) nazire kraj kod mnogih također potaknuli, barem u javnom prostoru, pitanje samodostatnosti, posebno u pogledu hrane. To je i bio neki logičan slijed početkom 2020. godine, nakon prvotne reakcije potrošača, kad se strah od nepoznatog, a toje bio COVID-19, pomiješao s još većim strahom od gladi i nestašica. Kad se tome pridodaju i špekulanti i mediji, koji gladnima pravih informacija ponude koktel poluinformacija u kojemu se i znalci teško snalaze, nastaje 'ludilo' te se znani i neznani pozivaju na do tada nepopularnu 'samodostatnost'. Samodostatnost nije stanje, nego cilj koji podrazumijeva pametno korištenje raspoloživih resursa kao što su poljoprivredne površine, podneblje i znanje proizvođača. Njihovom dobrom kombinacijom moguće je proizvesti dovoljno proizvoda za domaće potrebe. I to bi bilo jednostavno postići pod uvjetom ztvorene ekonomije. Ali to proizvedeno treba biti cijenom i/ili kvalitetom konkurentno onome iz drugih država. Jer ne zaboravimo da su potrošači najčešće domoljubi kad se navija za naš tim u nekom sportu, pa i tada - samo dok se pobjeđuje.
Jer potrošači svoj dohodak slobodno, barem jednim dijelom, i to prvenstveno kod osobne potrošnje, troše i kombiniraju strukturu potrošnje. Ako je taj dohodak ili dio dohotka relativno nizak, domoljublje prema domaćem proizvodu kod najvećeg dijela potrošača nestaje nakon ulaska u trgovački centar. A trgovački centar ne živi od, barem hrvatskog domoljublja, nego od količine prodanog i razlike u cijeni. Tako je i ova ispričana priča bila logična i ne jednom viđena. Ali je također možemo očekivati iznova."
Ako je pouzdati se u prve privremene procjene Državnog zavoda za statistiku, a nema im razloga ne vjerovati, poljoprivredna je proizvodnja u pandemijskoj 2020. godini porasla 4,7 posto u odnosu na 2019., s 17,9 na 18,8 milijardâ kuna te gotovo 10 posto neto dodana vrijednost i produktivnost, što jesu dobri pokazatelji. Ali uvelike nedovoljni za ukupno bolju sliku zdravlja toga gospodarskog sektora. I pozitivnu ocjenu vladine poljoprivredne politike koja nije na visini svoje zadaće i odgovornosti za pouzdanost opskrbe stanovništva hranom. Luka Burilović, predsjednik Hrvatske gospodarske komore, nedavno je interpretirao podatke o tomu što se događalo u prvih devet mjeseci 2020. godine u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i ostavio upitnim je li u tomu i koliko imala utjecaja pandemija koronavirusa. A jamačno jest, pa je i pozitiva u rezultatu državne poljoprivredne politike relativna budući da su znatno poremećeni ili sasvim onemogućeni vanjskotrgovinski odnosi, prometne komunikacije, kontrola roba i usluga na granicama, pa kretanje ljudi, etc. Viša sila, dakako, uvijek ima i svoj ekonomski ekvivalent, pa...
"U prva tri kvartala lani", ustvrdio je Burilović, "deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda smanjen je za čak 27,1 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, odnosno za 274 milijuna eura. Pokazatelji trendova u vanjskotrgovinskoj razmjeni su dobri, s tim da treba uzeti u obzir da je pad uvoza prije svega rezultat otežanog međunarodnog protoka roba u prvom dijelu godine i smanjenja domaće, posebice turističke potražnje zbog pandemije koronavirusa. Uvoz je pao za 7,2 posto, na razini od 2,41 milijarde eura, što je smanjenje od 186 milijuna eura. Istovremeno izvoz bilježi rast od 5,6 posto i iznosi 1,67 milijarde eura (povećanje od 88 milijuna EUR). To je rezultiralo i značajnim porastom pokrivenosti uvoza izvozom, sa 61 na 69 posto. Najviše uvozimo meso (10,8 posto ukupnog uvoza), proizvode na bazi žitarica i škroba (8,5 posto), mlijeka, jaja i med (7,9 posto), pića (7,8 posto) te različite proizvode visokog stupnja prerade (7,6 posto)." Sve je to hrvatski čovjek u stanju proizvesti u dovoljnim količinama, kvalitetno i po konkurentnim cijenama da mu, je li, država dopusti Što će reći, da se poljoprivredna politika ne vodi kabinetski, iz ureda te ispisivanjem tona kojekakvih papira, izmišljanjem kojekakvih e-aplikacija, prepravcima uredbi, odluka, rješenja, (pod)zakonskom akrobatikom, itsl., nego iz sela, iz štala, svinjaca, kokošinjaca, s njiva, ribnjaka... Slušajući ljude koji žele i znaju proizvoditi hranu, ali ne kao kmetovi na državnom feudu.
U protivnom, nedajbože, rekli bi oni što vjeruju u onostrano i nadnaravno, Bijednu Našu čeka tzv. indonezijski scenarij. Navodno, neki izoštrijega sluha već čuju kako se počinju paliti motori megakorporativnih teškaša, kadrih učas cijelu Slavoniju preorati u jednu jedinu njivu. Naravno, ne za zasaditi je palmama uljaricama. I onda ne samo da neće više biti nekih novih klinaca nego se i nitko više neće sjećati sira i vrhnja, debele slanine, rakijskoga kotla, tamburaša i razigranih snaša... "Al' se nekad dobro jelo..." - ostat će samo u legendi, nostalgičan stih pokojnoga panonskog mornara, koji ne razumiju ni ti koji već sada jedu, a ne znaju što jedu. I čije jedu. Hrana i voda najveće su blago ostatka stoljeća, uvjet opstanka i budućnosti ljudskog roda, pa...
h-alter
